OSTANI...(AKO ŽELIŠ)

Bila je večer. Jedna od onih koja ti se svidi na prvu...Jednostavna, donosi slobodu, jer ne očekuješ ništa. Jednostavna, ali drugačija, sa posebnom težinom i naglaskom na promjene. Čudan osjećaj, ne možeš točno opisati je li pozitivan ili negativan, ali nekako znaš da donosi kraj. Donosi kraj jedne priče, koja nije imala početak, nije imala poseban slijed događaja, samo kraj. Ne plaši te, jer duboko u sebi suočen si sa tom činjenicom i dok koračaš niz ulicu, osluškujući tup zvuk vlastitih koraka, susrećeš neka stara dobro poznata lica. Upute ti osmijeh, usputan pozdrav ili hladnoću nezainteresiranosti. Zanimljivo pomisliš, kako je svatko drugačiji. Danas. A sutra će možda sjediti za istim stolom kao i ti i praviti se da ti je prijatelj. Uzdahneš sa podsmijehom, jer te takve situacije na neki način zabavljaju, promijene tok događaja i ostave neku pozitivnu sliku. Bila je večer. Jedna od onih koja te tjera na određeno mjesto na kojem se iznova boriš sa davno ispričanim pričama, ali ne želiš ih prestati slušati. Večeras je priča bila drugačija, možda zbog one čudne težine u zraku, možda zbog jednih očiju koje su imale drugačiji sjaj, možda zbog samog načina na koji je ovoga puta ispričana. Početak je bio čudan, nepoznat, pomalo zastrašujući, ali sa notom iskrenosti. Slušala je, svaku njegovu riječ, svaku misao, svaku nespretno izraženu želju. Prolazili su sati, dijalog je postao njegov monolog, toliko intenzivan da postaneš ovisan, da ne želiš da stane, da traje vječno. Uhvatila je njegov pogled, onako na sekundu, vidjela dubinu i nestala. Nestala kao kap u moru. U bezdan. Počela se utapati, ali se osjećala sigurno. Bilo je drugačije, ovog puta u ovom trenutku. I baš kada je trebala dotaknuti dno, počela je svirati pjesma, ona koja te slomi ona koja udara tamo gdje ne želiš, jer nisi spreman. Barem ona nije bila, ne još. "Lijepa bez duše" - poput hladnog šamara, poput poruke koja se ne može prevaliti preko usana, pa iskoristiš stihove, ali toliko kontradiktorna postojećoj situaciji. Bila je kontradiktorna svim onim emocijama koje su bile stvarne u četiri zida njegove sobe, bila je kontradiktorna svim onim riječima, kontradiktorna njegovom dodiru na njenom licu. A ipak je svirala. Za nju, za njega, za oboje. "Ostani...ako želiš"- rekao je kroz šapat. Nastala je tišina, jer nije znala što želi. Možda pomalo očajnički potez, ali tišina joj je bila najbolji prijatelj, iskoristila ju je, a on nije ništa govorio. Par trenutaka činilo se kao vječnost, a onda je odlučila. Odlučila je otići, pokupila je sve dokaze postojanja te večeri, izbrisala sve tragove koji bi govorili o realnosti tih trenutaka, ali ostavila je "možda". Kao nadu, kao "hvala" za poznanstvo, kao komadić utjehe jer joj je bilo stalo...Sutra je bilo drugačije, pomalo depresivno, ali ispravno-u svakom smislu, u svakom pogledu. Taj dan nije ga srela, kao da je to bila potvrda donesenoj odluci. Ipak, ostavila je ono "možda", za sutra, za budućnost...Tko zna, možda se sretnu, igrom slučajnosti, na onom istom starom mjestu. Možda će tada biti drugačiji, možda će si uputiti osmijeh, možda pozdrav, a možda će zauvijek skrenuti pogled...Možda.