Budim se sa zvukovima jesenje kiše-neumorno udara o prozorska okna. Hladno je, drhtim kao list nošen vjetrom. Sumorno jutro, prazne ulice, crno nebo, gradovi bez sunca. Čini se kao neki novi svijet, prepun nepoznatih raskrižja što vode u beskonačnost. Pitam se gdje sam, razmišljam…Slike su nejasne, misli nedorečene, a ja hodam onom istom nesigurnošću koju vidiš kada dijete učini tek prvi korak. Ne znam zašto, još uvijek ne shvaćam, jer kao da je vrijeme u jednom periodu stalo, ne sjećam se ničega. Moje livade daleko su iza mene, a moja svitanja zaboravljena u prošlosti. Tko me gurnuo tako nemilosrdno u ovaj surovi svijet bez mašte, boja, oblika, tko je bez pitanja odlučio zarobiti moje postojanje u četiri zida izopačene stvarnosti? Besraman čin, tako logičan, tako potreban mojoj percepciji života. Tužna su ova jutra koja ne poznajem, lutam kao putnik, bez cilja, tražeći sebe. Odjednom čujem glasove, podižem glavu, možda uspijem shvatiti odakle dolaze, možda je to znak koji ne smijem ignorirati. Preda mnom se počinju stvarati sjene-neobične prikaze ležale su pred mojim nogama. Bez lica, sa tugom u očima. Njihova tuga je stvarala slike, čiste, savršene i malo koji umjetnik bi ih riječima mogao opisati. Bolan prizor, gotovo je izmamio suze na moje umorno lice…Pružila sam im ruke, ali nisu htjeli ustati, kao da su pronašli svoje mjesto-u vječnosti. Možda u svojoj iluziji nisam uspjela vidjeti grobove, možda sam neumorno šetala poljima između trulih tijela ostavljenih na kiši, kao pseto prognano iz vlastita doma. Pitam se, kako dalje nakon svega viđenog, a još uvijek ne znaš gdje je u svemu smisao? Kako dalje kad jedina misao koja je ostala tinjati sa ono malo života govori da si samo marioneta u rukama Bogova? Zar je doista tako? Ili možda neke bitke još nisu izgubljene.
Sjećam se, bila sam dijete sa snovima, ne sluteći ništa. Bila sam netko tko je svijet promatrao očima punim žudnje, težio za životom. A onda su moje snove isprale kiše, od nas su učinili velike ratnike, robove vlastitih sudbina, bez emocija, bez osmijeha, bez lica. Sa tugom u očima. Nije bilo objašnjenja, nitko nije znao zašto, svi su tražili odgovore, a ja sam tražila kule od pijeska. Tražila sam prazne listove zaboravljenih knjiga, tražila sam stihove velikih umjetnika, jer oni su me vraćali u život. Sa njima sam postala ovo što jesam, sa njima je umirao dio mene kada su oni umirali, sa njima sam ja počela stvarati i živjeti san. Nekada nisam znala kada sanjam, a kada živim, nekad sam danima ležala u ponorima što su ih oni ostavili za sobom. I što je ostalo od njih? Samo rupe u sjećanje na njihovu bol jer oni su ipak bili NETKO! Veliki mislioci, snažni umjetnici svoga vremena, sa tugom u očima...Pisali su povijest, gradili budućnost, u tišini. Bila sam dio njih, šetala u njihovim mislima, sakupljala ideje za svoje sonete, stihove i prosječna djela. Baš poput njih stvarala sam u tuzi-najlakše je otvoriti dušu koja spozna bol. Dušu koja je nekad imala osmijeh i letjela visoko do horizonta nevidljivog običnim smrtnicima, a onda je pala-izgubljena, poput ptice slomljenih krila, ispunjena strahom koji je odbrojavao vrijeme. Tako malo vremena i osjećam kao da se vrtim u krug, neprestano prolazim istim ulicama, jer ništa se ne događa-satima, danima, godinama…Čudan svijet, u kojem je vrijeme odavno zamrznuto, svijet u kojem ne postoji ništa osim iskrivljene stvarnosti vlastitog poimanja postojanja. Svijet u kojem odavno živim zarobljena u paklu, svijet u kojem je jedini život zapravo smrt. Smiješim se-nekako se osjećam sretnom. Primjećujem da mi je netko posvetio stihove, njihovo značenje bilo je duboko, riječi teške, ali čini se da je netko dobro poznavao moju dušu-ne bi samo tako javno ispisali riječima moju bol. Gledam ta čudna slova, iznova čitam stihove, promatram sliku. Sada je jasno-netko je pisao odu mome životu, netko je tiho rekao zbogom, sasvim normalnom gestom. Osmrtnica je pričala priču. I ponekad, dok osjećam da letim, ja i sanjam, živim u prostoru dvije stvarnosti-jedna živi, a druga je zatvorila oči. I možda su moji snovi samo moj život, moja prošlost u novoj budućnosti, na putu na kojem nema povratka...
Post je objavljen 21.09.2019. u 18:26 sati.