PROMJENE

Za mene postoje dvije vrste promjena-one koje prihvatiš objeručke, sa osmijehom (znaš da te guraju naprijed i da donose pozitivne ishode) i one koje te otupe, koje se serviraju sirove i hladne na lažno pozlaćenom pladnju. Meni je život servirao drugu opciju, uz jednako tako hladan i lažan osmijeh i ono usputno "sve će biti u redu." Zavisi, kako za koga, zavisi od situacije i opcija koje imaš. Opcije uvijek postoje, ali je pitanje koliko ih ovoga puta imaš u ruci. Čudno je što se možeš kroz život voditi onom "očekuj neočekivano", a opet te dočeka toliko nespremno poput hladnog tuša. Ne znaš ponekad je li istina ili neki poremećeni san, onako zbog adrenalina, da ne možeš reći kako je život dosadan. A nije, pa čak kada živiš po jasno određenim normama, ideš svaki dan istim putevima-nikada ne znaš hoćeš li moći proći na potpuno isti način kao do sada, bez obzira na sve. Sada bih se mogla voditi onom da je Nova godina, da je vrijeme za promjene i da treba okrenuti novi list-ali znate što? Zajebite taj stav, zajebite doček kao sustav u kojem moraš okretati nove stranice. Možeš je okrenuti bilo kada, jer svaki dan imaš priliku učiniti promjenu. Možda je baš i sada iz nekog razloga servirana i meni-da se pomaknem sa mjesta i odem u potpuno "krivom" smjeru. Da se razumijemo, volim riskirati, volim izazove, volim borbu, a sada prvi puta nisam sigurna da li to želim. Lakše je odustati, a ni ta opcija me ne zadovoljava. Trenutno me ništa ne zadovoljava, osim možda praznine, ona se čini prihvatljivom na neki neobjašnjiv način. Izgubila sam neke ljude, onako usput, izgubila sam neke prilike, onako neočekivano, izgubila sam sposobnost racionalnog razmišljanja, izgubila sam dio u kojem ne vidim razlog da dižem glavu. I priznajem da boli, boli jače od ičega, jer shvaćam da mi je stalo, više od onoga što sam bila spremna priznati...A na kraju, ne možeš vječno biti nečija marioneta, ja to ionako ne želim. Možda su mi stavili konce u trenutku kada sam skrenula pogled, kada nisam bila dovoljno oprezna, igrali su se vješto-iskoristili vrijeme koje su imali. Možda mi je odgovarala ta pozicija u tom trenutku, taj osjećaj da se možeš "opustiti" jer si u tuđim rukama. Samo najgore je pustiti da se igraju, svaka igra završi izigravanjem, puste te iz ruku, ali i dalje imaš spone-vezan si nitima koje ti je teško prerezati. Jedino što te može izvući je reset-na "tvorničke postavke", a resetiranje vuče posljedice. To je ona vrsta koja donosi suze, koja ruši sve brane koje držiš u sebi kao zaštitu od negativnih situacija, a ne možeš vječno tako, bez obzira koliko su temelji čvrsti. Resetiranje me vratilo nekoliko koraka unazad i sama činjenica u kojoj se suočiš sa time da si "pao" je teška-nitko ne voli ići nazad, ali kad odeš predaleko, a ostaviš nešto za što misliš da vrijedi iza sebe, nekako je logično da ćeš se vratiti. Čudno je što kada se vratiš vidiš da su vrata zatvorena. Znaš da to nije tvoj potez i da su ih zatvorili drugi umjesto tebe, ali svejedno je čudno, pogotovo ako pratiš one dobronamjerne savjete da vrata nikada ne treba zatvoriti do kraja. Ali svatko ima svoje razloge, donosi odluke koje se čine najboljima. Ne možeš nikoga kriviti, čak i kada imaš želju ljudski pružiti ruku i pozdraviti se kao čovjek-bez obzira što znaš da to nije moguće. Ne volim odlaske, ne volim rastanke, ali ako dovoljno dugo hodaš jednoličnom stazom onda su raskrižja poput dobitka na lutriji-nekome veći, nekome manji dobitak. Sve je do uloga i koliko si bio spreman položiti u trenutku kada je to bilo bitno...