"CRNI LABUD"

Svi plaćamo određenu cijenu, zavisi od situacije koliko. Neki manje, neki više, možda ovisi i o tome što želimo postići. Svi imamo određenu cijenu, barem se tako danas misli, traže nam etikete, provjeravaju jesmo li na sniženju i koliko brzo nas se može kupiti. Ako gledamo sa točke da smo svi individua i unikat sami za sebe, onda bi to u materijalnome svijetu značilo i da smo posljednji artikl. Kada te netko želi spreman je platiti, isto tako kada ti nešto želiš, spreman si platiti. Pitanje je koliko visoko možeš ići, je li vrijedno borbe ili izgleda vrijedno samo u tvojim očima? Nekako težimo postignuću, želimo ostaviti nešto iza sebe, kao dokaz da smo živjeli, za svoje snove, za ono što vjerujemo, za one koje ostavljamo iza sebe. No, jesmo li doista spremni platiti punu cijenu za život koji mislimo da želimo? Jesmo li spremni umrijeti za svoje vizije i ideale? Jesmo li spremni izgubiti sebe za malu dozu slave, za svjetla pozornice koja će se ugasiti, za divljenje drugih i gromoglasne pljeskove? Slava prolazi, ostaju komadići onoga što te nakon svega čini čovjekom, ako to jesi. Svjetla se ugase i pljesak utihne-ostaju tama i tišina. Ako njih ne znaš prihvatiti, odavno si mrtav, možda samo iznutra, a možda i u stvarnosti. Ako poludiš, ako ti pomute misli, kako ćeš uopće znati što je stvarnost? Kako ćeš znati da postojiš, kada te svaki puta kupe, kada svaki puta odlučiš platiti? A ulog se povisuje, jer ono što je dobro danas, sutra neće biti. Nikoga nije briga da li plačeš, da li možeš, da li se lomiš svaki puta kada padneš. Briga počinje ako ne ustaneš, jer moraš, jer tvoja je cijena takva-oni su je platili! Slušaš priče kojima ti pune glavu, stvaraju iluziju onoga kako treba živjeti, nekako im se diviš, postaju ti uzor, tvoja obitelj u nekoj drugoj stvarnosti i ne možeš iznevjeriti-stalo ti je. Možda i previše, a kada se zavuku pod kožu teško se oduprijeti. Ne sviđa ti se što čuješ, ne sviđa ti se što vidiš, ali gradiš sebe u svijetu uspješnih, moraš barem pokušati-da nije uzalud. U tom pokušaju ostaješ, rame uz rame onih koji te svjesno gaze, ali polako-da se ne primijeti. Ne možeš donositi zaključke, ako nemaš dovoljno dokaza. Zanimljiv plan, upleteš se u mrežu iz koje nema izlaza. Trpiš, padaš, ustaješ. Zaboraviš kada spavaš, a kada si doista budan, zaboraviš je li noć ili dan-ionako je svejedno, moraš zaraditi da platiš, ulog neće biti isti-ne sutra. Jesi li doista spreman umrijeti, pomiriti se sa činjenicom da sutra fizički nećeš postojati? Jesi li doista spreman ostaviti sve iza sebe, za nešto što je odavno prestalo donositi osmijeh na tvoje lice? Ako pokloniš sebe svima osim sebi, davno si donio presudu. Ne možeš živjeti tuđe živote, njihove želje i snove, ako imaš svoje vlastite. Samo trenutak je dovoljan da otvoriš oči, da se spasiš, kreneš iznova-svojim putem, onako kako ti želiš. Samo trenutak je dovoljan da se oslobodiš, koliko god se drugi trudili da ne uspiješ. Samo trenutak je dovoljan da izbjegneš onaj zadnji korak kada padneš i nikada više ne ustaneš. Bitno je pogledati iz druge perspektive, ne zaboravi svi imaju svoju cijenu-najniža je ona gdje smo najslabiji. Ako dovoljno dugo čekaš, naučiš kockati, postaješ promatrač iz sjene, pamtiš poteze i prihvatiš igru. Kada podijele karte neće biti bitno što držiš u rukama, ovog puta ćeš pobijediti-sam! Na posljetku, cijenu si već platio, nemaš ništa za izgubiti. Trebaš li se bojati? Možda...Ali samoga sebe-ulog je ovdje previsok...