Jadranka Varga Nachtfresser

ponedjeljak, 06.02.2023.

Hladnoća i ljudski mikrosvjetovi



Zima je, sad smo na nuli al osjećaj hladnoće je kao da smo u minusu. Cijeli dan je otprilike takva temperatura, svi su sad doma, skoro sva svjetla su upaljena po zgradama, rijetko se to događa. Iako je nama pješacima najgore, uopće ne čeznem za toplijim vremenom, ako to moram platiti prljavim odvratnim kišama.
Na fejsu postoji nešto izuzetno korisno za rodbinu i prijatelje, iz područja pogođenim prirodnim i inim katastrofama ljudi mogu označiti da su dobro, po jedna mlada Turkinja i nešto starija Kurdkinja od mojih fejs prijateljica su označile večeras da su dobro, jedna šahistica za koju ne znam jel ovo ili ono, nema nikakvih zastava na profilu, a po imenu ne možeš znati, inače učiteljica po struci, cijeli dan se javlja postovima, na najteže je pogođenom području, zadnje kaže da su ona, njena obitelj i svi "njeni" učenici, misli na svoj razred, dobro, s kolegama i ostalima nije ni pokušala uspostaviti kontakt.
Najviša temperatura danas koju sam vidio bila je na Korzu 3 stupnjeva.



Tu sam se još jednom uvjerio dokle seže antifotografska glupost i paranoja, te samoljubivost, taj jedan stariji par kojeg zbilja nisam primjetio, kome normalnom bi bili zanimljivi, je bio bijesan zbog mog snimanja temperature i vjerojatno bi me prijavili policiji da ih je bilo u blizini. Jebivjetri za kakve sam mislio da obitavaju samo na blogu haer.
U mom društvu je tema bila sramotno prazna dvorana na meču teniskog dejvis kupa u Rijeci, zanimljivo, na internetu je navodno pisalo da su cijene 50, 100 eura i više, a moje društvo je platilo parter za sve mečeve ukupno po 10 eura svaki. Ja naravno nisam bio jer me ne zanimaju sport ni zastave, osim kad Rijeka pobjeđuje Hajduka. Šalim se, mada ima istine, al svi već znaju da skoro nikamo ne idem, gdje moj pas nije dobrodošao.


22:47 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 05.02.2023.

Gle tko to izviruje



Prerano ti je sestro u bivstvovanju, i ti si prevarena, nije još vrijeme. Bludimo plasirani u realnost, ne znajući što nas je snašlo. Tebe nazivaju vjesnicom, al ja stariji već znam, prava studen tek slijedi. Od nje ćemo se teško oporaviti, ovako bezdušno u svijet bačeni, Tko zna jesi li ti mogla birati, i da jesi radoznalost bi sigurno prevagnula, ja pak izbora imao nisam, i da jesam, pitao bih se kakvo je to svjetlo, sudbonosno svjetlo, i ne sluteći neizbježni mrak poslije ili možda nije mrak, čudnovati su putevi proljetni.


09:55 | Komentari (15) | Print | ^ |

subota, 04.02.2023.

Juneća jetrica na žaru



U Berlinu, ako jedemo vani, uglavnom kušamo međunarodnu kuhinju, po istim takvim restaurantima kojih ima u izobilju.. Tako smo valjda pretprošle godine, kad smo tamo ostali dva mjeseca, odlučili iskušati balkansku kuhinju. Konobari i kuhari kao i gazde su uglavnom "naši",svih veseli malo popričati na "našim" jezicima, pa smo tako iznimno na takvim mjestima i komunicirali. Na jednom takvom mjestu sam jeo iznimno dobro pripremljenu Kalbsleber (teleću jetricu), pohvalio sam kuharicu i zanimalo me gdje su tu "nijanse koje čine razliku", dobio sam odgovor da se radi o jako kvalitetnoj junetini koju nabavljaju, eto ti ga na pa ti pitaj, rekao sam drugarici. I ovdje u Rijeci, kad se kod našeg dostavljača pojavi jetrica na jelovniku, istina oni priznaju da to s telcima nema veze, vrlo brzo nestane. To se događa otprilike dva puta mjesečno. Istina jetricu na žaru imaju u mom omiljenom restaurantu "Konoba Belveder" svakodnevno, ali jednom su mi se zamjerili, a ja sam veliko zlopamtilo, pa tamo jedem odlične ćevape, ako ne gulaš ili grah, utorkom tripice. Eto Lastavica se vikendom bavi smijehom, ja pak hranom, oboje najvažnijim sporednim stvarima na svijetu ;)


13:07 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 03.02.2023.

U onom drugom parku

Probudio sam se oko jedanaest. Iako je balkon bio otvoren u sobi je bilo ugodno toplo. U peći na drva još je bilo žara, zagonetno mi je bilo kako, u stvari mnogo toga se nisam sjećao. Stanovao sam u stanu koji sam trebao napustiti kad su prije par godina moji odselili u daleke krajeve i ostavili mene mlađahnog ovdje. Ovaj put sam se u stanu probudio sam i onako lijen nisam znao bolji način za dolaženje sebi, od otvaranja nove pive. Prošlu večer se očito svašta izdogađalo i sad je trebalo to rekonstruirati. Opet sam se sjetio kako sam jednom rekao Marini, da ću kad jednom počnem zaboravljati što je bilo prethodne večeri, uzeti barem mjesec „voćnih” dana. Zazvonio je telefon, kad sam digao slušalicu slijedilo je iznenađenje. „Halo, Ela je.” „Zdravo draga, reci.” Tako sam se ja obično javljao kad bi me nazvao netko ljepšeg spola. „Pa ovako, šetam ja parkom, onim ispred škole, i razmišljam, ti si mi baš pao na pamet, kad ono iz susjednog smjera ide Marina.” „Da, pa?” „Pa čini mi se da ona zna da mi od jučer hodamo.” Sjedio sam i dobro da sam sjedio, čak sam se nasmiješio, mada mi je to bila pošteno rečeno novost, a taj glagol nikada nisam upotrebljavao i vrlo rijetko sam čuo. „Mislim da bi joj ti to trebao objasniti, bila je jako neugodna.” „Nemam ja njoj što objašnjavati, ni ona meni nikad nije ništa objašnjavala. Kako neugodna?” „Pa mala je buljila u mene kad smo se mimoilazile pa čak neko vrijeme uz razmak hodala zamnom.” Malo sam se pribrao: „Ma pusti to, onda, vidimo se večeras?” „Pa rekla sam ti sinoć da ne mogu, ako hoćeš možemo se sad naći, još sam u gradu.” Ela je inače živjela na selu, u okolici. Rekla je još da je trenutno kod kina, kako meni mozak nije baš radio, „pa kod radničkog.” „Ok, dolazim, vidimo se u drugom parku, kod milicije.”Na brzinu sam uradio od sebe, ono što se uraditi dalo i izašao. Učinilo mi se da u parku kod osnovne vidim Marinu, al sam odlučno produžio dalje gledajući ispred sebe. Ela me čekala, bila je jako lijepa, nikako tako nisam zamišljao curu za mene. U školi smo imali nastavnika srpskohrvatskog s kojim smo pričali o svemu, on je jednom rekao, s ljepoticama je lijepo kratko se družiti, za život su druge cure, no ja mu nisam baš sve vjerovao. Odmah na početku susreta sam shvatio da je Ela zbilja moja cura, nakon što smo razmijenili uvodne nježnosti počela je: „Znaš čega se ja bojim, da se ti preko mene samo želiš svetiti Marini, reci odmah ako je to tako.”Naravno da nije”, što je najbolje i stvarno sam tako mislio, dapače sreća me obuzela. Kad sam takav stigao u stan nakon što sam ispratio dragu čekao me Mladen, svi su znali da je ključ ispod otirača. "Što si to jučer nabavio, nije priroda daje, kako si tvrdio?" "Meni je super bilo", rekao sam Mladenu i nazdravio. Počeo sam povezivati stvari.


19:11 | Komentari (17) | Print | ^ |

četvrtak, 02.02.2023.

Natalia ide u rat

Biografije su baš kao i sve drugo uvjetno istinite. Junakinja današnje priče, ne moja junakinja, nisam je prije simpatizirao, sad pomalo, rođena je u Dresdenu, u sad nepostojećoj DDR državi, i to je izvjesno, kao i da je dva put bila europska prvakinja u šahu, mada, što reče jedna druga, to ne mora značiti i da je bila najbolja šahistica Europe. U braku je bila s Rusom, legenda kaže, najboljim brzopoteznim igračem šaha u svijetu, koji ju je ostavio zbog zvanično najbolje brzopotezne šahistice u svijetu, koja je rođena u Ukrajini, ali je početkom rata izbjegla u Rusiju i postala Ruskinja, sad brzopotezna i brzopotezni već imaju četvero djece. Za Nataliu više nije sigurno čak ni da još spada u najuži krug najboljih ukrajinskih šahistica. Živi u Odesi, vjerojatno najljepšem od svih razaranih gradova ovog rata, nedavno su u prekrasnoj zgradi uništene prostorije šahovskog kluba, ja eto mogu i nagađati zašto, možda ćete i vi doći do iste pretpostavke na kraju ove priče. Aktivirala se junakinja priče i u politici, osvojili su na nivou države čak manji postotak glasova nego svojevremeno ja u avanturi s piratima u Hrvatskoj. Ipak Natalia je sad postala nacionalna junakinja i simbol borbe protiv barbarskog naprijatelja, dala je intervju novinarima izuzetno popularnog časopisa i osvanula na naslovnici u ukrajinskoj vojnoj uniformi pred gledateljima lista koji izlazi u preko 100 država svijeta, to nije valjda uspjelo ni našoj bivšoj predsjednici za službenih navijačkih dana.
Neću na kraju posta objaviti njenu fotografiju, nisam joj fejs prijatelj za razliku od većine sad i boljih ukrajinskih šahistica, pa joj se isključivo zato neobjavljivanjem iste svetim. Natalia je svakako ušla u domovinsku povijest, čime biste vi željeli biti obilježeni za ovog kratkog izbivanja na zemlji?



Svitanje jutros, poseban pozdrav našoj Dinaji i njenom Zdenku kojeg sam imao čast i osobno upoznati ovdje u Rijeci.


11:04 | Komentari (14) | Print | ^ |

nedjelja, 29.01.2023.

Sablasni ples i jurcanje za papirima

Nema većeg teatra apsurda od onog što ga režira život sam.
Žurimo na put, ja sam naglavačke odjurio kući nakon posla, put je besmislen i dalek al se ništa ne može bez papira koji su onamo. Prvu turu prtljage ubacujem u auto, idem po drugu, čujem od drugarice, auta nema, odveo ga pauk parkiranog ispred okućnice, pauka zvao bivši vlasnik kuće, ljudi su stoka, poznata stvar, ništa se kod nas ne isplati nikome dokazivati, još poznatija. Košta 66,5 eura, birokracija je odvratna, nisu se valjda usudili zbog vladinih mjera zaokružiti na 66,6 kako im priliči.
Nismo uspjeli ništa rješiti, nismo dobili papire, dvije banke nisu dostavile svoje podatke pa ne možemo dobiti papire ni za veliku količinu drugih stvari koje su rješene.
Vraćamo se rutinski, stari iskusni putnici, čekamo punjenje rezervoara na pumpi našeg izbora, prvo odmorište nakon Zagreba. Šok, odmorište zatvoreno ali benzina imamo dovoljno. Mrak nas lovi u Gorskom kotaru, ali i temeljne potrebe, skrećemo na odmorište na kojem nismo bili.



Neugledno mjesto, zameteno u snijegu, Jin i ja svejedno šetamo, Jin koristi priliku pa jede malo snijega, iz mraka kao iz stripova izbija s lampom neki čuvar, tko zna što on tamo čuva, nas dvojica uzmičemo, jedino je izvjesno da je država puna luđaka. Produžili bi dalje autom, ali ne znamo kamo, jedan tip sjedi u usamljenom autu upaljenih svjetala, drugarica, jer jedino je ona komunikativna, nas dvojica komuniciramo samo s psima, ona odlazi do tog auta i on joj objašnjava, par metara dalje ćete promijeniti smjer i voziti nazad, samo nazad i doći ćete na vaš put. I bi začudo tako.
U Rijeci smo se još jednom uvjerili kako se kuće brzo rashlade, očekivala nas je duga mrzla noć, koju smo eto, kad već ovo pišemo, valjda prebrodili.


12:09 | Komentari (17) | Print | ^ |

srijeda, 25.01.2023.

Malo o suncu

Danas nas je opet sunce iznenadilo. Na kauču u kuhinji zadnje vrijeme držimo Jinov ručnik, jer obično odmah tamo skoči, kad se vratimo iz jutarnje ophodnje, ako se uspije izmigoljiti između nas, mokar i blatnjav. Danas je što bi se reklo bilo stabilno vrijeme i odmah čim smo stigli nakon šetnje išao sam nešto raditi u teamsima na kompjutor.
On obično brzo dođe i drijema u fotelji naspram lopte na kojoj ja sjedim, danas ga pak nema pa nema. Malo sam duže radio nego obično, jer sutra odmah nakon nastave idemo nekamo gdje nećemo imati interneta, zatim sam ga išao potražiti i imao sam što vidjeti, šef se sunča, doduše sunce je već počelo odlaziti.



Zatim se premjestio na balkon nadzirati teren oko kuće.



Uz lagani lavež opomene rijetkim prolaznicima...


22:00 | Komentari (18) | Print | ^ |

utorak, 24.01.2023.

U Dječjoj kući



Bio na međužupanijskom seminaru u tkz. Dječjoj kući. Zbilja zanimljiva zgrada na 4 kata, ne znam postoji li nešto tako u drugim gradovima kod nas. U prizemlju sam memorirao igraonice i kafić. Mi smo bili na četvrtom katu, to je jedina zamjerka, kad netko novi uđe jako teško se snaći, možeš recimo kroz tunel na jednom od katova završiti u drugoj zgradi istog kompleksa muzeju suvremene umjetnosti. Imaju koga zanima i svoju web stranicu djecjakuca.hr.
Ja sam slijedio neke srednjoškolce koji su očito znali kamo idu pa završio na katu naziva kontejner, nije bila greška, ovi su nastupali u programu. Nisam ostao do kraja, sve manje ljudi poznajem, na seminare dolaze oni koji skupljaju bodove za napredovanje i veću plaću, ja sam bio najviše jer me zanimalo kako ta novouređena zgrada izgleda. Što sam naučio, po predavačici mi bilingvalci u prosjeku kasnije postajemo dementni ali nismo inteligentniji od ostatka populacije, sve više sumnjam u rezultate novijih istraživanja, razumijem istraživače, treba na tržištu zaraditi kruh. Raspravu poslije sam izbjegao, otišao sam nedugo nakon što su otišli novinari i televizijske kamere.


21:33 | Komentari (13) | Print | ^ |

ponedjeljak, 23.01.2023.

Samo bez ikakvih polemika, moj je moto jedino ovdje



Lijep je svjež zrak, stalno nam se nešto neočekivano događa i tjera nas da ga konzumiramo, ponekad i u centru grada, koji je sad nikad bliže, a opet nikad rjeđe ga nismo posjećivali.
Blog s današnjim sastavom aktivnih blogera nije mjesto za ozbiljne priče, ipak Toco često nametne ozbiljne teme, ja ponekad reagiram, sad me nedavno Vlad, isto tako ozbiljan i jako dobro informiran bloger tamo "poklopio" verzijom događaja koju su nametnuli dominantni mediji pa sam čak odmah krenuo pisati post, međutim brzo sam odustao, uvijek treba voditi računa gdje, skim i u koje vrijeme živiš.
Možete li zamisliti ovakvu priču, bio je jedan jako bogat umjetnik, nikakvo čudo jer je prvih deset knjiga prodao u prosječno 100000 primjeraka po knjizi, objavljivao je i u najprestižnijim modnim časopisima, vozio je možda najvrednijeg oldtajmera na svijetu, Cohenovi stihovi su stajali ispod njegovih fotki, ljetovao je i snimao po egzotičnim otocima. Od početka je bio optuživan za sve i svašta, u to vrijeme je tadašnja žena bila čvrsto uz njega, kao i roditelji većine njegovih modela te modeli sami. 2016. je imao 83 godine, nakon više od pola stoljeća ga je jedna sad već ostarjela žena optužila za ondašnje zlostavljanje, jedna isto ostarjela Njemica je stala u njegovu obranu, da zadnje što se za njega moglo reći da je bio agresivan i nasilan, a on je najavio da će se sudski braniti. No vidi vraga, u međuvremenu su se počeli preko odvjetnika javljati i drugi modeli s istim optužbama i on se jednostavno ubio. Reporter njemačkog lista je svjedočio da se prva koja ga je optužila skljokala na pod i malo poslije dala izjavu da ga mrzi više nego ikada i da mu nikad neće oprostiti. Naravno, sad je svima jako otežan put do njegovog bogatstva, zadnje vrijeme je ovaj živio sam, odnosno družio se s prijateljem iz mladih dana. O njegovim slikama odnosno fotografijama će kao što je Vlad napisao prosuditi vrijeme, evo vrag mi nije dao mira da ne iznesem fakte tog slučaja, čisto da Vlad zna i da postoji druga strana priče.
Mene više zanima kako se mogu oštetiti stakla naočala, mlada optičarka, naše nije bilo, kaže da su vjerojatno došle u dodir s nekim kemikalijama, nemamo pojma što bi to moglo biti, uglavnom, morat će se očito raditi nove, a ni ove nisu bile jeftine.


19:46 | Komentari (13) | Print | ^ |

subota, 21.01.2023.

Reful



Lijepo je zahladilo nakon bljutavog jugovitog tjedna za zaboraviti, osim onog jednog dana kad sam sreo dimnjačara pa je sve išlo ko podmazano. Kod nas bio i majstor, popravio TA peć, pa se nismo usudili paliti išta drugo na struju dok se ne napuni, stara je to kuća puna raznih zamki. Logično, dok smo čekali bilo je hladno.
Olujna bura će valjda osvježiti neke ustajale mozgove.
Uvijek me iznova ovakvo vrijeme podsjeti na jedan reful, koji je zaprijetio da me izbriše iz registra stanovnika ove planete, davne godine u primorskom Jablancu. Reful je iznenadni snažni udar vjetra tipičan za Senj i okolicu. Kad hodaš, a dohvati te reful, nema šanse da se zaustaviš, ubrza te i zatrči, u mom slučaju prema moru, s ambicijom da te natjera na stradanje u morskim raljama. Ja sam se u posljednjem momentu uspio baciti u šikarje i sav izderan završio na prvoj pomoći.
Tad sam bio mlad i prepun luđačkih ideja, živio intenzivno preko svake mjere i konačno me taj iznenadni nužni boravak u krevetu natjerao da razmislim, ne pregorim i završim kao mlad i zgodan leš, mada iskreno, uvijek sam imao druge jače adute od antičkog ideala ljepote, pa mi usporedba nije baš najuspjelija, ipak. poslužit će svrsi.


11:22 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Arhiva >>