Nachtfresser

Malo je poznato da je i u Hrvatskoj postojala, možda još postoji, ali me ne zanima, inicijativa za slobodnu školu Summerhille, te udruga koju je vodila i usmjeravala izuzetna profesorica Dragana Bolješić, čak je prije više od deset godina i dobila od ministarstva dozvolu za rad. Nisam bio u udruzi, osim sindikata koji sam osnivao i ako se može brojati, Piratske stranke, nisam bio član organizacija, ali sam podržavao projekt i aktivno komunicirao s profesoricom. Ipak kako to kod nas biva, negdje je nešto krenulo krivo, profesorica je odselila u Australiju, meni je najviše žao što je ovdje, istina u dobre ruke, morala ostaviti svoju, ako se dobro sjećam, devetogodišnju kujicu, za razliku od nje i njenog entuzijazma, nikad mi nije zaživio optimizam oko bilo kojeg projekta u Hrvatskoj.
Paralelno u nekom drugom svijetu je pjevačica Nena krenula u svoj zvjezdani uspon, ostvarila je za njemačko govorno područje neviđeni planetarni uspjeh s jednim hitom, obogatila se i očekivala se šablonska zvjezdana karijera. Sad što je Nenu očeličilo i više sudbinski promijenilo, rana smrt prvog djeteta (11mjeseci) ili što se manje zna, susret sa zanimljivim indijskim guruom, čitao sam neke njegove misli, vrhunski, možda čak i nepoznate traume iz vremena školovanja, ostat će tajna.
Nakon te privatne tragedije, rodila je blizanke i čvrsto odlučila osigurati im osigurati školovanje, koje će im osigurati put samoostvarenja i slobode.
Odlučila je bogatstvo investirati u otvaranje slobodne škole tipa Sudbury u Nemačkoj, u Hamburgu, Summerhille našoj pjevačici nije bio dovoljno radikalan. Naime u Summerhillu predavači na početku dana okvirno raspoređuju teme, koje taj dan obrađuju, djeca biraju na koju nastavu će ići na koju ne, a koja će se taj dan zabavljati u nazočnosti dežurnog nastavnika, ovdje toga nema, radi se ono što djeca izraze želju taj dan. Bitno je napomenuti da je Summerhille škola internatskog tipa, a Sudbury dnevna škola koja radi od 8-17 i to prirodno stvara razlike u koncepcijama. Tu već Nenu nije mogao ni želio slijediti muž i otac kćerki, inače glumac, no oduševio se 13 godina mlađi bubnjar njenog benda i budući životni partner, na videu gore sjedi lijevo od nje. I njena škola još traje pod imenom "Nova škola Hamburg", sad već oko dva desetljeća, i meni izgleda iskrenija od novih škola tipa Summerhille, kroz maglub mi je u glavi, da se i negdje u Hrvatskoj otvorila škola Summerhille, ali nakon Draganinog odlaska taj projekt me ni najmanje ne zanima, nakon smrti osnivača A.S. Neilla sve klizi u nekom čudnom smjeru, s uvođenjem školskih odora, razdvajanjem po starosti u internatima, odvojene sanitarije i sve više zabrana. Nena škola, kako u videu govori osnivač i Nenin partner Philipp ima znatno više pravila od ostalih škola, ali sve su ih djeca sama donijela, npr. zabrana vožnje bicikla u krugu škole s neispravnim kočnicama, a među brojnim komitetima imaju i strogi komitet za žalbe za narušavanje integriteta pojedinca, to je Summerhillu novijeg vremena znalo nedostajati.
Nena i dalje nastupa, školi nikad dosta novaca, bolja je nego ikad što se vidi u videu iz 2020., mada zna i otkazivati nastupe zbog iscrpljenosti, do sad dva puta u dugoj karijeri prekidi turneja. Njen već dugogodišnji (30) način prehrane, iako je guru odavno umro, veganstvo i(li) sirova hrana, je očito dobar za fizički izgled (za usporedbu, samo je godinu dana mlađa od mene), ali...

Neki rade sve naopačke pa idu do kraja pa nazad. Na kraju nakon što stignu pitaju se zašto su se vraćali, samo zbog statističkog zbroja?
Mlad sam slušao "Kashmir" od Zeppelina i shvatio sam da se putuje, ne bi li se pronašlo, gdje se nekad bilo i to mi je kao spiritualno iskustvo bilo baš cool i putovao sam s ekipom.
To nije više bio trinaestogodišnjak koji je bio zaljubljen u Oliviu Newton John i pisao joj pismo ispitujući prijateljicu kako se što kaže na engleskom. Otišao sam mnogo dalje u tom udaljavanju od početne točke, neki od ekipe se s puta nisu vratili.
S ruba sam se pak ja dogmatsko-pravolinijski vratio nazad, što naravno nije imalo smisla, pa sam eto sad opet blizu ruba bez mogućnosti povratka.
Za uravnoteženost posta sam pripremio simpatičan duet Yvonne Elliman i Erica Claptona s meni najdražeg Claptonovog albuma "461 Ocean Boulevard". Znao sam da su se, iako oboje vezani čvrstim vezama, spetljali za snimanja albuma, da ga je ona tek ozdravljenog zarazila nekom spolnom bolešću, od koje je on skoro oslijepio, te na turneji nije skidao tamne naočale. Pitao sam danas prije objave posta KI (UI) je li istina da ga je zarazila i kojom bolešću, dobio sam odgovor teškim oblikom konjuktivitisa. Nije mi bilo jasno pa mi je KI i to objasnila, može se prenijeti i spolnim putem, ako je partner/ica zaražen gonorejom ili klamidijom. U redu, pomislio sam, rizik promiskuiteta. Međutim KI vrag ne da mira, primijetio sam da je nastavila pisati, po nekim izvorima je Yvonne glavna autorica njihove verzije pjesme "Get Ready", što bez obzira na sve simpatičnoj romansi daje čudovišan obrat, pjesma mi je sad stvorila dojam kronike najavljene osvete. Tko zna što stoji iza svih tih pristojnosti i dražesnosti oko nas...
p.s.
Večeras na HTV-u u 22 "Dim", oni nisu normalni, nakon Wendersa i drugi iz mojih top 10 filmskih klasika u par dana, ima trenutaka kad je, iako nisi jedan od blog fanatik(c)a, lijepo osjećati se građaninom Hrvatske :P

Jedna od zanimljivih rasprava jučer je bila o različitim vrstama i kvaliteti toaletnih papira na tržištu. Polemika je bila sadržajna, Iva se sa snimanjem uključila nažalost tek kad je netko apelirao da se prestane sa sočnim detaljima jer se za stolom jede. I zbilja, vidjevši da su se strane ukopale na svojim pozicijama, jedan je napustio diskusiju i neometano nastavio jesti...

Svi o osjetljivim guzama, jedan jede...kliknuti

Tradicionalni Božić kod Dolores je karakterizala tradicionalno bogata trpeza i nezgode, o kojima ću u sljedećoj rečenici, te zgode, a to je da nam se društvo podmladilo, iz pečalbe su se vratili sin od Dolores i njegova draga. Međutim nakon samo pola sata nam je otpao poznati nagrađivani vlasnik antikvarijata, želio je biti uz nas, ali nije izdržao. Ovdje ne vidite ni djelić od bogatstva bogate, posebno slatke trpeze, naime kotačić na fotiću se pomaknuo u džepu na snimanje filmova, a nisam primijetio. Dvije skupne fotke koje je sa svog uređaja snimila Iva ćete lako prepoznati, ostale je snimio vaš bloger. Kad smo došli doma dočekali su nas i susjedini kolači, život zna biti okrutan i težak

Moram priznati da mi se nešto ne sviđa u propovijedi našeg najboljeg i jedinog riječkog nadbiskupa, vjerojatno je to do mene, a i do činjenice da sam vjerojatno više vremena proveo na ulici te bolje poznajem mentalitet rulje i razumijem Schillera koji je pisao da je narod trebalo najprije odgojiti pa osloboditi, nego Držića kojeg je nadbiskup izvukao iz naftalina. Ipak ne može mu se poreći genijalnost revitalizacijom karakterizacije ljudi nahvao. Kod Držića ide to ovako, pa tko što i kako razumije, ako mu se čitati da:
»I za dosvršit besjedu, ovi obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni i, za u kraće rijet, ljudi nahvao, počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj po taki način, er se ljudi nahvao toliko počeše umnažat, er poče veće broja bit od ljudi nahvao neg ljudi nazbilj«. Ljudi nahvao smisle konjuru – protjerati ljude nazbilj iz njihove zemlje, tj. iz gospoctva, što ovi ne dopuste nego ih prognaju, nakon čega se ljudi nahvao nasele »u ovi naš svijet«, gdje ih ima više nego ljudi nazbilj. Iako i dalje vode bitku, može se prepoznati koji su jedni, a koji drugi, jer »i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda«.
Ovo je nenormalno dobro i aktualno, moćne su i slike egipatskog progonstva, te aktualiziranje odnosa prema slabijima, te drugima i drukčijima, sporna ostaje ta potreba za zajedništvom i nacionalnim jedinstvom, no radi se ipak o božjem pastiru i teško možemo naći drugog takvog za dijalog.
U daljini grme wagnerijanske fanfare, aktualiziraju se kabarei tridesetih godina prošlog stoljeća, muzika je fantastična, a život, mjesta za bjegove još ima mada se prostor sužava.

Pišem ovaj prigodni ("kud svi Turci, tu i mali Mujo") post užurbano i nemirno, jer mi je početak badnjeg dana poremećen, njemački portali, a oni obično ne griješe, najavljuju početak kiše u Rijeci nešto prije 7 ujutro, mi po Jinovom bioritmu, kojem sam prilagodio svoj, izlazimo oko 7.15, znači valja danas ubrzati sve jutarnje rituale i nagovoriti svog psa, kao ljudi nakon buđenja tvrdoglavog i nervoznog, na raniju šetnju. Kad bi i kockastoglavi kršćani poštovali simboliku današnjeg i sutrašnjeg dana, pa da imamo dva dana tišine, mira i zašto ne, pravi vjernici molitve, ali ne, njihova uglavnom bjelopoljska kopilad će već, iskustvo govori, oko 11 ujutro nakon što gospodska djeca ustanu, te popodne za prvog mraka, i naravno preko tihe noći, oni će započeti i nastaviti s pedardaškim orgijama, kako jučer, tako i sutra. Eh kad bi barem neki ponosni dida ili otac ostao bez šake umjesto njihove uglavnom muške djece... Stop, oni ne smiju biti junaci današnjeg posta.
Pjesmu "Stille Nacht" je i UNESCO 2011. proglasio svjetskim nematerijalnim kulturnim dobrom, zbog svoje simbolike mira. Usuđujem se tvrditi da sam bio jedan od maksimum tuce profesora njemačkog jezika, koji je pjesmu obrađivao na nastavi otkako je počeo raditi, isto kao meni osobno još ljepšu pjesmu "Lili Marleen", koju nas je još manje obrađivalo, sve dok je na filmu nije veličanstveni Fassbinder rehabilitirao.
U nastavi sam uglavnom počinjao s lijepom legendom o nastanku pjesme i biografijom autora, zanimljivo da je po cijelom svijetu vrijeme potisnulo te mladosti zanimljive priče, pričom, istina realnijom, o kašnjenju popravka crkvenih orgulja u lokalnoj crkvi, te nastanku najjednostavnije, a samim tim najbliže duhu ovih blagdana i najprikladnije, slučajno i najljepše pjesme, uz običnu gitaru. Pri kraj svoje radne karijere, nakon božićnih školskih praznika 2022. ili 2023. godine, dobio sam i lijepo priznanje, najbolja učenica mi je zajapurena dojurila na prvi sat u novoj godini i zatražila riječ, mora svima reći da je i nadmiskup Uzinić na polnoćki, isto kao mi na satu, pričao o simbolici i značenju pjesme "Stille Nacht" za svijet, te apelirao da svatko učini ono što je u njegovoj moći da bar ta noć ostane tiha i sveta.
Pamtim godinu i po komentaru na prigodni post nastao taj put, ispostavilo se srećom, nekoliko dana prije praznika, bloger Dražen je ostavio link na predivan, nepoznat božićni koncert, u konjušnici bečkog dvorca Hofburga lijepe kraljice šlagera Helene Fischer. Taj youtube spot je postao i jedan od najgledanijih spotova na youtube kanalu svih vremena i Ruskinju rođenjem, digao u neviđene visine. Nisam dogmat i odmah nakon Draženovog blog komentara sam promijenio plan i umjesto verzije meni drage punk bake Nine Hagen, radili smo na satu verziju Helene Fischer. Ipak nisam mogao odoljeti pa sam, budući da je ostalo još dovoljno vremena, zainteresiranim učenicama pustio i verziju Nine Hagen, kao primjer bogatstva različitosti. To je dovelo već početkom odmora do neočekivane rasprave o outfitu obje pjevačice i nametnulo temu idućeg sata. Usput, ljudi smo, još nismo sveci, ni sveti Augustin nije znao da će to postati, što mislite o šminki Nine Hagen i haljini Helene Fischer, te za muzikalnije, koja vam od njih dvije ima moćniji glas?
Želim vam svima onoliko glasnu noć, koliko će uobičajeno imati blogerica Ani ram na otoku gdje uobičajeno provodi ove spojene praznike, za kvizaše, marihuana više nije službeno dopuštena u Tajlandu!
Uživajte u obje verzije, naravno vi kojima savjest i glazbeni ukus to dozvoljavaju:

EPILOG
Dies ist ein Keller Ovo je podrum
hier lebe ich ovdje živim ja
dies hier ist dunkel ovo ovdje je mračno
feucht und angenehm vlažno i ugodno
dies hier ist ein Schoss ovo ovdje je pucanj

Songwriter: Blixa Bargeld "Kuća laži"

U gradiću iseljenih, gradiću u kojem sam završio gimnaziju i odmah počeo samostalni život, paralelno sa studijem u obližnjem gradu, iscijeđenom i ispaćenom u prethodnom ratu, otvorena je prije par mjeseci replika "Starog podruma", birtije u kojoj sam započeo put truleži i propadanja i vidim po video snimcima odlično posluje, za vikend se traže rezervacije, štimung je savršen, pjevaju i lumpuju, što bi mali Perica rekao, sretni ljudi. I omjer žena i muškaraca je savršen, što dodatno daje patinu starih vremena. Vikendom tambura tip iz mog vremena, jedino su pjevačice mlađe, kod pjevačica i stjuardesa se i u nova vremena starost loše trži, ali zato među gošćama razabirem i ozarena lica djevojaka svoje mladosti, čija obličja su prekrile maske besmisleno grubih vremena. Sve generacije su unutra, idealno, skoro kao na Instagramu, izmiješane.
Jedino iz snimaka ne mogu nazrijeti, jesu li još na zidu stihovi, a vjerojatno su pri restauraciji zaboravljeni, stihovi s kojima sam ja, s društvom uglavnom preminulih, uz stol u kutu, mlađahan oplakivao sudbinu kletu:
Nek' se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i srecu ...
Neka ide sve u materinu ...
Nikad, druze, ja umrijeti necu.
S.Jesenjin
Ništa me ne privlači odlasku u tu birtiju. Kad su u njemačkom zatvoru Stammheim likvidirali Gudrun i Baadera, znao sam da je sve gotovo, priključio pionirima "Novog vala", odživio svoj nespokoj i eto, još, naravno nekima neprepoznatljiv, trajem i lijepo mi je dok ljeti ponekad sjedim meditirajući uz jezero i kuću na koju su stavili spomen ploču da su u njoj svojevremeno živjeli Sergej Jesenjin i Isadora Duncan, magarac na prvom mjestu, mada mi je i u Berlinu uz Brechta ljepše, on nikad nije bježao.

More gledam kroz ogromne prozore, s balkona, iz vrta, razbuđujući se za jutarnjih šetnji, a tako rijetko se spustimo do njega, eto možda ni jučer ne bismo, ali eto, nevolja natjerala, nedostaje sastojak za ono što mislimo pripremati, dućani s veselim trgovkinjama adventskih nedjelja svi rade, pa kad već moramo autom u nabavku (to što nam treba ima samo udaljeni centar), zašto ne bi prije skoknuli u šetnju uz more, parkiranje na obali je nedjeljom besplatno, inače cijenom nepriuštivo. Neki još nisu vidjeli ni ovaj nasip s privezima:



Meni po omiljenosti drugi lučki fotografski motiv, nakon rašetanih djevojaka i pasa.



Još ako svojom antisexy oblekom djeluju egzotično...



Kad namjerno snimam kontra sunca, jer mi svi ponavljaju godinama da se to ne smije, meni i moj ljepotan uvijek super ispadne.



Advent na Korzu i okolo smo samo bacili površan pogled, meni djeluje gore i od onog razvikanog u Agramu. Uputili smo se do našeg stvarnog cilja, najprije idem podebljati budžet vraćanjem praznih boca i vidi vraga, oba automata u kvaru. Ulazimo u auto produžiti dalje, kad netko bjesomučno maše s ulaza u prostor za vraćanje boca, ponovno uparkiravamo, idem vidjeti što sam skrivio, a ono stigla djevojka za popraviti automate, i zbilja prvi brzo stavlja u funkciju i otvara drugi, ja ubacujem u prvi, treća boca, vraća je i izbacuje mi račun, opet blokirano. Cura prekida popravak onog lijevog, sad ovaj moj ne može ni otključati i sočno svečarski čujem ali ne stignem snimiti: "A u p...u m......u!", nešto kako mali Perica zamišlja da bismo drug Euro ili ja izgovorili popravljajući. Kaže, bez brige, s ovim drugim smo sad gotovi i zbilja, ubacujem u drugi dok ona petlja oko prethodnog, ne zna ga ubaciti, mlado je to, zove pomoć, meni kod dvanaeste opet vrati bocu, ali ne izbacuje ni račun, ma neka, baš je lijepo bilo čuti reagiranje iz dražesnih usta, kad sam objasnio dvostruki problem:"A u k...c!" Ipak pomoć stiže, starija dama, kod onog brzo odustaje od otključavanja, ovaj ipak osposobi, a onih dvanaest dodaje ručno kemijskom, recite blagajnici neka zove, ako joj nije jasno, znat će ona koga.
Jutros šetamo, baš se lijepo vide more i otoci, moram snimiti za romantične blog dušice, doma vidim, fotić ništa nije vidio, a u ...

I ja sam nekad lovio leptire
misleći da ću imajući boje
steći besmrtnost.

Nisam imao šansi
jer sam se onako mračan
gubio između svih tih svjetala

Oko kojih su morali
plesati, jer nitko
ne može protiv svoje prirode

Zaključao sam se očajan
u sobu mračniju od sebe
dok niotkud nije dopuzala zmija

Konačno sam vrisnuo
idite do vraga vi prozaisti
marš iz mojih snova

probudio se svejedno nisam

Nedostaju mi berlinske šetnje. U milijunskim gradovima lakše je naći mjesta, na kojima je manja koncentracija ljudske gluposti i živjeti paralelne živote u kojima te mainstream ne zanima. Mainstream može biti istoznačnica za masovnu psihološku manipulaciju.