28
četvrtak
ožujak
2024
MAGLA
Strahovi. Svi ih nosimo u sebi. Nekad se dotiču pomalo beznačajnih sitnica, a nekad se dotiču velikih stvari. Sve zavisi od nas i iz kojeg kuta gledamo situaciju. Sve je stvar perspektive, a nju nekako i sami kreiramo. Je li nam strah urođen ili ga osvješćujemo kroz djelovanje i upozorenja drugih? Jer, čini se, da neke strahove stvorimo sami. Nitko nas nije upozorio ili nam objasnio zašto bi trebali biti oprezni, a ipak se bojimo. "Najgore je, bojati se straha" - izgovori moj prijatelj. "Glupe li rečenice" - izgovorili bi mnogi. Ali, kada zagrebeš u dubinu, shvatiš koliko smisla postoji u naizgled "glupoj" izjavi. Nikada nisam bila od onih koje se boje mraka. Nikada nisam tražila upaljeno svjetlo prilikom odlaska u krevet. Moja soba u tom je trenutku morala izgledati poput katakombe-svjetlost, kao ni zvukovi, nisu bili prihvaćeni. Magla. Potpuna suprotnost mraku-barem iz moje perspektive. Njena prisutnost oduvijek mi je stvarala paranoju. I nikada nisam uspjela naći ništa pozitivno u vezi nje. I samo njeno postojanje ima prizvuke sablasnosti i stvara u meni neki neobjašnjiv osjećaj. Kao da se svaki puta upali lampica na kojoj se crvenim slovima ispisuje riječ "OPREZ!" Poput nekog horor filma u kojem napeto čekaš scenu, koja će slediti krv u žilama. Taj strah ne mogu ignorirati-još uvijek nisam naučila. Najgore su ceste koje sam morala proći pješke. Uvijek je nekako lakše ako si u društvu, iako to ne umanjuje dozu straha, barem ne toliko da bi bilo značajno. Ali ako si na putu sam, taj dio je najgora borba. Osjećaj da te netko prati, zvukovi koje inače ne bih nikada doživjela, milion misli koje dodatno upotpunjuju scenu strave kojom koračam. I zašto baš uvijek, u tome trenutku, ne postoji nigdje tračak svjetlosti? One iste svjetlosti koju ne volim u mraku. Zanimljivo je, kako nešto što na kraju ipak stvara propusnu vidljivost, izaziva toliku paranoju. A mrak? To je samo crna boja. Ne postoji razlog da ga se bojim. Problem stvaraju one zone sivila. Tu nikad ne znaš na čemu si.
komentiraj (30) * ispiši * #
26
utorak
ožujak
2024
IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA
Originalnost je danas teško pronaći. Biti kopija postalo je "normalna" društvena norma. I nije čak ni problem u kopiranju, jer ako imaš kvalitetan uzor, kopiranje kvaliteta ne može biti štetno. Problem nastaje, kada postaješ kopija već učinjene kopije. Problem nastaje, kada te oblikuju poput plastelina na svoju sliku i priliku. Problem nastaje kada izgubiš osobnost u pokušavanju da zadovoljiš masu, da im se svidiš, da te vole. Smij se više, hodaj uspravno, popravi zube, skrati kosu, jedi manje, jedi više...Izgledaš bolesno, sakrij podočnjake, preglasno pričaš, previše si ozbiljna...Sitni komentari, na dnevnoj bazi. Male strelice koje se zabijaju u iscrtanu metu kao kad igraš pikado. A ti si meta. Na početku uključiš filtere, pa neke strelice završe na podu ili u krugovima koji ne donose bodove, ali u većini vremena pogode onaj vanjski štit i stvaraju prolaz za pogodak u sridu. Uvijek nešto moraš. Moraš imati iste interese kao i drugi, moraš voljeti sve što vole drugi, moraš se ponašati kao i drugi. Jer, onda si prihvaćen. Onda nisi izgubljena duša u vremenu i prostoru. Nisi čudak u kojeg svi upiru prstom, jer nisu sposobni razumjeti. Najlakše je proglasiti te neadekvatnim za društvo i okačiti etiketu crne ovce. Pitam se, odakle tolika potreba da se svidiš svima? Odakle potreba da tvoje postojanje ima svrhu poput klistira, koji se mora zavući toliko duboko, da bi imalo nekakvog smisla. "Moraš se svidjeti drugima, to je jedini način da možeš manipulirati"-prisjetih se jedne tuđe izgovorene misli. "Ne želim to" - odgovaram smireno. "Ali to je jedini način. Uvučeš se drugima u dupe, čisto da te zavole. A kada dobiješ naklonost možeš što god želiš." Šah-Mat u igri života, zar ne? Toliko jednostavno i čini se, isto toliko primamljivo masi. Moram se svidjeti drugima. Ako nisam kao drugi, neće me voljeti. Zašto je toliko teško, danas, prihvatiti različitosti? Zašto je toliko teško razumjeti da nemamo svi iste želje i ciljeve? Zašto je toliko teško biti "normalan" ako želiš slijediti svoje ideale i principe? Moraš li se doista svidjeti drugima? Ne. Dovoljno je da se sviđaš sebi. Ali, ako si predugo dopuštao biti plastelin, teže je vratiti početne postavke. Ima li smisla pokušavati? Mislim da ima. Svijet je prepun lažne jednakosti i mislim da bi trebalo promiješati karte. Nismo stvoreni da stojimo poput domino pločica, čekajući da netko pokrene domino efekt. Možemo padati i stvarati senzacionalnu sliku identične stvarnosti, a možemo jednostavno zaustaviti proces. Možemo ispasti iz gomile, biti pločica kojoj je dosadilo biti dio lažnog glamura. "Ako prekineš igru, opet ćeš biti crna ovca" -reći će mnogi. Istina, jer mnogima se nećeš svidjeti. Hoće li Svijet propasti radi toga? Neće, a nećeš ni ti. Svidjeti se drugima, potreba je praznih ljudi. Neispunjenih. Neizgrađenih. Svidjeti se samome sebi, točka je koju mnogi vješto izbjegavaju. Svjesni su, koliko je potrebno hrabrosti, jer lakše je biti kopija, nego stvarati original. I nije problem kopirati, ako imaš uzore u kojima kopiraš kvalitetne vrijednosti i izgrađuješ sebe. Ali, ponekad treba imati hrabrosti, ne svidjeti se drugima.
komentiraj (32) * ispiši * #
14
četvrtak
ožujak
2024
VELIKI LJUDI
Postoje oni, čija te veličina učini poniznim. Oni, koji unatoč životnim borbama, stoje hrabri i guraju naprijed. Jer, nije još vrijeme za odlazak. Ima još toliko neostvarenih snova. A ne možeš samo biti sanjar, bez cilja. Takvi ljudi sposobni su pokazati koliko je toga moguće, barem u okvirima s kojima raspolažeš. Takvi ljudi postaju uzor i tjeraju te da se zamisliš, da pogledaš dublje u sebe, da pronađeš onaj atom kisika koji te vuče na površinu. Jedan od takvih zasigurno bi bio Paul Alexander. Vijest je odjeknula svijetom-preminuo je čovjek sa željeznim plućima. Čovjek, koji je sedamdesest godina proveo potpuno,fizički, lišen svega što mi nazivamo "ljepotom življenja." No usprkos svojim fizičkim ograničenjima, Alexander je završio fakultet i postigao mnogo kao odvjetnik, objavljeni pisac i strastveni putnik, zapamćen u cijelom svijetu po svom trajnom pozitivnom stavu i osmijehu. Kako sada ne biti ponizan, kako ne odati jedan ogroman respect? Koliku snagu moraš nositi u sebi, da postaneš gotovo pa "nadljudsko" biće? I da odlučiš pokazati Svijetu, kako tvoja ograničenja nisu dovoljna da te zaustave na putu prema cilju. A put je trajao sedamdeset godina. Put koji, nas, male ljude, ostavi bez riječi. Put koji nam "zatvori" usta svaki puta kada se žalimo oko beznačajnih sitnica. Put, od kojeg bi, većina nas, odustala. I to ne znači, da nismo veliki, ili da nismo sposobni za uspon prema zvijezdama. Samo, ponekad, ne vjerujemo sebi i tada odustajemo. Ali, odustajanje nije opcija, barem ne bi trebala biti. Nekako uvijek postoji ono svjetlo na kraju tunela. Svjetlo koje nas vodi prema izlazu-simbol nade. Simbol koji više od četrdeset godina ujedinjuje svijet. I svi imaju isti cilj, istrčati maraton života. Jer, veliki ljudi postave temelje, a na nama je da gradimo.
-"Natjecateljskog sam duha. Sanjar sam. Volim izazove. Ne odustajem. Kada sam odlučio učiniti to, znao sam da ću ići do kraja. Nije bilo druge opcije.”-Terry Fox. I doista nije bilo druge opcije, jer kad živiš sa strašću, onda nemaš opciju, nego iskoristiti situaciju u svoju korist. Vidiš li sada, čovječe, kako si ponekad toliko malen? Vidiš li sada, kako "slomljeni" nokat postaje samo jedna beznačajna sitnica? Vidiš li sada, kako mnoge stvari izgledaju nebitno? A svi vodimo svoje borbe i postoje situacije u kojima se rastaviš, potpuno, kao razbijeno ogledalo, na milion komadića. Ali moguće je pokrpati "pukotine" ako dovoljno želiš. Jer, odustajanje nije opcija, a nije bila niti za nju-viceprvakinja svijeta u parataekwondou i slikarica bez ruku, Dejana Bačko, postala je mama.
komentiraj (38) * ispiši * #
11
ponedjeljak
ožujak
2024
"LAV-ORMAR-VJEŠTICA"
Metafora. Klasika koja čvrsto prati temelje mog izražavanja. Oduvijek sam se voljela izgubiti u takvoj vrsti figurativnog izražavanja, nekako mi se čini bližim, nego jednostavnije komponente. Lav-hrabrost, snaga, ona karika koja te tjera da ne odustaješ, da budeš na tronu samome sebi. Jer, drugi će ionako tražiti način da te smaknu, umjesto da te guraju prema vrhu. Ormar-mali kofer, koji ti je trenutno nešto najbliže što posjeduješ, na putu prema odredištu. Vještica-onaj mali zločesti dio, kojeg se trebaš riješiti kada stigneš na odredište. A stigla sam, pred "hotel" s pet zvjezdica. Hotel na kojem stoji "neonski" natpis-ONKOLOGIJA. Kako glupo ime za "hotel"- zar ne? Mogli su smisliti nešto bolje-pomislim, jer ovo je na granici crnog humora. Ali, tko sam ja da sudim, valjalo bi predati dokumente i pokupiti ključeve koji mi pripadaju. Ne izgleda loše, čak mi se i sviđa. Ionako nemam izbora. Jednom kad "uplatiš" polog za boravak, zdrav razum nalaže da ćeš i odsjesti u zadanom terminu. Mali godišnji- proleti mi misao, dok se penjem na drugi kat. Soba 22 (aka Catch 22). Teški paradoks zar ne? Gotovo da poželim tražiti zamjenu sobe, ali kažu da su mjesta popunjena. Ovoga puta nema pregovaranja, morat ću prihvatiti ponuđeno. U zraku se osjeća miris sterilnosti, kao da time pokušavaju sakriti ono što se nalazi iza svakih vrata. Ipak, polica s knjigama odaje dojam sigurnosti. Tu sam, nekoliko noćenja i gotovo. Taj dio sam prihvatila i nekako ne stvara problem. Svjesnost-ona je problematična. Svjesnost postupka, svjesnost procedure, svjesnost rizika. Svjesnost da ležim, na stolu, okružena ljudima kojima moram pokloniti svoje povjerenje, jer ipak sam, u njihovim rukama. "Obećajte da će te me vratiti"-izgovorila sam prije prisilnog uspavljivanja. Ne sjećam se ničega. Vrijeme je za buđenje...
komentiraj (26) * ispiši * #
03
nedjelja
ožujak
2024
TATA
Kapetane, diži sidro, bonaca je. Nisi ti još za vječna lovišta. Valjalo bi, obići one uvale o kojima govoriš i hvatati Sunce na kamenim stijenama. Stajali smo u luci, jer trebalo je skupiti snagu. Spustili smo jedra. Ali sada pušu vjetrovi koje voliš. I ne suprotstavljaj se, jer znaš da je tako. Vidio si cijeli Svijet, poznate su tebi morske sile. Naučio si razgovarati s njima, prihvatiti njihov bijes i mirnoću. Pogledaj barku kako se tromo valja u vlastitom osjećaju beskorisnosti. Nije valjda da nećemo olabaviti taj vez, danas, sutra, prekosutra. Rekao si: "bacit ćemo parangale." I ja ti vjerujem na riječ. Pokreni stare kosti, nisi ti još za vječna lovišta. Valjalo bi otploviti u sumrak, u tišini se "hraniti" zalascima Sunca. I dok valovi valjaju, tvoju malu barku, trenutak vremena obojao je platno. Starac i more...
komentiraj (29) * ispiši * #
