IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA

Originalnost je danas teško pronaći. Biti kopija postalo je "normalna" društvena norma. I nije čak ni problem u kopiranju, jer ako imaš kvalitetan uzor, kopiranje kvaliteta ne može biti štetno. Problem nastaje, kada postaješ kopija već učinjene kopije. Problem nastaje, kada te oblikuju poput plastelina na svoju sliku i priliku. Problem nastaje kada izgubiš osobnost u pokušavanju da zadovoljiš masu, da im se svidiš, da te vole. Smij se više, hodaj uspravno, popravi zube, skrati kosu, jedi manje, jedi više...Izgledaš bolesno, sakrij podočnjake, preglasno pričaš, previše si ozbiljna...Sitni komentari, na dnevnoj bazi. Male strelice koje se zabijaju u iscrtanu metu kao kad igraš pikado. A ti si meta. Na početku uključiš filtere, pa neke strelice završe na podu ili u krugovima koji ne donose bodove, ali u većini vremena pogode onaj vanjski štit i stvaraju prolaz za pogodak u sridu. Uvijek nešto moraš. Moraš imati iste interese kao i drugi, moraš voljeti sve što vole drugi, moraš se ponašati kao i drugi. Jer, onda si prihvaćen. Onda nisi izgubljena duša u vremenu i prostoru. Nisi čudak u kojeg svi upiru prstom, jer nisu sposobni razumjeti. Najlakše je proglasiti te neadekvatnim za društvo i okačiti etiketu crne ovce. Pitam se, odakle tolika potreba da se svidiš svima? Odakle potreba da tvoje postojanje ima svrhu poput klistira, koji se mora zavući toliko duboko, da bi imalo nekakvog smisla. "Moraš se svidjeti drugima, to je jedini način da možeš manipulirati"-prisjetih se jedne tuđe izgovorene misli. "Ne želim to" - odgovaram smireno. "Ali to je jedini način. Uvučeš se drugima u dupe, čisto da te zavole. A kada dobiješ naklonost možeš što god želiš." Šah-Mat u igri života, zar ne? Toliko jednostavno i čini se, isto toliko primamljivo masi. Moram se svidjeti drugima. Ako nisam kao drugi, neće me voljeti. Zašto je toliko teško, danas, prihvatiti različitosti? Zašto je toliko teško razumjeti da nemamo svi iste želje i ciljeve? Zašto je toliko teško biti "normalan" ako želiš slijediti svoje ideale i principe? Moraš li se doista svidjeti drugima? Ne. Dovoljno je da se sviđaš sebi. Ali, ako si predugo dopuštao biti plastelin, teže je vratiti početne postavke. Ima li smisla pokušavati? Mislim da ima. Svijet je prepun lažne jednakosti i mislim da bi trebalo promiješati karte. Nismo stvoreni da stojimo poput domino pločica, čekajući da netko pokrene domino efekt. Možemo padati i stvarati senzacionalnu sliku identične stvarnosti, a možemo jednostavno zaustaviti proces. Možemo ispasti iz gomile, biti pločica kojoj je dosadilo biti dio lažnog glamura. "Ako prekineš igru, opet ćeš biti crna ovca" -reći će mnogi. Istina, jer mnogima se nećeš svidjeti. Hoće li Svijet propasti radi toga? Neće, a nećeš ni ti. Svidjeti se drugima, potreba je praznih ljudi. Neispunjenih. Neizgrađenih. Svidjeti se samome sebi, točka je koju mnogi vješto izbjegavaju. Svjesni su, koliko je potrebno hrabrosti, jer lakše je biti kopija, nego stvarati original. I nije problem kopirati, ako imaš uzore u kojima kopiraš kvalitetne vrijednosti i izgrađuješ sebe. Ali, ponekad treba imati hrabrosti, ne svidjeti se drugima.