Pročitala sam knjigu. Jednu od onih koje pročitaš odjednom, koja te dovede na nivo da se zapitaš neka drugačija pitanja, koja te potakne da razmisliš-o svemu. Pročitala sam knjigu čiji autor ima zanimljivo stajalište i čiji bi odgovor na pitanje iz naslova definitivno glasio "da." Razmišljam. Doista, svi smo mi samo plastelin u nečijim rukama. Rodimo se, bezbrižni, bez problema, bez okova, bez znanja o bilo čemu. Sretni smo. A onda nas osude, osude na život za koji niti ne znamo da li je doista naš. Završimo kao vojnik ponosan na svoja odlikovanja koja se sjaje na uniformi. I mi imamo svoja odlikovanja-dodijele nam vjeru, zakače ime, uvjeravaju nas u ono što smijemo i ne smijemo, dopuštaju da čujemo i vidimo što oni žele. I sretni su ako šutiš, ne primjećuješ ništa, ne pitaš ništa. Ali što ako pitaš? Dobiješ li smisleni odgovor? Gledaju li te kao čudaka i poklope li te odgovorom "to je tako" ili "jer sam tako rekao/la" ili se ograde onim jednostavnim "ne znam" kako bi te skinuli sa kičme na najlakši mogući način? Je li ikome palo na pamet da se zapita što je zapravo istina, a koliko toga je laž? Ponekad se pitam jesu li moji roditelji doista moji, ponekad se pitam je li se doista zovem kako se zovem-jer to što piše na papiru ne mora biti istina, zar ne? Ili ipak mora, jer su nam drugi rekli. Pitanje je koga kriviti-da li roditelje, da li društvo, da li medije ili na kraju nitko nije kriv? Biramo li sami to što postajemo "kreteni", da li je doista moguće sam svjesno odlučiti hoće li ti zalijepiti takvu etiketu? Istina je da sami biramo, sami donosimo odluke i uvijek imamo izbor. Još veća istina je da nam je lakše donositi izbore kad drugi odluče umjesto nas. Svi smo krivi i nitko nije kriv. Roditelji su krivi, jer eto, daju ti sve i nije bitno što imaš jedva sedam godina, a posjeduješ laptop, mobitel i najskuplji bicikl. Roditelji su krivi, jer eto, ne daju ti ništa i nije bitno što si samo dijete koje želi iskusiti život, oni te zaključaju pod stakleno zvono i čuvaju kao najskuplji dijamant. Društvo je krivo, jer eto, nameće pravila ponašanja po kojima netko ocjenjuje hoće li ti biti prijatelj. Društvo je krivo, jer eto, ako kažeš da nešto ne želiš kamenuju te pogledima i osudama. Mediji su krivi, jer eto, govore ti kako moraš izgledati, kako govoriti, kako se ponašati. Mediji su krivi, jer eto, znaju kako savršeno manipulirati da učiniš točno kako oni žele. Svi smo krivi i nitko nije kriv. Patetično je kada si promatrač, kada gledaš iza ugla, promatraš masu. Svi imaju cilj, ali tuđi, svi imaju osmijeh koji je maska, svi žele biti nešto, samo ne žele biti svoji. Koja je svrha živjeti laž radi odobravanja drugih? Koja je svrha staviti se u kalup socijalno društvenog kretena samo kako bi čuli da nas odobravaju? Što je sa onima koji su odrasli u riječima osude, koji su slušali da nisu vrijedni, da nisu dovoljno dobri, što je sa onima čije je mjerilo vrijednosti bilo jednako opušku cigarete? Što je sa njima, doista? Što je sa onima koji su čista suprotnost? Onima koje su hranili, hranili do te mjere da im je ego tempirana bomba spremna ubiti i vlastitog roditelja, brata, sestru? Ponekad poželim ispitivati ljude tko su-čisto da vidim načine na koje će odgovarati, koliko šturo, koliko otvoreno, koliko duboko...Znamo li uopće tko smo ili smo spremni prihvatiti to što su nam drugi rekli? Zanimljivo je kako se vrlo često skrivamo iza titula, na pitanje tko si odgovaramo sa liječnik, odvjetnik, menadžer...Nikada ne razmislimo ima li to pitanje dublje značenje, želi li doista osoba koja ga postavlja znati tko smo? Želi li doista vidjeti ispod površine, ispod montiranog osmijeha, skupog odijela i macho stava? Možda kada bi se probudili i otvorili oči, možda bi shvatili. Možda bi mogli razumjeti da imamo izbor i da ne bi trebali ovisiti o ničijim normama, željama, ciljevima osim naših samih. Možda bi nam tada bilo manje bitno hoće li nas osuđivati, jer budimo realni uvijek ćeš nekome biti trn u oku. Svidjeti se svima je nemoguće, a željeti isto je potpuni apsurd. Na kraju ne možeš nikoga osuđivati. Trošiti vlastito vrijeme na osuđivanje drugih samo bi značilo da se baviš više njihovim životima, nego svojim vlastitim. Što time dobivaš, osim da postaješ sličniji masi? U redu je ako te veseli, donosi iskonsku radost, mir, ali sumnjam da želiš da ti životom upravljaju socijalno društveni "kreteni." Na kraju, svi imamo izbor!
Post je objavljen 10.09.2019. u 11:09 sati.