kad me krene...

19.01.2021.






krene mene ponekad neka glupa, iznenadna i neopravdana muka onako iznutra
i osjetim je kao plimu koja navire odozdo prema glasnicama......
Glas mi namjerno posustaje, jer gotovo uvijek sama u noćnom ozračju i nemam kome što reći : iza svih prozora je mrak, u mraku utihnuli oni koji vole i oni koji šute sami sa sobom..
kad mene krene ta muka moja,osjećam se skoro blaženo jer su me naučili davno da šutim u sebi, pa onda eto napišem, kako te vidim s osmijehom, ali sebi upućenom, titravim od usana do očiju, sretnim zbog svega i ničega drugome znano , možda me i tražiš očima i ne znaš, koliko je pun zrak mene....da bar to osjećaš zagrlio bi obim rukama noć u kojoj jesam i kad me opipljivu nemaš.
kad mene krenu svi molovi i sve elegije ikad napisane šapnuo bi iz daljine.........je, to si ti, znam........ali, ništa od toga...kad mene krene to moje kretanje iznutra voljela bih da ga osjetiš , jer
sve što me krene, krene me zbog tebe i da znaš, još me dugo drži,čak me ni jutrom ne napušta.......

BAJKOVITOST BAJKI

17.01.2021.








trebalo mi je malo više hrabrosti
a manje vremena
da dovedem u red sebe, da se posložim
( glupi je to izraz, ali tako se kaže )
i jutrom, kavom desno od monitora
započnem dan vedrinom kasnih riječi
napisanih kao uspomene iz davnina
pričama onih koji su pronašli sebe drukčijom u istom tijelu

pa promislim
sretnog li svijeta koji to zna i umije
a što je sa mnom, ovom koja sjedi u pidžami plavih cvjetića
zaključanih misli, neispunjenih snova i lažnih obećanja
sebi danih.....ništa od svega toga
sve je veliko i uzaludno ništa
i zato uredno slažem nježnost u nenapisanu bajku
pa noćas, u istoj pidžami na plave cvjetiće ili leptire
i suncokrete imam......
leći ću i čitat ću te
dok ne utonem u san

sporo do cilja

16.01.2021.



cilj je stići na cilj što kasnije.......kaže pjesnik


a ništa, mislim
kasno odabrani tajming, čovječe
nakon toliko pretrčanih godina ne postoje
snovi o početku : na kratkoročne je stavljena
velika točka , od Arktika do Antartika
jedino nam predstoji sporohodajuća utrka
malo lažne udobnosti za sporost
odlaganje nebitnog za poslije ako dočekamo
a sve bitno sad i odmah
zagrlimo obim' rukama ma kolika hrpa bila
jer
silno je velika ta ljudska želja za biti i moći
u toj trci u kojoj pobjedjuju
oni
najsporiji

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.