Koliko puta su vam nešto rekli? Koliko puta ste u rečeno povjerovali? Meni su rekli svašta, milion puta. Neke situacije sam prihvatila, jer su bile logične, neke nisam. I nije mi žao, gurnule su me sto koraka naprijed, na bolje. Nju sam upoznala prilikom jednog informativnog razgovora, tražila sam drugo mišljenje za situaciju sa kojom se nisam željela složiti. Utrčala je u prostoriju sa osmijehom na licu, za koji nikada ne bih rekla da skriva unutarnju borbu. Njoj su isto tako rekli-mnogo toga. Rekli su joj da neće nikada imati djecu, rekli su joj da neće normalno hodati, jer će ju boljeti toliko jako da će spas tražiti u tisućama lijekova. Jednostavno su je osudili, indirektno, na život bez života. U njihovim očima mogla je jedino vegetirati, prolaziti iz dana u dan poput biljke, nadati se da će sutra biti jedan od boljih dana. Da je poslušala vjerojatno je nikada ne bih upoznala, vjerojatno je nikada ne bih vidjela da trči, da se smije i vjerojatno nikada ne bih saznala da je danas ponosna majka. Ali rekli su joj! I to ne bilo tko, liječnici, specijalisti, na vrhu medicinske struke, čak su joj dali napismeno, a ona je odlučila ignorirati. Ipak i liječnik je samo čovjek, može i on pogriješiti, zar ne? Ipak, vodimo se onom da je griješiti ljudski, pa zašto obraćati toliko pozornosti? Pitanje je hoćeš li slijepo vjerovati u ono što čuješ, jednostavno se pomiriti sa svime, bez obzira koliko logično ili nelogično bilo? Jesi li doista spreman "vegetirati?" Postoje situacije u kojima u određenom trenutku nemamo mnogo izbora, jer nam je jedini izbor predati se u tuđe ruke i nadati se najboljem. Sa druge strane postoji milion situacija u kojima ne mora biti tako. Zar doista želiš da netko drugi upravlja tvojim životom? Doista želiš da ti govori što smiješ, a što ne smiješ? Mislim da se mnogi odgovori na ova pitanja daju naslutiti sami po sebi. I neću ulaziti u stvar izbora, jer je to razumljivo samo po sebi, ali doista se nekad zapitam koliko slijepi možemo biti. Držimo se zacrtanih okvira, ne pokušavajući pronaći izlaz, ograničavamo se i to samo zbog činjenice da je nešto rečeno. Bježim od nametnutih normi i bježat ću toliko dugo koliko ću imati prostora. Zašto? Zato jer ne smatram da se moram postaviti u ulogu ovce jer i drugi tako čine. Ne volim pravila i zapravo ih volim kršiti, ako mogu-neka jednostavno ne možeš, ali takva su u manjoj mjeri. Mislim li da prolazim bolje radi toga? Pa ponekad da, jednostavnije je, nekako si slobodniji...Sloboda je "komplicirana" ovisi na koji način je doživljavaš i što za tebe osobno sloboda znači, ali zašto biti štakor u labirintu ako možeš biti slobodna ptica? I sada zamislite da se nađete preko noći u situaciji gdje vam doslovno izbrišu iz glave život kakav ste poznavali i živjeli, svjesni ste ga, ali vas ograničavaju misli. Ograničava onih tisuću rečenica koje je netko izgovorio nadajući se da ste ih čuli. I razmišljate, je li pametnije napraviti korak naprijed ili ostati stajati na mjestu? Postoji jedan citat kojeg volim i savršeno opisuje ovu tematiku...Citat koji vas dovede na rub i natjera da se zapitate: "Što ako padnem? A što ako poletiš?" Zanimljivo zar ne? Sada mogu govoriti o izborima jer ih imaš, jer možeš pasti-ionako su ti rekli da hoćeš, a možeš zajebati sve karike logike i poletjeti. Stvar je perspektive, stvar je koliko imaš snage, stvar je koliko si spreman žrtvovati da probaš nešto na drugačiji način. I neću lagati, možda ne uspiješ, sve je relativno, ali pokušao si. Živio si, a to nije nešto što nema vrijednost. Uzeti u obzir rečeno, kao savjet-svakako, ali složiti se apsolutno uvijek sa svime-nepotrebno. Nepotrebno iz milion razloga koje nema smisla nabrajati, poanta se može pročitati između redova. Neki će shvatiti, neki neće, ali nemoj zaboraviti da postoji šansa da poletiš.
Post je objavljen 24.09.2019. u 20:28 sati.