ISPRIČAT ĆU TI PRIČU

Ne poznajem te. Iskreno, ne želim te poznavati. Znam da će mi se svidjeti tvoja dubina i bol koju nosiš u sebi. Poželjet ću popraviti slomljene dijelove, spajajući ih kao slagalice, redom, u tišini. Zavest ćeš me osmijehom i sjajem u očima i pričat ćemo bez riječi, a razumjeti se u potpunosti. Ne želim te poznavati jer sam umorna od svijeta, od istine, iskrivljenih slika ljudi, umorna od ideala i realnosti. Umorna sam od laži i savršeno upakiranog vrijeđanja vlastite inteligencije. A Svemir ima prokleto zajebane planove. Čeka. Ponizno, sa strpljenjem, jer sve je u trenutku koji promijeni stvarnost. Potrebna je samo sekunda. Znaš li koliko će boljeti tada? Poput zagrljaja u kojem si siguran, ali nekako znaš da je zadnji. Željet ću trajnost, konzistenciju, usporenost vremena, samo da zaustavim trenutak. Ali nisi tu da traješ, to ću naučiti na teži način. Toliko imam pitanja, toliko odgovora ponuđenih na srebrnom pladnju života i toliko mnogo za učiti, toliko mnogo za dati. Sve je samo dio sistema, ukalupljena dogma koju moraš proći kako bi shvatio esenciju trenutka. Zavoljeo ono danas, potajno se radovao mogućem sutra. A što smo sutra? Možda samo dvije sjene, u prolazu, koje koračaju u istim smjerovima. Hoćemo li se sresti? Pitat ćemo Svemir, ima prokleto zajebane planove. I doista, ne želim te poznavati, a opet znam previše o tebi.

*Hajde, priđi bliže, sjedni i zatvori oči-ispričat ću ti priču...

PTICE UMIRU PJEVAJUĆI

U imaginarnoj realnosti, bježali smo u bolje "sutra", držeći se za ruke vlastitih neprijatelja. Trčali smo stazama, nedostižnim našem postojanju i zamišljali kako umiremo sretni. Osmijehom smo ukrašavali zidove, one sive, tmurne zidove, obojane tonovima plača, krivnje i nemoći.
-Pogledaj me, povičem, pogledaj me onim sjetnim dječjim očima, kakve pamtim iz rane mladosti. Iz onih dana kada smo posve nevini odbacili uloge djetinjstva i zaigrali glavne uloge u surovoj realnosti. Život se zove, ne možeš to izbjeći...A nisi ga ni tražio. Besmislen paradoks, pomislih. Tko se uopće usudio donijeti odluku-toliko moćno i nepokolebljivo. Odluku o mom vlastitom postojanju. Ali tu sam, nemoćna pred svijetom, ogoljena pred lažima i turobnim besmislom jednakosti. Jer, ako pogledaš oko sebe svi smo samo pijuni jedne šahovske ploče. Živimo neka izmišljena moralna načela, pravila koja potječu iz nepoznatih nam vremena. A opet, slijedimo ih, poput izgladnjelih pasa koji se bore za komadić strvine. Tko sam pitam se? Tko si ti moj zakleti neprijatelju? Zašto me dotičeš mrvicama ljubavi, kao da smo nekada bili nešto, a gnjevom truješ sve ono lijepo oko sebe? Ubijaš boje i pretvaraš ih u svoje malo prljavo sivilo. Tužno je, ali ovdje osjećam mir. Sivilo donosi spokoj, jer i duša tone u takve nijanse. I znam da me mrziš, ne znam razlog, ali osjećam. Ubijaš moje postojanje svakim udahom, svakim otkucajem srca. Znaš li da u daljini čujem cvrkut ptica? Sjećaš li se toga? Bili smo djeca, rekla bih da smo se možda i voljeli tada. Onako djetinjasto i glupavo, kako to rade klinci naših godina. Pogledaj me, zadnji put, onako s lažnim osmijehom. Dopusti mi da sanjam, da se nadam da zamišljam svijet u imaginarnoj realnosti, bježeći u bolje sutra. Svijet u kojem ptice pjevaju odu životu, sekundu prije vječnosti.

Oznake: misli