23
subota
studeni
2019
BRISANJE...
U zadnjim blogovima pišem o sebi. Isključila sam vanjski svijet. Nekako ne mogu pronaći dovoljno motivacije i inspiracije da pišem o drugima, da napravim prostora za njihove priče. To je u redu-ne borim se. Jednostavno ne želim-volim promjene, nikada ne znam gdje će me odvesti. Možda samo korak ili dva, a možda stotine kilometara naprijed. Iz tog razloga brišem-slike, poruke, kontakte, ljude, sjećanja...Brišem sve što mi ne donosi onaj pozitivan trenutak, sve što me ostavlja ravnodušnom već dulje vrijeme. Brišem prošlost i pozitivnu i negativnu-brišem jučer kako bih napravila prostora za potencijalno sutra. Potencijalno kažem, jer nikada ne znaš što te čeka, možeš se nadati, ali kažu nada je kurva pa ti život preokrene u totalno drugačijem smjeru. I nikada ne znaš, možda će se sve obrisano jednom i vratiti, ako treba biti tako, prihvaćam, vrata nisu zatvorena, ali sada je priča drugačija. Možda ima veze sa time što se bliži kraj godine, možda ima veze sa odlukama koje donosimo sa prvim minutama Novogodišnje noći, možda nema veze sa ničime, ali jednostavno ne mogu ići kontra. Bar ne u ovom trenutku. Kroz život me vodi osjećaj, intuicija, ono nešto što mi jasno pokazuje signale dobrog i lošeg. Do sada me nije iznevjerio. Imam osjećaj da ću upoznati jedno novo lice. Svoje. Znam da čeka, dolazi uvijek iznenada, poput poklona umotanog u sjajni papir. Nije bitna veličina već ono što ugledaš unutra. Nemam očekivanja, znam da je dobro-uvijek ispadne tako. I dok ovo pišem, pitam se, u kojem trenutku će se napokon pokazati, hoće li imati dozu drskosti, hoće li biti ravnodušno, hoće li se smekšati na određene situacije? U neku ruku me pomalo i plaši, iako znam da nema razloga, ali svaka promjena automatski promijeni i put kojim hodaš. Cilj postane drugačiji, samim time i neka očekivanja, a samim time mijenja se i karakter, mijenja se pogled na život, mijenjaju se temelji do onih granica koje je moguće promijeniti. I iako znam da će biti dobro, ovoga puta nekako nisam sigurna da li to želim. Neophodno je i ne mogu bježati, nema odgađanja, uvijek dođe na naplatu, samo nekako mi se sviđa stajati u mjestu-sigurnije je, barem u ovom trenutku. Voljela bih ubrzati stvari, voljela bih cijeli proces riješiti u sekundi, a znam da nije moguće-sve u svoje vrijeme, kažu i sa razlogom je tako. Vrijeme...Može ti biti prijatelj i neprijatelj-ovisno o tome kako se postaviš. Ja ne volim čekati, prolaznost vremena u iščekivanju ubija me više nego dosada. Radije bih tražila svjetlost u dosadi nego prihvatila iščekivanje. Ne volim protokole, a ovo mi se čini kao jedan od njih, ne volim pravila, a čini se da ću morati igrati po njima možda i prvi put. Čudno je kada izazovi postanu veći, kada je u pitanju potpuno drugačiji ulog-ideš na sve ili ništa. Nije me strah gubiti, uvijek sam bila igrač koji ne odustaje, ide do kraja, neovisno o posljedicama, plaši me jedino osjećaj da ću ovoga puta ispast u prvom krugu. Nekako mislim da je ovoga puta ulog osobniji-možda ću morati obrisati i sebe...
komentiraj (37) * ispiši * #
19
utorak
studeni
2019
"NEMAM EMOCIJA"
Zadnjih dana prati me čudan osjećaj, ne mogu reći da sam loše-nisam, samo, nekako kao da stvari ne dopiru do mene. Nikako. Zadnjih dana ne mogu izbjeći temu Vukovar-pogledaš ulice i vidiš upaljene svijeće, društvene mreže preplavljene su slikama i porukama vezanim uz tu temu. Ja ne osjećam ništa-ne pogađa me. Ne mogu čak ni stisnuti onaj "lajk" na objavljene poruke i slike-bilo bi lažno, bio bi apsurd, nisam to ja. Do mene ne dopire-ništa. Praznina, čak nema ni zrna tuge, sjete, nečega barem...Veliko ništa u kojem ne vidim poantu ili jednostavno ne razumijem, možda jer se trudim ne živjeti u prošlosti. Pokušavam. Kada prevrtim film unazad nekako u svojim sjećanjima ne vidim tugu, ne vidim strah. Bila sam jedna od onih koja je bila iznervirana zvukom sirene do mjere kolutanja očima jer mi je bilo naporno oblačiti se za sklonište, a sa druge strane bilo je dana kada sam nestrpljivo sa osmijehom čekala onaj drill kojim smo uvježbavali odlazak do skloništa. Ne znam, možda jednostavno ne pripadam ovom vremenu i prostoru, možda jednostavno ne želim brinuti ili možda doista nemam emocija. Za takve stvari. Ponekad se pitam može li itko razumjeti ovakvo razmišljanje, može li itko dati odgovor na ovakvo stanje koje me prati, hoće li me kamenovati riječima jer nemam mjesta za voljeti svoje? Ne znam, ali imati ljubav prema nečemu što mi je zapravo u neku ruku i nametnuto je potpuno isto kao da me traže da volim pokojnog člana obitelji kojeg nikada nisam upoznala. Čudne su mi tradicije, čudan mi je način ophođenja ljudi prema određenim stvarima koje lagano postaju farsa. Mogu razumjeti prebacivanje sa koljena na koljeno, mogu razumjeti prepričavanja, jer ipak je to dio povijesti, ali ne mogu razumjeti programiranje novih generacija na nešto što je njima potpuno neshvatljiv pojam. I oni neće nikada razumjeti, neće nikada moći imati emociju za određeni događaj, bit će im kao i sve ostalo samo priča iz povijesti za koju će morati zaslužiti ocjenu za prolaz. Danas je nova borba-danas očekuju da pokažemo ljubav onima koje smatramo jačom polovicom. Danas je dan muškaraca. Navodno. Govorim sa ovim stavom jer, ispravite me ako griješim, ali ne mogu reći da je ovaj dan postojao prije pet godina. Nekako slavimo svakakve gluposti kojima opravdavamo način življenja ili ne znam što već, jer ako ti nije dovoljno tristo šezdeset i pet dana u godini da pokažeš nekome tko si, bit će dovoljan ovaj jedan. Zanimljivo. Nisam od onih koja to slavi, koja pridaje neku pažnju. Nisam od onih koje se grčevito hvataju za Valentinovo, Dan žena pa čak i slične izmišljene "praznike." Dan kao i svaki drugi-nema tu čarolije, nema posebnosti, samo kulturni program kojim nastojimo biti ljudi taj jedan dan-jer ne možeš to uništiti, ne možeš biti tolika pizda, ipak je to samo dvadeset i četiri sata normalnog ponašanja, kasnije imaš preostalih tristo šezdeset i četiri da nekome uništavaš život. Prilično sjebano zar ne? Pogotovo kad imaš vremena razmišljati na ovakav način-uloviti trenutak da kopaš dublje u sebe i shvatiš koliko si mrtav-emotivno, na neke stvari. Možda i sa razlogom, ali nekako nemam volje diskutirati. Danas mi paše stanje u kojem jesam, danas ne želim ništa promijeniti, danas se poistovjećujem sa stanjem uma glavnoga lika iz filma kojeg sam upravo pogledala. Dosadan je-rekla bih, daj mu šansu-rekli su. I doista, slijed događaja dobio je smisao, dosada je počela nestajati-polako poput sjene kada nestane svjetlost. Sama briljantnost i dubina u kojoj film odiše bolesnošću dovodi do samih granica. I kada pomisliš da ne možeš dalje izvlačiš posljednju kartu. Sve je to život, vi to ionako ne biste razumjeli, vrijeme je da stavim osmijeh na ovo lijepo lice...Večeras želim biti JOKER...….
komentiraj (95) * ispiši * #
10
nedjelja
studeni
2019
O PRIJATELJSTVU...
Nedjelja je...Dan stvoren za procesuiranje misli, za utvrđivanje "gradiva" koje se desilo u proteklim danima, tjednima...Nekako nedjeljom uvijek volim vrtjeti misli u glavi, nekako imam osjećaj da time zatvaram vrata tjednu i prošlosti. Ponedjeljak je ionako neki novi početak-za skupljanje novih slika koje će se stvarati u glavi i ponovno formirati u cjelinu koja će mi okupirati misli. Gledam neke stare, slike, vrtim stare filmove, promatram neke stare ljude i razmišljam kako je sve prolazno...Većinom barem. Neke od tih ljudi nekada sam zvala prijateljima, no jesu li zaista to i bili? Koga sve zovemo prijateljem i zašto većinu ljudi koji su nam dragi vrlo često trpamo u isti koš sa etiketom "prijateljstvo"? I možda je do godina koje su prošle, možda je i do faze odrastanja i ozbiljnosti, ali danas imam malo više koševa. Neki su puniji, neki prazniji, ali na kraju dođe kao protokol po kojem razvrstavaš otpad-imaš koš za papir, za plastiku, za metal...Nekako isto možeš posložiti i ljude, budimo realni, svatko se može predstaviti prijateljem, ali rijetko tko zna nositi takvu titulu. Danas svjesno razvrstavam, svakoga, na svoje mjesto-prijatelji, kolege, poznanici, društvo, prolaznici, susjedi...Ne smatram to lošim, niti prikazujem time nekoga manje vrijednim, jer nema etiketu "prijatelja", samo smatram da je prošlo dovoljno vremena u kojem mogu naučiti neke stvari. Naučiti ne živjeti u iluziji samo zato jer je netko simpatičan i drag, naučiti da znamenka prijatelja na Facebooku zapravo znači mnogo drugačiju realnost i naučiti da oni koje doista mogu zvati tim imenom zapravo zaslužuju i poseban odnos. Tko su zapravo ti ljudi? Njegujemo li odnose sa njima od najranije školske dobi, jesu li nam naši prijatelji ujedno i rodbina ili ih možeš pronaći na neočekivanim mjestima u jednako tako neočekivanim trenutcima? Realno, smatram da sve ovisi kako se ti mijenjaš i koliko te je netko spreman i sposoban pratiti, jer koliko god je moguće imati prijatelja od najranijeg djetinjstva isto toliko je moguće pronaći prijatelja potpuno neočekivano i potpuno nespremno. Svoje sam pronašla upravo na takav način-mogla bih reći da je bio više spontan nego neočekivan, ali kako god okreneš danas zbrajamo više od petnaest godina poznanstva. Nisu to ljudi koje viđam svaki dan, niti su to ljudi sa kojima se čujem na svakodnevnoj bazi-jednostavno tu postoji ona dubina, razumijevanje i odnos na nekoj drugačijoj razini. Tu prihvaćaš osobu točno onakvu kakva jest, sa svim manama i vrlinama i posebnosti koja ju čini takvom kakva jest. Raduješ se njihovim postignućima kao da su tvoja, sretan si jer su oni sretni, smiješ se njihovim ludostima i nekako na kraju dana sjediš sa osmijehom na licu. Ispunjen. Znaš da je odabir dobar, znaš da si učinio dobar potez spustivši zidove, znaš da su oni pravi-ipak oni su na kraju odlučili ostati. Mislim da će se većina složiti kada kažem da nije lako biti prijatelj, taj odnos dolazi kao veza, moraš nešto uložiti, ako želiš izvući dobit, a sa godinama postane malo teže. Nisi više klinac sa svojih petnaest, koji se kreće u čoporu neopterećen svađama i prepirkama-u toj dobi ionako stvaraš klanove i netko će uvijek biti na tvojoj strani, samim time uvijek ćeš se tješiti time da imaš "prijatelja." Složeno postane kada predstava završi, kada se spusti zastor, kada se okreneš i pogledaš tko je ostao sa tobom na pozornici za onaj završni naklon. Ne kažu uzalud da prijatelja najlakše prepoznaješ u nevolji, iako se ne bih potpuno složila sa tom teorijom. Znaš, ima i onih, skrivenih iza lažnih osmijeha, nekako jedva čekaju tvoj poraz-i pomoći će ti, ali će pomoć kasnije skupo i naplatiti. Teško je prepoznati prave, u svijetu lažnjaka počinješ vjerovati da su i originali napola umjetni. Ipak, ako daš priliku shvatit ćeš da lažno lice kad tad pokaže svoj obraz-ne možeš se toliko dugo skrivati koliko ja mogu čekati. Mogu čekati, ne zato što želim, ne zato što imam vremena, nego iz vrlo jednostavnog razloga-ti odavno imaš svoju etiketu-svoj koš, sve drugo ovisi o tebi i tvojim postupcima, samo put do trona nije jednostavan, niti ću ga ja ikome olakšavati. Moj svijet je malen, ali dovoljan za one koje cijenim, koji su mi bliski i koje me strah izgubiti. Moj svijet ima obrambene mehanizme od ljubomore onih ljudi koji pokušavaju dobiti ulaznicu, ne shvaćajući koliko je kriv način na koji to rade. Jer, nema prečaca nema skrivenih prolaza, kod mene su karte crno na bijelo-u svemu. Malo je ljudi koji me znaju u dušu, malo je njih koji su mnogo više od riječi prijatelj, malo je njih ostalo nakon svih padova, teških riječi i svađa, malo ih je zagrebalo ispod površine i otkrilo dubinu-ali zato su tu, posebni kao i godine koje su iza nas.
komentiraj (42) * ispiši * #
02
subota
studeni
2019
"CRNI LABUD"
Svi plaćamo određenu cijenu, zavisi od situacije koliko. Neki manje, neki više, možda ovisi i o tome što želimo postići. Svi imamo određenu cijenu, barem se tako danas misli, traže nam etikete, provjeravaju jesmo li na sniženju i koliko brzo nas se može kupiti. Ako gledamo sa točke da smo svi individua i unikat sami za sebe, onda bi to u materijalnome svijetu značilo i da smo posljednji artikl. Kada te netko želi spreman je platiti, isto tako kada ti nešto želiš, spreman si platiti. Pitanje je koliko visoko možeš ići, je li vrijedno borbe ili izgleda vrijedno samo u tvojim očima? Nekako težimo postignuću, želimo ostaviti nešto iza sebe, kao dokaz da smo živjeli, za svoje snove, za ono što vjerujemo, za one koje ostavljamo iza sebe. No, jesmo li doista spremni platiti punu cijenu za život koji mislimo da želimo? Jesmo li spremni umrijeti za svoje vizije i ideale? Jesmo li spremni izgubiti sebe za malu dozu slave, za svjetla pozornice koja će se ugasiti, za divljenje drugih i gromoglasne pljeskove? Slava prolazi, ostaju komadići onoga što te nakon svega čini čovjekom, ako to jesi. Svjetla se ugase i pljesak utihne-ostaju tama i tišina. Ako njih ne znaš prihvatiti, odavno si mrtav, možda samo iznutra, a možda i u stvarnosti. Ako poludiš, ako ti pomute misli, kako ćeš uopće znati što je stvarnost? Kako ćeš znati da postojiš, kada te svaki puta kupe, kada svaki puta odlučiš platiti? A ulog se povisuje, jer ono što je dobro danas, sutra neće biti. Nikoga nije briga da li plačeš, da li možeš, da li se lomiš svaki puta kada padneš. Briga počinje ako ne ustaneš, jer moraš, jer tvoja je cijena takva-oni su je platili! Slušaš priče kojima ti pune glavu, stvaraju iluziju onoga kako treba živjeti, nekako im se diviš, postaju ti uzor, tvoja obitelj u nekoj drugoj stvarnosti i ne možeš iznevjeriti-stalo ti je. Možda i previše, a kada se zavuku pod kožu teško se oduprijeti. Ne sviđa ti se što čuješ, ne sviđa ti se što vidiš, ali gradiš sebe u svijetu uspješnih, moraš barem pokušati-da nije uzalud. U tom pokušaju ostaješ, rame uz rame onih koji te svjesno gaze, ali polako-da se ne primijeti. Ne možeš donositi zaključke, ako nemaš dovoljno dokaza. Zanimljiv plan, upleteš se u mrežu iz koje nema izlaza. Trpiš, padaš, ustaješ. Zaboraviš kada spavaš, a kada si doista budan, zaboraviš je li noć ili dan-ionako je svejedno, moraš zaraditi da platiš, ulog neće biti isti-ne sutra. Jesi li doista spreman umrijeti, pomiriti se sa činjenicom da sutra fizički nećeš postojati? Jesi li doista spreman ostaviti sve iza sebe, za nešto što je odavno prestalo donositi osmijeh na tvoje lice? Ako pokloniš sebe svima osim sebi, davno si donio presudu. Ne možeš živjeti tuđe živote, njihove želje i snove, ako imaš svoje vlastite. Samo trenutak je dovoljan da otvoriš oči, da se spasiš, kreneš iznova-svojim putem, onako kako ti želiš. Samo trenutak je dovoljan da se oslobodiš, koliko god se drugi trudili da ne uspiješ. Samo trenutak je dovoljan da izbjegneš onaj zadnji korak kada padneš i nikada više ne ustaneš. Bitno je pogledati iz druge perspektive, ne zaboravi svi imaju svoju cijenu-najniža je ona gdje smo najslabiji. Ako dovoljno dugo čekaš, naučiš kockati, postaješ promatrač iz sjene, pamtiš poteze i prihvatiš igru. Kada podijele karte neće biti bitno što držiš u rukama, ovog puta ćeš pobijediti-sam! Na posljetku, cijenu si već platio, nemaš ništa za izgubiti. Trebaš li se bojati? Možda...Ali samoga sebe-ulog je ovdje previsok...
komentiraj (69) * ispiši * #
