Znam da čitaš tekstove. To je sasvim u redu. Neću ti zamjeriti. Nekako me raduje osjećaj tvoje prisutnosti u ovakvom obliku. Ipak, to je moje remek djelo. Rekao si da sam u tome najbolja. Liječim frustracije kroz tekstove. Radim kompenzaciju vlastitog života u okvirima savršeno preciznih riječi. Bolesno spektakularan kompliment, priznajem. Razumijem. Ne brini. To je samo tvoj način komunikacije, koji sam naučila prihvatiti. Toliko te poznajem, nadam se. Ili sam samo dovoljno luda, da samu sebe uvjeravam u određene činjenice. Zapravo je, nebitno. Želim ti dobrodošlicu u moj ludi svijet. Voliš čitati što pišem, zar ne? Znatiželja je zeznuta stvar, a "slomljenu" dušu je lako proniknuti. Nije teško čitati između redova, kad samog sebe uvjeriš da znaš tuđe misli. A prošli smo dosta toga. Nečeg i previše, a nečeg i nedovoljno. Ali, ne određujemo mi pravila igre. Samo čudne su sile koje su uključene u ovu distopijsku verziju "čovječe, ne ljuti se." A kako li smo samo ljuti. Na sebe, na naša očekivanja i obostrane reakcije. A riječi ne možeš povući, kao ni bolestan ponos koji nas "veže" poput slomljenog mosta. Svjetla pozornice su ugašena, ali smo suviše slijepi da to vidimo. Gubimo sluh za smisao u tonovima kojima komuniciramo. Možda je dovoljno i ovako. Kroz tekstove ponuđene onima koji su sposobni "čitati" ispod površine. A tu vještinu si prokleto dobro razradio. Eh, prijatelju, da barem možeš razumjeti ono moje JA, zakopano duboko, ispod tisuću slojeva. A bila sam spremna pokazati i taj dio sebe, ali nikada nisi pitao. Mogu to razumjeti. Određene tajne nose veliku dubinu, a pritisak nije lako podnijeti. Zanimljivo je, što znam da ću te ponovno sresti. Ne znam točno kada, ali priča nema kraj. Ne pitaj me zašto, taj dio još nisam uspjela shvatiti. Možda nismo naučili lekciju. Možda smo otvorili knjigu na krivim stranicama. Ali jedan dio fali. On će staviti zadnji komad slagalice na svoje mjesto. Do tada, uživaj u mojoj osebujnoj skromnosti pisanja i nalaženju sadisfakcije u tome, kako znaš što se sa mnom dešava. Jer, čini se da je to jedino što možeš imati. I hvala ti za lekcije. Potrošeno vrijeme ipak nije bilo uzalud. Sve ima svoje razloge, koliko god zamršeni bili...
* u polusjeni, negdje u prolazu, srest ćemo se opet. I ja ću ti, nesebično, pokloniti osmijeh.
Post je objavljen 15.05.2024. u 00:03 sati.