Često sam svjedok situacijama u kojima riječi režu precizno poput katana, a poštovanje odavno ima nadgrobni spomenik. Svjedočim situacijama u kojima su glavni akteri kreten najnižeg oblika evolucije, koji se bez problema može usporediti nekakvim oblikom gljivične infekcije i štovateljica religije teže kategorije. U takvim situacijama bogatstvo vokabulara postaje melodija za nečije uši. Upija ga opčinjen njegovom sirovošću i težinom koja ne ostavlja prostora da pokažeš bilo kakav znak života, osim da vegetiraš u hipnotičkim zvukovima. Štuje ga, kao Boga, kao zakon za preživljavanje koji obično bude nametnut po religijskim vrijednostima. I pri tome ne mislim na vokabular inteligentnih osoba koje u svome načinu izražavanja koriste riječi poput: pretenciozno, infantilno i druge slične načine izražavanja visoke klase, već na one niske udarce koji te ostave bez zraka i nisi siguran imaju li kraj. Govorim o vrijeđanju, o komunikaciji koja nadilazi bilo kakvo mjerilo ljudskosti. Govorim o vrijeđanju takve vrste da jedino što tada možeš učiniti jest okrenuti glavu i praviti se da te se ne tiče. Možda i jest tako, ne tiče me se, ali ne mogu se oteti želji da progovorim, da ju spasim, jer možda želi biti spašena. I taman u trenutku kada sam skupila hrabrost za reakciju ona progovara da ga voli. Kako možeš voljeti smeće?-pomislim u sebi. Jer ako prihvaćaš smeće koje govori onda nema nikakve razlike ako pokupiš kontejner sa ulice i ugušiš ga tolikom dozom emocija da sa vremenom prestaneš osjećati njegov "smrad". Ali nije isto rekli bi...Kako ne može biti isto? Jesmo li doista toliko dobro programirani da odlučimo puzati u situacijama u kojima je moguće letjeti? Je li nam mogućnost razmišljanja toliko isprana da padamo na programe koji određuju gdje ti je mjesto zato jer si žena? I zašto je toliko lagano šutjeti, ne reagirati? A, ako i reagiraš zašto si tada sposoban jedino reći da voliš? Tužno je kada nakon svega tražiš i oprost jer...sigurno je problem u tebi. Ipak, nije tako mislio, jer znaš, ima dana kada je drugačiji, kada mu je stalo. Reći ću vam što se dogodi sa takvima koji su drugačiji. Oni igraju na kartu vremena, skupljaju hrabrost, a kada ga skupe najmanje što možeš očekivati je šamar uvrede. Najmanje, kažem, jer je idući korak uvijek ona realna slika u kojoj ostaneš nepomično ležati i zahvaljuješ trenutku što ovoga puta nema krvi. Mene doista zanima koliko je u stanju čovjek trpjeti, da li doista sami sebe uvjeravamo da je nekome stalo? Ipak nam se obraća zar ne? Nije bitno na koji način, ali, obraća se, a to znači da mu je stalo. Često kao promatrač vidim iskrivljene slike ljudskog ponašanja, slike čiji su okviri pozlaćeni izgovori, jer nečime moraš opravdati sredstvo. I tužno je kada te prerano prekriju blatom, a zapravo još nisi spreman umrijeti. Vidjela sam tu nespremnost u njenim očima. U trenutku kada su riječi prestale teći, u trenutku kada je nestala njegova inspiracija za monologom, u trenutku kada uhvatiš suze kao odgovor nakon šutnje. U trenutku kada ju je ostavio samu. I htjela sam joj prići, da se prestane osjećati kao izložbeni primjerak na stupu srama ispred mase ljudi koje su upirale prstom i čije su misli imale mnogo toga za reći, ali nisu bile u stanju to isto izgovoriti na glas. Htjela sam, ali nisam. Moja reakcija ne bi ništa promijenila. Ne možeš spašavati nekoga tko je odlučio ne biti spašen. Svatko izabire koliko težak kamen će gurati, svatko izabire svoju dozu komfora. Na kraju svega, ipak je to bila njena odluka, donesena u okvirima navike. U takvim okvirima imala je sigurnost i nije bilo bitno koliko boli. Ipak ima dana kada je drugačiji, kada mu je stalo, a ona je u to slijepo vjerovala. Znam da jest, vidjela sam po načinu na koji je obrisala suze i popravila kosu.
Post je objavljen 16.09.2019. u 20:46 sati.