Živim u Zagrebu, ovdje se hoćeš-nećeš uvijek nešto događa. Ne može biti dosadno-svatko pronađe nešto za sebe, po mjeri, kako mu odgovara. Ili ne pronađe...Zadnjih dana hvata me nostalgija, za prošlošću i nedostaje mi...Nedostaje mi vrijeme, ono koje te baci petnaestak godina unazad. Vrijeme kada je Facebook bio nepoznanica, kada smo više vremena provodili jedni sa drugima. Nedostaje mi sat na trgu-kultno mjesto za sastanke. Mjesto na kojem nestrpljivo čekaš šesticu ili sedamnaesticu ili bilo koji drugi broj za koji znaš da će dovesti ljude koje voliš. Ljude kojima ćeš nesebično pokloniti osmijeh i dijeliti idućih nekoliko sati. Nedostaje mi stara Tkalča-ona kojoj sam znala nazive svih kafića, ona koja čuva tajne, nečiji smijeh, tugu i sve drugo što se može povezati sa ulicom koja ti obilježi dobar dio života. Nedostaju mi stare klupice u parkovima, gdje smo se nekada davno pripremali za izlaske. Nedostaju mi klubovi sa glazbom koja je bila potpuna suprotnost današnjoj vrsti zabave. Nedostaju mi trenutci kada je malo tko imao mobitel, kada se vrijeme provodilo vani, kada se razgovaralo, kada se imalo mrvicu više poštovanja. Vrijeme kada nekome nisi bio na "čekanju", jer tada se znalo da nemaš vremena čekati. Nisi mogao otkazati dogovore pet minuta prije, nisi mogao ne odgovoriti na nečiji poziv, nisi imao mogućnost ne biti na mjestu događanja jer bi to značilo da si nešto propustio. Nekako smo više živjeli, nekako je svaki dan imao malo veći smisao nego danas. Nekako smo bili sretniji i na kraju svega nekako smo to izgubili. Nedostaju mi one svađe oko kućnog telefona, jer se znalo tko dođe prvi imat će privilegiju razgovarati satima-drugu opciju nisi niti imao. Nedostaju mi situacije u kojima si tjedan dana unaprijed znao gdje ćeš biti, sa kime i koji klub će ti obilježiti vikend. Nedostaju mi smrzavanja uz jeftino vino koje smo bezuspješno pokušavali popraviti sa Coca-Colom, glupa pijanstva koja su se prepričavala danima. Nedostaje mi taj komad istinske sreće i bezbrižnosti. Neka posebna vrsta slobode koju može razumjeti moja generacija. Generacija koja izumire-polako...Danas vladaju neki novi klinci, nova vrsta zabave, novi način života. Mogu razumjeti, jer svijet ne bira prolaznike, ne bira karakter, ne bira ljude. Uvijek se možeš pokušati prilagoditi-iako to nikad neće biti isto. Stari snovi ne izumiru, uvijek ostane zakopano negdje u dubini da te podsjeti na ona dobra stara vremena. I bila su dobra. Nova generacija nikada neće razumjeti.
Post je objavljen 05.10.2019. u 11:50 sati.