Nemiran um, nikad, ne spava. Osim, možda, u onim kratkim intervalima, kada pokušava uhvatiti, kvalitetan san. A i tada se, uvijek, nešto zbiva- iako, možda, nesvjesno. Volim istraživati, čitati, proučavati - informacija koju dobijem, sitna je sadisfakcija mojim nemirima. Pretvara bure u lahore. Volim promatrati ljude. Mnogi se kreću, u nevidljivim kupolama, zaštićeni od svijeta. Pokazuju samo one dijelove sebe, koji zadovoljavaju interes društva. A iznutra? Iznutra je toliko krhotina. Milion razbijenih ogledala, koja su nekada prikazivala, različite dijelove njihovih ličnosti. Kažu, da u kaosu današnjice, često zaboravimo pitati druge kako su. I to je djelomično, neka tužna istina. S druge strane, kažu da je to isto pitanje "kako si" zapravo vrlo površno i ograničeno. Samim pitanjem, ne dozvoljavamo drugoj strani širinu odgovora. Jer, uvijek ima opciju, odgovoriti s onom klasičnom: "dobro sam." I mi kao ljudska rasa, zadovoljeni interakcijom, prihvaćamo odgovor kao poptunu istinu. A što ako se ta ista osoba lomi iznutra? Što ako se osjeća izgubljeno, otuđeno, neshvaćeno, a jedino smisleno što može reći jest da je "dobro." Lakše je za onog tko pita, a i jednim dijelom lakše je i onome kome je pitanje postavljeno. Jer, ako se osjećaš nevidljivo, ako se osjećaš kao sjena, kako objasniti drugima da zapravo i nisi dobro? Možda se, iza sasvim jednostavnog odgovora "dobro sam" skriva tona strahova, tuge, nemoći, ljutnje, boli, vriskova i vapaja za pomoći. A mi ne vidimo, jer vjerujemo da je prava istina doista ono što smo čuli. Jer, zašto bi netko imao potrebu lagati? Doista, zašto? Ali, ako bespomoćno vrištiš upomoć, iz dana u dan, a nitko te ne čuje, čemu se, zapravo truditi objašnjavati. Lakše je, ići putem manjeg otpora. Ponekad ne razmišljamo o tuđim borbama, jer vodimo vlastite bitke. Ali, kada bi polazili od sebe, da li bi nas doista zadovoljilo jednostavno pitanje "kako si?" Ili bi, možda osjećali više topline i bliskosti kada bi nas ljudi pitali kako se osjećamo, kako smo proveli dan, što nas je danas učinilo sretnima, što nas je uznemirilo. Mislim da je za onaj osjećaj, da nekoga doista zanima kako se nosiš s teretom današnjice, ipak potrebno malo više od jednostavnosti klasičnih pitanja. I nemoj osuđivati, upirati prstom, okretati leđa kao da su ljudi bolest, jer nikada ne znaš koliki teret osoba nosi iznutra. Pokušaj ga vidjeti i razumjeti, na način kako bi volio da razumiju tebe. Jer, ponekad jednostavna pitanja nisu dovoljna. Možda bi trebali, djelovati kompleksnije.
Post je objavljen 19.02.2024. u 13:12 sati.