U svijetu, gdje je vrijeme novac, a novac nešto čime možeš kupiti gotovo sve, uspjeh je nešto čemu bi trebali težiti. Barem nekom logikom, jer što si "jači" na tržištu, vrijediš više. Jedini nedostatak je stvaranje neprijatelja, onih moćnih. Jer, koliko god visoko letio, moraš računati da će te netko pokušati srušiti. Svi žele tvoje mjesto, jer biti TI, znači biti na tronu, imati poštovanje i vrijednost. Biti netko tko nešto znači. No, što je s onom kontra stranom? Onom koja je potpuno zadovoljna time da bude samo prosjek, jedan u nizu, dio mase. Sjećam se, bilo je davno, jedna kolegica je uvijek davala sebe u polovičnim omjerima. Na pitanje, zašto nema potrebu biti najbolja, jer svi vidimo njen potencijal, odgovorila je: "Zašto da se trudim biti najbolja, kada sam potpuno zadovoljna time da budem prosjek". Pitam se, propuštaš li možda život vodeći se prosječnim izborima? Jer sami izbor znači da odustaješ od težnje da nešto postigneš u životu. Da odustaješ od ideala da stvoriš svoje malo carstvo na koje ćeš biti ponosan. Da li to znači da odustaješ od istraživanja svijeta u smislu putovanja, od traganja za avanturama i stvaranjem uspomena? Jer, biti prosjek ne donosi financijski profit. Barem u kontekstu da priuštiš sebi nešto više, ispuniš barem pedeset posto od onoga što želiš. I zašto nekoga zadovoljava kontekst stajanja u mjestu? Postoje mišljenja ljudi koji smatraju da biti prosjekom biraju oni koji se nisu morali boriti, kojima je život servirao srebrni pladanj (ako ne i zlatni), oni koji su otišli u svijet s puno očekivanja, ali bez gladi i ambicije za uspjehom. Iako ima istine u tome, djelomično se slažem. Istina, možda se više prevagne na stranu ovih koji su razmaženi, ali postoji i druga kategorija, a zove se strah. Strah od odgovornosti i žrtve, jer za biti najbolji moraš nešto žrtvovati, da li vrijeme, da li odnose, da li ljubav, da li svoje zdravlje ili svoju psihu. Što se više penješ, pritisak je jači. A bez odricanja, jednog dijela sebe, prilično je teško postići uspjeh i ne znam je li uopće moguće. I lakše je tada uživati prosjek, nego pišati krv radi borbe oko trona. Jer kako kažu: "ako želiš jesti kavijar, prvo moraš jesti govna". Tužno, ali istinito. I ne mora nužno značiti da prosječna masa nisu borci, ali možda je odabir prosjeka, zapravo, isto, njihova žrtva. Sve ovisi o ciljevima i prioritetima kojima težimo. Uvijek se nekako žrtvuješ na kraju, nekad više, nekad manje. Stvar je u onome koliko uložiš i koliku si žrtvu spreman platiti, za svoje ideale. One iste, kojih ćeš se sjetiti kad neće biti vremena za popravak. Hoćeš li žaliti što nisi trčao za uspjehom ili ćeš umrijeti kao prosjek, sretan?
Post je objavljen 13.11.2023. u 21:12 sati.