Nachtfresser

Mayra (TAZ)

Onima koji me neko vrijeme prate poznato je da sam alergičan na prigodne postove i javne postove (dva značenja riječi post, pa vi odgonetajte kako vam paše, ionako većina poput mene, ako im nešto nije zanimljivo, samo preleti ili zaobiđe post ili se uhvati za neku frazu iz njega pa komentira). Zato su na blogu na praznike, pogotovo na blagdane još dosadniji postovi nego obično.
U linkanom članku se radi o osamnaestogodišnjoj već dvostrukoj majci u, kako nas mediji bombardiraju krizom žestoko pogođenoj Njemačkoj. Tu se opisuje zanimljiv teško razumljiv fenomen, maloljetne djevojke sve češće postaju majke, naravno u većim gradovima trulog Zapada. Mayra ima već dvoje djece s dva različita oca, s drugim još živi, ne žali se previše na uvjete. Dvije trećine njenih vršnjačkih prijateljica su također već mame.
Naravno da bih, vidjevši o čemu se radi u članku radi, obično preskočio nešto ovako, nemam ja više vremena za čitati o glupostima i dječjoj neodgovornosti. Koristeći tehniku brzog čitanja upala mi je ipak u oči moja poznata crvena krpa, riječ AfD, spomenuta onako samo usput, te zaustavila. Nedavno sam sa zanimanjem pročitao studiju o profilu mladih glasača za neonaciste, spomenuta je i kategorija mladih samohranih majki, Mayra doduše još tu ne spada. Ona u toj jednoj rečenici zanimljivo zbori, sviđa joj se program od "die Linke" (Ljevica), posebno dio o održivom stanovanju, ali glasuje za AFD jer je to izbor njenog dečka, oca drugog djeteta (glavno da se međusobno plode mladi Arijevci- opaska moja).
Na prvoj fotografiji Mayra mi djeluje jako simpatično, tek na drugoj po nekim detaljima se vidi da je život nije baš ni mazio. Inače u kategoriji glasača do 24, znači onih što uglavnom prvi put glasuju, do jučer mrtva Ljevica potukla je tradicionalno najjače u tim godinama Zelene i AfD i to ne samo u bivšoj DDR kako mediji vole prenositi, u Berlinu su i općenito ovaj put "die Linke" postali najjača stranka, u zapadnonjemačkom kvartu u centru, njihov mladi kandidat porijeklom Kurd pomeo je konkurenciju, u stožeru su mu uglavnom čistokrvne Njemice.
Naravno završit ću prigodno, čitateljkama ovog bloga želim ostvarenje u punoj mjeri svih ljudskih i građanskih prava, uostalom one što mene čitaju i komentiraju uglavnom su se realizirale i izborile za sebe, za razliku od ovih "uspješno preodgojenih", koje samo misle da to jesu.

Počne to s klasičnim pitanjem, kako je u mirovini, skoro uvijek različito odgovorim ovisno o trenutnom raspoloženju, jedino ne mogu odoljeti ne dodati ono, u svakom slučaju neusporedivo bolje nego prije, onaj birokratizirani bezdušni školski sustav nije se dalo više podnositi. Nekad se moram i dodatno požaliti, samo sam odlaske u jednu ustanovu zamijenio odlascima u drugu, iz škole u KBC, koji me za radnog vijeka nije viđao. Uglavnom sugovornici iz pogrešnih razloga podrže moju kritiku školskog sustava.
Glavni junak današnje priče došao je za rata iz BiH kao učenik u školu u koju sam i ja kao mladi prof. na poziv tadašnjeg novog ravnatelja došao. Ljetopis škole svjedoči da smo i ravnatelj i nas dvojica profesora koji smo došli na njegov poziv nosili duge kose (:D), ja i bradu. Pola tog razreda, točnije grupe, jer ja na strukovnim školama nikad nisam imao cijele razrede, su bili djeca izbjeglice iz Bosne u kojoj je bjesnio rat, jedna pak bila prognanica iz Vukovara, druga iz Vinkovaca i par domaće djece.
F-a sam upamtio odmah na prvom sastavu koji su pisali, tad smo prije početka pisanja razgovarali, a i vrednovalo se uz obrazloženje mnogo ljudskije, nikakva bodovanja i izuzetno rijetko je netko imao primjedbu na ocjenu. F. je napisao, on kaže uz osmijeh danas da se ne sjeća, niti može vjerovati da je tako nešto napisao, mada u tome ima istine, tema je bila gradski kvart ili selo u kojem sam odrastao, naravno formulirano u dvije tri riječi naslova, kojeg se ne sjećamo. On je napisao da je rastao u predgrađu BL punom cigana (Zigeuner), da su se stalno tukli i ne pamti ništa lijepo niti zanimljivo, a onda je uslijedilo nešto još gore u obliku rata i da mu se ne sviđa tema jer će bez veze (pitao je kako se kaže bez veze, ja sam rekao ovisi o kontekstu, pogledaj u rječniku što ti paše), odmahnuo je rukom i nije potražio, napisao je dobro po smislu i dobio na kraju vrlo dobru mislim ocjenu, uz ono moje klasično što sam ponavljao generacijama, ne ide to tako, čuj, ti ćeš meni govoriti kad ćeš dobiti lošu ocjenu, po tih par fora sam bio poznat ne samo kod svojih učenika, ili kad netko na kraju sata zavapi "zvonilo je", a ja papagajski ponavljam ono već tada pokojnog Tome Bebića: "Nije gotovo kad je gotovo, već je gotovo kad ja kažem da je gotovo!" i onda obično završim s :"Gotovo!".
F. je završio informatiku iz koje je u mojoj školi imao ocjenu 3, danas ima svoju firmu i uspješan je kreativni poduzetnik, vrlo brzo je već pri kraju studija postigao veliki uspjeh, programirao je i predao kompjutorsku igricu na svjetsko tržište i probio se na tom tržištu, kad smo se predzadnji put sreli rekao je da se već onda financijski osigurao i osnovao obitelj, svejedno i onda i sad uglavnom pješači na posao mada sam ga jednom pred trgovačkim centrom vidio kako parkira sasvim pristojan auto i ima svoj čvrsto formiran pogled na svijet i posao.
Kaže da je već onda primijetio u školstvu što ga i danas smeta u njegovoj branši, svih zanima samo taj novac, opći manjak entuzijazma u onome što se radi, kažem da, ali ti se baviš kreativnim poslom i zadacima, uspješan si i svoj gospodar, u školstvu je još divjakica potpuno srušila sustav filozofirajući o nekoj meritokraciji, on veli da je i onda, ne zato što govori preda mnom, možda još dvoje troje imalo ljudski pristup, onako kako to treba, jebe se njega što nije baš naučio ni njemački ni buduću struku, naučio je druge stvari, npr. od mene što ljudi vole jesti, sad sam ja tražio pojašnjenje, aha, kad je rekao odakle dolazi ja sam rekao da sam u njegovom gradu u hotelu "Slavija" odlično jeo i da sam ispričao na satu anegdotu, tamo smo usput ekipno igrali šah, bio je veliki izbor jela, neki su naručivali pohani mozak, neki jetru na žaru, ja sam mišiće i kapetan ekipe je konstatirao da svako voli i naručuje jesti ono čega sam nema.
Nismo se složili oko štrajkova, uvijek sam osporavao da je glavni pokretač materijalna povišića, mnogo više je to želja za priznanjem i mjestom u društvu koje se zaslužuje, zato su u obrazovanju štrajkovi, za razliku od drugih profesija, masovni. Kaže da i kod njih, gdje hoćeš nećeš moraš kreativno razmišljati na poslu, sve više se zanemaruju uvjeti rada i zadovoljstvo radnim okruženjem, uglavnom se uspoređuju plaće, iako daleko natprosječne, s plaćama nekih tamo navodno liječnika i sudaca koji eto znatno više zarađuju ili državnih dužnosnika s kojim su otprilike na nivou. Eh njega je, kao i bivšu blogericu koju spominjem, a isto je među najboljima na području kojim se bavi, motiviralo stvaranje nečeg novog još nestvorenog, otkrivanje neistraženih područja. On još pamti vrijeme lojalnosti firmi i uživanja u zajedničkim projektima, mentalitet se nekako iskvario...

Bio je karneval i jutro nije slutilo ni na što dobro. Uobičajeno već godinama u isto vrijeme se spuštam u grad, pet do dvanaest pred polazak povorke zauzmem svoje standardno mjesto za fotografiranje kod gradske tržnice, snimam kraljicu karnevala, mažoretkinje, a onda kako povorka lagano kreće ja krećem u suprotnom pravcu, snimim što mi upadne u oči i lagano se isto pješice penjem doma. Jučer je zapelo prvo s Jinovim doručkom, trebalo je puno strpljenja i mita u obliku zabranjene hrane, te je i injekcija kasnila, izgledalo je da ću ipak knap na vrijeme stići u grad. Neočekivano on je nakon injekcije opet tražio da ga se vodi van i dugogodišnja uhodana koncepcija se raspala. Vodeći ga van u hodu sam trošio vrijeme planirano za štimanje starog nestašnog već napola otpisanog fotića, neće okinuti, pa neće, pa odjednom bljesne, prepadne mene, mog psića, a bogami i penzića koji je hitao pozdraviti Jina, moja spontana psovka je pak štrecnula prolaznicu. Nikad oštriji selfie, što mi više baš i ne odgovara. Nakon što je Jin riješio svoju potrebu, na povratku srećemo njegovu visoku frendicu Bellu, mladu i razigranu, koja ga na početku izluđuje brzinom i refleksima, kad se već stari drugar uspuhao i spremao odustati, liježe na njegovu visinu i njuškaju se, zatim mu kratko dopušta onjušiti je straga i vješto mu se izmiče, čistačica ispred obližnjeg nebodera glasno nedamski konstatira, premlada ti je ta g...ca prijatelju i smije se.
Znatno nakon početka karnevalske povorke ipak se spuštam u grad, dolje je je već velika gužva, a ni ne snalazim se kojom trasom se povorka kreće, centar grada je pun predizborno raskopanih i zatvorenih ulica. Idem ipak na sigurno pred gradsku vijećnicu, tamo su uvijek tribine za važne goste i one spremne dobro platiti. Baš su stigle mažoretkinje, one obično tu negdje završavaju, fotić je za promjenu poslušan i preko posjetitelja nabijenih jedni iza drugih i skela, jer i tamo se renovira uspijevam napraviti tri fotografije, tehnički kvalitetne ali bez veze. Gubim živce i praznim raskopanim ulicama, meditirajući o Harry Halleru i stepskom vuku, spuštam se do rive, od tamo odzvanjaju aktualni hitovi, a grupe koje kasnije kreću se zagrijavaju. Pritišćem ali fotić više ne reagira, ne mogu ga ni ugasiti dok se napokon bijesan ne sjetim kratko izvaditi i ponovo staviti baterije. Sve je puno razdragane mladeži koja se zalijeva pićem i pjesmom. Hitam pobjeći od nekad dragih dionizijskih bakanalija, posvećujem se ignorirajući sve, otvaranju Jinove vrećice za izmet, srećom samo jedno pakiranje sam kupio negdje na akciji i treba imati dobre živce za trljati ih da se otvore. U jednom momentu zastajem jer sam očito gledajući samo u ruke i vrećicu upao između dvije rasplesane grupe, jedni su pjesmom podučavali kako je bilo nama koji ne znamo što je bilo, kod drugih je odzvanjalo ajme meni nije mi dobro, pjesma koja me oduševila kad su moji Riječani deklasirali Dinamo i na centru stadiona pjevali, nisam vjerovao da sportaši mogu slaviti bez Thomsonovih uradaka,. poslije sam negdje pročitao da je to bila kontra BBB-ima koji su je prvi negdje pjevali. Instiktivno sam se zaputio uz te kojima nije dobro, kad sam čuo toliko poznato: "Dobar dan profesore!". Nasmijana rasplesana čudno našminkana cura, svejedno poznatih kontura lica oduševljeno me pita za zdravlje junačko, odgovaram izgubljeno, nemam pojma kako sam, Ti? Pitam iako nemam pojma o kojoj curi se radi niti me i previše zanima. Ona ne odustaje, vesela je na svom terenu, odmjerava me sa zanimanjem, imam na sebi berlinsku vojničku jaknu. Usput govori, dopustite mi, ja ću i dok sam se snašao uzima mi iz ruke vrećicu za izmet, spretno otvara, a onda gleda pored mene, a gdje je pas, je li on oke. Ne razumijem odmah o čemu priča, usporen sam, nekako se izvlačim uz osmijeh i uspijevam pobjeći od veselog društva mladih, kojima nije jasno što ja radim s vrećicom bez psa. Kad sam odmakao par koraka još jednom sam se okrenuo, cura mi ponovo veselo maše, a ja ubrzano bez rezultata pokušavam razmišljati, očito nije tako nebitna, tješim sebe da ju je i neobična šnimka maskirala do granica neprepoznatljivosti. Već na uzbrdici prema kući dešifrirao sam masku, gejša, one su gejše, a zatim sam po osmijehu i nosiću uspio dešifrirati curu.
Nije ni čudo da je nisam prepoznao, u školi je bila potpuno izgubljena poput mene jučer na karnevalu. "Otvarala se" samo na mom njemačkom, kad sam na jednoj sjednici rekao da kod mene jasno izražava svoje mišljenje, jedna kolegica je uz žamor podrške rekla da bi voljela jednom čuti njeno mišljenje o bilo čemu. Pala je razred, na opće iznenađenje izabrala je ponavljanje, obično se ispisuju i mijenjaju smjer, druge godine sam ja tek na sjednici shvatio da ima preko sto neopravdanih sati i prijeti joj isključenje iz škole, kod mene je začudo uglavnom redovito dolazila, neke dane bi se pojavila samo na mojim satima. Pobijedila je na školskom natjecanju iz njemačkog jezika kao ponavljačica, pozvana na županijsko, imala sreću te pred kraj godine dobila privremeno vrhunsku razrednicu, koje se kao i ostali učenici bojala, a koju su kolege poštovali, te je uspjela spasiti razred.
Kako je da je, dokrajčila me spoznaja da eto ni nju nisam prepoznao, u redu je što sam školski sustav uspio skroz izbaciti iz glave, te školu kao da nikad nisam u njoj ni radio, ali ovakve učenice...

Lako mi je na blogu smijati se i ignorirati gluposti i neshvaćanja onog što se trenutno događa, sve bližim paktom između Putina i Trumpa. " Taz" su ipak njemačke nezavisne ljevičarske novine koje se financiraju isključivo donacijama građana, odnosno besplatni su za nas koji povremeno nešto pročitamo na njihovom portalu. Evo mene ovdje na blogu malo ispuhati ljutnju, upravo su mi propustili komentar tamo na bsky.app mreži.
Veliki književnik poznat i većini blogera barem po Emilu i detektivima se našao na meti revnosnog kritičara, koji je inače napravio dobru paralelu o nesnalaženju demokratskih političara i intelektualaca tridesetih godina prošlog stoljeća i danas pred najezdom barbarske bande. Izbacila me iz ravnoteže konstatacija da je i Erich Kästner iskazivao "nevjerojatnu duhovnu hladnoću koja baca sjenu na njegovo cjelokupno djelo" za vrijeme nacionalsocijalizma te se nije javno usprotivio.
Od pisca koji je konstantno upozoravao na dolazeće ludilo i u proznom djelu te crtao u poeziji da ga se ne bi krivo shvatilo ("Znaš li zemlju u kojoj topovi cvjetaju/ ne znaš, upoznat ćeš je"). Mnoštvo primjera mi je palo na pamet, problem je što si u komentarima ograničen brojem riječi, pa sam uz konstataciju "Wer lesen kann, ist im Vorteil" (tko zna čitati je u prednosti) citirao ovo napisano još 1932.:
"Wie ihr's euch träumt, wird Deutschland nicht erwachen. Denn ihr seid dumm und seid nicht auserwählt. Die Zeit wird kommen, da man sich erzählt: Mit diesen Leuten war kein Staat zu machen!"(Onako kako si vi sanjate, neće se Njemačka probuditi. jer vi ste glupi i niste izabrani. Doći će vrijeme pa će se pričati: s ovim ljudima se nikakva država nije mogla stvoriti.)
Eventualno se može diskutirati o opravdanosti kritike iz inozemstva onih, što su "duhovno hladni i odjednom zamukli" ostali živjeti u nacističkoj Njemačkoj, braća Mann, Brecht i mnoštvo njih je pobjeglo u inozemstvo i izvana kritiziralo nacistički režim, ali nitko od njih nije tako precizno poput Kästnera, dok je grmjelo, upozoravao narod da je vrijeme na otpor, dok je još vrijeme, jasno da u doba kad su luđaci već imali sve poluge vlasti u svojim rukama, Kästner nije bio glup, slično Krleži u NDH, nastaviti besmisleno lajati kao neki, koje su odvodili na gubilišta. I za koga bi to radio, sulude lobotomizirane mase?

Jeff Bezos multimilijarder, osnivač i dugogodišnji vlasnik Amazona, član oligarhijske mafije koja vlada SAD-om, je ušetao u redakciju Washington posta čiji je u međuvremenu postao vlasnik i podijelio smjernice kako i o čemu pisati. Mia Farrow je objavila na društvenim mrežama presliku svog otkazivanja pretplate i odmah ju je slijedilo mnoštvo pratilaca.
Otkazuju se rezervacije Muskovog vozila Tesle.
Sedamdesetih godina proteklog stoljeća sam bio pretplatnik beogradske "Književne reči", časopisa jedinog čisto, koliko je to bilo moguće, književnog u to vrijeme na ovim prostorima, u kojem su objavljivali najbolji književnici s područja bivše države, te su objavljivani i odlični prijevodi iz najnovije svjetske literature. Kad pričamo o tim vremenima neki miješaju list s "Književnim novinama" u kojem su objavljivali književnici akademici velikosrpskog usmjerenja, svi dobitnici i socijalističkih državnih nagrada. Kad je došlo do prve političke promjene urednika u "Književnoj reči" masovno smo otkazivali pretplatu.
1989. sam u vrijeme već zahuktalih i sve masovnijih demonstracija dobio DDR ljetnu stipendiju u Leipzigu, nije mi bila prva i znalo se da sam nezgodan gost. Već mislim treće jutro sam nakon doručka umjesto na predavanja pozvan na razgovor kod organizatora seminara u četiri oka. Primijećeno je moje glasno jutarnje negodovanje. Naime uz jutarnju kavu je organizator osigurao dnevne novine iz svih država gostiju. Iznio sam argumente zašto za Jugoslaviju ne može biti reprezentativan srpski nacionalistički bilten Politika, organizator me saslušao i rekao da prihvaća primjedbu, Politika će biti otkazana, ali da kao alternativu imaju samo isto beogradsku Borbu, rekao sam može Borba i tako je bilo, na naše opće iznenađenje, do kraja seminara.
U opkoljeno Sarajevo koje su već dugo razarale srpske granate je svejedno redovno stizala ista ta beogradska Politika, iako je rijetko tko kupovao. Jedan od rijetkih, koji je to činio, doduše samo nedjeljom, bio je crnogorski književnik Marko Vešović (teško ćete ga izguglati, ima neki valjda nogometaš istog imena i prezimena), koji je rat proveo tamo. On bi kupio nedjeljnu Politiku, izvadio šahovsku duplericu, koja je ostala kvalitetna i u crna vremena, izderao ostatak novina na komadiće i bacio u najbliži koš za smeće.
Zanimljiva je anegdota i o, zaboravio sam kojem poznatom književniku, koji je često doručkovao na terasi zagrebačke Esplanade. Svaki put bi tražio, iako je rat već trajao, "Donesite mi i beogradsku Politiku", konobari bi mu uljudno odgovarali:"Nema više Politike". Jednom je jedan bio živčan pa je zagalamio: "Rat je gospodine, nema niti će više biti Politike!!!", ovaj je mirno odgovorio: "Ma znam, ali je lijepo čuti."

"Osoba koja piše za budale uvijek je sigurna u brojnu publiku."
Arthur Schopenhauer

Schopenhauer nije pisao za budale, dokaz za to je da je nakon smrti brzo počeo padati u zaborav, imao je ipak sreću pa ga je nova filozofska zvijezda Nietzsche naveo kao jednog od rijetkih filozofa koje cijeni, što je ponovo pobudilo interes za njegovo djelo. Nije čudo da se sviđao Nietzscheu, jer je ovaj izvorno bio filolog i razumio je jezične finese i moguću višeznačnost njegovih pojmova. Na anglosaksonskom i hrvatskom jezičnom području je i jednostavan naslov "Die Welt als Wille und Vorstellung" zahvaljujući zadnjoj riječi različito prevođen (predodžba, predstava, ja sam čak vidio i ideja, što je ipak teško prihvatljivo). Problematično je uostalom što je Schopenhaueru istočna filozofija bila mnogo bliža od zapadne i neki njegovi pojmovi su očito bliski također višeznačnim indijskim izvornicima, recimo jedan od ključnih pojmova "maya" i Nietzsche nešto drukčije razumije od svog prethodnika.
Što se tiče uvodnog citata, pretpostavljam da bi kolega koji već par dana nedostaje, naš Blumi, nadam se da je dobro, komentirao nešto u stilu, skoro svi će se složiti, s tim da vjerojatno nitko sam sebe ne smatra budalom.
Dekoncentrira me TV iz susjedne prostorije i spominjanje romana "Zbogom oružje". Inače lako ignoriram TV, ni sad nije zvuk ništa glasniji nego obično, ali čim političari spominju dobru književnost mora biti opaka manipulacija u pitanju. Jučer sam rano ujutro prije odlaska u KBC čitao zanimljiv intervju s aktivnom visokom časnicom ukrajinske vojske, ofarbana je kričavu doslovno plavu boju, u spavaonici je s pet podčinjenih vojnika. Upravljaju dronovima blizu prve crte, i što mi je bilo zanimljivo šalju na prvu crtu i hranu dronovima. Zanimljivi su mi bili i manipulativni dijelovi tog spontanog intervjua s ukrajinskom odlikovanom heroinom i idući u odlučni i teški boj u KBC sam razmišljao kako oblikovati tekst o tehnikama manipulacije, odlična tehnika za otklon misli od onog što mi je slijedilo. Sve je prošlo sretno i bezbolno, termin mi je bio u 8, došao sam na red nešto prije 11, za razliku od dijela izuzetno nervoznih pacijenata ja sam bio miran, jer sam znao da zahvate ne vrši mladi prepotentni brzotrz s kojim sam jednom imao ozbiljnih problema.
Odmah nakon skidanja flastera išli smo na drugaričin zakazani pregled, a onda, prirodno u supermarket. Zatim veliko iznenađenje, baš razmišljam koliko je na tu heroinu i njeno junaštvo utjecalo samospaljivanje oca na trgu i pogibija muža na frontu, to je novinarka samo usput navela, kad čujem "E moj profesore, koliko je svijet mali.", preda mnom gromada od čovjeka isto časnik, pukovnik američke vojske, moj bivši učenik, sad na odmoru ovdje, pred mirovinom, 48 godina mlad, komunicirali smo chatom prije par godina, krenuo je bio u generalsku školu, kad ga je pokosila korona, a i javile su se posljedice ranjavanja u Afganistanu, u praktičnom dijelu falilo mu je vođenje još jedne bitke. Naravno sređuje teren za povratak u Hrvatsku, Istra je najvjerojatniji izbor, mada zanimljivo razmišljanje, raspitivao se zbog dvoje djece o srednjim školama i po podacima koje je dobio tu su Zagreb i Rijeka kvalitetniji, a obrazovanje i zdravstvo smatra izuzetno važnima, pa svi zajedno još nisu donijeli definitivnu odluku. On ima i doktorat iz povijesti, zanimljivo u raspravama koje smo vodili i prošli put i sad uglavnom ispada, iako smo prirodno na suprotnim stranama barikada, da imamo izuzetno produktivne rasprave, obojica uvijek naučimo nešto jedan od drugog, nebitno što to ne može funkcionirati na blogu, ne mo9že nažalost ni u realnoj politici.

Kad besposličarim, a to uvijek radim čekajući tako neke bitnije dane u životu, znam dangubiti na fejsu, iako su mi se smučili bezobrazlukom zaključavanja arhive starog profila. Danas se kod našeg blogera Miška, razvila se diskusija oko njegove fotografije gomile smeća oko kontejnera, s komentarom o kulturi našoj svagdanjoj, primijetio sam već kako takvi zdravorazumski komentari, odmah usmjeravaju tijek diskusija, posebno ako se radi o području u koje se svi razumiju. Tek nakon lavine neispuhanog nezadovoljstva uspostavilo se da opet istina nije tako jednostavna, naime više njih je imalo problem tog famoznog šifriranog otključavanja, neke savjesne žene su čak nosile smeće nazad u svoje stanove dok se to ne riješi.
Danas sam čekajući s Jinom pred Lidlom razgovarao s čovjekom "iz struke", odnosno iz baze, komunalcem ili smećarom. Tip je uspostavio konverzaciju uobičajeno hvaleći Jina, koji je mirno ležao, kao i uvijek kad nema ženke ili velikog muškog psa u blizini, tako to kod njega uobičajeno biva i svi se dive, kako je samo dobar. Nakon uvoda mi je objasnio gdje je zaposlen i kakvi ga izazovi čekaju, dežuran je ovu nedjelju, ja sam potpuno smetnuo s uma riječki karneval. On je bio jedan od onih koji se dragovoljno javio za nedjeljno dežurstvo, nemate pojma koliko je to posla, i prošle godine je bio dragovoljac i pisalo se u Novom listu kako su perfektno i brzo sve počistili. Ja sam mu spomenuo taj današnji "fejs problem", kaže on, tako je kad se ne sluša one koji znaju.
On eto ima dvije sestre, znate, koje žive u manjim mjestima u Austriji, i kod njih je stvar jednostavno riješena kavezima, u dvorištima svim stanarima na vidiku s zaključanim kontejnerima i razvrstanim smećem, svi imaju normalne ključeve i stvar funkcionira. On je to spomenuo svom predstavniku radnika kad je bila rasprava, ovaj je rekao da će prenijeti šefovima, ali sve je izgleda bilo odlučeno. Iznenadio se kad sam mu rekao da je u Berlinu to preovladajuće rješenje, da postoji jasan raspored kad se što odnosi, u slučaju potrebe predstavnik stanara poziva komunalce za vanredni dolazak i sve funkcinira. Nasmijao me kazavši da je znao da to i u Berlinu tako funkcionira, drukčije bi razgovarao.

Koliko samo vremena prođe na besmislena iščekivanja i čekanja. Ne mislim tu na nove godine i slično, tu se pleše, pije, jede, pjeva, druži, nego iščekivanja povijesnih utakmica, događanja, prijelomnih trenutaka i u privatnom životu, zakazanih operacija, rezultata nalaza, ispita i slično. Problem je što ta iščekivanja blokiraju smisleno djelovanje, stvaralaštvo i sve pozitivne aktivnosti koje životu daju smisao.

S druge strane primijetio sam da na radnim mjestima redovito kasne ne samo najgori nego i najbolji. Ja recimo ne bih smatrao nikakvim problemom čekati koliko treba najbolju mladu doktoricu kod očnih injekcija, dvoje prosječnih uglavnom stižu na vrijeme, a i onaj najgori kasni. Na fakultetu najbolja stara profesorica, osim što je na predavanjima dimila ko Turčin, isto je redovito kasnila i ne znam da je ikom ikad to zasmetalo. S druge strane profesor iz obrane ne samo što je kasnio nego nikad nismo bili sigurni hoće li se pojaviti, jednom smo ga našli u obližnjoj birtiji gdje nam je i potpisao indekse.

Fischer je redovito kasnio na partije, nekad bi stizao knap do gubitka bez igre, Carlsen je na nedavnom brzopoteznom turniru zakasnio skoro minutu na odlučujuću brzopoteznu partiju, svejedno je dobio. Dobila je i Heidi Reichinnek, koja je uz "Kommando Heidi Reichinnek" na društvenim mrežama, dovela die Linke od manje od 3 posto na oko 9, bez obzira što su zadnjih dana neki njene starije kolege imale diletantske nastupe, gušt mi je danas bilo na satelitskoj gledati kako daje izjavu nasmijana i zadovoljna pomno našminkana i tetovaža skrivenih ispod svečane obleke, ajde, malo sam si oprostio svo to izgubljeno vrijeme čekanja prvih rezultata, u kategoriji ispod trideset je pretekla po popularnosti i Zelene i naciste.

Dolazi dugo iščekivani još jedan "odlučujući" tjedan...

Ipak moram reći da kod nas u praksi postoji mnogo gora stvar od kašnjenja i nediscipline, a to je uvođenje reda, jer način propisuju diletanti. Začetnica štreberskog uvođenja meritokracije u školstvo je bila, u izrazito jakoj konkurenciji, daleko najgora ministrica do sad Blaženka Divjak. Ali to je već druga tema nebitna i za onako dokrajčeno školstvo.

"Tijelo kaže ne."
Zadnji status Marine Weisband, popularne Afelie na društvenim mrežama. Poznato, jako poznato, kao što mi je poznat taj prokleti osjećaj samouništavajuće "dužnosti" u iscrpljujućim kampanjama. Ona je jedna od predvodnica borbe protiv neonacista (AfD) u Njemačkoj, kao i zalaganja za drugu državu u kojoj je rođena i koja je izložena nemilosrdnoj agresiji. Sad kad trenutno izgleda da su obje borbe bile uzaludne, jer živimo u vremenima kad sirova snaga i bogatstvo sponzora nemilosrdno melju sve pred sobom, normalno je da dolazi do "pucanja" i to u trenutku pred mogućim ostvarenjem barem jednog od zacrtanih ciljeva, naime sutra su ti izuzetno važni izbori u Njemačkoj, za Njemačku, ali i Europu i cijeli svijet.
I sam sam nekoliko puta bio u jutrošnjem Marininom statusu, prva asocijacija mi je uvijek ona valjda najuspješnija sindikalna kampanja u Hrvatskoj, protiv outsourcinga u javnim službama, znam da se toga rijetko tko danas sjeća, a borba je bila izuzetno važna za egzistenciju velikog broja uglavnom siromašnijih ljudi, ja sam organizirao akciju u svojoj županiji, istovremeno sam radio, trčao na svoj štand te obilazio mjesta potpisivanja peticije po županiji i komunicirao sa zagrebačkom središnjicom tog strašno sparnog i toplog ljeta, pritisak na nas sa svih strana je bio konstantan i javnost nije znala, ali je izgledalo da je urodilo plodom, jednog dana, bio je najtopliji do tad, su svi aktivisti počeli nalaziti izgovore za nedežurstvo u paklu, mene na mom štandu cijeli dan nije imao tko zamijeniti, a slično su javljali iz Opatije, naša savjesna blogerica i sindikalistica Vitae, angažirala je kćerku, tad još studenticu za popuniti važan štand kod jako posjećene gradske tržnice, sve se zaboravilo i svi su slavili kad je ostvaren cilj akcije, ja sam iscrpljen i nikakav umjesto na bolovanje odlazio i dalje na posao, koji nije smio "ispaštati.
To samoiscrpljivanje sebe za opće dobro, to jest dobro onih od kojih rijetko možeš očekivati zahvalnost, jer uglavnom ne žele imati pojma što se događa, "ništa se ionako ne može napraviti", dakle ta nesebičnost, koju zli jezici nazivaju samopromocijom, svojstvena je samo ljudima i u suštini "nitko im nije kriv" za u nekim slučajevima gubitak zdravlja, "sami su odabrali način svog djelovanja i mogli su znati što im se može dogoditi."
Kad tijelo kaže "ne" treba ga poslušati i prepustiti drugima igru, naravno, ako im je ta igra uopće važna...

Po zimi štite od ubitačne studeni
Po ljeti od nepodnošljivih vrućina
U svako doba od urokljivih pogleda
Onih koji bi ti rasparali osobnost
Uz svako doba uz blindirana vrata
Od nepodnošljive sadašnjice
Ne zaboraviti blagodat žičane ograde
Struju molim ne uvoditi
Mogle bi životinje stradati
Ne znam kako smo mogli živjeti
Praćeni prijetvornim igrama dnevne svjetlosti
Bez sigurnosti blaženog mraka
Uz ugrozu drugih i drukčijih
Ne znam kako smo samo
mogli živjeti.