PTICE UMIRU PJEVAJUĆI

U imaginarnoj realnosti, bježali smo u bolje "sutra", držeći se za ruke vlastitih neprijatelja. Trčali smo stazama, nedostižnim našem postojanju i zamišljali kako umiremo sretni. Osmijehom smo ukrašavali zidove, one sive, tmurne zidove, obojane tonovima plača, krivnje i nemoći.
-Pogledaj me, povičem, pogledaj me onim sjetnim dječjim očima, kakve pamtim iz rane mladosti. Iz onih dana kada smo posve nevini odbacili uloge djetinjstva i zaigrali glavne uloge u surovoj realnosti. Život se zove, ne možeš to izbjeći...A nisi ga ni tražio. Besmislen paradoks, pomislih. Tko se uopće usudio donijeti odluku-toliko moćno i nepokolebljivo. Odluku o mom vlastitom postojanju. Ali tu sam, nemoćna pred svijetom, ogoljena pred lažima i turobnim besmislom jednakosti. Jer, ako pogledaš oko sebe svi smo samo pijuni jedne šahovske ploče. Živimo neka izmišljena moralna načela, pravila koja potječu iz nepoznatih nam vremena. A opet, slijedimo ih, poput izgladnjelih pasa koji se bore za komadić strvine. Tko sam pitam se? Tko si ti moj zakleti neprijatelju? Zašto me dotičeš mrvicama ljubavi, kao da smo nekada bili nešto, a gnjevom truješ sve ono lijepo oko sebe? Ubijaš boje i pretvaraš ih u svoje malo prljavo sivilo. Tužno je, ali ovdje osjećam mir. Sivilo donosi spokoj, jer i duša tone u takve nijanse. I znam da me mrziš, ne znam razlog, ali osjećam. Ubijaš moje postojanje svakim udahom, svakim otkucajem srca. Znaš li da u daljini čujem cvrkut ptica? Sjećaš li se toga? Bili smo djeca, rekla bih da smo se možda i voljeli tada. Onako djetinjasto i glupavo, kako to rade klinci naših godina. Pogledaj me, zadnji put, onako s lažnim osmijehom. Dopusti mi da sanjam, da se nadam da zamišljam svijet u imaginarnoj realnosti, bježeći u bolje sutra. Svijet u kojem ptice pjevaju odu životu, sekundu prije vječnosti.

Oznake: misli