28
subota
rujan
2019
SLOBODAN PAD
Sloboda je "komplicirana" ovisi na koji način je doživljavaš i što za tebe osobno sloboda znači, ali zašto biti štakor u labirintu ako možeš biti slobodna ptica? Širok pojam i svatko ga doživljava drugačije. Nisam mislila otvarati ovu temu, ne još, ne sada, ali jednostavno sam pomalo stjerana u kut. Sa previše misli, ne dopuštaju mi onaj mir kojeg volim. Previše je pitanja, previše traženja da se objasni, previše znatiželje...Nije mi problem pisati, nije mi problem reći, objasniti...Zapravo, nekako mislim da mi ništa nije problem. Možda i u tome leži taj osjećaj slobode, kada nema spoticanja, kada hodaš bos i nije bitno što osjećaš, jer si slobodan, sa svojim mislima, sa samim sobom. Ne bih mogla reći da sam oduvijek osjećala slobodu, to dođe samo, sa vremenom. Tada prihvatiš ili ne prihvatiš. Potpuno je osobno i ovisi samo o tebi. Nema karika, konopa, zidova, ograničenja, nema prepreka. Jednostavno je, kao prostor u kojem ne postoji gravitacija, pustiš se i lebdiš. Moj pojam slobode proizašao je iz nekih određenih situacija u kojima sam dopuštala da me drugi oblikuju kako žele-možda dovoljno dugo, ali ipak ne predugo...Ponekad vrijeme stane, na sekundu, dozvoli ti da se okreneš, pogledaš unazad-zadnji put. Tada staviš osmijeh na lice i odeš. Bez pitanja, bez traženja razloga, bez emocija i misli. Ostaviš sedam godina, pa i više, iza sebe, obrišeš ih poput nepotrebnih stvari na računalu i instaliraš novi program. Onda se rodi ona "jebe mi se" situacija, odlučiš da će ti biti kako ti želiš i počneš brisati. Sve nepotrebno, sve suvišno, sve dovoljno staro da razumiješ da ti neće više biti od koristi. Što je za mene sloboda? Trenutak kada se suočiš sa time da ti cijeli život stane u tri kofera i nije te briga, jer nekako ne brineš, vodiš se za onim unutarnjim glasom koji te podsjeti kako si ga zaboravio slušati, a uvijek je bio tu, uvijek je bio u pravu. Tada bez da trepneš okom makneš sve one ljude koje nazivaš prijateljima, a odavno si svjestan da to nisu. Okreneš leđa onima koji su zapravo tvoji-tvoja krv, ali to koriste protiv tebe, pa te sustavno ubijaju nadajući se da nećeš izdržati zadnji udarac. Njima se smiješ, onako prokleto iskreno, gledaš ih u oči i uživaš, znaš da će izgubiti snagu, a kada je izgube ti ustaneš. Vratiš se-ovog puta kao vođa vlastitog čopora. Više ne biraš riječi, ni taktiku, počneš govoriti što misliš, prestaneš biti izgubljen u prijevodu. Postaneš sebičan-možda pomalo i previše i gaziš, ali na drugačiji način. Gaziš na način da te prestane biti briga, jednostavno ti više nije stalo, nemaš vremena da čekaš-nekoga ili nešto. Ili je tu, ili nije...Više te ne zanima površnost, tražiš dubinu, kompleksnost, ono nešto...Razumiješ da je površina samo blijedi odraz onoga što leži ispod. Počneš tražiti slične sebi. Zanimljivo je što ih nađeš, na neočekivanim mjestima-dođu sami, ne moraš ih ni zvati. Slični se prepoznaju lako. Oni će uvijek razumjeti, oni će željeti isto što i ti, neće se bojati dubine, zanimat će ih koliko daleko mogu ići, koliko duboko zaroniti. Zanimljivo je što kada gledaš dubinu sa površine, nekako te plaši, jer jedino što vidiš je tama, ne znaš dokle seže, ne možeš razumjeti ima li kraj. Ali ako zaroniš, otkriješ potpuno novi svijet, svijet u kojem postoje boje, postoji život, postoji ono nešto-drugačije. Vuče te da dotakneš dno, a kada se to desi pogledaš prema površini-više nije toliko mračna, dapače čak možeš razabrati odsjaje sunca i imaš osjećaj da možeš disati. Poput ribe-više te ništa ne veže, nikome ne duguješ ništa. Ideš kamo želiš. Kreneš sam, cestom koja ne vodi nikuda-zapravo ne znaš kuda će odvesti, odabereš je nasumično-imala je ono nešto. Dok hodaš desi se čudna situacija, susrećeš ljude koji požele hodati u istom pravcu kao i ti. Pustiš ih, dijeliš sa njima vrijeme, dijeliš tišinu, dijeliš jutra, dijeliš noći. A onda dođe trenutak u kojem moraš odabrati-ići ravno ili skrenuti lijevo ili desno. Moraju odabrati i oni i svatko nekako krene na svoju stranu. I nema tu suza, nema boli, nije ovo zbogom, jer tko zna gdje će se ponovno spojiti cesta. Pozdraviš se sa osmijehom na licu jer ti ne želiš nikoga vući za sobom, ne želiš isto tako niti da netko vuče tebe-ne zaboravi krenuo si sam na ovaj put. Sve drugo je usputno, prihvatiš ili ne prihvatiš. Možda će biti čudno na početku, jer rastanci su uvijek čudni i nedorečeni, ali i rastanak je dio slobode. Ti imaš svoju vlastitu, jer nastavljaš put koji si započeo, njima si pružio njihovu, jer mogu otići kada žele, ako žele. Nema tu konaca, nema zadržavanja, nema kaveza. Možeš učiniti što god poželiš, nije te briga "što će selo reći", ako će imati o čemu pričati govorit će o promjenama. Jer, promijenit ćeš se, u njihovim očima više nisi na njihovom nivou i smetat će im. Smetat će im što ćeš imati veća muda od većine muškaraca, što te neće boljeti njihove riječi, njihovo ponašanje i način na koji ćeš biti tretiran. Neće te boljeti iz razloga što ćeš tada ionako otići predaleko, podignut ćeš zidove oko svoga trona, ali vrata nećeš zatvoriti. Nećeš iz razloga što znaš da će te tražiti, htjet će znati gdje si i neki će ući, bez kucanja, pitanje je da li će te naći. Nije poanta u skrivanju ili da bježiš, potpuno suprotno, sloboda je kada to ne moraš činiti, kada si daješ za pravo sve ono što te nekada ograničavalo. Sloboda je kada prihvatiš da ne postoji sutra, da je to samo iluzija kojom odgađamo situacije koje će ionako stići na naplatu. Jer, doista, što ako ne postoji sutra? Kako možeš biti siguran da ćeš doista sutra otvoriti oči? I onda legneš u svađi, u mržnji, jer možeš prespavati, sutra ćeš. Sutra ćeš nekome reći oprosti, sutra ćeš nekome reći da ti je stalo...Što je za mene sloboda? Život bez zadrški, bez razmišljanja što će netko misliti ako se otvoriš, ako si iskren, ako pokažeš suze...Neka misle što hoće, jer sutra možda neće imati priliku ćuti, a ti možda nećeš imati priliku to isto izgovoriti. Sutra ne postoji...
komentiraj (53) * ispiši * #
24
utorak
rujan
2019
"REKLI SU MI ONO ĆA SU HTILI, VIROVA SAN, STARIJI SU BILI"
Koliko puta su vam nešto rekli? Koliko puta ste u rečeno povjerovali? Meni su rekli svašta, milion puta. Neke situacije sam prihvatila, jer su bile logične, neke nisam. I nije mi žao, gurnule su me sto koraka naprijed, na bolje. Nju sam upoznala prilikom jednog informativnog razgovora, tražila sam drugo mišljenje za situaciju sa kojom se nisam željela složiti. Utrčala je u prostoriju sa osmijehom na licu, za koji nikada ne bih rekla da skriva unutarnju borbu. Njoj su isto tako rekli-mnogo toga. Rekli su joj da neće nikada imati djecu, rekli su joj da neće normalno hodati, jer će ju boljeti toliko jako da će spas tražiti u tisućama lijekova. Jednostavno su je osudili, indirektno, na život bez života. U njihovim očima mogla je jedino vegetirati, prolaziti iz dana u dan poput biljke, nadati se da će sutra biti jedan od boljih dana. Da je poslušala vjerojatno je nikada ne bih upoznala, vjerojatno je nikada ne bih vidjela da trči, da se smije i vjerojatno nikada ne bih saznala da je danas ponosna majka. Ali rekli su joj! I to ne bilo tko, liječnici, specijalisti, na vrhu medicinske struke, čak su joj dali napismeno, a ona je odlučila ignorirati. Ipak i liječnik je samo čovjek, može i on pogriješiti, zar ne? Ipak, vodimo se onom da je griješiti ljudski, pa zašto obraćati toliko pozornosti? Pitanje je hoćeš li slijepo vjerovati u ono što čuješ, jednostavno se pomiriti sa svime, bez obzira koliko logično ili nelogično bilo? Jesi li doista spreman "vegetirati?" Postoje situacije u kojima u određenom trenutku nemamo mnogo izbora, jer nam je jedini izbor predati se u tuđe ruke i nadati se najboljem. Sa druge strane postoji milion situacija u kojima ne mora biti tako. Zar doista želiš da netko drugi upravlja tvojim životom? Doista želiš da ti govori što smiješ, a što ne smiješ? Mislim da se mnogi odgovori na ova pitanja daju naslutiti sami po sebi. I neću ulaziti u stvar izbora, jer je to razumljivo samo po sebi, ali doista se nekad zapitam koliko slijepi možemo biti. Držimo se zacrtanih okvira, ne pokušavajući pronaći izlaz, ograničavamo se i to samo zbog činjenice da je nešto rečeno. Bježim od nametnutih normi i bježat ću toliko dugo koliko ću imati prostora. Zašto? Zato jer ne smatram da se moram postaviti u ulogu ovce jer i drugi tako čine. Ne volim pravila i zapravo ih volim kršiti, ako mogu-neka jednostavno ne možeš, ali takva su u manjoj mjeri. Mislim li da prolazim bolje radi toga? Pa ponekad da, jednostavnije je, nekako si slobodniji...Sloboda je "komplicirana" ovisi na koji način je doživljavaš i što za tebe osobno sloboda znači, ali zašto biti štakor u labirintu ako možeš biti slobodna ptica? I sada zamislite da se nađete preko noći u situaciji gdje vam doslovno izbrišu iz glave život kakav ste poznavali i živjeli, svjesni ste ga, ali vas ograničavaju misli. Ograničava onih tisuću rečenica koje je netko izgovorio nadajući se da ste ih čuli. I razmišljate, je li pametnije napraviti korak naprijed ili ostati stajati na mjestu? Postoji jedan citat kojeg volim i savršeno opisuje ovu tematiku...Citat koji vas dovede na rub i natjera da se zapitate: "Što ako padnem? A što ako poletiš?" Zanimljivo zar ne? Sada mogu govoriti o izborima jer ih imaš, jer možeš pasti-ionako su ti rekli da hoćeš, a možeš zajebati sve karike logike i poletjeti. Stvar je perspektive, stvar je koliko imaš snage, stvar je koliko si spreman žrtvovati da probaš nešto na drugačiji način. I neću lagati, možda ne uspiješ, sve je relativno, ali pokušao si. Živio si, a to nije nešto što nema vrijednost. Uzeti u obzir rečeno, kao savjet-svakako, ali složiti se apsolutno uvijek sa svime-nepotrebno. Nepotrebno iz milion razloga koje nema smisla nabrajati, poanta se može pročitati između redova. Neki će shvatiti, neki neće, ali nemoj zaboraviti da postoji šansa da poletiš.
komentiraj (88) * ispiši * #
21
subota
rujan
2019
PTICA BEZ KRILA
Budim se sa zvukovima jesenje kiše-neumorno udara o prozorska okna. Hladno je, drhtim kao list nošen vjetrom. Sumorno jutro, prazne ulice, crno nebo, gradovi bez sunca. Čini se kao neki novi svijet, prepun nepoznatih raskrižja što vode u beskonačnost. Pitam se gdje sam, razmišljam…Slike su nejasne, misli nedorečene, a ja hodam onom istom nesigurnošću koju vidiš kada dijete učini tek prvi korak. Ne znam zašto, još uvijek ne shvaćam, jer kao da je vrijeme u jednom periodu stalo, ne sjećam se ničega. Moje livade daleko su iza mene, a moja svitanja zaboravljena u prošlosti. Tko me gurnuo tako nemilosrdno u ovaj surovi svijet bez mašte, boja, oblika, tko je bez pitanja odlučio zarobiti moje postojanje u četiri zida izopačene stvarnosti? Besraman čin, tako logičan, tako potreban mojoj percepciji života. Tužna su ova jutra koja ne poznajem, lutam kao putnik, bez cilja, tražeći sebe. Odjednom čujem glasove, podižem glavu, možda uspijem shvatiti odakle dolaze, možda je to znak koji ne smijem ignorirati. Preda mnom se počinju stvarati sjene-neobične prikaze ležale su pred mojim nogama. Bez lica, sa tugom u očima. Njihova tuga je stvarala slike, čiste, savršene i malo koji umjetnik bi ih riječima mogao opisati. Bolan prizor, gotovo je izmamio suze na moje umorno lice…Pružila sam im ruke, ali nisu htjeli ustati, kao da su pronašli svoje mjesto-u vječnosti. Možda u svojoj iluziji nisam uspjela vidjeti grobove, možda sam neumorno šetala poljima između trulih tijela ostavljenih na kiši, kao pseto prognano iz vlastita doma. Pitam se, kako dalje nakon svega viđenog, a još uvijek ne znaš gdje je u svemu smisao? Kako dalje kad jedina misao koja je ostala tinjati sa ono malo života govori da si samo marioneta u rukama Bogova? Zar je doista tako? Ili možda neke bitke još nisu izgubljene.
Sjećam se, bila sam dijete sa snovima, ne sluteći ništa. Bila sam netko tko je svijet promatrao očima punim žudnje, težio za životom. A onda su moje snove isprale kiše, od nas su učinili velike ratnike, robove vlastitih sudbina, bez emocija, bez osmijeha, bez lica. Sa tugom u očima. Nije bilo objašnjenja, nitko nije znao zašto, svi su tražili odgovore, a ja sam tražila kule od pijeska. Tražila sam prazne listove zaboravljenih knjiga, tražila sam stihove velikih umjetnika, jer oni su me vraćali u život. Sa njima sam postala ovo što jesam, sa njima je umirao dio mene kada su oni umirali, sa njima sam ja počela stvarati i živjeti san. Nekada nisam znala kada sanjam, a kada živim, nekad sam danima ležala u ponorima što su ih oni ostavili za sobom. I što je ostalo od njih? Samo rupe u sjećanje na njihovu bol jer oni su ipak bili NETKO! Veliki mislioci, snažni umjetnici svoga vremena, sa tugom u očima...Pisali su povijest, gradili budućnost, u tišini. Bila sam dio njih, šetala u njihovim mislima, sakupljala ideje za svoje sonete, stihove i prosječna djela. Baš poput njih stvarala sam u tuzi-najlakše je otvoriti dušu koja spozna bol. Dušu koja je nekad imala osmijeh i letjela visoko do horizonta nevidljivog običnim smrtnicima, a onda je pala-izgubljena, poput ptice slomljenih krila, ispunjena strahom koji je odbrojavao vrijeme. Tako malo vremena i osjećam kao da se vrtim u krug, neprestano prolazim istim ulicama, jer ništa se ne događa-satima, danima, godinama…Čudan svijet, u kojem je vrijeme odavno zamrznuto, svijet u kojem ne postoji ništa osim iskrivljene stvarnosti vlastitog poimanja postojanja. Svijet u kojem odavno živim zarobljena u paklu, svijet u kojem je jedini život zapravo smrt. Smiješim se-nekako se osjećam sretnom. Primjećujem da mi je netko posvetio stihove, njihovo značenje bilo je duboko, riječi teške, ali čini se da je netko dobro poznavao moju dušu-ne bi samo tako javno ispisali riječima moju bol. Gledam ta čudna slova, iznova čitam stihove, promatram sliku. Sada je jasno-netko je pisao odu mome životu, netko je tiho rekao zbogom, sasvim normalnom gestom. Osmrtnica je pričala priču. I ponekad, dok osjećam da letim, ja i sanjam, živim u prostoru dvije stvarnosti-jedna živi, a druga je zatvorila oči. I možda su moji snovi samo moj život, moja prošlost u novoj budućnosti, na putu na kojem nema povratka...
komentiraj (25) * ispiši * #
16
ponedjeljak
rujan
2019
AKO TE VRIJEĐAM ZNAČI DA MI JE STALO?
Često sam svjedok situacijama u kojima riječi režu precizno poput katana, a poštovanje odavno ima nadgrobni spomenik. Svjedočim situacijama u kojima su glavni akteri kreten najnižeg oblika evolucije, koji se bez problema može usporediti nekakvim oblikom gljivične infekcije i štovateljica religije teže kategorije. U takvim situacijama bogatstvo vokabulara postaje melodija za nečije uši. Upija ga opčinjen njegovom sirovošću i težinom koja ne ostavlja prostora da pokažeš bilo kakav znak života, osim da vegetiraš u hipnotičkim zvukovima. Štuje ga, kao Boga, kao zakon za preživljavanje koji obično bude nametnut po religijskim vrijednostima. I pri tome ne mislim na vokabular inteligentnih osoba koje u svome načinu izražavanja koriste riječi poput: pretenciozno, infantilno i druge slične načine izražavanja visoke klase, već na one niske udarce koji te ostave bez zraka i nisi siguran imaju li kraj. Govorim o vrijeđanju, o komunikaciji koja nadilazi bilo kakvo mjerilo ljudskosti. Govorim o vrijeđanju takve vrste da jedino što tada možeš učiniti jest okrenuti glavu i praviti se da te se ne tiče. Možda i jest tako, ne tiče me se, ali ne mogu se oteti želji da progovorim, da ju spasim, jer možda želi biti spašena. I taman u trenutku kada sam skupila hrabrost za reakciju ona progovara da ga voli. Kako možeš voljeti smeće?-pomislim u sebi. Jer ako prihvaćaš smeće koje govori onda nema nikakve razlike ako pokupiš kontejner sa ulice i ugušiš ga tolikom dozom emocija da sa vremenom prestaneš osjećati njegov "smrad". Ali nije isto rekli bi...Kako ne može biti isto? Jesmo li doista toliko dobro programirani da odlučimo puzati u situacijama u kojima je moguće letjeti? Je li nam mogućnost razmišljanja toliko isprana da padamo na programe koji određuju gdje ti je mjesto zato jer si žena? I zašto je toliko lagano šutjeti, ne reagirati? A, ako i reagiraš zašto si tada sposoban jedino reći da voliš? Tužno je kada nakon svega tražiš i oprost jer...sigurno je problem u tebi. Ipak, nije tako mislio, jer znaš, ima dana kada je drugačiji, kada mu je stalo. Reći ću vam što se dogodi sa takvima koji su drugačiji. Oni igraju na kartu vremena, skupljaju hrabrost, a kada ga skupe najmanje što možeš očekivati je šamar uvrede. Najmanje, kažem, jer je idući korak uvijek ona realna slika u kojoj ostaneš nepomično ležati i zahvaljuješ trenutku što ovoga puta nema krvi. Mene doista zanima koliko je u stanju čovjek trpjeti, da li doista sami sebe uvjeravamo da je nekome stalo? Ipak nam se obraća zar ne? Nije bitno na koji način, ali, obraća se, a to znači da mu je stalo. Često kao promatrač vidim iskrivljene slike ljudskog ponašanja, slike čiji su okviri pozlaćeni izgovori, jer nečime moraš opravdati sredstvo. I tužno je kada te prerano prekriju blatom, a zapravo još nisi spreman umrijeti. Vidjela sam tu nespremnost u njenim očima. U trenutku kada su riječi prestale teći, u trenutku kada je nestala njegova inspiracija za monologom, u trenutku kada uhvatiš suze kao odgovor nakon šutnje. U trenutku kada ju je ostavio samu. I htjela sam joj prići, da se prestane osjećati kao izložbeni primjerak na stupu srama ispred mase ljudi koje su upirale prstom i čije su misli imale mnogo toga za reći, ali nisu bile u stanju to isto izgovoriti na glas. Htjela sam, ali nisam. Moja reakcija ne bi ništa promijenila. Ne možeš spašavati nekoga tko je odlučio ne biti spašen. Svatko izabire koliko težak kamen će gurati, svatko izabire svoju dozu komfora. Na kraju svega, ipak je to bila njena odluka, donesena u okvirima navike. U takvim okvirima imala je sigurnost i nije bilo bitno koliko boli. Ipak ima dana kada je drugačiji, kada mu je stalo, a ona je u to slijepo vjerovala. Znam da jest, vidjela sam po načinu na koji je obrisala suze i popravila kosu.
komentiraj (33) * ispiši * #
14
subota
rujan
2019
INSPIRACIJA KAO MOTIVACIJA
Oduvijek volim pisati, izražavati misli kroz poeziju, eseje ili nasumično razbacane rečenice na papiru. Oduvijek volim taj svijet mašte, svijet u kojem imaš neiscrpan izvor mogućnosti. Inspirira me, rekla bih, do razine ovisnosti. Inspiriraju me sitnice u kojima pronalazim motivaciju. Imaju ono nešto-ne mogu točno opisati, ali uvijek mi daju odgovore na ono što tražim. U početku sam inspiraciju tražila u bilo čemu što mi je moglo privući pažnju, kasnije su me inspirirala Danteova djela, poezija Edgara Allana Poe-a, romani Agatha-e Christie. Nisam jednostavna, barem po načinu izražavanja. Volim da riječ ima smisao, dubinu, da je konkretna i odiše zrelošću. Jednostavnost me u ovome svijetu nikada nije privlačila. Oduvijek volim pisati. Jer želim. Jer mogu. Jer mi je papir u nekim trenutcima bio najbolji prijatelj, sa njim sam mogla bježati...Daleko...Od realnosti, od zlih ljudi, od svega. Kao da budan sanjaš, svjestan si da postojiš, ali nisi tu. Daleko si, u zemlji u kojoj je sve nekako drugačije, glazba je jasnija, boje su kristalnije i ljudi imaju onu dozu empatije. Vrijeme tamo stoji. Zauvijek. Kada odeš uvijek se možeš vratiti, na isto mjesto, samo nastaviš gdje si stao, a tako je malo potrebno-zatvoriš oči i putuješ. Putuješ ulicama kojima ne znaš ime, ali vuku te naprijed, putuješ u prostoru gdje sve ima smisao, kao crno na bijelom. Poput tinte razlivene na bijelom komadu papira. Vuče te i nikada se ne umoriš od takve vrste bježanja. Ispisuješ stranicu za stranicom, ideju za idejom i nitko ne upire prstom sa pogledom osude, nitko ne zavidi, nitko ne pita tko si-tamo možeš jednostavno BITI. Imaš slobodu, imaš svijet na dlanu, imaš sve na običnom komadu papira. A on trpi-sve tvoje suze, sve tvoje osmijehe, sve tvoje tajne. Papir ti dopušta da kažeš što doista misliš, papir te sluša, čuva tvoje uspomene i nikada neće preispitivati rečeno. Nudi beskonačnost, život nakon života, jer uvijek imaš mogućnost postojati u svojim djelima. Netko će ih možda pročitati, jednoga dana, nekoga ćeš navesti da razmišlja, nekome možda promijeniti život. Volim pisati, jer me opušta, jer misli teku poput rijeke i nekada je teško povući kočnicu. Što mogu? Takva sam. Ima nešto misteriozno u tom nestajanju, padanju i utapanju, ima nešto što izaziva strahopoštovanje. Ja ga imam-prema običnom komadu papira i crnoj tinti. Zamisli samo, ako se pustiš, možeš biti što god poželiš. Mašta nema granica, možda dozu praznine, jer tamo si uvijek nekako sam, zarobljen u labirintu svojih emocija. Ali koga briga? Na kraju svega bitno je da živiš, punim plućima, onako kako možda nikada nećeš u stvarnom životu. I zašto ne iskoristiti taj trenutak, biti sebičan do srži i hvatati se za sve što ti je tamo servirano? Možeš, zar ne? Ipak, obraćaš se samo običnom papiru. Nikoga nećeš povrijediti, nećeš morati gledati nečije suze sa onom grižnjom savjesti, jer te ipak dira, na kraju uvijek možeš otići-bez pozdrava. Trenutno ili zauvijek. Ovisi o tebi. Ta vrata, nekako, nikad ne zatvoriš do kraja, uvijek se vraćaš-nekada tamo gdje si stao, nekada odeš dalje. Opet je do tebe, koliko ćeš se duboko pustiti, koliko dugo želiš biti u bezvremenskoj kapsuli gdje je jedina prolaznost samo tvoja misao. Ponavljam, opet, volim pisati, jer pisanje mi daje smisao, jer ti je dovoljno uložiti sitnicu, a dobiješ toliko mnogo. I nitko te ne pita gdje si bio-jer dok pišeš koristan si. Stvaraš. Kasnije ne moraš više ni bježati. Počinju razumjeti. Reći ću vam, nekada je teško, poput kamena o koji se stalno spotičeš. Nekada je toliko duboko da izaziva paranoju, da nisi svjestan što je realno, a što mašta. Grize. Proždire iznutra, ali tako je dobro kada boli. Smiruje, znaš da je sve u redu. I svjestan si da ćeš jednom nestati, zauvijek, da će se ruka umoriti od pisanja, da će godine u stvarnome svijetu uzeti danak. Svjestan si da će misli polako nestajati, gubiti se sa sjenama zaborava. A zaboravit ćeš...Vrijeme će naplatiti dugove. Ali znaš što ću ti reći? Prije nego zauvijek zatvoriš oči pronađi onaj komad papira, onaj koji čuva tvoju prošlost, onaj kome si ukrao svu onu prazninu. Pronađi ga i okusi život-sjeti se kako izgleda svjetlost. Još jednom, kao nekada. Zatim podigni sidro i sve će imati smisao. Volim pisati, jer volim dubinu riječi, njihovu konkretnost, zrelost i smisao. Jednostavnost me nikada nije privlačila.
komentiraj (22) * ispiši * #
12
četvrtak
rujan
2019
OSTANI...(AKO ŽELIŠ)
Bila je večer. Jedna od onih koja ti se svidi na prvu...Jednostavna, donosi slobodu, jer ne očekuješ ništa. Jednostavna, ali drugačija, sa posebnom težinom i naglaskom na promjene. Čudan osjećaj, ne možeš točno opisati je li pozitivan ili negativan, ali nekako znaš da donosi kraj. Donosi kraj jedne priče, koja nije imala početak, nije imala poseban slijed događaja, samo kraj. Ne plaši te, jer duboko u sebi suočen si sa tom činjenicom i dok koračaš niz ulicu, osluškujući tup zvuk vlastitih koraka, susrećeš neka stara dobro poznata lica. Upute ti osmijeh, usputan pozdrav ili hladnoću nezainteresiranosti. Zanimljivo pomisliš, kako je svatko drugačiji. Danas. A sutra će možda sjediti za istim stolom kao i ti i praviti se da ti je prijatelj. Uzdahneš sa podsmijehom, jer te takve situacije na neki način zabavljaju, promijene tok događaja i ostave neku pozitivnu sliku. Bila je večer. Jedna od onih koja te tjera na određeno mjesto na kojem se iznova boriš sa davno ispričanim pričama, ali ne želiš ih prestati slušati. Večeras je priča bila drugačija, možda zbog one čudne težine u zraku, možda zbog jednih očiju koje su imale drugačiji sjaj, možda zbog samog načina na koji je ovoga puta ispričana. Početak je bio čudan, nepoznat, pomalo zastrašujući, ali sa notom iskrenosti. Slušala je, svaku njegovu riječ, svaku misao, svaku nespretno izraženu želju. Prolazili su sati, dijalog je postao njegov monolog, toliko intenzivan da postaneš ovisan, da ne želiš da stane, da traje vječno. Uhvatila je njegov pogled, onako na sekundu, vidjela dubinu i nestala. Nestala kao kap u moru. U bezdan. Počela se utapati, ali se osjećala sigurno. Bilo je drugačije, ovog puta u ovom trenutku. I baš kada je trebala dotaknuti dno, počela je svirati pjesma, ona koja te slomi ona koja udara tamo gdje ne želiš, jer nisi spreman. Barem ona nije bila, ne još. "Lijepa bez duše" - poput hladnog šamara, poput poruke koja se ne može prevaliti preko usana, pa iskoristiš stihove, ali toliko kontradiktorna postojećoj situaciji. Bila je kontradiktorna svim onim emocijama koje su bile stvarne u četiri zida njegove sobe, bila je kontradiktorna svim onim riječima, kontradiktorna njegovom dodiru na njenom licu. A ipak je svirala. Za nju, za njega, za oboje. "Ostani...ako želiš"- rekao je kroz šapat. Nastala je tišina, jer nije znala što želi. Možda pomalo očajnički potez, ali tišina joj je bila najbolji prijatelj, iskoristila ju je, a on nije ništa govorio. Par trenutaka činilo se kao vječnost, a onda je odlučila. Odlučila je otići, pokupila je sve dokaze postojanja te večeri, izbrisala sve tragove koji bi govorili o realnosti tih trenutaka, ali ostavila je "možda". Kao nadu, kao "hvala" za poznanstvo, kao komadić utjehe jer joj je bilo stalo...Sutra je bilo drugačije, pomalo depresivno, ali ispravno-u svakom smislu, u svakom pogledu. Taj dan nije ga srela, kao da je to bila potvrda donesenoj odluci. Ipak, ostavila je ono "možda", za sutra, za budućnost...Tko zna, možda se sretnu, igrom slučajnosti, na onom istom starom mjestu. Možda će tada biti drugačiji, možda će si uputiti osmijeh, možda pozdrav, a možda će zauvijek skrenuti pogled...Možda.
komentiraj (46) * ispiši * #
10
utorak
rujan
2019
U POTRAZI ZA VILOM
Život je traganje. Svaki dan koračamo naprijed u potrazi za nečime što će nam donijeti osmijeh, mir, slobodu, stabilnost ili bilo koji oblik zadovoljenja naše potrage. Ponekad traje godinama, ponekad je potrebno malo sreće da to nađemo iza ugla, a ponekad to isto niti ne nađemo. Ponekad ni sami ne znamo što tražimo. Najgore je tražiti sebe, najgore je izgubiti sebe, najgore je pasti toliko nisko da više nisi siguran tko si. Ili nije? Možda je to ono što je svima pomalo potrebno. Zamislite da je život jedna konstanta, jedna navika, u kojoj gurate samo naprijed i ne vidite lijevo i desno. Zamislite da je sve što znate o životu utjelovljeno u tu jednu konstantu i to ste VI, zatvoreni od svijeta, bez dublje spoznaje o bilo čemu, pa čak i onim najnižim oblicima zadovoljenja koje prikazujemo kroz emocije. A onda se desi život, odjednom, samo tako, izbaci vas sa putanje toliko nemilosrdno i drsko da se pitate što ste uopće skrivili. Onda vidite, počinju vas zanimati stvari za koje niste znali ni da postoje, osjećate se kao ptica puštena iz kaveza koja nije sigurna je li slobodna ili prevarena. Zaslijepljeni hedonističkom surovošću svijeta padnete na iskušenje, padnete na nešto što uopće niste niti željeli. Desi vam se život, ali u najgorem obliku, život prožet manipulacijom, mržnjom, okrivljavanjem, predbacivanjem, život prožet toliko niskim udarcima da jedino o čemu imaš snage misliti je kako nećeš dočekati sutra. Ne želiš. Nije bitno. Padaš u okove očaja toliko duboko da počinješ osjećati gađenje, gadiš se sebi, drugima, gadi ti se svijet, gadi ti se vlastita žena, gadi ti se čak i vlastito dijete. Mrziš toliko da boli, da reže precizno taman koliko treba da osoba pati. I to traje, mjesecima, godinama...Biraš krive poteze, krive ljude, kriva mjesta ali svaka tvoja odluka je potraga, potraga za njom-tvojom vilom. Dolazi ti u snove, misli, ruši sve ono što si poznavao prije i osjećaš je snažnije nego ikad. I stvori se želja, stvori se promjena, život iz prošlosti nestane kao da nikada nije postojao. Izbrisana sjećanja, u magli, ali nepostojeća. Je li moguće okrenuti stranicu, tako lako, bez razmišljanja? Je li moguće tako jednostavno reći zbogom kao da pozdravljaš kamen? Jest, kada više nije bitno, kada nemaš okove koji te vraćaju i vežu za stare navike. Tada se pustiš, kreneš u potragu i nađeš to toliko blizu da je nemoguće ne plakati. Muško si, ali tko ima pravo reći smiješ li pokazati suze ili ne smiješ? Tko ima pravo oduzeti tvoju ljudskost, sa osjećajima i boli? Jer ako boli onda možeš pokazati suze, zar ne? Uglavnom, nekada treba proći veliku tugu da naiđeš na iskonsku sreću, onu koja ti je dolazila u snove, onu koju si čekao cijeli život, a nisi bio siguran što zapravo čekaš. I bila je tu, spremna da ti pruži sve, spremna da ti pruži sve suprotno čime su te hranili. Bila je spremna dati ti ljubav, sebe, emocije-toliko iskrene da ne znaš da li da im vjeruješ, kao da se pripremala za susret, za tvoj povratak. Danas su dani drugačiji, danas je mjesec svijetlio jače, danas si imao nju u zagrljaju i danas si se osjetio živim. Sutra ćeš planirati budućnost, jer sve je relativno kada ti je dovoljno stalo, kada imaš nju-svoju vilu. Napokon. Zauvijek.
komentiraj (4) * ispiši * #
ODGAJAŠ LI SOCIJALNO DRUŠTVENOG KRETENA?
Pročitala sam knjigu. Jednu od onih koje pročitaš odjednom, koja te dovede na nivo da se zapitaš neka drugačija pitanja, koja te potakne da razmisliš-o svemu. Pročitala sam knjigu čiji autor ima zanimljivo stajalište i čiji bi odgovor na pitanje iz naslova definitivno glasio "da." Razmišljam. Doista, svi smo mi samo plastelin u nečijim rukama. Rodimo se, bezbrižni, bez problema, bez okova, bez znanja o bilo čemu. Sretni smo. A onda nas osude, osude na život za koji niti ne znamo da li je doista naš. Završimo kao vojnik ponosan na svoja odlikovanja koja se sjaje na uniformi. I mi imamo svoja odlikovanja-dodijele nam vjeru, zakače ime, uvjeravaju nas u ono što smijemo i ne smijemo, dopuštaju da čujemo i vidimo što oni žele. I sretni su ako šutiš, ne primjećuješ ništa, ne pitaš ništa. Ali što ako pitaš? Dobiješ li smisleni odgovor? Gledaju li te kao čudaka i poklope li te odgovorom "to je tako" ili "jer sam tako rekao/la" ili se ograde onim jednostavnim "ne znam" kako bi te skinuli sa kičme na najlakši mogući način? Je li ikome palo na pamet da se zapita što je zapravo istina, a koliko toga je laž? Ponekad se pitam jesu li moji roditelji doista moji, ponekad se pitam je li se doista zovem kako se zovem-jer to što piše na papiru ne mora biti istina, zar ne? Ili ipak mora, jer su nam drugi rekli. Pitanje je koga kriviti-da li roditelje, da li društvo, da li medije ili na kraju nitko nije kriv? Biramo li sami to što postajemo "kreteni", da li je doista moguće sam svjesno odlučiti hoće li ti zalijepiti takvu etiketu? Istina je da sami biramo, sami donosimo odluke i uvijek imamo izbor. Još veća istina je da nam je lakše donositi izbore kad drugi odluče umjesto nas. Svi smo krivi i nitko nije kriv. Roditelji su krivi, jer eto, daju ti sve i nije bitno što imaš jedva sedam godina, a posjeduješ laptop, mobitel i najskuplji bicikl. Roditelji su krivi, jer eto, ne daju ti ništa i nije bitno što si samo dijete koje želi iskusiti život, oni te zaključaju pod stakleno zvono i čuvaju kao najskuplji dijamant. Društvo je krivo, jer eto, nameće pravila ponašanja po kojima netko ocjenjuje hoće li ti biti prijatelj. Društvo je krivo, jer eto, ako kažeš da nešto ne želiš kamenuju te pogledima i osudama. Mediji su krivi, jer eto, govore ti kako moraš izgledati, kako govoriti, kako se ponašati. Mediji su krivi, jer eto, znaju kako savršeno manipulirati da učiniš točno kako oni žele. Svi smo krivi i nitko nije kriv. Patetično je kada si promatrač, kada gledaš iza ugla, promatraš masu. Svi imaju cilj, ali tuđi, svi imaju osmijeh koji je maska, svi žele biti nešto, samo ne žele biti svoji. Koja je svrha živjeti laž radi odobravanja drugih? Koja je svrha staviti se u kalup socijalno društvenog kretena samo kako bi čuli da nas odobravaju? Što je sa onima koji su odrasli u riječima osude, koji su slušali da nisu vrijedni, da nisu dovoljno dobri, što je sa onima čije je mjerilo vrijednosti bilo jednako opušku cigarete? Što je sa njima, doista? Što je sa onima koji su čista suprotnost? Onima koje su hranili, hranili do te mjere da im je ego tempirana bomba spremna ubiti i vlastitog roditelja, brata, sestru? Ponekad poželim ispitivati ljude tko su-čisto da vidim načine na koje će odgovarati, koliko šturo, koliko otvoreno, koliko duboko...Znamo li uopće tko smo ili smo spremni prihvatiti to što su nam drugi rekli? Zanimljivo je kako se vrlo često skrivamo iza titula, na pitanje tko si odgovaramo sa liječnik, odvjetnik, menadžer...Nikada ne razmislimo ima li to pitanje dublje značenje, želi li doista osoba koja ga postavlja znati tko smo? Želi li doista vidjeti ispod površine, ispod montiranog osmijeha, skupog odijela i macho stava? Možda kada bi se probudili i otvorili oči, možda bi shvatili. Možda bi mogli razumjeti da imamo izbor i da ne bi trebali ovisiti o ničijim normama, željama, ciljevima osim naših samih. Možda bi nam tada bilo manje bitno hoće li nas osuđivati, jer budimo realni uvijek ćeš nekome biti trn u oku. Svidjeti se svima je nemoguće, a željeti isto je potpuni apsurd. Na kraju ne možeš nikoga osuđivati. Trošiti vlastito vrijeme na osuđivanje drugih samo bi značilo da se baviš više njihovim životima, nego svojim vlastitim. Što time dobivaš, osim da postaješ sličniji masi? U redu je ako te veseli, donosi iskonsku radost, mir, ali sumnjam da želiš da ti životom upravljaju socijalno društveni "kreteni." Na kraju, svi imamo izbor!
komentiraj (4) * ispiši * #
MOJ LIPI ANĐELE
Samoća je zajebana stvar, pogotovo kada je iskusiš u četiri zida male neugledne sobe, jer eto imaš više od devedeset godina i jedina logična stvar bila je da si smješten u starački dom. Ne volim staračke domove, odišu tugom, završetcima i idejom o prestanku života. Osude te da postaneš ovisan o drugima, poput djeteta-hrane te, kupaju, presvlače...Jedina razlika između tebe i tog istog djeteta, koje si nekada bio, jest svijest. Svjestan si života, svojih sjećanja, prolaznosti i one iste samoće sa početka priče. Ovo je jedna od meni najljepših, najdražih, ali ujedno i prilično tužnih priča i kada bih je mogla opisati stihovima definitivno bi to bili stihovi iz pjesme Olivera Dragojevića koje sam iskoristila u samom naslovu. Malo je ovakvih priča ispunjenih poštovanjem, razumijevanjem, ljubavlju, a oni su to imali. Sve su radili zajedno, budili se zajedno, ispijali kave zajedno, kuhali zajedno...Voljeli su igrati karte, voljeli su razgovarati, voljeli su šetnje i voljeli su osjećaj sigurnosti koje su imali jedno uz drugo. Ona je bila jedno od dvanaestero djece, u ranom djetinjstvu odvojena od majke i isto tako rano je naučila što znači preživjeti. Odvedena u koncentracijski logor, suočena sa sirovom stvarnošću, ostavljena na milost i nemilost. Bila je dijete, uplašeno, samo, ostavljeno...Posvojili su je i godinama je živjela u obitelji koju je s vremenom naučila prihvatiti kao svoju vlastitu, ipak, drugu nije imala. Voljeli su je, naučili su je svemu što su mogli, svirala je klavir, pjevala, bila je njihov anđeo. Igrom slučaja ta ista obitelj kasnije ju je vratila njenoj majci, nakon sedamnaest godina tišine, neznanja i nadanja napokon joj može pasti u zagrljaj. Odrasla je i upoznala njega, naočit muškarac u vojnoj uniformi spreman pružiti sve pa čak i skinuti zvijezde sa neba. Njihova priča prošla je šezdeset godina, zamislite što sve možete iskusiti u toliko vremena, a živjeli su u doba kada se kupovalo na tzv. točkice, ako ih nisi imao dovoljno, nije bilo ni hrane, živjeli su u doba kada je broj na tablici, ovisno o tome da li je paran ili neparan, diktirao smiješ li sjesti u auto, živjeli su u doba kada je trebalo čekati satima u redu da bi dobio običnu metlu ispletenu od šibe i bili su sretni. Bili su sretni jer nisu poznavali materijalizam kakav nas danas okružuje, nisu imali potrebe nositi maske da bi se nekome dokazivali, bili su jednostavno slobodni. I sretni. Možda bi ova priča potrajala da starost ne donosi bolest, tako to obično ide, ne znaš kada će te snaći, ali dogodi se. Dogodilo se njoj. I prije nego su oboje smješteni u ona četiri neugledna zida, on je dao sebe za nju, bio je spreman žrtvovati vlastiti život samo da ona ponovno ustane, da hoda kao nekada, da se smije, da živi...Bilo je nemoguće, bilo je samo pitanje vremena, a vrijeme je stiglo. Sjedili su tako u petnaestak kvadrata, promatrali zalazak sunca, držeći se za ruke. "Kraj je blizu"-prošaptala je. Nastala je tišina, tišina koju osjetiš u najvećoj boli, tišina koja te uguši do tolike mjere da nisi sposoban ništa izustiti. "Želim ti reći što nikada do sada nisam"-nastavila je, "želim ti reći da nikada u životu nisam nikoga voljela toliko kao tebe". Stisnuo joj je ruku, nije morao ništa reći, sve je znala i tu večer je zauvijek zatvorila oči. Ono što me posebno dirnulo jest činjenica koliko moraš nekoga voljeti da provedeš cijelu noć naslonjen glavom na srce koje je odavno prestalo kucati. Možda pomalo morbidno, možda zastrašujuće, ali kada se stavite u njihovu situaciju, u njihove živote, potpuno prihvatljivo i razumljivo. Samoća je zajebana stvar pogotovo kad imaš sjećanja na dijelove prošlosti na one male flashbackove koji ti dođu u snove tek toliko da te podsjete kako je prošlo već devet godina.
komentiraj (4) * ispiši * #
