Sloboda je "komplicirana" ovisi na koji način je doživljavaš i što za tebe osobno sloboda znači, ali zašto biti štakor u labirintu ako možeš biti slobodna ptica? Širok pojam i svatko ga doživljava drugačije. Nisam mislila otvarati ovu temu, ne još, ne sada, ali jednostavno sam pomalo stjerana u kut. Sa previše misli, ne dopuštaju mi onaj mir kojeg volim. Previše je pitanja, previše traženja da se objasni, previše znatiželje...Nije mi problem pisati, nije mi problem reći, objasniti...Zapravo, nekako mislim da mi ništa nije problem. Možda i u tome leži taj osjećaj slobode, kada nema spoticanja, kada hodaš bos i nije bitno što osjećaš, jer si slobodan, sa svojim mislima, sa samim sobom. Ne bih mogla reći da sam oduvijek osjećala slobodu, to dođe samo, sa vremenom. Tada prihvatiš ili ne prihvatiš. Potpuno je osobno i ovisi samo o tebi. Nema karika, konopa, zidova, ograničenja, nema prepreka. Jednostavno je, kao prostor u kojem ne postoji gravitacija, pustiš se i lebdiš. Moj pojam slobode proizašao je iz nekih određenih situacija u kojima sam dopuštala da me drugi oblikuju kako žele-možda dovoljno dugo, ali ipak ne predugo...Ponekad vrijeme stane, na sekundu, dozvoli ti da se okreneš, pogledaš unazad-zadnji put. Tada staviš osmijeh na lice i odeš. Bez pitanja, bez traženja razloga, bez emocija i misli. Ostaviš sedam godina, pa i više, iza sebe, obrišeš ih poput nepotrebnih stvari na računalu i instaliraš novi program. Onda se rodi ona "jebe mi se" situacija, odlučiš da će ti biti kako ti želiš i počneš brisati. Sve nepotrebno, sve suvišno, sve dovoljno staro da razumiješ da ti neće više biti od koristi. Što je za mene sloboda? Trenutak kada se suočiš sa time da ti cijeli život stane u tri kofera i nije te briga, jer nekako ne brineš, vodiš se za onim unutarnjim glasom koji te podsjeti kako si ga zaboravio slušati, a uvijek je bio tu, uvijek je bio u pravu. Tada bez da trepneš okom makneš sve one ljude koje nazivaš prijateljima, a odavno si svjestan da to nisu. Okreneš leđa onima koji su zapravo tvoji-tvoja krv, ali to koriste protiv tebe, pa te sustavno ubijaju nadajući se da nećeš izdržati zadnji udarac. Njima se smiješ, onako prokleto iskreno, gledaš ih u oči i uživaš, znaš da će izgubiti snagu, a kada je izgube ti ustaneš. Vratiš se-ovog puta kao vođa vlastitog čopora. Više ne biraš riječi, ni taktiku, počneš govoriti što misliš, prestaneš biti izgubljen u prijevodu. Postaneš sebičan-možda pomalo i previše i gaziš, ali na drugačiji način. Gaziš na način da te prestane biti briga, jednostavno ti više nije stalo, nemaš vremena da čekaš-nekoga ili nešto. Ili je tu, ili nije...Više te ne zanima površnost, tražiš dubinu, kompleksnost, ono nešto...Razumiješ da je površina samo blijedi odraz onoga što leži ispod. Počneš tražiti slične sebi. Zanimljivo je što ih nađeš, na neočekivanim mjestima-dođu sami, ne moraš ih ni zvati. Slični se prepoznaju lako. Oni će uvijek razumjeti, oni će željeti isto što i ti, neće se bojati dubine, zanimat će ih koliko daleko mogu ići, koliko duboko zaroniti. Zanimljivo je što kada gledaš dubinu sa površine, nekako te plaši, jer jedino što vidiš je tama, ne znaš dokle seže, ne možeš razumjeti ima li kraj. Ali ako zaroniš, otkriješ potpuno novi svijet, svijet u kojem postoje boje, postoji život, postoji ono nešto-drugačije. Vuče te da dotakneš dno, a kada se to desi pogledaš prema površini-više nije toliko mračna, dapače čak možeš razabrati odsjaje sunca i imaš osjećaj da možeš disati. Poput ribe-više te ništa ne veže, nikome ne duguješ ništa. Ideš kamo želiš. Kreneš sam, cestom koja ne vodi nikuda-zapravo ne znaš kuda će odvesti, odabereš je nasumično-imala je ono nešto. Dok hodaš desi se čudna situacija, susrećeš ljude koji požele hodati u istom pravcu kao i ti. Pustiš ih, dijeliš sa njima vrijeme, dijeliš tišinu, dijeliš jutra, dijeliš noći. A onda dođe trenutak u kojem moraš odabrati-ići ravno ili skrenuti lijevo ili desno. Moraju odabrati i oni i svatko nekako krene na svoju stranu. I nema tu suza, nema boli, nije ovo zbogom, jer tko zna gdje će se ponovno spojiti cesta. Pozdraviš se sa osmijehom na licu jer ti ne želiš nikoga vući za sobom, ne želiš isto tako niti da netko vuče tebe-ne zaboravi krenuo si sam na ovaj put. Sve drugo je usputno, prihvatiš ili ne prihvatiš. Možda će biti čudno na početku, jer rastanci su uvijek čudni i nedorečeni, ali i rastanak je dio slobode. Ti imaš svoju vlastitu, jer nastavljaš put koji si započeo, njima si pružio njihovu, jer mogu otići kada žele, ako žele. Nema tu konaca, nema zadržavanja, nema kaveza. Možeš učiniti što god poželiš, nije te briga "što će selo reći", ako će imati o čemu pričati govorit će o promjenama. Jer, promijenit ćeš se, u njihovim očima više nisi na njihovom nivou i smetat će im. Smetat će im što ćeš imati veća muda od većine muškaraca, što te neće boljeti njihove riječi, njihovo ponašanje i način na koji ćeš biti tretiran. Neće te boljeti iz razloga što ćeš tada ionako otići predaleko, podignut ćeš zidove oko svoga trona, ali vrata nećeš zatvoriti. Nećeš iz razloga što znaš da će te tražiti, htjet će znati gdje si i neki će ući, bez kucanja, pitanje je da li će te naći. Nije poanta u skrivanju ili da bježiš, potpuno suprotno, sloboda je kada to ne moraš činiti, kada si daješ za pravo sve ono što te nekada ograničavalo. Sloboda je kada prihvatiš da ne postoji sutra, da je to samo iluzija kojom odgađamo situacije koje će ionako stići na naplatu. Jer, doista, što ako ne postoji sutra? Kako možeš biti siguran da ćeš doista sutra otvoriti oči? I onda legneš u svađi, u mržnji, jer možeš prespavati, sutra ćeš. Sutra ćeš nekome reći oprosti, sutra ćeš nekome reći da ti je stalo...Što je za mene sloboda? Život bez zadrški, bez razmišljanja što će netko misliti ako se otvoriš, ako si iskren, ako pokažeš suze...Neka misle što hoće, jer sutra možda neće imati priliku ćuti, a ti možda nećeš imati priliku to isto izgovoriti. Sutra ne postoji...
Post je objavljen 28.09.2019. u 09:54 sati.