OPROSTI...

Krhka riječ, velikog značenja. Naizgled jednostavna, a opet teško ju je prevaliti preko usta. Ili nije? Izgovaramo li je tek tako, reda radi, ili doista, osjećamo barem djelomičnu bol kao onaj kome je upućujemo? "A moglo bi bit da je lakše umrit, nego judima reć oprosti"- rekao bi Gibo. I doista, postoje mnogi kojima je ego jači od spoznaje da je ponekad ljudima doista potrebno čuti "oprosti." Ne mislim da se čovjek mora ispričavati za sve učinjeno u životu, jer nekada imaš posla s onima s kojima hodaš po jajima, pa iznova moraš vagati svaku riječ i postupak, ali pojave se situacije u kojima ne bi trebao šutjeti. Kako reagiraš tada? Jesi li iskren? Izgovaraš li tu riječ, samo da izbjegneš svađu ili doista pokušavaš ublažiti učinjenu štetu? Razbijen tanjur, ne možeš popraviti, tako dođe i s razbijenim emocijama. I koliko je puta potrebno reći oprosti, prije nego ono izgubi značenje? Jer, nekima je to jednostavno. Izgovoriš i misliš da je sve riješeno. Stavio si onu malu točku na "i" pa možemo dalje. Poruka je poslana. A što je s onom drugom stranom? Ako kažeš oprosti, možeš li doista očekivati oprost? Usko povezane situacije, a opet toliko različite. Ako ti oprostim, znači li to da se vraćamo na staro? Ili je oprost način otpuštanja? Na pristojan, fer način. Poput pružene ruke koja govori "zbogom." Kažu da čovjek mora naučiti opraštati kako bi bio u miru sa samim sobom. A možeš li oprostiti baš sve? Je li u redu oprostiti, a ne zaboraviti? Ili s oprostom moraš odvezati apsolutno sve konope? Naučili smo prihvaćati riječ "oprosti" kao neki ekvivalent respekta, očekujemo je u određenim situacijama, tada smo zahvalni što ju čujemo, a opet je postala kao neki normativ kojim se ograđujemo kako drugi ne bi imali loše mišljenje o nama. Čak i dijete vrlo brzo nauči pregovarati tim izrazom, kazna je uvijek blaža ili potpuno izostane u većini slučajeva. A opet, mi smo tu djecu tako odgojili i stvorili im dotičnu naviku izgovaranja te riječi i to na način "ako se ispričaš, svijet će te cijeniti i ljudi će biti spremni oprostiti." I sada se ponovno vraćam na dio u kojem Vas pitam-koliko je puta potrebno reći oprosti prije nego riječ izgubi značenje i smisao? Ako svaki puta, iznova, čuješ tu riječ, a ljudi te nastavljaju povrijeđivati, ima li smisla prihvaćati je? I dokle? Jer, lako je kada se radi o sitnicama, ljudi smo, griješimo i svi smo mi krvavi ispod kože, ali što kada je nešto veće u pitanju? Kako se postaviti? Kako otići ili ostati, znajući pritom da je nož već zabijen u leđa? Ima li smisla opraštati, taman i milion puta, ako se osoba doista kaje? Vidiš njegovu bol, jer osjeća tvoju, pa zašutiš, pometeš smeće pod tepih i kažeš -"neka, još ovaj put." A onda prođe vrijeme, malo pokrpa otvorene rane i ispliva nova situacija, koja nije bezazlena. "Oprosti mi, molim te"- čuješ ponovno. I toliko ti je poznat taj zvuk, poput hladnog šamara kojeg smo svi osjetili barem jednom u djetinjstvu. Je li tada kraj? Dođemo li do zida gdje nema više vrata kroz koja se možemo provući? Dođemo li do točke kada shvatimo da ista ta riječ ima gotovo jednako značenje kao "nije mi stalo?" I kako možemo znati je li nekome uistinu jest ili nije stalo? Možda je ovog puta isprika najiskrenija nego ikada do sad, a mi smo potrošili sve aseve u rukavu.