SVE IMA SVOJE RAZLOGE

Stranci smo. A opet povezani. Držimo svatko svoju stranu konopa, daleko od očiju. Ostaje mašta i jedna "preglupa" priča o upoznavanju. Čudno je kako se neke stvari poslože, u trenu, a nemaš objašnjenje. Jednostavno nemaš. A ja ne vjerujem u slučajnosti, samo ne mogu shvatiti. Možda je prerano, možda nismo spremni za shvaćanje. Govoriš mi o energiji, onoj koja je toliko jaka da izaziva osjećaj kao da me poznaješ godinama. A taj osjećaj boli. Jako dobro ga poznajem. Previše nerealan, da bi bio stvaran. A opet nitko ne pušta svoju stranu. Ne još. Barem za sada. I pitam se, koliko vremena će trebati da pukne taj konop, da prekine trenutak izgaranja. Hoće li biti zauvijek ili samo privremena iluzija? Kako je moguće osjetiti nekog toliko jako, a nikada ga ne vidjeti? Jedino što imam su riječi i glas koji smiruje na jednoj posebnoj razini. Neobjašnjivoj. I ne želim si priznati koliko mi odgovara taj trenutak. Da znam da si tu, negdje. Najgore od svega jest činjenica da si bio u pravu-srce mi je još na tvojoj poruci. Ili bolje rečeno više njih. Nije bila samo jedna, mnoge su me uspjele dotaknuti. A izgradila sam zidove. Toliko solidne, da im ne može niti jedna građevina na svijetu parirati. Zidovi nepovjerenja. Zidovi koji čuvaju ono dijete u meni. Ta djevojčica ne želi biti povrijeđena. A opet, tada se osjećam živom. Kako to objasniti? Previše kontradiktornosti, zar ne? Ali to sam JA, hodajući kaos. Nevera, koja traži nekog da ju smiri. Na kratko, barem, ako ne za zauvijek. A dao si mi taj trenutak vječnosti. Maštu pretvorio u realnost, iako nikada nisi stajao ispred mene. Nikada u četiri oka. A mogla sam te osjetiti. Priznat ću to, samoj sebi. Sebe ne možeš lagati, zar ne? I doista to ne želim, jer laž prezirem. I možda negdje, nekad, uspijem uhvatiti tvoj pogled. Onako slučajno, u prolazu, da napokon odrišimo konope mašte, jer pamtit ću te, to ti mogu obećati.