Postoje oni, čija te veličina učini poniznim. Oni, koji unatoč životnim borbama, stoje hrabri i guraju naprijed. Jer, nije još vrijeme za odlazak. Ima još toliko neostvarenih snova. A ne možeš samo biti sanjar, bez cilja. Takvi ljudi sposobni su pokazati koliko je toga moguće, barem u okvirima s kojima raspolažeš. Takvi ljudi postaju uzor i tjeraju te da se zamisliš, da pogledaš dublje u sebe, da pronađeš onaj atom kisika koji te vuče na površinu. Jedan od takvih zasigurno bi bio Paul Alexander. Vijest je odjeknula svijetom-preminuo je čovjek sa željeznim plućima. Čovjek, koji je sedamdesest godina proveo potpuno,fizički, lišen svega što mi nazivamo "ljepotom življenja." No usprkos svojim fizičkim ograničenjima, Alexander je završio fakultet i postigao mnogo kao odvjetnik, objavljeni pisac i strastveni putnik, zapamćen u cijelom svijetu po svom trajnom pozitivnom stavu i osmijehu. Kako sada ne biti ponizan, kako ne odati jedan ogroman respect? Koliku snagu moraš nositi u sebi, da postaneš gotovo pa "nadljudsko" biće? I da odlučiš pokazati Svijetu, kako tvoja ograničenja nisu dovoljna da te zaustave na putu prema cilju. A put je trajao sedamdeset godina. Put koji, nas, male ljude, ostavi bez riječi. Put koji nam "zatvori" usta svaki puta kada se žalimo oko beznačajnih sitnica. Put, od kojeg bi, većina nas, odustala. I to ne znači, da nismo veliki, ili da nismo sposobni za uspon prema zvijezdama. Samo, ponekad, ne vjerujemo sebi i tada odustajemo. Ali, odustajanje nije opcija, barem ne bi trebala biti. Nekako uvijek postoji ono svjetlo na kraju tunela. Svjetlo koje nas vodi prema izlazu-simbol nade. Simbol koji više od četrdeset godina ujedinjuje svijet. I svi imaju isti cilj, istrčati maraton života. Jer, veliki ljudi postave temelje, a na nama je da gradimo.
-"Natjecateljskog sam duha. Sanjar sam. Volim izazove. Ne odustajem. Kada sam odlučio učiniti to, znao sam da ću ići do kraja. Nije bilo druge opcije.”-Terry Fox. I doista nije bilo druge opcije, jer kad živiš sa strašću, onda nemaš opciju, nego iskoristiti situaciju u svoju korist. Vidiš li sada, čovječe, kako si ponekad toliko malen? Vidiš li sada, kako "slomljeni" nokat postaje samo jedna beznačajna sitnica? Vidiš li sada, kako mnoge stvari izgledaju nebitno? A svi vodimo svoje borbe i postoje situacije u kojima se rastaviš, potpuno, kao razbijeno ogledalo, na milion komadića. Ali moguće je pokrpati "pukotine" ako dovoljno želiš. Jer, odustajanje nije opcija, a nije bila niti za nju-viceprvakinja svijeta u parataekwondou i slikarica bez ruku, Dejana Bačko, postala je mama.
Post je objavljen 14.03.2024. u 15:53 sati.