BRISANJE...

U zadnjim blogovima pišem o sebi. Isključila sam vanjski svijet. Nekako ne mogu pronaći dovoljno motivacije i inspiracije da pišem o drugima, da napravim prostora za njihove priče. To je u redu-ne borim se. Jednostavno ne želim-volim promjene, nikada ne znam gdje će me odvesti. Možda samo korak ili dva, a možda stotine kilometara naprijed. Iz tog razloga brišem-slike, poruke, kontakte, ljude, sjećanja...Brišem sve što mi ne donosi onaj pozitivan trenutak, sve što me ostavlja ravnodušnom već dulje vrijeme. Brišem prošlost i pozitivnu i negativnu-brišem jučer kako bih napravila prostora za potencijalno sutra. Potencijalno kažem, jer nikada ne znaš što te čeka, možeš se nadati, ali kažu nada je kurva pa ti život preokrene u totalno drugačijem smjeru. I nikada ne znaš, možda će se sve obrisano jednom i vratiti, ako treba biti tako, prihvaćam, vrata nisu zatvorena, ali sada je priča drugačija. Možda ima veze sa time što se bliži kraj godine, možda ima veze sa odlukama koje donosimo sa prvim minutama Novogodišnje noći, možda nema veze sa ničime, ali jednostavno ne mogu ići kontra. Bar ne u ovom trenutku. Kroz život me vodi osjećaj, intuicija, ono nešto što mi jasno pokazuje signale dobrog i lošeg. Do sada me nije iznevjerio. Imam osjećaj da ću upoznati jedno novo lice. Svoje. Znam da čeka, dolazi uvijek iznenada, poput poklona umotanog u sjajni papir. Nije bitna veličina već ono što ugledaš unutra. Nemam očekivanja, znam da je dobro-uvijek ispadne tako. I dok ovo pišem, pitam se, u kojem trenutku će se napokon pokazati, hoće li imati dozu drskosti, hoće li biti ravnodušno, hoće li se smekšati na određene situacije? U neku ruku me pomalo i plaši, iako znam da nema razloga, ali svaka promjena automatski promijeni i put kojim hodaš. Cilj postane drugačiji, samim time i neka očekivanja, a samim time mijenja se i karakter, mijenja se pogled na život, mijenjaju se temelji do onih granica koje je moguće promijeniti. I iako znam da će biti dobro, ovoga puta nekako nisam sigurna da li to želim. Neophodno je i ne mogu bježati, nema odgađanja, uvijek dođe na naplatu, samo nekako mi se sviđa stajati u mjestu-sigurnije je, barem u ovom trenutku. Voljela bih ubrzati stvari, voljela bih cijeli proces riješiti u sekundi, a znam da nije moguće-sve u svoje vrijeme, kažu i sa razlogom je tako. Vrijeme...Može ti biti prijatelj i neprijatelj-ovisno o tome kako se postaviš. Ja ne volim čekati, prolaznost vremena u iščekivanju ubija me više nego dosada. Radije bih tražila svjetlost u dosadi nego prihvatila iščekivanje. Ne volim protokole, a ovo mi se čini kao jedan od njih, ne volim pravila, a čini se da ću morati igrati po njima možda i prvi put. Čudno je kada izazovi postanu veći, kada je u pitanju potpuno drugačiji ulog-ideš na sve ili ništa. Nije me strah gubiti, uvijek sam bila igrač koji ne odustaje, ide do kraja, neovisno o posljedicama, plaši me jedino osjećaj da ću ovoga puta ispast u prvom krugu. Nekako mislim da je ovoga puta ulog osobniji-možda ću morati obrisati i sebe...