Nachtfresser

Čestitam najprije bivšem učeniku Sušačke gimnazije na najznačajnijem priznanju do sad i na korisno iskorištenom vremenu za govor prilikom dodjele nagrade u Berlinu, u prijenosu praćenom širom Europe, pokazao je da Hrvatska nije samo zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, kakvom se pokazala švercom nenajavljene pjesme na europskom prvenstvu u rukometu. Ja inače imam ozbiljnu zamjerku filmu i ozbiljno me brine što u općoj euforiji to baš nitko nije primijetio, iako su mu najbliže suradnice u filmu izuzetne žene, većinom meni poznate u filmu uopće nema izgrađenih ženskih likova, a nedostaje ih i u masovnim scenama.
Umro je "Disident", naš bloger Toco1980foto je objavio i potresan jako kratak nagrađivani dokumentarac o njemu, i to je Hrvatska.
Ipak najvažniji je naš mikro svijet, jutros sam se opet natrčao po gradu, opet je bilo nesporazuma oko šprica, ali za neko vrijeme nas je u subotu naša draga veterinarka opskrbila. Pokušavamo liječiti Jinovu upalu uha, on je legendarno strpljiv sad kad mu osim injekcija prčkamo u uhu, ali svejedno, nema opuštanja, u srijedu kontrola. U četvrtak moj važan pregled i odluka o eventualnom daljnjem tretmanu odmah, ali eto, nemam vremena strepiti za sebe.
Usprkos upali izlaziti se mora, a bura dere, pokušavam ga štititi modnim detaljem, kujicama se sviđa:



Ipak veći dio današnjeg šopinga, odnosno čekanja, smo proveli u garaži, tko mi sem Eura zna gdje je auto ;):



Kod kuće uobičajena gužva za parkiranje, ipak majstorski je grupnim radom auto blizu uparkiran, za svaki slučaj sam snimio registraciju auta ispred, koji ima dovoljno prostora za manevrirat naprijed, nazad ne, ali nije išlo drukčije:

Stube naše sudbinske...



Stiže ekipa, tko ubundan tko nag...



Kad sam tek stigao, ovaj birc mi se prostranošću i imenom nametnuo.
Ubrzo prestao piti i izlaziti, birc propao.



Jedna od šetalačkih panorama...



Pozitivne poruke svuda okolo...



Par koraka od biofilije ulaz u hospicij, ponos našeg grada.



Ravno je centar, što će nama centar kad smo središte.



Kvart se ponosi jakom grafiterskom scenom...



Još da se ima gdje parkirati i da nije i jake hooliganske scene gdje bi nam bio kraj, ali kulturnjaci su u aktivnoj prosvjetiteljskoj akciji, stalno se nešto organizira da se ne bi previše dangubilo.

Ponovo jutro u trčanju, traženju šprica i zbrka oko inzulina, uz jedan svjetli trenutak, nešto me vuklo ne preskočiti ljekarnu, u kojoj sam znao da neću ništa naći, ulazim unutra :"Dobar dan razredniče!", cura iz mojih elitnih farmaceuta, razreda koji sam vodio na oproštajno putovanje u Sarajevo, prije korone i zatim prošao onu ludu nastavu na daljinu, pokušaju potpune kontrole, meni su mogli sigurno pravdati izostanke preko svega drugog osim zvanično mi dodijeljenog maila skole.hr, koji bih otvarao jednom tjedno zbog zadrtih poslušnih roditelja, koji bi se strogo držali uputa ministarstva o pravdanju preko zvaničnog maila, što smo ga zvali komarnik mail ;)-objašnjenje u prvom komentaru...
Dobio sam od nje par jako korisnih savjeta i kontakt telefon. Žureći sam otišao dalje, poslije mi je palo na pamet da joj se nisam zahvalio, niti joj dao do znanja da sam je prepoznao. Ona je bila iz njih par instagram ekipe pravdača, poruke bez praćenja, nasmijao sam se kad sam vidio zadnju davnu poruku:"Oprostite što se ovako kasno javljam...", bio sam jedan od rijetkih koji u ta suluda vremena nije odgovarao van zvanične satnice, ali sam njima dopuštao da pišu kad žele, ionako nikad nisam imao pametan telefon i sve sam preko kompa naknadno čitao i mislim jedan od rijetkih koji nije slušao naputke o video provjerama znanja, koje su to bile svinjarije.
Poslije smo išli kod drage veterinarke, isto moje učenice, kopala je Jinu po ušima dok sam ga ja držao, opasnog, prirodno razdraženog psa. Upala uha, dobili smo upute o ponavljanju veterinarkinog zahvata jednom dnevno, kako će to izgledati u praksi pojma nemam.
Već sam bio dokrajčen za jedan dan, bilo je još jurnjave do ljekarne koja zatvara u 13, dan je bio lijep sunčan i odmah sam prihvatio prijedlog o ručku na terasi "Maruna". Uzeo sam kombinaciju šiš i običan banjalučki ćevap, sad već dobrodošla gastro promjena, jako dugo već jedemo na žlicu.
Navečer ono zbog čega volim svjetska nogometna prvenstva, večer je bilo finale ovog "klinci pjevaju", prazne ulice kao stvorene za laganu šetnju mog umornog prijatelja i mene.

Bilo je rano ujutro, ulice čiste i prazne, išao sam prema kolodvoru. Kad sam usporedio sat na kuli sa svojim, vidio sam, da je bilo mnogo kasnije, nego što sam vjerovao, morao sam jako požuriti, nelagoda od tog otkrića dovela je do nesigurnosti, nisam se još jako dobro snalazio u tom gradu, srećom bio je policajac u blizini, požurio sam do njega i pitao ga bez daha za put. On se nasmijao i rekao: „Želiš da ti ja pokažem put?“ „Da“, rekao sam, „jer ga sam ne mogu naći.“ „Predaj se, predaj se“, rekao je i okrenuo se s velikim poletom, poput ljudi, koji žele biti sami sa svojim smijehom.

Franz Kafka "Predaj se!" (prijevod i popratne fotografije s Korza danas NF



Danas mi se učinilo da su mi uspjele dvije nevjerojatne stvari, kazna za nepredavanje smeća šest mjeseci je nakon razgovora stornirana i u ljekarni, kad sam izvadio praznu vrećicu od šprica koje dugo tražim, rekla je žena imamo i donijela mi i prodala na moje traženje cijelu kutiju. Ipak nisam slavio, nekako sam se odvikao od slavlja, uvijek krene nešto u krivo. Krenuli smo dati Jinu injekciju s novom špricom i nešto nije u redu, 0,1 nije 0,3, ovaj put sam začudo sačuvao račun. Ista gospođa mi je stavila sa strane i inzulin za sutra. Kako će se nastaviti priča s računima pričekajmo...

Očaj nam katkad razbija dane
Kao ja nekad isprazne flaše
Vlaga od juga otvara rane
Vjetar raznosi grijehe naše.

Zajedno u nemoćnom bijesu
Lupamo po zidovima gnjevno
Prošlost je u šarenom lijesu
Budućnost nam bježi svakodnevno.

Okovani u jutra beznađa
Prezreni u nemoći svog bola
Rezači smo potonulih lađa
Hvatamo zrak jadni odozdola.

Zlo nas je sustiglo natenane
Gurnulo nas grubo s površine
Ronimo u dane odbrojane
Pobrisane su životne šine.

Zajedno odlazimo drug i ja
Sve iza nas će ostati isto
Izdajničko sunce i dalje sja
Stranica života zjapi čisto.

Težak dan od jutra do sutra. Na prvoj fotografiji snimljenoj rano jutros, vježbam malo mrtvu prirodu, budući da su preostale blogerice većinski alergične na živu, zbunjuje me fotić, kao da nema prostim okom vidljive sumaglice, a ni svjetla na stupu. Ali eto, uz malo vlastite obrade, ne AI, izgleda pristojno.
Opet smo morali u hitnu nabavku, Jin dobio oslobođen termin za šišanje sutra, moramo ga oprati, a potrošen njegov šampon. Ja pokušavam postići da ga zbog upale uha švercamo sutra, no nemam podršku. Frizerka ga po zimi ne želi prati.
Ponestalo i meni sladoleda pa nije bilo izbora, odgađamo neugodnije stvari, žalbe birokraciji i to. Opet me nešto nasmijalo dok smo čekali ispred super marketa, starija žena u pratnji s obje strane po jedne dame nešto mlađe od mene, se nešto njima suprotstavlja i govori:"Nećete me uvjeriti, zadnji put kad sam bila u Rijeci tu je bila Jugokeramika."
Eto, Jugokeramike se ni ja ne sjećam, ali znam da nije u pravu, tu je za Jugoslavije bilo brdo bez igdje ičega, osim velikog natpisa na vrhu Tito.
Dok je trajalo zagrijavanje prostora za Jinovo kupanje, otišao sam vidjeti na Bluesky mreži što se događa u svijetu, pratim tamo sve relevantne svjetske portale, koji polako napuštaju Muskov x, ja sam još tamo samo za pročaskati s njegovim Grokom, umjetna inteligencija koja ne prezire golotinju i duhovito te vodi prema onome što Grok eto više ne smije reći, ali uvijek želi pomoći, no o tom drugi put.
Na nešto pak ozbiljnijoj mojoj mreži svi se uzmuvali zbog najavljenih masovnih pogubljenja prosvjednika. Pitao sam AI koje je bilo najbrojnije posjećeno javno vješanje žena u Europi, s tim da je i foto dokumentirano, navedeno mi je javno vješanje čuvarica jednog koncentracionog logora u Poljskoj 1946., a od više izlistanih fotografija odabrao sam tu dolje. Javno vješanje je izvršeno nakon suđenja, da bi se izbjegao linč rulje, u ovom je guštalo, ako sam dobro upamtio, oko 40000 posjetitelja, broj se da provjeriti. Iako je eto kako priliči bilo i suđenje kao u pravnim državama, meni su detalji na ovoj monstrumici odmah upali u oči.
Tu fotografiju sam odabrao jer me podsjetilo na jednu pjesmu Ericha Frieda, kako normalno nacisti među nama izgledaju u normalna vremena.

Dobra strana kapitalizma je što te u medijima podsjeća na one što žive gore od tebe i što te može zadesiti ako se suprotstaviš sustavu. Tako stalno odustaješ od svojih snova i tješiš se da još uvijek imaš krov nad glavom, mada prvo jače nevrijeme može razgolititi isti taj krov.
Jučer sam baš ponovo pao u prozaičnu depresiju, te su mnogo gore od onih poetskih, kad sam dobio polugodišnju kaznu za ne bacanje smeća,što me prosvijetlilo i shvatio sam da definitivno nema šansi ostvariti san svih po mojim mjerilima uspješnih ljudi, živjeti godišnje skromno na dvije udaljene lokacije:June Newton, Hundertwasser, njih dvoje mi padaju na pamet s idealnim izborom lokacija...
Krenuli smo u dućan odmah poslije ručka da bismo ulovili eventualno mjesto za parkiranje prije nego što nahrupe gomile radnih ljudi, koji se vraćaju u obližnje nebodere s posla, kad nas je zaustavila tutnjava. Prijatelj je zadnji put slušao i čuo da treba jače lupati na vrata, jer zvonce ne radi, a mi već slabije čujemo.
Posjet društva nakon dužeg vremena na par minuta u prolazu, koji se uobičajeno i željeno pretvorio u par sati. Razvedrila me ta priča, ali sam usput i shvatio da i drugi dobivaju kazne za nečinjenjei da će sustav lako dokazati da sami sebi mi smo krivi
Ohrabruje ipak činjenice, da ipak imaš prijatelje, inače veći dio preživjele rajenosi dijagnoze umjesto ordenja za razumijevanje, bit kapitalizma i tkz. slobode je da svaku spoznaju skupo plaćaš, zakon tržišta.
p.s.
Marko Brecelj iz videa, koji nećete pogledati, jer ipak traje više od minute i poučno završava, je između ostalog bio i mecena, npr. financirao je gostovanje benda Avlijaneri i nekolicine nas jedan vikend po Istri, tad je i bend bio neafirmiran, danas se pričaju legende i laži o njima, no čovjek je kužio stvari, a i imao love zahvaljujući iznenađujuće dobroj prodaji albuma s naslovom kao što je naslov ovog posta. Nikad mu se nismo usudili zahvaliti na burnom izletu.

Uvijek su djevojke bile ljute, i nitko se nikad, osim luđaka i manijaka nije ljutio na vjerodostojne šamare s početka videa, jednostavno to je bio dio odrastanja, kao i na neki način viteške muške tuče usijanih glava na početku sazrijevanja, kažem viteške, jer nitko nije gazio bespomoćnog savladanog protivnika, koji je ležao na podu, osim naravno gore spomenutih koji je uvijek bilo.
Tako sam ja npr. na obrani diplomskog rada, neakademski, kako je prigovorio kritičar među prisutnima, branio naizgled u današnje, i onda današnje vrijeme, neobranjive Nietzscheove redke o ženama i ratovima. Na oba područja je Nietzsche bio potpuno neiskusan, sa ženama nikad nije prebrodio odbijenicu braka Lou Andreas Salome, dominantne, intelektualno nadmoćne, žene onog doba, o tome je svjedočio njegov prijatelj filozof Paul Ree. Nedvojbenu Nietzscheovu rečenicu:"Kad odeš ženi, ne zaboravi ponijeti bič sa sobom" može se tumačiti sasvim legitimnom sklonosti biti bičevan i tako dalje i tako bliže. Kad ga nacisti i staljinisti tako besmisleno i glupo prisvaajaju, zašto ga mi ostali ne bi branili humorom. Isto je s ratom i ratnicima, neki su kritičari tu dobro primijetili, da su svi ratovi za koje je Nietzsche mogao znati, ipak nosili neku dozu viteštva u sebi, u suvremenim ratovima sa sredstvima za masovno uništenje ne može biti ni govora o tome.
Bit ovog posta je obrana zdrave drskosti nasuprot aroganciji i prepotenciji, koje se besramno i drsko, u novijim rječnicima smatraju sinonimima iliti istoznačnicama.
Sledeće dvije fotografije su snimljene prije dva desetljeća, u inozemstvu, te više ne mogu povrijediti ničije osjećaje. Prva je snimljena s tramvajske stanice u trenutku kad je moj tramvaj otvarao vrata, vidi se da sam namjerno dopustio biti primijećen, druga u parku, obje snimane s javnih površina za što u ono vrijeme, zamislite, nijedan zakon nigdje po Europi, nije nalazio ništa sporno. Jučer sam pak ostao jako iznenađen, na hrvatskom blogu bliskom turističkoj zajednici, na njemačkom jeziku i za njemačko govorno područje, uz vijest, da dok se drugdje po Hrvatskoj zatvaraju FKK ili naturističke/nudističke plaže, Pula će od iduće godine imati dvije nove, i pazi sad, dvije autentične uvale s golaćima na njima, nisam odmah prepoznao poznatog fotografa, na dnu stoji, fotografije generirao AI, pa ti prepoznaj.
Fotografije pak na postu dolje su iz onih prepotopskih vremena kad još nisu bile kažnjive fotografije, koje snimaju ljudi od krvi i mesa.
p.s.
Ovaj put zadržavam pravo brisati komentare onih koji nisu pročitali dio posta vezan uz fotografije :P

Ljubav Jina i njegove Svinjice prolazila je razne faze. Za razliku od sličnih njoj, nju je odmah prigrlio, no nakon vremena došlo je do nama drugima nerazumljivih svađa, jer mi smo često glupi i ne razumijemo što nam naš pas želi reći, što njega zna itekako naljutiti, uglavnom on ju je počeo odgurivati od sebe i naglo je nestala iz njegovog života i mi drugi smo potpuno zaboravili na nju. No u svim životima postoje velika spremanja, tako se i ona pojavila i okupana i namirisana pojavila u životu sad već gospodina u godinama, koji je prošao izuzetno teško razdoblje svog života. Jin ju je ponovo prigrlio, često ih zateknem dok spavaju, ona u njegovom zagrljaju, međutim čim ih pokušam fotografirati on osjeti i lagano ju odgurne od sebe, jer ne dese se takve stvari pravome muškarcu... Ako mislite da Jin ne zna da je ona fakegrdno se varate, svejedno mu je, dođe vrijeme kad je svima sve svejedno, a tko zna od vas uopće prepoznati što je fake, za steći to umijeće potrebno je proći toliko toga što baš rijetkima želim.
Prije par godina sam imao post na blogu, spominjem lijepu ženu srednjih godina koja me oslovljava pravim imenom i srdačno me grli, te kad vidi moju zbunjenost veli :"Ja sam Čikletova bivša."Čikle je bio moj dobar prijatelj, koji je završio vazduhoplovnu vojnu akademiju u Beogradu, tamo radio, međutim kad je izbio rat, nije se nikom želio staviti na raspolaganje, te prebjegao u Beč, prije par godina vratio se u rodni Vareš, osnovao nekakvu Dremokratsku frontu i 2023. preminuo, saznajem po in memoriamu nađenom na internetu. Baš tih dana nakon susreta pred supermarketom nazvao me zajednički prijatelj iz Londona i ispričao sam mu o susretu s Čikletovom bivšom. "Jesi li je pitao koja bivša, pa barem Čikle ih je toliko imao." E taj uspješnik među ženama je jednom davno nazvao nakon dolaska iz Beograda, čuo je da sam nabavio tad po diskačima izuzetno popularnu stvar od Donne Summer, da imam necenzuriranu punu verziju pjesme doma, te bi svratio na časicu razgovora. Pojavio se na vratima s gajbom piva za mene i bocom konjaka za sebe. Naravno prvo smo se ispričali o zdravlju junačkom i zagrijali pićem, višekratno smo ponovili punu verziju pjesme na svršetku posta, te se povela rasprava da li Donna na punoj verziji stvarno svršava i njega je zanimalo, kako znati da li žena u tim stvarima glumi, ja sam se smijao, gdje si našao baš mene neukog uvlačiti u tu priču. Možda mislite da Čikle nije znao da je Donnino svršavanje fake, naravno da je znao, ali ga nije bilo briga, lijepo je vjerovati da te ne lažu u svakom aspektu tvog boravka na ovoj planeti...
Ako mislite da ja nisam svjestan da je blog životarenje fake...

Svaki dan i noć neizvjesnosti nose. Dan za dan, nema planiranja. Jin sve nemirniji, ja ništa mirniji. On stariji, ja skoro sa živcima čak i od njega tanji. Danas između prve injekcije i ručka se sam spuštam u grad produžiti besplatne umirovljeničke željezničke karte, ne koristimo ih, ali neka ih. Imati uvijek mobilnost u džepu, autobusnu sam koristio danas za uzbrdicu nazad. Na željezničkom kolostaju nigdje nikoga, osim blagajnica, ipak samoslik u WC-u o kojem sam na blogu već pisao.



Jednu fotografiju sličnu ovoj, samo s nadvožnjaka iznad stanice S-Bahn Halensee-Berlin, nahvalili su na jednoj društvenoj mreži, ma kad mi već ide, zašto ne.



Idem kad sam već u centru grada do dućana Happy Home nabaviti novu zalihu šarenih jeftinih vrećica za pseća govna. Prolazim pored Žabice, autobusnog kolodvora, na kojem je za razliku od željezničkog šušur i gužva, ne da mi se prelaziti cestu, već dugo nisam na njenom radnom mjestu posjetio blogericu windfuckersister ili našu Windicu, zadnji put mi je rekla da je dogovorila posjet kod isto bivšeg blogera Neverina, koji drži između ostalog radionice građenja suhozida i da će o tome objaviti post, prošla je bit će i godina, posta nema. Žurim jer će doma Jin kad se probudi biti živčan što me nema. Dokumentiram tetu s koferom, ne pitam ni dopuštenje ni kamo putuje :P



Čekam bus za povratak na moje malo brdo i dokumentiram da još postojke u Rijeci naivke koje vjeruju rasporedu dolaska i povratka na pametnim elektronskim pločama, koje u mom gradu seriozne ljude prave budalama. Začudo nisam dugo čekao.