istječu moje nedjelje
sve maglovitije u dimu svagdanjem
sve valovitije u društvu nove djece
koja vrište, ciče i skaču s bridovitih stijena
u ocean koji ignoriraju rijeke stajačice
sve smo dalji ubrđeniji
od matičnih vijugavih cesta
jurim za psom u gustu šumu
on bježi od dima hirovitog
ja od utjeha raspuknutih.
i nema mira ni u sjeni
novog drveća
zdravih korijena
|