MOJ LIPI ANĐELE

Samoća je zajebana stvar, pogotovo kada je iskusiš u četiri zida male neugledne sobe, jer eto imaš više od devedeset godina i jedina logična stvar bila je da si smješten u starački dom. Ne volim staračke domove, odišu tugom, završetcima i idejom o prestanku života. Osude te da postaneš ovisan o drugima, poput djeteta-hrane te, kupaju, presvlače...Jedina razlika između tebe i tog istog djeteta, koje si nekada bio, jest svijest. Svjestan si života, svojih sjećanja, prolaznosti i one iste samoće sa početka priče. Ovo je jedna od meni najljepših, najdražih, ali ujedno i prilično tužnih priča i kada bih je mogla opisati stihovima definitivno bi to bili stihovi iz pjesme Olivera Dragojevića koje sam iskoristila u samom naslovu. Malo je ovakvih priča ispunjenih poštovanjem, razumijevanjem, ljubavlju, a oni su to imali. Sve su radili zajedno, budili se zajedno, ispijali kave zajedno, kuhali zajedno...Voljeli su igrati karte, voljeli su razgovarati, voljeli su šetnje i voljeli su osjećaj sigurnosti koje su imali jedno uz drugo. Ona je bila jedno od dvanaestero djece, u ranom djetinjstvu odvojena od majke i isto tako rano je naučila što znači preživjeti. Odvedena u koncentracijski logor, suočena sa sirovom stvarnošću, ostavljena na milost i nemilost. Bila je dijete, uplašeno, samo, ostavljeno...Posvojili su je i godinama je živjela u obitelji koju je s vremenom naučila prihvatiti kao svoju vlastitu, ipak, drugu nije imala. Voljeli su je, naučili su je svemu što su mogli, svirala je klavir, pjevala, bila je njihov anđeo. Igrom slučaja ta ista obitelj kasnije ju je vratila njenoj majci, nakon sedamnaest godina tišine, neznanja i nadanja napokon joj može pasti u zagrljaj. Odrasla je i upoznala njega, naočit muškarac u vojnoj uniformi spreman pružiti sve pa čak i skinuti zvijezde sa neba. Njihova priča prošla je šezdeset godina, zamislite što sve možete iskusiti u toliko vremena, a živjeli su u doba kada se kupovalo na tzv. točkice, ako ih nisi imao dovoljno, nije bilo ni hrane, živjeli su u doba kada je broj na tablici, ovisno o tome da li je paran ili neparan, diktirao smiješ li sjesti u auto, živjeli su u doba kada je trebalo čekati satima u redu da bi dobio običnu metlu ispletenu od šibe i bili su sretni. Bili su sretni jer nisu poznavali materijalizam kakav nas danas okružuje, nisu imali potrebe nositi maske da bi se nekome dokazivali, bili su jednostavno slobodni. I sretni. Možda bi ova priča potrajala da starost ne donosi bolest, tako to obično ide, ne znaš kada će te snaći, ali dogodi se. Dogodilo se njoj. I prije nego su oboje smješteni u ona četiri neugledna zida, on je dao sebe za nju, bio je spreman žrtvovati vlastiti život samo da ona ponovno ustane, da hoda kao nekada, da se smije, da živi...Bilo je nemoguće, bilo je samo pitanje vremena, a vrijeme je stiglo. Sjedili su tako u petnaestak kvadrata, promatrali zalazak sunca, držeći se za ruke. "Kraj je blizu"-prošaptala je. Nastala je tišina, tišina koju osjetiš u najvećoj boli, tišina koja te uguši do tolike mjere da nisi sposoban ništa izustiti. "Želim ti reći što nikada do sada nisam"-nastavila je, "želim ti reći da nikada u životu nisam nikoga voljela toliko kao tebe". Stisnuo joj je ruku, nije morao ništa reći, sve je znala i tu večer je zauvijek zatvorila oči. Ono što me posebno dirnulo jest činjenica koliko moraš nekoga voljeti da provedeš cijelu noć naslonjen glavom na srce koje je odavno prestalo kucati. Možda pomalo morbidno, možda zastrašujuće, ali kada se stavite u njihovu situaciju, u njihove živote, potpuno prihvatljivo i razumljivo. Samoća je zajebana stvar pogotovo kad imaš sjećanja na dijelove prošlosti na one male flashbackove koji ti dođu u snove tek toliko da te podsjete kako je prošlo već devet godina.