“Oni se moraju bojati.”

Odgovorio mi je izdavač kad sam izrazio nedoumicu kako će sadržaj slikovnice I eksplicitne scene u slikovnici djelovati na djecu. Ako se igraš šibicama gorjet ćeš, ako grizeš nokte možeš ostati bez prstiju. Uostalom o čemu pričamo, ja sam profesionalac i samo prevodim, i bi tako.

“Oni se moraju nas bojati.”

Rekla je predsjednica vlade jedne države koja se razvijala u neprijateljskom okruženju, njoj se vjerovalo I to se urezalo u kolektivnu svijest. Drugi koji su palili šibice morali su računati s požarom neizmjernih razmjera. Tko čini zlo gorjet će u paklu. Profesionalci će se za to pobrinuti. I bi tako.

Potaknut postovima umirovljenog blogera koji donosi samo dobre vijesti, moj prilog kopiran s jednog portala, još ima vremena za Split i neke manje koji nose oznaku takvih naseljenih mjesta:

Popis gradova koji su službeno objavili da nema vatrometa:
Grad Labin
Grad Rovinj
Grad Čazma
Grad Opatija
Grad Samobor
Grad Rijeka
Grad Pula
Grad Cres
Grad Zabok
Grad Novigrad
Grad Duga Resa
Grad Oroslavje
Grad Varaždin
Grad Osijek
Grad Poreč
Grad Zadar
Grad Požega
Grad Đurđevac
Grad Zagreb
Grad Vrbovec
Grad Pregrada
Grad Vinkovci
Grad Virovitica
Grad Mali Lošinj
Grad Crikvenica
Grad Kaštela
Grad Ivanec
Grad Dubrovnik
Grad Otok
Grad Korčula
Općina Sukošan
Općina Lovran
Općina Gornja Stubica
Općina Belica
Općina Donji Vidovec
Općina Voćin
Općina Bol
Općina Majur
Općina Pitomača
Općina Klana
Općina Klenovnik
Općina Bogdanovci
Općina Bošnjaci
Općina Tompojevci
Općina Viljevo
Općina Erdut
Popis trgovina koje iz obzira prema ljudima, životinjama i okolišu ne prodaju nikakvu pirotehniku:
Lidl
Tommy

Ne smeta mene prosinački šušur. Štoviše Jin i ja nemamo ništa protiv sjedenja na klupicama u trgovačkim centrima i promatranjima što užurbanih, što već uspaničenih prolaznica koje eto ne “stižu”. Još u studentskim danima sam se besplatno grijao u tadašnjim robnim kućama, tada bih izlazio povremeno zapaliti , sad eventualno s Jinom na piš pauzu. U komentaru na postu slične tematike prije dosta godina Pametni zub je napisao otprilike da ima više takvih likova nego što se misli, te da su ti centri dobra mjesta za meditaciju.

Izuzetno me iritira drugo prosinačko lice ovih prostora, koje sad već ponosno besramno izvozimo po Europi, zajedno s arapskim i afričkim maherima. To je čuveno pucanje i petarderenje bez kojih se ti vedrani mudani ne znaju veseliti. U Berlinu je policija pod novom vlašću, stara je pala zbog divljanja silvesterskih primitivaca, napravila već akcijski plan postupanja u kritične dane na kritičkim teritorijima uoči ovogodišnjeg dočeka eksplozivne nove. Od naše blogerice sam prije par godina saznao da se pucalo i u Bangkoku, naravno “naši” turisti, nije precizno identificirala Srbi ili Hrvati.

Ove godine pomalo ohrabruje što se u Rijeci Armada uglavnom uz česte uspjehe u usporedbi s drugim navijačkim skupinama pomalo kultivirala. Tako smo kad je Hrvatska igrala protiv Latvije mislili da su dali samo dva gola, samo dva put je puklo uz malo galame tu i tamo, kad ono bila “petarda”. Svejedno ćemo praznike dočekati u ipak nijansu manje bučnoj Slavoniji, istina na silvestrovo se u stanu moramo dobro zabarikadirati, u Rijeku u to vrijeme ipak dolaze hrpe Gastarbeitera.

Između dvije najučenice u prvom srednje smo imali izuzetno zanimljivu polemiku na tu temu, iritirala me je jedna kad je govoreći o petardama zastupala tezu da zabrane nikad nisu ništa dobrog donijele, kao da sam slušao mlađahnog sebe, ipak učenice su postigle međusobni konsenzus, eksplozivne naprave ne, vatromet da, tek onda sam ja se i ja umiješao i dao i neke argumente protiv vatrometa, ali nije bilo više volje za daljom raspravom. Inače sve je počelo naivno pjesmom “Stille Nacht”, koju je jedna cura znala na tri jezika, ali su prvi put prevodile s njemačkog, naučile su da treba sumnjati i u najbolje prepjeve uključujući i onaj svog profesora.

Čudni nesporazumi oko mene. Učenica mi kaže da joj imponira kako sam posložen, mladi kolega, ujedno jedan od kandidata za mog sindikalnog nasljednika kad se umirovim, da sam evaluirao u ovih par godina kako me zna i da bi me smjestio u neki centar, pitao sam jel cilja na psihijatriju, on je rekao odmah uz smijeh, ne, onako politički. Ništa dalje od istine to o mojoj posloženosti, to je nešto kao ona kuća iz Eichove drame o termitima, u kojoj svi lude od nekih šumova kojima ne znaju uzrok, iz daljine se čuje grmljavina. svi ljudi i zgrade su iznutra izjedeni od termita i kad nevrijeme stigne sve se raspada. U politici sam uvijek ismijavao takozvani centar, pokušaj uravnoteženosti u neuravnoteženom sustavu, i eto ti ga sad, možda samo zato što sam kritizirao dio sadržaja peticije svog sindikata.

Zadnjih dana pratim opet uglavnom njemačke portale, serijal o greškama koje ljudi rade pripremajući se za mirovinu. Paralelno pratimo cijene stanova u Berlinu i članke o filozofiji građevinske mafije, cijene su u nebesima u ne samo u turistički atraktivnim kvartovima nego i u onima gdje je velik udio turskog i inače stanovništva nenjemačkog porijekla, baš mi nije jasno tko bi normalan kupio nešto u Neuköllnu, to je tamo gdje se prošle godine za silvestrovo policija nije usudila intervenirati, od silnih detonacija, pa ti shvati. S druge strane u pristojnom, nekad elitnom dijelu grada, cijene padaju i već su dosta niže nego kod nas, primjećujemo samo da u tim stanovima, u kojima je navodno useljenje moguće po dogovoru, žive dugogodišnji podstanari po zbilja povoljnim najamninama, ja se uvijek sjetim jednog dućana meni dragog, doduše na Kreuzbergu, gdje se vlasnik uoči deložacije objesio. To o tim cijenama ćemo svakako još istražiti, odakle lova, uvijek se može sve prodati, zadnji potez davljenika u tkz. slobodnom svijetu. Dio drugarica i drugara je izabrao Nizozemsku i eto ga sad, za razliku od građevinskih tamo narkomafija vlada državom.

A kod nas, netko će upitati, pa tko se živ usudi o tome pisati...

Danas je adventska nedjelja pa smo izašli autom van, jer supermarketi naravno kršćanski rade, nismo ni provjeravali na netu. Da bi se došlo do auta moramo se popeti na kat i proći kroz vrt. Ponukan Mecinim postom namjeravao sam pogledati ima li ruža za fotkati, međutim dočekalo nas je drugo veliko iznenađenje, izrasle su nove ljute papričice, ne velike kao obično, no dovoljno velike da izazovu oduševljenje i prirede mi razmišljanje o sutrašnjem doručku. Izlazak je bio uspješan, Jinu je kupljeno sve potrebno, a on voli šetnje iza Lidla i promatrati siromahe koji su pohrlili u dućane ovih prazničnih dana.

Simone de Beauvoir je bila francuska spisateljica i filozofkinja čiji bi život u slobodnoj Hrvatskoj bio nezamisliv. Iako ikona europskog feminističkog pokreta kod nas je uglavnom poznata kao dugogodišnja družica francuskog filozofa Jean Paula Sartrea, kako se veli, u vezi su bili 51.godinu, vezi često fizički prekidanoj zbog uglavnom njenih drugih partnera, zajedništvo u društvenom angažmanu nikad nije dovođeno u pitanje. Budući da namjeravam nešto pisati kao svojevrsnu kritiku njenih knjiga “Starost” i “Ceremonija oproštaja- razgovori sa Sartreom”, a ostali dio opusa i života mi je bio intelektualno poticajan u diskusijama s njenim berlinskim nasljednicama, ovdje ću napisati par crtica o ovom drugom. U drugom svjetskom ratu su naravno ona i Sartre pisanjem podržavali pokret otpora, možda bi otišli i u ilegalu da francuski komunisti nisu bili izuzetno nepovjerljivi prema njima, kao uostalom i Albertu Camusu, koji se jako rano s pravom distancirao od istih. Simone je tad napisala izuzetno zanimljivu, nažalost manje poznatu knjigu “Krv drugih”. Tu se pokazala njena beskompromisnost i netaktičnost po kojoj je i kasnije bila poznata i tu u detaljima neke razlike u promišljanju svijeta i slobode između nje i Sartrea, koje su ipak mogle samo obogaćivati njihov odnos. Jedna od glavnih teza njene junakinje, što je onda sablaznilo javnost, je da su i žrtve na strani pokreta otpora bile besmislene. Iako ljevičari i ona i Sartre su pozdravili osnivanje države Izrael 1948. godine, te osudili kasniju agresiju Varšavskog pakta na Mađarsku. U međuvremenu je Simone preko prijatelja dobila američku vizu, tamo je osim držanja predavanja bila u četverogodišnjoj vezi s jednim intelektualcem tamo, no nije mijenjala stav o braku i djeci, oboje je odbijala. Sa Sartreom je gostovala i na Kubi, njega je financirao časopis koji je naručio reportažu o toj socijalističkoj zemlji, postoje fotografije njihovog druženja s Cheom, a Castro ih je vodio po otoku. U međuvremenu je živjela i u šestogodišnjoj vezi s jednim beznačajnim filmskim redateljem, on se u jednom intervjuu pohvalio da je ona jedino s njim dijelila stan u pravom smislu riječi, inače o njegovom značaju najbolje govori da se u nekim biografijama ni ne spominje. Imala je koliko je poznato i nekoliko istospolnih veza. Zadnje tri godine njegovog života je njegovala teško bolesnog Sartrea, o tim zadnjim razgovorima s njim je objavila i knjigu, nakon njegove smrti je adoptirala jednu profesoricu filozofije ne bi li bila sigurna da će se netko odgovoran nastaviti brinuti o ostavštini njih dvoje. Nisam spomenuo “Drugi spol” njeno najpoznatije djelo, kao ni peticiju od koje se distancirala baš sva institucionalna ljevica, koja ima dvije predpriče, jednu antinacističku i jednu iz privatnog života no to bi već bila tema za poseban post.

Upravo traje “Sa(n)jam knjige” u Puli, najprofiliraniji sajam knjiga kod nas. Utemeljio ga je Boško B. Obradović, pjesnik i osnivač rock skupine “Atomsko sklonište”, a nakon njegove smrti vodi ga pjesnikova kći Magdalena Vodopija. O sajmu sam pisao ranijih godina i na blogu, kad smo drugarica, Jin i ja bili redoviti posjetitelji. Između ostalih velikana pisane riječi pohodio ga je i Peter Sloterdijk jedan od najpoznatijih filozofa današnjice, susret s njim je bio nezaboravan doživljaj.

Za razliku od Interlibera, gdje Jin i ja nismo drugaricu mogli čekati ni u blatu ispred izložbenih prostora, bilo je strogo zabranjeno, pa smo morali šetati obližnjim trgovačkim centrom, Magdalena je odmah dopustila ulazak s psom. Jin je bio jedan od prvih koji je to iskoristio, te godine sam imao verbalni sukob s Vedranom Rudan koja je od zaštitara tražila da udalji blago sa sajma, došla je šefica i sve riješila. Svih ovih godina nije bilo nikakvih problema, Jin je s guštom ulazio i njuškao se s kujicama dok smo mi obilazili sajam. Spomenutog Sloterdijka smo sreli u parku ispred doma branitelja gdje se sajam održavao i zajedno s njegovom pratnjom otišli na neformalno druženje s novinarima i organizatorima.

Upravo na takvom vanjskom prostoru se jučer dogodio strašan neshvatljiv incident. Niotkud se pojavio nevezani staford i pred starijim parom gazda rastrgao, pred njihovim i očima posjetitelja, maltezera, koji je, kako je potresena gazdarica govorila, sve razumio kao i čovjek. Posjetitelji su pokušali psića razdvojiti i spasiti, uzalud, srećom nitko od njih nije stradao. Nakon određenog vremena došli su iz azila, u pratnji policije strpali staforda u kombi i odveli, očitat će mu se čip, no sve je to slaba utjeha. Jina je svojevremeno napao, ne u Puli, nevezani mladi engleski buldog, ja sam se srećom vratio iz Gorskog kotara, imao teške čizme i “išamarao” ga nogama, nisam stao ni kad su dojurili gazda buldoga i drugi vlasnici iz blizine, neka je žena komentirala “prekoračenje nužne obrane”, a gazda umjesto isprike “što da ja sad Vas tako počnem udarati” na što sam krenuo na njega, ali sam zaustavljen. Dobro je završilo mada sam onda platio 400 kuna vidanje rana, no nitko mi nije znao reći kome bi to bilo efikasno prijaviti, znači kupiti sad već skupi sprej protiv medvjeda i čekati do sljedećeg napada, pa usput i gazdu pošpricati.

Inače se osjećam loše, ne samo od ovoga i dosadne kiše, Jin već nekoliko dana, kao ni mi, nikako na zelenu granu, a nije se više s njegovim godinama, kao uostalom ni našim, igrati.

Samocenzura izuzetno dobro funkcionira. Imam postove o izbacivanju golih robovskih guzica iz udžbenika u Floridi, Wildersu i marokanskoj kokainskoj mafiji koja vlada Nizozemskom, pogibiji na frontu ukrajinskog ratnog heroja, potpredsjednika tamošnje šahovske federacije s kojim dijelim 16 zajedničkih fejs prijatelja i početak jedne neizravne principijelne polemike, zbog svog mira, jer što pjevaju “Paraf”, “to što želim reći teško može proći”, ali ponukan jednim jutros pročitanim postom osobe koju smatram pozitivnom, ovo neću preskočiti.

Iran je zemlja izuzetne civilizacije i kulture, i to nije uobičajena fraza turističkih vodiča, uostalom Zarathustra je “stariji” od svih povijesnih religijskih proroka, zemlja izgrađenog građanskog društva, koje je evo sad više desetljeća u dubokoj ilegali.

Usudio bih se reći da Iranom vlada najgori mogući režim. Prema podacima međunarodnih organizacija od početka godine je u Iranu pogubljeno preko 700 uglavnom mladih ljudi, većinom djevojaka i većinom od ruke takozvanih ćudorednih policija, čiji pripadnici, uglavnom mladi mlatomudani ili patroliraju ulicama ili u većim gradovima čekaju na ulazima metroa i izdvajaju i odvode “na obradu” opet uglavnom neprikladno odjevene i našminkane.

To je nama teokracija dala, a demokratski Zapad licemjerno šuti, jer Iran je atomska sila, strateški važna poput Turske i miran je taj Zapad, jer Saudijska Arabija za njih obavlja posao, rušeći rakete lansirane iz redova iranskih podanika na Izrael. Sva sreća da su Arapi “jedinstveni” kao uvijek u povijesti.

Vi i dalje budite tolerantni prema onima koji zbilja “još nikog ne ugrožavaju”.

p.s.

Pogubljenja se uglavnom događaju kad su oči demokratskog svijeta fokusirane na druga svjetska žarišta.

Već deset godina čekam jedan Papir. Odustao je i prvi odvjetnik kojeg sam angažirao, šetači pasa su mi govorili da se daje novac na ruke za to, a oni obično sve dobro znaju. Pomirio sam se nemogućnošću dobitka Papira, u međuvremenu je jedna od žrtava mobbinga na radnom mjestu postala i moja drugarica te je potjerana u prijevremenu mirovinu. Angažirala je drugog odvjetnika i počela skupljati papire ne bih li ja došao do Papira.

Nas dvojica, Jin i ja, smo obavili jutarnju šetnju, ja pregledao mailove, čestitao rođendane po fejsu, pročitao noćne komentare na svom blogu, provjerio kako ide putovanje moje omiljene blogerice po Japanu, i na wordpressu su karakterni pederi, kasne im obavijesti o novim postovima za pretplatnike, kao da putuju našom poštom iz Azije, tako kad ja čitam o Tokiju, tamo mi stigne post o polijetanju iz Zagreba u islamski svijet.

Obavio ja tako za petak sve najvažnije, vidim barem dva sata do ručka, kažem drugarici, idem ja u potragu za sladoledima, nedjelju će tešku što raditi, ulovih tako ja tipa tako pretprošlu nedjelju, tegli dvije vrećice, oprostite, što je otvoreno, kaže ništa u ovom djelu grada, samo Spar u sasvim drugom djelu grada, nosim pive s pumpe za prvu nuždu.

Kaže drugarica, ako si već tako oran, Ured u gradu ti radi, provjerila sve na internetu, tu ti je i adresa, imam sad valjda konačno sve papire za taj Papir. Pristajem, kažem nije mi teško odšetati, mada svi znamo da će me vratiti, uzimam fasciklu s brdom dokumenata i krećem, mora se nešto poduzeti, i na Elektroprimorju su je vratili zbog tog Papira. U gradu mi stiže poruka na mobitel, super, konstatiram da sam zaboravio dvije najvažnije stvari uz papire, naočale i kemijsku. Na napisanoj adresi me dočekuje izuzetno ljubazna portirka, Papir se nabavlja naravno na sasvim drugoj adresi, vidi da ne mislim pisati, a očito neću upamtiti broj pa mi kaže neobičnu boju zgrade u kojoj se vadi Papir. Nađem i tu zgradu, boje koja se zbilja ističe među drugim zgradama.

I tamo portir ljubazan i točno me upućuje. Dolazim na odredište, nema gužve, jedan samo čeka, vidim svijetli broj onog s kim se radi, gledam okolo, ne vidim automat, to mi se često događa. Uspijevam pitati lika koji upravo kreće, kaže on, nemam ni ja broj, zbilja broj se ne mijenja. Žena izlazi iz kancelarije, prolazi pored mene iza kojeg su već dvije osobe, značajno glasno pozdravlja, ja šutim koncentriran na održavanje unutrašnjeg mira, ovi iza mene ozdravljaju, žena sjeda za drugi šalter i kaže može dalje, dolazim ja s hrpom papira i recitiram što trebam, ona samo traži osobnu.

Vi ste iz Čandekove ulice, kaže gledajući u kompjutor. Ne, ovaj put sam spreman, priseban, naoružan strpljenjem, ne spominjem da su u Čandekovoj živjeli kratko moji prije više desetljeća kad su doselili u ovaj grad, samo negiram i kratko ponavljam adresu s osobne, bez imalo uzbuđenja i dizanja tona i pokušavam joj ponuditi mukotrpno skupljene papire.

- Ne, hvala, ne treba.- ustaje, odlazi par koraka i printa nešto, te se vraća i pruža mi to nešto:” To bi bilo to.” “To bi bilo to?!”, ponavljam i u nevjerici gledam u Papir, kao da nešto vidim bez naočala. Ona uz osmijeh mi govori :”Gute Nacht, Professor!” te resko dodaje: “može dalje.”Ovaj put sam se i ja osmjehnuo i pozdravio na hrvatskom.

Nevjerojatno, tako kratka rečenica, a sve pogrešno. 11 sati je prije podne, Professor se odnosi u njemačkom samo na one koji rade na fakultetu i onda s Herr ili Frau ispred, i jednu godinu što sam predavao na medicinskom fakultetu sam inzistirao da me oslovljavaju samo s prezimenom, jer sam bio samo predavač. Ili mi je to rekla u prenesenom značenju, palo mi je na pamet ono sasvim logično, da bi me uskoro mogao progutati mrak.

Tek kad sam izašao shvatio sam, imamo Papir!

Zadnje vrijeme moram sve pisati najprije u wordu, pa se pri kopipejstanju događaju neugodna ispadanja, tako sam jutros primjetio da u postu nema Dinaje, a tek malo prije da nedostaje i izuzetna Odsutnost matične ploče.

To ću iskoristiti za objasniti što nekih zbilja posebnih u pregledu nema. Vrlo brzo sam shvatio da od naslovnice vajde nema i vodio svoju internu listu. Te liste sam bacio na papir i na njemu je stotinjak blogera. Eliminirao sam i one koje sam označavao kao najbolje u određeno vrijeme, a danas se više ne sjećam sadržaja blogova. To su redom Deleted, Non se, Lutak, Komplex, Zero, Tox fox i tinejdžerske zvijezde blizanke Paste without her Copy te Spidernet, te njegova mama isto blogerica moja kolegica Just4me, nije pisala o školstvu koliko se sjećam, a ne sjećam se baš. Volio bih bilo što doznati o svima osim just4me, nju imam na fejsu gdje se sporadično pojavi. za Tramtinčicu sam isto trebao naći mjesto, kao i Windfuckersister, te s kojima sam blizak na drugim platformama sam uglavnom pozaboravljao, kao i svoje Riječanke. Najzanimljiviji je slučaj sa sindikalnom kolegicom s kojom sam bio i na ulici bio izuzetno uspješan u skupljanju potpisa u jednoj akciji koju je uspješno inicirao naš sindikat, međutim tek drugovanjem sa Sijedim iz Zagreba sam saznao da je ona poznata blog pjesnikinja.

Većina blogera koja ode jednostavno ugasi blog i drugi uzmu njihove nickove, to se recimo dogodilo mojoj heroini Sandri. Iz radoznalosti sam pogledao kod Deleted, mislim da se potpisivala kao Izbrisani svijet, kod nje zbilja sve prazno, uredno obrisano, tko zna, možda se i vrati, kao što Plaćenik u komentaru napisa, s jednog puta se ne vraća...