Zadnjih dana prati me čudan osjećaj, ne mogu reći da sam loše-nisam, samo, nekako kao da stvari ne dopiru do mene. Nikako. Zadnjih dana ne mogu izbjeći temu Vukovar-pogledaš ulice i vidiš upaljene svijeće, društvene mreže preplavljene su slikama i porukama vezanim uz tu temu. Ja ne osjećam ništa-ne pogađa me. Ne mogu čak ni stisnuti onaj "lajk" na objavljene poruke i slike-bilo bi lažno, bio bi apsurd, nisam to ja. Do mene ne dopire-ništa. Praznina, čak nema ni zrna tuge, sjete, nečega barem...Veliko ništa u kojem ne vidim poantu ili jednostavno ne razumijem, možda jer se trudim ne živjeti u prošlosti. Pokušavam. Kada prevrtim film unazad nekako u svojim sjećanjima ne vidim tugu, ne vidim strah. Bila sam jedna od onih koja je bila iznervirana zvukom sirene do mjere kolutanja očima jer mi je bilo naporno oblačiti se za sklonište, a sa druge strane bilo je dana kada sam nestrpljivo sa osmijehom čekala onaj drill kojim smo uvježbavali odlazak do skloništa. Ne znam, možda jednostavno ne pripadam ovom vremenu i prostoru, možda jednostavno ne želim brinuti ili možda doista nemam emocija. Za takve stvari. Ponekad se pitam može li itko razumjeti ovakvo razmišljanje, može li itko dati odgovor na ovakvo stanje koje me prati, hoće li me kamenovati riječima jer nemam mjesta za voljeti svoje? Ne znam, ali imati ljubav prema nečemu što mi je zapravo u neku ruku i nametnuto je potpuno isto kao da me traže da volim pokojnog člana obitelji kojeg nikada nisam upoznala. Čudne su mi tradicije, čudan mi je način ophođenja ljudi prema određenim stvarima koje lagano postaju farsa. Mogu razumjeti prebacivanje sa koljena na koljeno, mogu razumjeti prepričavanja, jer ipak je to dio povijesti, ali ne mogu razumjeti programiranje novih generacija na nešto što je njima potpuno neshvatljiv pojam. I oni neće nikada razumjeti, neće nikada moći imati emociju za određeni događaj, bit će im kao i sve ostalo samo priča iz povijesti za koju će morati zaslužiti ocjenu za prolaz. Danas je nova borba-danas očekuju da pokažemo ljubav onima koje smatramo jačom polovicom. Danas je dan muškaraca. Navodno. Govorim sa ovim stavom jer, ispravite me ako griješim, ali ne mogu reći da je ovaj dan postojao prije pet godina. Nekako slavimo svakakve gluposti kojima opravdavamo način življenja ili ne znam što već, jer ako ti nije dovoljno tristo šezdeset i pet dana u godini da pokažeš nekome tko si, bit će dovoljan ovaj jedan. Zanimljivo. Nisam od onih koja to slavi, koja pridaje neku pažnju. Nisam od onih koje se grčevito hvataju za Valentinovo, Dan žena pa čak i slične izmišljene "praznike." Dan kao i svaki drugi-nema tu čarolije, nema posebnosti, samo kulturni program kojim nastojimo biti ljudi taj jedan dan-jer ne možeš to uništiti, ne možeš biti tolika pizda, ipak je to samo dvadeset i četiri sata normalnog ponašanja, kasnije imaš preostalih tristo šezdeset i četiri da nekome uništavaš život. Prilično sjebano zar ne? Pogotovo kad imaš vremena razmišljati na ovakav način-uloviti trenutak da kopaš dublje u sebe i shvatiš koliko si mrtav-emotivno, na neke stvari. Možda i sa razlogom, ali nekako nemam volje diskutirati. Danas mi paše stanje u kojem jesam, danas ne želim ništa promijeniti, danas se poistovjećujem sa stanjem uma glavnoga lika iz filma kojeg sam upravo pogledala. Dosadan je-rekla bih, daj mu šansu-rekli su. I doista, slijed događaja dobio je smisao, dosada je počela nestajati-polako poput sjene kada nestane svjetlost. Sama briljantnost i dubina u kojoj film odiše bolesnošću dovodi do samih granica. I kada pomisliš da ne možeš dalje izvlačiš posljednju kartu. Sve je to život, vi to ionako ne biste razumjeli, vrijeme je da stavim osmijeh na ovo lijepo lice...Večeras želim biti JOKER...….
Post je objavljen 19.11.2019. u 21:57 sati.