Nachtfresser

More gledam kroz ogromne prozore, s balkona, iz vrta, razbuđujući se za jutarnjih šetnji, a tako rijetko se spustimo do njega, eto možda ni jučer ne bismo, ali eto, nevolja natjerala, nedostaje sastojak za ono što mislimo pripremati, dućani s veselim trgovkinjama adventskih nedjelja svi rade, pa kad već moramo autom u nabavku (to što nam treba ima samo udaljeni centar), zašto ne bi prije skoknuli u šetnju uz more, parkiranje na obali je nedjeljom besplatno, inače cijenom nepriuštivo. Neki još nisu vidjeli ni ovaj nasip s privezima:



Meni po omiljenosti drugi lučki fotografski motiv, nakon rašetanih djevojaka i pasa.



Još ako svojom antisexy oblekom djeluju egzotično...



Kad namjerno snimam kontra sunca, jer mi svi ponavljaju godinama da se to ne smije, meni i moj ljepotan uvijek super ispadne.



Advent na Korzu i okolo smo samo bacili površan pogled, meni djeluje gore i od onog razvikanog u Agramu. Uputili smo se do našeg stvarnog cilja, najprije idem podebljati budžet vraćanjem praznih boca i vidi vraga, oba automata u kvaru. Ulazimo u auto produžiti dalje, kad netko bjesomučno maše s ulaza u prostor za vraćanje boca, ponovno uparkiravamo, idem vidjeti što sam skrivio, a ono stigla djevojka za popraviti automate, i zbilja prvi brzo stavlja u funkciju i otvara drugi, ja ubacujem u prvi, treća boca, vraća je i izbacuje mi račun, opet blokirano. Cura prekida popravak onog lijevog, sad ovaj moj ne može ni otključati i sočno svečarski čujem ali ne stignem snimiti: "A u p...u m......u!", nešto kako mali Perica zamišlja da bismo drug Euro ili ja izgovorili popravljajući. Kaže, bez brige, s ovim drugim smo sad gotovi i zbilja, ubacujem u drugi dok ona petlja oko prethodnog, ne zna ga ubaciti, mlado je to, zove pomoć, meni kod dvanaeste opet vrati bocu, ali ne izbacuje ni račun, ma neka, baš je lijepo bilo čuti reagiranje iz dražesnih usta, kad sam objasnio dvostruki problem:"A u k...c!" Ipak pomoć stiže, starija dama, kod onog brzo odustaje od otključavanja, ovaj ipak osposobi, a onih dvanaest dodaje ručno kemijskom, recite blagajnici neka zove, ako joj nije jasno, znat će ona koga.
Jutros šetamo, baš se lijepo vide more i otoci, moram snimiti za romantične blog dušice, doma vidim, fotić ništa nije vidio, a u ...

I ja sam nekad lovio leptire
misleći da ću imajući boje
steći besmrtnost.

Nisam imao šansi
jer sam se onako mračan
gubio između svih tih svjetala

Oko kojih su morali
plesati, jer nitko
ne može protiv svoje prirode

Zaključao sam se očajan
u sobu mračniju od sebe
dok niotkud nije dopuzala zmija

Konačno sam vrisnuo
idite do vraga vi prozaisti
marš iz mojih snova

probudio se svejedno nisam

Nedostaju mi berlinske šetnje. U milijunskim gradovima lakše je naći mjesta, na kojima je manja koncentracija ljudske gluposti i živjeti paralelne živote u kojima te mainstream ne zanima. Mainstream može biti istoznačnica za masovnu psihološku manipulaciju.

Idemo u dućan, danas je bal penzića, valja spiskati ono što je Plenki udijelio, a panika, nestalo slatkog u kući. Auto je sinoć parkiran u vražju mater daleko, blizu psećeg igrališta i groblja na Kozali.



Napravili smo popis, Jin i ja čekamo drugaricu ispred dućana, Ja se smješkam gledajući vreću s krumpirom ženske koja čeka taksi, leži u donjem dijelu kolica, koliko puta sam samo zaboravio ili bakse piva dok sam još trošio ili isto krumpir, dođeš doma, a ono nešto fali.
Netko izuzetno srdačno prilazi, aha, čestitam, čuo sam da je primljena na posao u najelitnijoj gimnaziji, kažem da sam komentirao da je najbolji izbor, veli naravno da jesam. Šta se radi, direktno odgovara, čuli ste za "das Experiment", kažem naravno, aktualno, kad ljudima daš malo vlasti...Zapričali se iako uz kolica, u rukama drži dvadeset jaja. Ona cura otvara vrata taksija za ući, a onda trči nazad po krumpir.



Opraštamo se, nedugo zatim stiže drugarica, prepričavam joj susret, ona kao bivša profesorica te gimnazije komentira da ona ne bi obrađivala, nego radila eksperiment, znam, zato je bolje što ne radimo, pritvor bi nam visio nad glavom, tko bi u vrijeme vladavine prosječnih roditelja išta mogao razumjeti, a pedagozi, psiholozi i ravnatelji su nemoćni. Dovoljno je hrabro i raditi nastavu po ovom filmu.
Nasmijava me naljepnica na parkiranom auto, u zemlji živčanih, u kojoj nitko ništa ne čita, teško će postići efekt.

"Nemam ništa protiv orgija, ali ja nisam dobra u multitaskingu“.
Grace Slick
"Ni za čim ne žalim što sam učinila, žalim za onim što nisam učinila. Ne kajem se npr. što sam spavala s Jimom Morissonom, kajem se što nisam spavala s Jimi Hendrixom."
Grace Slick
"U jednom momentu sam se poželjela skinuti, sići s pozornice i postati dio plemena, ali za razliku od nekih nikad nisam potpuno izgubila vezu s realnošću."
Grace Slick (o nastupu na Woodstocku)

Jutros sam preskočio i Index vidjevši prvi naslov, prešao naslove u Taz-u čisto da budem u tijeku je li izbio i zvanično treći svjetski rat, te zamolio umjetnu inteligenciju da mi s engleskom na njemački prevede jedan jako dugačak intervju s Grace Slick, prijevodi na hrvatski su još uvijek loši, pa sam za svoje čitateljstvo izvukao tri rečenice o temama koje me stvarno zanimaju i relaksiraju.
Prvu rečenicu od početka do kraja potpisujem, uvijek kad dvije stvari radim istovremeno zeznem obje, sad što se može uopće zeznuti u seksu, osim klasičnog bilijarskog ubacivanja u krivu rupu, a to nema veze s umijećem multitaskinga, ne mogu se ovako rano sjetiti. Znači ne očekujte od mene vrhunac u ovome.
Pod dva se uvijek sjetim fore koju naš Euro zna periodično ponoviti gledajući statistike o prosječnom broju partnerica/partnera:" Uh al se netko na.ebo na moj račun." Svejedno me raduje da moja najdraža pjevačica ima i dug i ispunjen život Uostalom ne mogu se suprotstaviti ni logici njene kolegice i prijateljice prerano preminule Janis:"Zašto bi naše najbolje glazbenike prepuštali groupis djevojkama, koje poslije svega neće ostati ni na jutarnjoj kavi?".
Biti uklopljen u pleme je jako ugodno i jedva da se snosi neki rizik. Ljepota kad si potpuno gol, ogoljen do srži, a toplo ti je. Skoro da ti se ne da penjati na posvuda okolo postavljene stepenice, koje mame na viši nivo...

Mi u Rijeci imamo problem s blogerom Miškom (jednom bloger, uvijek bloger), svako malo nam nestane s radara, odnosno društvenih mreža, pa ga se traži, pa ga se bodri, pa provocira poslovicama a la "Krepat ma ne molat", blogerica Windfuckersister, pa blogerica Danielaland (obje, jednom blogerica, uvijek blogerica) objavi sliku svojih dugačkih nogu, koju on,budući da je živ, koliko god mu bilo teško, mora lajkati smajlićem srca (deset godina je stariji od mene i od kad je ostao bez psice, Jinove vršnjakinje, živi sam).
Uglavnom opet smo u kontaktu s njim, nakon što se još jednom vratio iz svaki put težeg iskustva bolnice.
Blogerica Dinaja ovdje već bloga oko dva desetljeća, objavljuje poeziju na dnevnoj bazi, poput humora druga Eura, jedino Uskrsom i Božićem piše kao većina blogera prigodne postove, iako zanimljive ponekad samo tih prigodničarskih dana ne komentiram, ne osjećam se dobro u gomili djelitelja dobrih želja. Tako je bilo i ove godine zaključno s prvom adventskom svijećom i ondase nakon desetljeća prvo druga, zatim i treća palile i nikom ništa. Svi nastavljaju pisati dirljive postove o anonimnim beskućnicima, toplini doma, svjetosti obitelji, jedino Dinaja zašutila. Nedavno se dogodilo slično, riječko, splitsko, njemačko nizozemska blogerija sporadično postavljala pitanja, ispostavilo se da nije bila razloga za paniku, iako su ona i njen Zdenko, jedan od najvećih hrvatskih glumaca, još stariji od gore navedenog Miška, računalo im bilo u kvaru pa su nabavili novo i uče na njemu. Moguće da je računalo opet u pitanju, kad virusi navale ne puštaju, znam najbolje po svojima doduše sve redom prastarim računalima, ja uvijek polazim od toga.da treba gledati pozitivno.
Sjećam se da je sad već u lijepa sjećanja preseljenog blogera Sempera contre, koji je bio najprije u Bol u pa u Nici i da su rijetki ozbiljno shvaćaliodnosno razumjeli njegove duhovite zapise s tih lokacija. Doduše i on kao i Miško sad su uvijek imali borilački gard:"Milosti ne tražim, niti bih je dao", ipak na rijetke podrške su zahvaljivali. Što ćemo pak s našom poetessom Dinajom, deklariranom kršćankom?
Pamtim slogan najboljeg riječkog ravnatelja muzeja suvremene umjetnosti, velikog umjetnika i dubrovačkog prijatelja Zdenka Jelčića:
"Budimo na mi!"



Arhivska fotografija iz meni bliskijeg miljea:

Ljudski je umirati
Zato umirem i ja
Patnja će radost zvati
Uz nju se živjeti da.

Smijat ćemo se moći
Dugih spaljenih noći.

Angelina Mango: Dosada
prepjev odlomka: NF

Ništa u ovoj kući ne mogu pronaći pa ni svoju prošlost, nije ni čudo koliko se suprotstavljenih svjetova u njoj sastaje. Kad sam nakon dugog vremena sreo H-u na Korzu (nakon njenog boravka u Indiji) samo je pozdravni poljubac bio normalan, kad je spomenuto davno vrijeme našeg druženja, one lude ratne godine kad smo kao Iranke danas živjeli paralelne živote, stresla se:"Brrr, ne volim se ni sjetiti te Sodome i Gommore..." Ja pak to isto vrijeme pamtim kao doba nevinosti.
Sjećam se istina onog jutra, kad smo Sr. i ja pili kavu(da, i ja sam u jednom od proteklih života pio kavu i pušio), dok je ona polugola preskakala po podu spavače u vrećama, što izbjeglice, što partijanere, za stići do kupaonice, Sr. joj je buljio u dupe i ponavljao:"Jebote ja nešto ovako dobro dugo nisam vidio!" Sr. doduše nije nikakvo mjerilo, par godina kasnije je završio na odvikavanju od alkohola i droga, zatim logično na psihijatriji, na društvenim mrežama sad, provirio sam, pozira brkat u odijelima i s kravatom, a dosegao je i samo dno, bio je na Tomsonovom koncertu.



S druge strane blogerske susrete, kako one u reali tako i zanimljivije virtualne, u svako doba umijem prepričati. Tako sam u jednom banalnom svakodnevnom postu, svakako jednom od najbeznačajnijih tog mjeseca, pisao kako Jin i ja sjedimo na klupici/ležimo na podu i gluvarimo čekajući drugaricu koja unutra nešto kupuje, promatramo žene koje užurbano prolijeću i svaku dvadesetu, iole zanimljivu nekim detaljem, snimimo. Na to je bloger Pametni zub ostavio jedan od svojih promišljenih komentara, koji nije bio vjerojatno toliko epskih razmjera moćan, no nakon toga ja duh trgovačkih centara ipak osjećam nekako drukčije. Zahvaljujući tome nije me ni iznenadilo, kad Jinu i meni nije dopušten boravak ni na nedopustivo blatnom prostoru ispred sale u kojoj se održavao Interliber (već tad je naš pulski sajam knjiga bio daleko kvalitetniji), ali nas je toplo prigrlio i u društvo primio obližnji trgovački centar za bacanje vremena. Ukratko sva ta izgubljena vremena, u kotlu najbesmislenije od svih groznica, one potrošačke, jer mi smo termiti koji svojim postojanjem razgrađujem iznutra bit tih velebnih građevina, čekajući da se jednog dana skrhaju u vlastitu prašinu, su odjednom imala smisao. Eto što sve može postići jedan blogerski komentar, blogera, koji me potpuno razumio i doprinijeo da i ja sam sebe mrvicu bolje razumijem.
p.s.
Radenska je na akciji, ali u pakiranjima po četiri koja treba naći, pakiranja po šest su u izložena u prvom planu. Guštanje lovca koji je ulovio plijen:

Nakon noći lošeg spavanja, nisu godine u pitanju, ja kad spavam spavam, jučer sam se prejedao, preobilan ručak, a nema bacanja, poslije degustacije dviju torti, jedne naše (kao što sam majstor pečenja i prženja, usavršavam se i s mikserom od kad jedem slatko :P) i jedne susjedine (oni s troje male djece češće slave rođendane ;)), što drugo nego pronaći prigodan video za početak dana, ni video snimke, kao ni umjetnost, kao ni povijest, kao ni dobra hrana, ne doživljavaju stalna poboljšanja i razvoj kako su nas uglavnom učili po školama, teško je naći bolji video od ovog iz 1967. kao ni tortu po izvorno starom receptu, koji se ne da napisati, jer se mijenja trenucima inspiracije starih majstora i improvizacijom:



E ovo do sad je bio tekst od jutros, napisao sam ja i cijeli prosvjetiteljski post, čak i objavio, stigao i jedan komentar od AnnaBonni1 istovremeno kad sam ga odjavljivao, uz izraz žaljenja što je u paketu izbrisan, poručujem i da je u torti nestala i stopostotna tamna čokolada, mousse krema bolja nego ikad.

Prolazi treća adventska nedjelja, druga za redom, kako blogerica Dinaja uopće ne piše, inače i ona je po onoj "Kud svi Turci tu i mali Perica" dvadesetak godina umjesto svakodnevne poezije objavljivala prigodne blagdanske postove, nadam se da je kao kod zadnjeg izbivanja u pitanju problem s računalom, za jednu naslovnicu bloga manje više.

Budući da mi je bloger Euro jučer pohvalio fotografiju prilažem još jednu fotografiju iz ciklusa "Obzori berlinskog Hauptbahnhofa i Alexa", na praznik radosti svakome što ga veseli.

Najvažnije je zatvoriti rupe
Ma što ideolozi nama tupe

Zapričasmo se jučer o tom smradu
Ne smiješ ništa stiskati po gradu

Svugdje te Kafkine gamadi ima
Napad na toplo, dok je vani zima

Mi smo spremni, zaštiti svjetlo i dom
Popuniti sve rupe u stanu tom

Poklapa ih i crni gad u vrtu
Ujedinjeni podvlačimo crtu

Ne pomažu dezinfekcije skupe
Treba samo popunjavati rupe!