Oduvijek volim pisati, izražavati misli kroz poeziju, eseje ili nasumično razbacane rečenice na papiru. Oduvijek volim taj svijet mašte, svijet u kojem imaš neiscrpan izvor mogućnosti. Inspirira me, rekla bih, do razine ovisnosti. Inspiriraju me sitnice u kojima pronalazim motivaciju. Imaju ono nešto-ne mogu točno opisati, ali uvijek mi daju odgovore na ono što tražim. U početku sam inspiraciju tražila u bilo čemu što mi je moglo privući pažnju, kasnije su me inspirirala Danteova djela, poezija Edgara Allana Poe-a, romani Agatha-e Christie. Nisam jednostavna, barem po načinu izražavanja. Volim da riječ ima smisao, dubinu, da je konkretna i odiše zrelošću. Jednostavnost me u ovome svijetu nikada nije privlačila. Oduvijek volim pisati. Jer želim. Jer mogu. Jer mi je papir u nekim trenutcima bio najbolji prijatelj, sa njim sam mogla bježati...Daleko...Od realnosti, od zlih ljudi, od svega. Kao da budan sanjaš, svjestan si da postojiš, ali nisi tu. Daleko si, u zemlji u kojoj je sve nekako drugačije, glazba je jasnija, boje su kristalnije i ljudi imaju onu dozu empatije. Vrijeme tamo stoji. Zauvijek. Kada odeš uvijek se možeš vratiti, na isto mjesto, samo nastaviš gdje si stao, a tako je malo potrebno-zatvoriš oči i putuješ. Putuješ ulicama kojima ne znaš ime, ali vuku te naprijed, putuješ u prostoru gdje sve ima smisao, kao crno na bijelom. Poput tinte razlivene na bijelom komadu papira. Vuče te i nikada se ne umoriš od takve vrste bježanja. Ispisuješ stranicu za stranicom, ideju za idejom i nitko ne upire prstom sa pogledom osude, nitko ne zavidi, nitko ne pita tko si-tamo možeš jednostavno BITI. Imaš slobodu, imaš svijet na dlanu, imaš sve na običnom komadu papira. A on trpi-sve tvoje suze, sve tvoje osmijehe, sve tvoje tajne. Papir ti dopušta da kažeš što doista misliš, papir te sluša, čuva tvoje uspomene i nikada neće preispitivati rečeno. Nudi beskonačnost, život nakon života, jer uvijek imaš mogućnost postojati u svojim djelima. Netko će ih možda pročitati, jednoga dana, nekoga ćeš navesti da razmišlja, nekome možda promijeniti život. Volim pisati, jer me opušta, jer misli teku poput rijeke i nekada je teško povući kočnicu. Što mogu? Takva sam. Ima nešto misteriozno u tom nestajanju, padanju i utapanju, ima nešto što izaziva strahopoštovanje. Ja ga imam-prema običnom komadu papira i crnoj tinti. Zamisli samo, ako se pustiš, možeš biti što god poželiš. Mašta nema granica, možda dozu praznine, jer tamo si uvijek nekako sam, zarobljen u labirintu svojih emocija. Ali koga briga? Na kraju svega bitno je da živiš, punim plućima, onako kako možda nikada nećeš u stvarnom životu. I zašto ne iskoristiti taj trenutak, biti sebičan do srži i hvatati se za sve što ti je tamo servirano? Možeš, zar ne? Ipak, obraćaš se samo običnom papiru. Nikoga nećeš povrijediti, nećeš morati gledati nečije suze sa onom grižnjom savjesti, jer te ipak dira, na kraju uvijek možeš otići-bez pozdrava. Trenutno ili zauvijek. Ovisi o tebi. Ta vrata, nekako, nikad ne zatvoriš do kraja, uvijek se vraćaš-nekada tamo gdje si stao, nekada odeš dalje. Opet je do tebe, koliko ćeš se duboko pustiti, koliko dugo želiš biti u bezvremenskoj kapsuli gdje je jedina prolaznost samo tvoja misao. Ponavljam, opet, volim pisati, jer pisanje mi daje smisao, jer ti je dovoljno uložiti sitnicu, a dobiješ toliko mnogo. I nitko te ne pita gdje si bio-jer dok pišeš koristan si. Stvaraš. Kasnije ne moraš više ni bježati. Počinju razumjeti. Reći ću vam, nekada je teško, poput kamena o koji se stalno spotičeš. Nekada je toliko duboko da izaziva paranoju, da nisi svjestan što je realno, a što mašta. Grize. Proždire iznutra, ali tako je dobro kada boli. Smiruje, znaš da je sve u redu. I svjestan si da ćeš jednom nestati, zauvijek, da će se ruka umoriti od pisanja, da će godine u stvarnome svijetu uzeti danak. Svjestan si da će misli polako nestajati, gubiti se sa sjenama zaborava. A zaboravit ćeš...Vrijeme će naplatiti dugove. Ali znaš što ću ti reći? Prije nego zauvijek zatvoriš oči pronađi onaj komad papira, onaj koji čuva tvoju prošlost, onaj kome si ukrao svu onu prazninu. Pronađi ga i okusi život-sjeti se kako izgleda svjetlost. Još jednom, kao nekada. Zatim podigni sidro i sve će imati smisao. Volim pisati, jer volim dubinu riječi, njihovu konkretnost, zrelost i smisao. Jednostavnost me nikada nije privlačila.
Post je objavljen 14.09.2019. u 23:48 sati.