Nachtfresser

Pišem ovaj prigodni ("kud svi Turci, tu i mali Mujo") post užurbano i nemirno, jer mi je početak badnjeg dana poremećen, njemački portali, a oni obično ne griješe, najavljuju početak kiše u Rijeci nešto prije 7 ujutro, mi po Jinovom bioritmu, kojem sam prilagodio svoj, izlazimo oko 7.15, znači valja danas ubrzati sve jutarnje rituale i nagovoriti svog psa, kao ljudi nakon buđenja tvrdoglavog i nervoznog, na raniju šetnju. Kad bi i kockastoglavi kršćani poštovali simboliku današnjeg i sutrašnjeg dana, pa da imamo dva dana tišine, mira i zašto ne, pravi vjernici molitve, ali ne, njihova uglavnom bjelopoljska kopilad će već, iskustvo govori, oko 11 ujutro nakon što gospodska djeca ustanu, te popodne za prvog mraka, i naravno preko tihe noći, oni će započeti i nastaviti s pedardaškim orgijama, kako jučer, tako i sutra. Eh kad bi barem neki ponosni dida ili otac ostao bez šake umjesto njihove uglavnom muške djece... Stop, oni ne smiju biti junaci današnjeg posta.
Pjesmu "Stille Nacht" je i UNESCO 2011. proglasio svjetskim nematerijalnim kulturnim dobrom, zbog svoje simbolike mira. Usuđujem se tvrditi da sam bio jedan od maksimum tuce profesora njemačkog jezika, koji je pjesmu obrađivao na nastavi otkako je počeo raditi, isto kao meni osobno još ljepšu pjesmu "Lili Marleen", koju nas je još manje obrađivalo, sve dok je na filmu nije veličanstveni Fassbinder rehabilitirao.
U nastavi sam uglavnom počinjao s lijepom legendom o nastanku pjesme i biografijom autora, zanimljivo da je po cijelom svijetu vrijeme potisnulo te mladosti zanimljive priče, pričom, istina realnijom, o kašnjenju popravka crkvenih orgulja u lokalnoj crkvi, te nastanku najjednostavnije, a samim tim najbliže duhu ovih blagdana i najprikladnije, slučajno i najljepše pjesme, uz običnu gitaru. Pri kraj svoje radne karijere, nakon božićnih školskih praznika 2022. ili 2023. godine, dobio sam i lijepo priznanje, najbolja učenica mi je zajapurena dojurila na prvi sat u novoj godini i zatražila riječ, mora svima reći da je i nadmiskup Uzinić na polnoćki, isto kao mi na satu, pričao o simbolici i značenju pjesme "Stille Nacht" za svijet, te apelirao da svatko učini ono što je u njegovoj moći da bar ta noć ostane tiha i sveta.
Pamtim godinu i po komentaru na prigodni post nastao taj put, ispostavilo se srećom, nekoliko dana prije praznika, bloger Dražen je ostavio link na predivan, nepoznat božićni koncert, u konjušnici bečkog dvorca Hofburga lijepe kraljice šlagera Helene Fischer. Taj youtube spot je postao i jedan od najgledanijih spotova na youtube kanalu svih vremena i Ruskinju rođenjem, digao u neviđene visine. Nisam dogmat i odmah nakon Draženovog blog komentara sam promijenio plan i umjesto verzije meni drage punk bake Nine Hagen, radili smo na satu verziju Helene Fischer. Ipak nisam mogao odoljeti pa sam, budući da je ostalo još dovoljno vremena, zainteresiranim učenicama pustio i verziju Nine Hagen, kao primjer bogatstva različitosti. To je dovelo već početkom odmora do neočekivane rasprave o outfitu obje pjevačice i nametnulo temu idućeg sata. Usput, ljudi smo, još nismo sveci, ni sveti Augustin nije znao da će to postati, što mislite o šminki Nine Hagen i haljini Helene Fischer, te za muzikalnije, koja vam od njih dvije ima moćniji glas?
Želim vam svima onoliko glasnu koliko će uobičajeno imati blogerica Ani ram na otoku gdjeuobičajeno provodi ove spojene praznike, za kvizaše, marihuana više nije službeno dopuštena u Tajlandu!
Uživajte u obje verzije, naravno vi kojima savjest i glazbeni ukus to dozvoljavaju:

EPILOG
Dies ist ein Keller Ovo je podrum
hier lebe ich ovdje živim ja
dies hier ist dunkel ovo ovdje je mračno
feucht und angenehm vlažno i ugodno
dies hier ist ein Schoss ovo ovdje je pucanj

Songwriter: Blixa Bargeld "Kuća laži"

U gradiću iseljenih, gradiću u kojem sam završio gimnaziju i odmah počeo samostalni život, paralelno sa studijem u obližnjem gradu, iscijeđenom i ispaćenom u prethodnom ratu, otvorena je prije par mjeseci replika "Starog podruma", birtije u kojoj sam započeo put truleži i propadanja i vidim po video snimcima odlično posluje, za vikend se traže rezervacije, štimung je savršen, pjevaju i lumpuju, što bi mali Perica rekao, sretni ljudi. I omjer žena i muškaraca je savršen, što dodatno daje patinu starih vremena. Vikendom tambura tip iz mog vremena, jedino su pjevačice mlađe, kod pjevačica i stjuardesa se i u nova vremena starost loše trži, ali zato među gošćama razabirem i ozarena lica djevojaka svoje mladosti, čija obličja su prekrile maske besmisleno grubih vremena. Sve generacije su unutra, idealno, skoro kao na Instagramu, izmiješane.
Jedino iz snimaka ne mogu nazrijeti, jesu li još na zidu stihovi, a vjerojatno su pri restauraciji zaboravljeni, stihovi s kojima sam ja, s društvom uglavnom preminulih, uz stol u kutu, mlađahan oplakivao sudbinu kletu:
Nek' se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i srecu ...
Neka ide sve u materinu ...
Nikad, druze, ja umrijeti necu.
S.Jesenjin
Ništa me ne privlači odlasku u tu birtiju. Kad su u njemačkom zatvoru Stammheim likvidirali Gudrun i Baadera, znao sam da je sve gotovo, priključio pionirima "Novog vala", odživio svoj nespokoj i eto, još, naravno nekima neprepoznatljiv, trajem i lijepo mi je dok ljeti ponekad sjedim meditirajući uz jezero i kuću na koju su stavili spomen ploču da su u njoj svojevremeno živjeli Sergej Jesenjin i Isadora Duncan, magarac na prvom mjestu, mada mi je i u Berlinu uz Brechta ljepše, on nikad nije bježao.

More gledam kroz ogromne prozore, s balkona, iz vrta, razbuđujući se za jutarnjih šetnji, a tako rijetko se spustimo do njega, eto možda ni jučer ne bismo, ali eto, nevolja natjerala, nedostaje sastojak za ono što mislimo pripremati, dućani s veselim trgovkinjama adventskih nedjelja svi rade, pa kad već moramo autom u nabavku (to što nam treba ima samo udaljeni centar), zašto ne bi prije skoknuli u šetnju uz more, parkiranje na obali je nedjeljom besplatno, inače cijenom nepriuštivo. Neki još nisu vidjeli ni ovaj nasip s privezima:



Meni po omiljenosti drugi lučki fotografski motiv, nakon rašetanih djevojaka i pasa.



Još ako svojom antisexy oblekom djeluju egzotično...



Kad namjerno snimam kontra sunca, jer mi svi ponavljaju godinama da se to ne smije, meni i moj ljepotan uvijek super ispadne.



Advent na Korzu i okolo smo samo bacili površan pogled, meni djeluje gore i od onog razvikanog u Agramu. Uputili smo se do našeg stvarnog cilja, najprije idem podebljati budžet vraćanjem praznih boca i vidi vraga, oba automata u kvaru. Ulazimo u auto produžiti dalje, kad netko bjesomučno maše s ulaza u prostor za vraćanje boca, ponovno uparkiravamo, idem vidjeti što sam skrivio, a ono stigla djevojka za popraviti automate, i zbilja prvi brzo stavlja u funkciju i otvara drugi, ja ubacujem u prvi, treća boca, vraća je i izbacuje mi račun, opet blokirano. Cura prekida popravak onog lijevog, sad ovaj moj ne može ni otključati i sočno svečarski čujem ali ne stignem snimiti: "A u p...u m......u!", nešto kako mali Perica zamišlja da bismo drug Euro ili ja izgovorili popravljajući. Kaže, bez brige, s ovim drugim smo sad gotovi i zbilja, ubacujem u drugi dok ona petlja oko prethodnog, ne zna ga ubaciti, mlado je to, zove pomoć, meni kod dvanaeste opet vrati bocu, ali ne izbacuje ni račun, ma neka, baš je lijepo bilo čuti reagiranje iz dražesnih usta, kad sam objasnio dvostruki problem:"A u k...c!" Ipak pomoć stiže, starija dama, kod onog brzo odustaje od otključavanja, ovaj ipak osposobi, a onih dvanaest dodaje ručno kemijskom, recite blagajnici neka zove, ako joj nije jasno, znat će ona koga.
Jutros šetamo, baš se lijepo vide more i otoci, moram snimiti za romantične blog dušice, doma vidim, fotić ništa nije vidio, a u ...

I ja sam nekad lovio leptire
misleći da ću imajući boje
steći besmrtnost.

Nisam imao šansi
jer sam se onako mračan
gubio između svih tih svjetala

Oko kojih su morali
plesati, jer nitko
ne može protiv svoje prirode

Zaključao sam se očajan
u sobu mračniju od sebe
dok niotkud nije dopuzala zmija

Konačno sam vrisnuo
idite do vraga vi prozaisti
marš iz mojih snova

probudio se svejedno nisam

Nedostaju mi berlinske šetnje. U milijunskim gradovima lakše je naći mjesta, na kojima je manja koncentracija ljudske gluposti i živjeti paralelne živote u kojima te mainstream ne zanima. Mainstream može biti istoznačnica za masovnu psihološku manipulaciju.

Idemo u dućan, danas je bal penzića, valja spiskati ono što je Plenki udijelio, a panika, nestalo slatkog u kući. Auto je sinoć parkiran u vražju mater daleko, blizu psećeg igrališta i groblja na Kozali.



Napravili smo popis, Jin i ja čekamo drugaricu ispred dućana, Ja se smješkam gledajući vreću s krumpirom ženske koja čeka taksi, leži u donjem dijelu kolica, koliko puta sam samo zaboravio ili bakse piva dok sam još trošio ili isto krumpir, dođeš doma, a ono nešto fali.
Netko izuzetno srdačno prilazi, aha, čestitam, čuo sam da je primljena na posao u najelitnijoj gimnaziji, kažem da sam komentirao da je najbolji izbor, veli naravno da jesam. Šta se radi, direktno odgovara, čuli ste za "das Experiment", kažem naravno, aktualno, kad ljudima daš malo vlasti...Zapričali se iako uz kolica, u rukama drži dvadeset jaja. Ona cura otvara vrata taksija za ući, a onda trči nazad po krumpir.



Opraštamo se, nedugo zatim stiže drugarica, prepričavam joj susret, ona kao bivša profesorica te gimnazije komentira da ona ne bi obrađivala, nego radila eksperiment, znam, zato je bolje što ne radimo, pritvor bi nam visio nad glavom, tko bi u vrijeme vladavine prosječnih roditelja išta mogao razumjeti, a pedagozi, psiholozi i ravnatelji su nemoćni. Dovoljno je hrabro i raditi nastavu po ovom filmu.
Nasmijava me naljepnica na parkiranom auto, u zemlji živčanih, u kojoj nitko ništa ne čita, teško će postići efekt.

"Nemam ništa protiv orgija, ali ja nisam dobra u multitaskingu“.
Grace Slick
"Ni za čim ne žalim što sam učinila, žalim za onim što nisam učinila. Ne kajem se npr. što sam spavala s Jimom Morissonom, kajem se što nisam spavala s Jimi Hendrixom."
Grace Slick
"U jednom momentu sam se poželjela skinuti, sići s pozornice i postati dio plemena, ali za razliku od nekih nikad nisam potpuno izgubila vezu s realnošću."
Grace Slick (o nastupu na Woodstocku)

Jutros sam preskočio i Index vidjevši prvi naslov, prešao naslove u Taz-u čisto da budem u tijeku je li izbio i zvanično treći svjetski rat, te zamolio umjetnu inteligenciju da mi s engleskom na njemački prevede jedan jako dugačak intervju s Grace Slick, prijevodi na hrvatski su još uvijek loši, pa sam za svoje čitateljstvo izvukao tri rečenice o temama koje me stvarno zanimaju i relaksiraju.
Prvu rečenicu od početka do kraja potpisujem, uvijek kad dvije stvari radim istovremeno zeznem obje, sad što se može uopće zeznuti u seksu, osim klasičnog bilijarskog ubacivanja u krivu rupu, a to nema veze s umijećem multitaskinga, ne mogu se ovako rano sjetiti. Znači ne očekujte od mene vrhunac u ovome.
Pod dva se uvijek sjetim fore koju naš Euro zna periodično ponoviti gledajući statistike o prosječnom broju partnerica/partnera:" Uh al se netko na.ebo na moj račun." Svejedno me raduje da moja najdraža pjevačica ima i dug i ispunjen život Uostalom ne mogu se suprotstaviti ni logici njene kolegice i prijateljice prerano preminule Janis:"Zašto bi naše najbolje glazbenike prepuštali groupis djevojkama, koje poslije svega neće ostati ni na jutarnjoj kavi?".
Biti uklopljen u pleme je jako ugodno i jedva da se snosi neki rizik. Ljepota kad si potpuno gol, ogoljen do srži, a toplo ti je. Skoro da ti se ne da penjati na posvuda okolo postavljene stepenice, koje mame na viši nivo...

Mi u Rijeci imamo problem s blogerom Miškom (jednom bloger, uvijek bloger), svako malo nam nestane s radara, odnosno društvenih mreža, pa ga se traži, pa ga se bodri, pa provocira poslovicama a la "Krepat ma ne molat", blogerica Windfuckersister, pa blogerica Danielaland (obje, jednom blogerica, uvijek blogerica) objavi sliku svojih dugačkih nogu, koju on,budući da je živ, koliko god mu bilo teško, mora lajkati smajlićem srca (deset godina je stariji od mene i od kad je ostao bez psice, Jinove vršnjakinje, živi sam).
Uglavnom opet smo u kontaktu s njim, nakon što se još jednom vratio iz svaki put težeg iskustva bolnice.
Blogerica Dinaja ovdje već bloga oko dva desetljeća, objavljuje poeziju na dnevnoj bazi, poput humora druga Eura, jedino Uskrsom i Božićem piše kao većina blogera prigodne postove, iako zanimljive ponekad samo tih prigodničarskih dana ne komentiram, ne osjećam se dobro u gomili djelitelja dobrih želja. Tako je bilo i ove godine zaključno s prvom adventskom svijećom i ondase nakon desetljeća prvo druga, zatim i treća palile i nikom ništa. Svi nastavljaju pisati dirljive postove o anonimnim beskućnicima, toplini doma, svjetosti obitelji, jedino Dinaja zašutila. Nedavno se dogodilo slično, riječko, splitsko, njemačko nizozemska blogerija sporadično postavljala pitanja, ispostavilo se da nije bila razloga za paniku, iako su ona i njen Zdenko, jedan od najvećih hrvatskih glumaca, još stariji od gore navedenog Miška, računalo im bilo u kvaru pa su nabavili novo i uče na njemu. Moguće da je računalo opet u pitanju, kad virusi navale ne puštaju, znam najbolje po svojima doduše sve redom prastarim računalima, ja uvijek polazim od toga.da treba gledati pozitivno.
Sjećam se da je sad već u lijepa sjećanja preseljenog blogera Sempera contre, koji je bio najprije u Bol u pa u Nici i da su rijetki ozbiljno shvaćaliodnosno razumjeli njegove duhovite zapise s tih lokacija. Doduše i on kao i Miško sad su uvijek imali borilački gard:"Milosti ne tražim, niti bih je dao", ipak na rijetke podrške su zahvaljivali. Što ćemo pak s našom poetessom Dinajom, deklariranom kršćankom?
Pamtim slogan najboljeg riječkog ravnatelja muzeja suvremene umjetnosti, velikog umjetnika i dubrovačkog prijatelja Zdenka Jelčića:
"Budimo na mi!"



Arhivska fotografija iz meni bliskijeg miljea:

Ljudski je umirati
Zato umirem i ja
Patnja će radost zvati
Uz nju se živjeti da.

Smijat ćemo se moći
Dugih spaljenih noći.

Angelina Mango: Dosada
prepjev odlomka: NF

Ništa u ovoj kući ne mogu pronaći pa ni svoju prošlost, nije ni čudo koliko se suprotstavljenih svjetova u njoj sastaje. Kad sam nakon dugog vremena sreo H-u na Korzu (nakon njenog boravka u Indiji) samo je pozdravni poljubac bio normalan, kad je spomenuto davno vrijeme našeg druženja, one lude ratne godine kad smo kao Iranke danas živjeli paralelne živote, stresla se:"Brrr, ne volim se ni sjetiti te Sodome i Gommore..." Ja pak to isto vrijeme pamtim kao doba nevinosti.
Sjećam se istina onog jutra, kad smo Sr. i ja pili kavu(da, i ja sam u jednom od proteklih života pio kavu i pušio), dok je ona polugola preskakala po podu spavače u vrećama, što izbjeglice, što partijanere, za stići do kupaonice, Sr. joj je buljio u dupe i ponavljao:"Jebote ja nešto ovako dobro dugo nisam vidio!" Sr. doduše nije nikakvo mjerilo, par godina kasnije je završio na odvikavanju od alkohola i droga, zatim logično na psihijatriji, na društvenim mrežama sad, provirio sam, pozira brkat u odijelima i s kravatom, a dosegao je i samo dno, bio je na Tomsonovom koncertu.



S druge strane blogerske susrete, kako one u reali tako i zanimljivije virtualne, u svako doba umijem prepričati. Tako sam u jednom banalnom svakodnevnom postu, svakako jednom od najbeznačajnijih tog mjeseca, pisao kako Jin i ja sjedimo na klupici/ležimo na podu i gluvarimo čekajući drugaricu koja unutra nešto kupuje, promatramo žene koje užurbano prolijeću i svaku dvadesetu, iole zanimljivu nekim detaljem, snimimo. Na to je bloger Pametni zub ostavio jedan od svojih promišljenih komentara, koji nije bio vjerojatno toliko epskih razmjera moćan, no nakon toga ja duh trgovačkih centara ipak osjećam nekako drukčije. Zahvaljujući tome nije me ni iznenadilo, kad Jinu i meni nije dopušten boravak ni na nedopustivo blatnom prostoru ispred sale u kojoj se održavao Interliber (već tad je naš pulski sajam knjiga bio daleko kvalitetniji), ali nas je toplo prigrlio i u društvo primio obližnji trgovački centar za bacanje vremena. Ukratko sva ta izgubljena vremena, u kotlu najbesmislenije od svih groznica, one potrošačke, jer mi smo termiti koji svojim postojanjem razgrađujem iznutra bit tih velebnih građevina, čekajući da se jednog dana skrhaju u vlastitu prašinu, su odjednom imala smisao. Eto što sve može postići jedan blogerski komentar, blogera, koji me potpuno razumio i doprinijeo da i ja sam sebe mrvicu bolje razumijem.
p.s.
Radenska je na akciji, ali u pakiranjima po četiri koja treba naći, pakiranja po šest su u izložena u prvom planu. Guštanje lovca koji je ulovio plijen: