Nedjelja je...Dan stvoren za procesuiranje misli, za utvrđivanje "gradiva" koje se desilo u proteklim danima, tjednima...Nekako nedjeljom uvijek volim vrtjeti misli u glavi, nekako imam osjećaj da time zatvaram vrata tjednu i prošlosti. Ponedjeljak je ionako neki novi početak-za skupljanje novih slika koje će se stvarati u glavi i ponovno formirati u cjelinu koja će mi okupirati misli. Gledam neke stare, slike, vrtim stare filmove, promatram neke stare ljude i razmišljam kako je sve prolazno...Većinom barem. Neke od tih ljudi nekada sam zvala prijateljima, no jesu li zaista to i bili? Koga sve zovemo prijateljem i zašto većinu ljudi koji su nam dragi vrlo često trpamo u isti koš sa etiketom "prijateljstvo"? I možda je do godina koje su prošle, možda je i do faze odrastanja i ozbiljnosti, ali danas imam malo više koševa. Neki su puniji, neki prazniji, ali na kraju dođe kao protokol po kojem razvrstavaš otpad-imaš koš za papir, za plastiku, za metal...Nekako isto možeš posložiti i ljude, budimo realni, svatko se može predstaviti prijateljem, ali rijetko tko zna nositi takvu titulu. Danas svjesno razvrstavam, svakoga, na svoje mjesto-prijatelji, kolege, poznanici, društvo, prolaznici, susjedi...Ne smatram to lošim, niti prikazujem time nekoga manje vrijednim, jer nema etiketu "prijatelja", samo smatram da je prošlo dovoljno vremena u kojem mogu naučiti neke stvari. Naučiti ne živjeti u iluziji samo zato jer je netko simpatičan i drag, naučiti da znamenka prijatelja na Facebooku zapravo znači mnogo drugačiju realnost i naučiti da oni koje doista mogu zvati tim imenom zapravo zaslužuju i poseban odnos. Tko su zapravo ti ljudi? Njegujemo li odnose sa njima od najranije školske dobi, jesu li nam naši prijatelji ujedno i rodbina ili ih možeš pronaći na neočekivanim mjestima u jednako tako neočekivanim trenutcima? Realno, smatram da sve ovisi kako se ti mijenjaš i koliko te je netko spreman i sposoban pratiti, jer koliko god je moguće imati prijatelja od najranijeg djetinjstva isto toliko je moguće pronaći prijatelja potpuno neočekivano i potpuno nespremno. Svoje sam pronašla upravo na takav način-mogla bih reći da je bio više spontan nego neočekivan, ali kako god okreneš danas zbrajamo više od petnaest godina poznanstva. Nisu to ljudi koje viđam svaki dan, niti su to ljudi sa kojima se čujem na svakodnevnoj bazi-jednostavno tu postoji ona dubina, razumijevanje i odnos na nekoj drugačijoj razini. Tu prihvaćaš osobu točno onakvu kakva jest, sa svim manama i vrlinama i posebnosti koja ju čini takvom kakva jest. Raduješ se njihovim postignućima kao da su tvoja, sretan si jer su oni sretni, smiješ se njihovim ludostima i nekako na kraju dana sjediš sa osmijehom na licu. Ispunjen. Znaš da je odabir dobar, znaš da si učinio dobar potez spustivši zidove, znaš da su oni pravi-ipak oni su na kraju odlučili ostati. Mislim da će se većina složiti kada kažem da nije lako biti prijatelj, taj odnos dolazi kao veza, moraš nešto uložiti, ako želiš izvući dobit, a sa godinama postane malo teže. Nisi više klinac sa svojih petnaest, koji se kreće u čoporu neopterećen svađama i prepirkama-u toj dobi ionako stvaraš klanove i netko će uvijek biti na tvojoj strani, samim time uvijek ćeš se tješiti time da imaš "prijatelja." Složeno postane kada predstava završi, kada se spusti zastor, kada se okreneš i pogledaš tko je ostao sa tobom na pozornici za onaj završni naklon. Ne kažu uzalud da prijatelja najlakše prepoznaješ u nevolji, iako se ne bih potpuno složila sa tom teorijom. Znaš, ima i onih, skrivenih iza lažnih osmijeha, nekako jedva čekaju tvoj poraz-i pomoći će ti, ali će pomoć kasnije skupo i naplatiti. Teško je prepoznati prave, u svijetu lažnjaka počinješ vjerovati da su i originali napola umjetni. Ipak, ako daš priliku shvatit ćeš da lažno lice kad tad pokaže svoj obraz-ne možeš se toliko dugo skrivati koliko ja mogu čekati. Mogu čekati, ne zato što želim, ne zato što imam vremena, nego iz vrlo jednostavnog razloga-ti odavno imaš svoju etiketu-svoj koš, sve drugo ovisi o tebi i tvojim postupcima, samo put do trona nije jednostavan, niti ću ga ja ikome olakšavati. Moj svijet je malen, ali dovoljan za one koje cijenim, koji su mi bliski i koje me strah izgubiti. Moj svijet ima obrambene mehanizme od ljubomore onih ljudi koji pokušavaju dobiti ulaznicu, ne shvaćajući koliko je kriv način na koji to rade. Jer, nema prečaca nema skrivenih prolaza, kod mene su karte crno na bijelo-u svemu. Malo je ljudi koji me znaju u dušu, malo je njih koji su mnogo više od riječi prijatelj, malo je njih ostalo nakon svih padova, teških riječi i svađa, malo ih je zagrebalo ispod površine i otkrilo dubinu-ali zato su tu, posebni kao i godine koje su iza nas.
Post je objavljen 10.11.2019. u 15:27 sati.