Nachtfresser

Hvala na komentarima podrške, ovaj put mi je to trebalo, posebno me ohrabrio Sewen, čiji je komentar bio ono zadnje što sam pročitao prije gašenja kompa i izlaska iz kuće. Inače ja nisam protivnik kurtoazije, kao većina komentatora posta o tome nedavno na jednom blogu, ali mi je svakako draže kad znam da je iskrena podrška kao u ovom slučaju. Jedan sam od onih sretnika, koji zbilja snose dobar dio krivice za lošije stvari što su ih snašle, uostalom ja i sa svim porocima sam herojski stao kad je dotjeralo cara do duvara. Ići prošle godine s ugroženim okom za Berlin nije bilo pametno, ali sve ima svoje zašto...Uglavnom jučer je u KBC-u sve što je moglo krenuti po lošem krenulo, danas mi je mlada nekonvecionalna doktorska heroina svojom vještinom i nastupom vratila volju za život (Sve je išlo opušteno, polako i "po dogovoru";))
Ove godine sve govori kontra odlaska u Berlin, prijatelji kod kojih smo prošle godine bili besplatno ove godine razmjenjuju stanove s Francuzima, samo jedan tjedan bi nam bio stan na raspolaganju, i to kad nama ne odgovara, drugima iz iste zgrade s kojima smo načelno razmjenu dogovorili, dogodile im se gadne privatne xizdarije, crkla nam klima u autu, koju smo svake godine krpali i dopunjavali, Jin bez klime dahće i par km do Lidla i još dosta toga, ali nikad se ne zna. Naravno problem bi bio i fotić na kome ne radi fotkanje, samo snimanje je oke, ovdje i po Sloveniji je to nebitno, ali Berlin je uvijek novi i pun izazova.

rašomon u glavi
šijem raspareme snove
prijatelj kojeg odavno nema
a uvijek je sve znao
došao je do mene
tužnog na podu
uz poderanu fitness loptu
na kojoj uvijek sjedim
prvo sam pomislio
čekaj malo on je mrtav
nije dobar znak da je tu
ipak sam ga saslušao
uzeo je loptu i rekao
velika je to rupa
ali mi to krpamo
znali smo zakrpati i veće slučajeve
i otišao niz stubište
logičnije mi bi bilo uz
naprasno se budim
ustajem i zanese me
teturam preplašeno
i puštam "let it be",
a onda će vjerojatno slijediti
"across the universe"
za povratak ćemo vidjeti,
ako budemo vidjeli.

Kad se odseli u kuću čovjek se naivno ponada da se riješio svih tih problematičnih likova i baraba, kojih je sve više po stambenim zgradama i neboderima. Međutim moraš prošetati psa i proći paralelno sa zapišanim teritorijem tih jadnika. Što im rade vrućine prvi put osjećam, jer smo prvi put zadnjih barem dva desetljeća u domovini u ovo vrijeme. Ekipa koja se druži ispred zgrade stotinjak metara ispod je sjajna, kao precrtana iz aktualnih hrvatskih crnih kronika,
Ja čekam odlaske u KBC sutra i preksutra i nemam živce za one oboljelih živaca i itekako dobro umirovljene alkose, koji plaćaju piće nezaposlenim drugarima da ih slušaju, međutim put do psećeg parka vodi pored njihove zgrade. Jučer popodne nakon galame ujutro, netko od ekipe je s ne znam kojeg kata počeo glasno prijetiti, jer su se dva psa zakačila, bio je toliko uvjerljiv da Jin cijeli dan poslije nije lajao, bez moje zabrane, odlučili smo otići na pseću plažu, drugi put ove godine, koja mi je donijela nova, ne mogu reći potpuno neočekivana saznanja.
Sa psima je na plaži bilo idilično, Jin je s kujicama bio suveren u plićaku, neki drugi su dominirali u dubinama. Kod ograde prema parkiralištu odjednom komešanje, okupila se grupa i nešto glasno raspravlja. Saznali smo od nove poznanice iz Stuttgarta, kojia govori čistim srpskim jezikom o čemu se radi, u jednom velikom džipu, po ovom paklenom suncu, istina otvorenih prozora, ležao je ostavljen pas isplaženog jezika. "Kakvi su to ljudi da su mogli da ga ostava? "Jadno kuče, unutra mora da je đavolski vruće""Neka ga netko izvuće napolje" "Dajte mu barem ubacite vode da pije.""Otvorite vrata, mogu izvana da se otvore". Jedan je junak poslušao, al je brzo povukao ruku, kad je ovaj glasno zarežao. drugi je za to vrijeme uspio ubaciti svježu vodu na zadnje sjedište u plastičnoj posudi, treći je konstatirao da unutra visi mrtvačka glava, tko zna kakvi su to luđaci i priča je privremeno bila gotova, ljudi su se sa svojim kucama vratili kupanju. Jedino ja sam primijetio da je auto austrijske registracije i to mi je bilo malo čudno, znajući sa su Austrijanci majstori preodgajanja nesavjesnih kažnjavanjem. Ujedno sam primjetio da više od polovice nazočnih uključujući dve očite lezbejke upotrebljava ekavicu.
Naša brbljava poznanica i muž su ovdje u lepom hotelu, rade u Mecedesu, obožava "Cezare"poput našeg Jina i rotweilere, nisam komenzirao da ona ima pudla, kad je čula da smo parkirali nešto dalje u hladovini, njen muž nikad ne bi napravio više od dva koraka bez auta, ne bi on ni išao na godišnji, da se njega pita, ostao je u hotelu odgledati rukomet do kraja. Kad je stigao odmah je odjurio plivati s psom u more, ipak smo saznali da su svi i on i original Nijemci navijali za Hrvatsku, da su konobar i par Hrvata samo psovali od predsjednika vlade do trenera, kao da je trener kriv što ae ovi čuvaju da se ne ozlijede, skupe su im noge...Rezultat jbga nisam saznao, shvatio sam da su naši vjerojatno izgubili, tek poslije doma sam pročitao suprotno.
Inače od nove poznanice sam saznao, kad sam konstatirao da su Nijemci uvijek uz Slovence najbrojniji gosti, da se i oni broje kao Nijemci, kao i mnoštvo drugih u hotelu, da su pravi Nemci škrtice i idu gde su im povoljnije cene, oni eto pak idu gdje su civilizovaniji prema kerovima.
Tako smo se mi ćaskajući presvukli i spremili za market pa za doma, kad su se pojavile željno očekivane gazde nesretnog psa, imao je još snage pozdraviti ih lavežom. Jin i ja smo zbrisali vidjevši da im drugarica prijeteći pokazuje prstom i odmahuje glavom. Otišli su eto u obližnji restoran na ručak i htjeli su voditi psa, ali on se nije dao, samo je legao. Pokušajte pogoditi kojim jezikom su govorili turisti :D.
Inače jedan bloger je prigovorio da nikad ne nudimo prijedloge za riješenja problema, koje stavljamo u prvi plan. Na njemačkom otoku Syltu, gdje ljetuju najbogatiji i njihovi nasljednici, te bogati turisti iz drugih zemalja, nedavno je došlo do velikog skandala, potomci najbogatijih su napravili proslavu nečijeg rođendana, pjevali nacističke pjesme, uzvikivali antižidovske parole i usput ponosno se snimali i pozirali za društvene mreže. Što je napravljeno, dopušteno divljoj pankeriji da kampiraju tamo i odjednom, gle čuda, svi nekako pristojniji zadnje vrijeme.

Iako se to obično tumači kao znak slabosti dat ću pojašnjenje uz prethodni post, a i uz anketu kojom je moj osobni pjesnički izbor populatizirao @Blumi.
Zadnje što bih želio je da netko i u primisli uz mene vezuje krimen bahatosti, tu osobinu vladajćih sam oduvijek prezirao,posebno onu s akademskih visina, uostalom i diplomirao sam na području njemačke, ne hrvatske književnosti. Međutim razdoblja koja volimo često proučavamo i za svoju dušu. Ovdje sam umjesto poticaja za anketu mogao i složiti priču o učitelju Matošu i trojici pjesnika, koji su osnove stekli za njegovom katedrom, ali su se vrlo brzo ili potpuno odmetnuli od njega poput A.B.Šimića, najmanje poznatog javnosti, jer je uostalom i najkraće živio, potpuno svojeglavog samo svojeg Ujevića, te Cesarića, koji je Matošu posvetio i divnu pjesmu (popravio sam link u prethodnom postu,
tek jučer predvečer, jer sam tek tad obaviješten da ne radi, molim o takvin stvarima dojaviti mi odmah, ne o očitim lapsusima u pisanju, (kojih će zbog vida biti sve više), taj Cesarić se po meni suštinski najviše udaljio i "oslobodio" od A.G.M. Poslanje dobrog učitelja je da ga učenici nadmaše, ne slijede u zabludama, na kojima svi slijedeći svoje životne uloge, ustrajavamo, nietzscheansko "ljudski, odveć ljudski."
Možda nije poželjno. kad se radi o osobnom rangiranju, pokušati zadržati plašt neke tkz. objektivnosti, meni je početna formula, koja za takve stvari mora postojati bila, tri poznata, s vremenskom distancom, općeprihvaćena pjesnika neosporne veličine i jedan "enfant terrible". Tu sam se kod tog četvrtog jedino i dvoumio, mogao je biti Ivan Goran Kovačić po kojem sam dobio ime, on prije, a ni poslije rata nije bio baš opće priznat, mogao je biti moj Riječanin Janko Polić Kamov, mogao i Đuro Sudeta, zašto ne, ali sam eto odabrao "čovjeka koji je pazio da ne ide malen ispod zvijezda". Inače baš zbog te čudne navade objektivnosti u startu sam eliminirao pjesnika Krkleca, kojeg smatram, kako sam jednom skromno napisao, do svoje pojave daleko najboljim prevoditeljem poezije s njemačkog jezika (prepjevavanje). Za razliku od mene on se na tom području i dokazao, ja sam imao bedastije prioritete u životu.
I

Cijeli svijet će večeras pratiti otvaranje Olimpijskih igara u Parizu, koje su već počele incidentima na sportskom polju, utakmica između Argentine, koja je izgubila i nekoga, sa sve samo ne sportskim navijanjem i ponašanjem na terenu, te hapšenjima, neki navodno vrhunski ruski kuhar je spremao diverziju za vrijeme otvaranja, koja će se pamtiti. Pita se novinar, kakve su to osobe, kojima praznik sporta nije svet. Već je zaboravljen upad palestinskih terorista u olimpijsko selo u Münchenu i ubijanja izraelskih sportaša. Tad je bila još aktivna njemačka gerilska organizacija RAF i tisak je objavio njihovu navodnu podršku terorističkom činu. Brzo je uslijedio jedan od najoriginalnijih demantija u povijesti, vođe RAF-a Ensslin i Baader su osudile teroristički čin te svoj demanti potpisali vlastoručnim otiscima prstiju. Zato između ostalog sumnjam u priču o terorističkom kuharu, za kojeg je opće poznato da voli dobru kapljicu, tko zna što je omamljen pričao, u vremenima kad i zidovi imaju uši, prijeti mu, pišu, 30 godina zatvora, pa ti pij bio ili ne kriv.
Meni je prva asocija na Pariz, opjevani grad naših velikih pjesnika Cesarićev Trubač sa Seine posvećen Matošu, ovdje u Ibricinoj verziji, a asocijacije su me odvukle i našem Sewenu u Mümchenu ;).Dalje su me uvijek nepredvidive asocijacije odvele gruboj polemici učitelja i odmetnutog učenika, Matoša i Ujevića, slabo o tome zna čika Google, a ja sam u jednom od seljenja izgubio pisane tragove, rado bih se sjetio konteksta kad Matoš svog mladog kolegu Ujevića naziva Huljevićem. Sad da sam bloger Blumi, stavio bih anketu, koji vam je hrvatski pjesnik najbliži, Matoš, Ujević, Cesarić ili čak A.B. Šimić, mislim da među mojim čitateljima nema šopovaca ;). U poeziji priznajem Hrvatsku kao velesilu, mada mi je u gornjoj divnoj Cesarićevoj pjesmi malo ipak zasmetao dašak domoljubne patetike, točnije čežnje za domovinom kakva nikad ne može biti, al dobro, lijepo ju je sanjati na sigurnoj udaljenosti.
Inače drugarica misli da je teško nadmašiti otvaranje u Barceloni s Freddiem i Montserrat, ne znam :D

Moja "lijeva" Berlinčanka Julia Schramm je započela seriju na TikToku hejtanja američkih predsjednika. Nisam na TikToku niti znam kako ta mreža funkcionira, Julia je očito podesila da se njene objave istog trena objave i na instagramu, tu se kao i na x mreži međusobno pratimo, pa sam tako neke i vidio, neke sam vam htio ovdje predočiti, ali su već nestale. Razumijem njeno kreveljenje, to tako, iako meni antipatično, funkcionira na toj društvenoj mreži, a ona koliko znam jedine prihode ima kao influenserica i od partnera, bila je zaposlena u predsjedništvu stranke die Linke i dobila otkaz, nakon što je stranka ostala bez prihoda odlaskom Sahre Wagenknecht i polovice parlamentarnih zastupnika, a treba prehraniti psa, korpulentnijeg od mog Jina. Ja sam joj nakon otkaza postavio direktno pitanje, ona je uz smajlić komentirala, zar ti sumnjaš u moje umijeće zarađivanja novca, mogla bih i izdati knjigu poezije, koja bi se dobro prodavala.
Dolazimo konačno do osnovne problematike posta, hejtanju, kojem je Julia, naročito seksističkom, bila mlada izložena na društvenim mrežama, i to dokumentirala u jako dobro prodavanoj knjizi naslova "Klikni me", ako se dobro sjećam. Iskoristila je svoju popularnost hejtajući preko medija Angelu Merkel, to barem nije bilo teško, na kraju je i o tome objavila jako dobro prodavanu knjigu. Međutim tu se već pojavio problem, ona je hejtajući Merkel u nekim aspektima, učinila Merkel, barem meni simpatičnom i po prvi put sam donekle shvatio tu sad toliko nepopularnu politiku popustljivosti prema migrantima, koju je Julia ismijavala.
Lako je hejtati predsjednike najmoćnije svjetske sile, istovremeno i najveće svjetske izvoznice, za većinu država već zastarjelog oružja i tehnologije, te ujedno na kapaljku testirati najnovije, tu su se uvjerili u slabosti nove generacije tenkova, ali prodat će oni već i to.
Malo teže je biti uvjerljiv u tome, kad je na svjetskoj sceni ponovo Rusija kao imperijalistička sila s nepredvidljivim autokratom na čelu, te Kina, kojoj nedostaje samo malo najnaprednije tehnologije, koju će nabaviti preko naivnih prkosnih ekstremno desnih vlada, poput talijanske, te će preskočiti ove moćnike, kad se iscrpe međusobno. Naročito besmisleno ona udara po još samo potencijalno moćnoj Harris i to trumpovski glupo, udarajući po torbicama i sličnom. Na instagramu se ne stigne diskutirati, jer ti TikTok sadržaji nestaju, podsjetio bih ju na onu njenu mladalačku misao, da bi odbila sudjelovati u revoluciji, koja bi zabranila šminkanje, a sad ona, usput čudno našminkana izopačenih grimasa, osim ako naglašavanje sablasnog bljedila nije svjetski trend u šminci, udara tako površno po Harris.
Trumpa uspješno ismijava, ali to je najmanji problem, za njega ionako ne glasuju ni intelektualci, osim proračunatih manipulatora tipa Muska, niti umjetnici, sem starih kauboja, koji više ne znaju ni za spavanje izaći iz svojih čizmi. Ovaj zadnji gaf, kad Trump na Bidenov govor reagira glupo, pišući impulsivno s upaljenim Caps Lockom,čak relativizira, pripisujući to njegovoj starosti, to se nije za zezati, i meni se sve češće događa pa brišem, jbga, blizu su tipka za veliko slovo i CapsLk.Pristojni ljudi, osim ako nisu iz obitelji koje bi i za crnog vraga glasovale, samo da je republikanac, ionako ne glasuju za Trumpa.
Svi smo svjesni da Kamala neće moći puno u SAD-u napraviti, ali za Ameriku je i malo puno za ostatak svijeta. Stari Julia, parafrazirat ću starog Buka, ona stvarno ima 40 godina, a ja se ne družim sa staricama (tad je imao tridesetak kalendarskih godina više).
NISAM SIGURAN ŠTO SAM ŽELIO REĆI,ALI REKAO SAM!

nardo Ljubičić
@LeoLjubicic66
"Došla žena s mužem na plažu i skinila se u tOpLEs, pola svita (ovi naši) palo u komu, krsti se, snebiva, ćiri ispod oka, ogovara. Hrpa dice trče oko nje, nabildani kreten je ka slučajno gurne, o pardon, kekeke, sad čekamo kamenovanje. Jebena đžamahirija."

Ne zanima me više život oko mene previše, samo povtrđujem i lajkam u znak potpore onima koji još uvijek imaju živce suprotstavljati se dominantnom palanačkom mentalitetu u ovoj državi, u kojoj nemoćni i nepokretni ne mogu platiti starački dom svojim mirovinama i ubijaju ih oni koji su se za takvu domovinu bez pedera i migranata kao glavnih napasti i borili i naravno za supremaciju i dostojanstvo čestitih klečećih mužeka.
Ne događa se ovo samo u primitivnoj domaji. U centru Berlina je livada uz jezero o kojoj sam već više puta pisao, blizu S i autobusne stanice Halensee, na kojoj se sunča i po želji rashladi u jezeru, kako tko želi, prije ujedinjenja Njemačke to je bilo FKK područje, nakon toga su zbijeni i kostimirani i žene u toplesima i potpune golaćice i golaći, istina zadnjih godina u toj kategoriji prevladavaju sad stariji, koji tu tradicionalno dolaze još od boljih vremena.
Prije dvije godine sam prisustvovao sceni kad se jedno tuce turskih dječačića, komplet odjevenih, svi oko desetak godina, "parkiralo" i buljilo u tri nage cure, koje su se skinule tik uz vodu i sad nisu mogle od ovih, od kojih se par i nadmoćno cerilo, do vode i slobode. Intervenirala su dva nabildana mladca i potjerali ih tako grubo da su neki stariji čak i negodovali.
Naša država se puni čuvarima morala poput ove nezrele dječice, ali što me briga, do sad sam ove godine jednom bio na plaži, Berlin je u drugom planu, treba štedjeti lovu za preživljavanje i eventualno liječenje, ipak za mlađe ima nade, Harris je jučer navela par čarobnih riječi i izraza poput empatije, socijalne države, a naša lobotimizirana gomila ionako slijepo slijedi svjetske trendove, možda dođe vrijeme i za neke druge vrijednosti nakon oponašanja masovnih ubojica.

Prije, iščekivanja upoznavanja i druženja, sad zahvata i pregleda, sasvim drugi asocijativni nizovi, nižem ih tako nebitne za razvoj čovječanstva, ne, nije prije bilo bolje, uvijek je bilo isto. Kao onaj guru koji je znao odgovore na sva pitanja, pa ga je jedan nadobudni zapadni mladac pitao kad će umrijeti, odgovor je bio jednostavan- uvijek.
Naravno na x mreži je tema dana Kamala Harris, Musk je zasad neobično korektan, još joj nije iskopao ništa posebno iz privatnog života. Mene su oduševili neki obiteljski detalji, ludih šezdesetih otac s Jamajke, inače visokoobrazovan, luta Amerikom i zaljubljuje se u istu takvu Indijku, te dobivaju dvije kćeri zanimljivih imena Kamala i Maya. Privuklo mi je pozornost drugo ime, još u gimnaziji inficirali su me Hesseov Siddhartha i budizam, nabavio sam između ostalog i "Dammapadhu-stazu savršenstva", no naravno, mladom i ludom mi nisu odgovarale te mudrosti, bliži mi je bio Wilde s onim:"Put neumjerenosti vodi u zamak mudrosti."
Za studija mi se jako svidjeo Nietzscheov Zarathustra, ali, uz igru kao bit svemira, privukla me i legenda o Mayi, svemirskoj iluziji, barem po indijskom tumačenju do kojeg sam slučajno došao preko kolege, koji je bio više u tim vodama.
U početnim godinama bloganja bilo je više blogerica koje su se javno deklarirale kao budistice, možda najpooznatija je bila istaknuta blog fotografkinja Bugenvilija, ona se afirmirala i u javnosti osvajanjem prestižnih međunarodnih foto nagrada, a poslije je i izdala i vrlo prodavanu kuharicu.
Ja sam se više družio s našom drugom budisticom i to, gdje bi drugdje, nego u Berlinu na Prenzlaer Bergu, tada glavnom alternativnom središtu.
Ona je tad imala nick Berlinerica, zatim je promijenila prije nego što sam joj izgubio trag, u Lodonericu, dosta godina kasnije sam saznao od starije sestre isto blogerice, da je tamo još. Inače ime joj je po naški Maja, više od kafića su nas privlačile šetnje i diskusije, a pivo smo pijuckali u parku po njenom izboru.
I Maya Harris je uspješna fakultetski obrazovana žena, vodila je kao prava PR profesionalka i sestri kampanju.
Eto završavam s još jednim u nizu postova potpuno itelevantnih za širu blogersku zajednicu, ali eto, ovo je moj prostor :D

Većina ljudi, kao što je to oštroumno primijetio Max Frisch, prije ili kasnije odaberu jednu ulogu, koju onda dosljedno igraju do kraja života. To može biti uloga vječnog oporbenjaka, u suštini se to svodi na isto. Ta predvidljivost i nepokolebljiva odanost svojim idealima stvara osjećaj lažne sigurnosti i bezbrižnosti, iako su ideali jednih uvijek, barem u prividnom sukobu, s idealima drugih. Problem stvaraju ona manjina nepredvidivih, koji pokušavaju uzburkati duboku baruštinu, ne utopiti se pri tome u njoj, a ni pristati smjestiti se u kalupe, koji ih spremno čekaju.

Cijelo jutro, uz nevrijeme koje smo Jin i ja preduhitrili ranom šetnjom, iščitavam Celanovu fugu smrti. Ne mogu doći sebi da mi je promaklo značenje imena druge junakinje ove pjesme, za zlatne kose Margarete mi je sve odmah bilo jasno, Margareta, posebno nakon Goetheovog Fausta, najreprezentantnija arijevska Njemica zlatnih kosa, posebno u vezi sa Smrti, majstorom iz Njemačke nepogrešivo plavih očiju. Za tu drugu ženu pepeljastih kosa jasno je odmah bilo da nosi židovsko ime, jasna je i simbolika pepeljaste kose, pepeo preostao od židovskih žrtava u paljevinama logora smrti. Međutim na predavanja mi je promaklo nešto jako bitno, što dodatno jača simboliku, to je ime židovske heroine iz veličanstvene "Pjesme nad pjesmama", znači i tu kod Celana su snagom imena junakinje ravnopravne. Moramo znati da se kod Celana rijetko sreću površnost i slučajnosti, uostalom i Celan, prezime koje je sam odabrao je anagram njegovog pravog židovskog prezimena. Vjerojatno nije ni slučajno što je za mjesto samoubojstva izabrao Paris i rijeku Seine.
Ne vjerujem da sam bio nepažljiv na predavanju, kad me nešto jako zanima, a to je slučaj s tumačenjem ove pjesme, izuzetno sam pažljiv, a i ne vjerujem, da je profesor, koji se, posebno kod tumačenja Brechta, pokazao jako temeljitim, propustio spomenuti nešto poput ove simbolike imena. On je inzistirao na važnosti ponavljanja "Smrt je majstor iz Njemačke" u ritmu glazbenog oblika fuge, pa je to i kod nas slušatelja sva drukčija tumačenja bacilo u drugi plan. Celan je vjerojatno poznavao detalj iz biografije nacističke beštije Heydricha, koji je i fizički izgledao, za razliku od Hitlera,kao tipični arijevac, i koji je među fanaticima bio popularan skoro poput velikog vođe, ali je srećom skončao 1942. kao žrtva svoje prepotencije i uspješnog atentata. On je ne samo bio kreator industrije smrti, nego su dio egzekucija i snimali po njegovoj narudžbi i donosili mu ih( "Smrt je majstor iz Njemačke".)
Lako za pjesničku simboliku, tako nam u našoj površnosti često promaknu i sitnice koje život znače, i odjednom, gotovo je...

Možemo li govoriti o dvostrukim mjerilima?
Naime slučaj zabrane časopisa "Compacz", koji je inicirala njemačka ministrica unutrašnjih poslova Nancy Faeser, uzburkao je za sezone kiselih krastavaca tamošnju javnost. Neke stvari ne spore ni kritičari odluke zanimljive socijaldemokratice Faeser, između ostalog ni liberali, koalicijski partneri u vladi: "Compact" je najutjecajnije neonacističko glasilo u Njemačkoj, uz napomenu da nije jedino. U "Compactu" otvoreno ne samo razumiju, nego podržavaju dio Putinovih stavova u ukrajinskom ratu (mir uz priznanje ruske jurisdikcije na okupiranim područjima), koriste nacističku retoriku prema "afričko-muslimanskom preplavljivanju" Njemačke, zastupaju ne samo izrazito anticionističke nego i antisemitske stavove, koristeći usput ilustracije koje podsjećaju na Hitlerovo doba.
Jedni kritičari govore da se javnost dovoljno senzibilirala masovnim demonstracijama, te djelovanjem nevladinih institucija, već par mjeseci su trgovački lanci povukli prodaju "Compacta" unutar svojih prostora, nigdje se više nije mogao nabaviti na željezničkim ni autobusnim kolodvorima, a u većini kioska se dobivao samo na izričito traženje...Drugi kritičari nastupaju s mnogo opasnije pozicije "što bi bilo kad bi bilo?". Znači što možemo očekivati ako i kada ekstremno desna stranka AfD sa svojim tumačenjem demokracije dobije ministarstvo unutrašnjih poslova? Svi su svjesni da je u Njemačkoj ipak malo krhkije jedinstvo "svi protiv krajnje desnice" nego u Francuskoj.
Policija plijeni i provodi obimne racije. Faeser se nada da će potvrditi javnu tajnu o moćnim financijerima ultradesnice iz inozemstva. Za nadati se da se sve neće pretvoriti u blamažu i da će se neke jasne stvari dodatno razgolititi, u suprotnom posljedice mogu biti velike za cijelu Europu.
U širem kontekstu EU se govori o dvostrukim mjerilima prema Orbanovim inicijativama, koje se sve redom dočekaju na nož i inicijativama "moćnijih" leadera" (ako tih uopće ima, moja opaska).
Sve je još podnošljivo dok se ne postavi skraćena verzija pitanja, što možda brkanjem krušaka i jabuka nećemo dugo čekati: "Može(smije) li se govoriti?"

Sve češće srećem Prošlost
poružnila se
do neprepoznatljivosti,
zaboravio sam
kako je lijepa bila.

Ona bi da se
ponekad družimo
meni se ne da
odavno sam je otpisao.

Ludu i neodgovornu
stalno u oblacima,
u blizini Smrti.

U 96. godini je preminula Ruth Westmeier, "Mary Poppins of the orgasm", "mala"(149 cm visoka) ikona jednog drugačijeg vremena. Rođena Njemica morala je s obitelji u dobi od 10 godina napustiti Hitlerovu državu, u kojoj je potpuno devastiran pojam normalnosti. Teza koju je ona prva iznijela i koja je osamdesetih djelovala revolucionarno, da je u seksu normalno sve o čemu se akteri dogovore, je općepoznata i do rasta ultrakonzervativizma zadnjih godina nije bila naročito osporavana, osim vječno osporavanih prava LGBT zajednice, mora politika imati barem neki prozorčić za viriti u krevete pojedinaca. Čuveno je i njeno prekidanje slušatelja s pitanjem o frigidnim ženama, tolerantna je, ali uopće ne dopušta riječ "frigidnost". Nije imala milosti ni prema svojim slavnim prethodnicima, na Freudovo da su jadne žene, kojima je potrebna stimulacija klitorisa za orgazam, je rekla da je to kod njega, kao i neke druge stvari, jako površno napisano i da on vjerojatno ne bi položio ispit kod nje. Danas normalno, ali imenovanje spolnih organa u standardno prihvaćenom govoru, barem kao penis i vagina, postalo je nakon nje uobičajeno.
Završit ću podsjećanjem da i mi blogeri seksologicu u SAD imamo, blogericu jednog od nickova Neurotic, predstavljenu u izdvojenom postu kod mene sa strane na blogu.
Bit će sve više zabrana, zalud ti borba bila mala Ruth, banda je sve perfidnija.

Progutalo mi skoro gotov opširan post, nekad bih ludio u sličnim situacijama, sad mislim možda i bolje. Žao mi samo truda oko pisanja, ovaj put sam na temeljnom ptegledu očiju mušlarca, nema onog okolišanja kao kod doktorica, :"Vi vjerojatno sve znate." i znao sam jbga, vidim, odnosno ne vidim. I na naslov sam bio ponosan pa ću ga ostaviti.
Ja naime već dva dana diletiram prošlost na kompu, najprije famozne zadaće s privicima iz vremena korone odnosno online škole za život, sindikalne spise kao i to brišem glatko bez ulaženja u sadržaje.
Sjećam se tog intenzivnog perioda života, kad sam često boravio u Zagrebu, na račun toga mi je upisano i nešto sitno radnog staža, ujutro susret s oporbenim Linićem u parlamentu koji te ispuni bijesom, onda blogerski susret, stisak ruke s ministrom Primorcem, nakon sastanka na kojem sam prisustvovao, na moju labavo pruženu, najčvršći stisak ikad, popodne blogerski susret ili samo sindikalni sastanak pa blogerski susret. Usput fotkama na blogu provociram i zabavljam se s blogericama uživo reakcijama.
Danas sam malo čitao komentare postova s fotkama koje sam po datumima brisao, zaista su loše, ali su očito služile svrsi, bilo je tu i uvreda, koje onda srećom nisam ni primijetio. Po prvi put sam pročitao i neke dugačke proslijeđene mailove od prije desetljeće i pol. Naime namjerno ne bih čitao ako bi blogerica završavala drugoj s onim, proslijedi mu ako hoćeš. Genijalno su nekim, uglavnom blogericama, kontrirali duhovitošću Pametni zub i Propheta Nemo, ponekad i vječni Sewen i Euro, te umirujuće i razložno Sanja_45. Nasmijao me i odgovor na tvrdnju da naša grupica prkosi svima, koja grupica, pita Uranova pikula, samo NF i ja prkosimo svima :D

ne očekujte od mene
poslanicu za kraj
malo sam se prošetao
društvenim životom
pokušao pomoći
koliko sam znao
nisu me previše slušali
kao uostalom ni ja druge.

sad se za promjenu
bavim svojim razvalinama.
odgovornost prema budućnosti?!
nemojte me nasmijavati
pa sve koji su me slijedili
uputio sam u krivim smjerovima
tako će dobiti
svoju šansu.

nisam vam ja nietzsche
ludite i dalje
sami sa sobom
i novim zavodnicima.

Više me vrijeme uglavnom ne obvezuje, naravno izuzev zakazanih liječničkih pregleda, konačno jedan benefit, koji uživam od sustava, floskule o sigurnosti mi ne drže vodu. Ja i dalje mislim da je Neillov izvorni princip slobodne djece Summerhilla, bio povijesno do sad najbolji eksperiment u školstvu, bez obzira što mu ga ni vlastita kći i nasljednicanije razumjela i sad imamo ono što imamo, odnosno nemamo ništa. Meni je kod Neilla smetalo veličanje ručnog rada i zanatstva na uštrb nekih drugih novijem vremenu primjerenijih vještina, al i on je bio čovjek s ograničenjima i slabostima. Kći, koja još uvijek vodi školu internatskog tipa tog imena, valjda i do svoje biološke smrti, napravila je kardinalnu grešku uvođenjem kvalitetno dizajniranih uniformi.
Naime od samih početaka je škola pod povećalom javnosti, vode se uglavnom ćudoredne kampanje protiv nje, stalne financjske kontrole, no Neill se znao s tim nositi i škola je postajala sve internacionalnija, popularnija u svijetu. No poslije Neillove smrti stvari su krenule nizbrdo.
U gradiću pored kojeg je internat smješten, počeli su se okupljati novinari iz cijelog svijeta, i turizam je počeo cvjetati, ali se i počelo pisati o neobjašnjivom porastu krađa po mjesnim marketima, neprimjerenom ponašanju mladih po ulicama i naravno, rasle su sumnje da su učenici Summerhilla uglavnom krivi. E sad se pokazala slabost sustava demokratskog obrazovanja, navodno je grupa učenika na tim redovnim subotnjim skuštinama, na kojima svi zajedno iz internata sudjeluju i kroje pravila, predložila uvođenje jednoobraznih suvremenih odora, kako bi mještani i svi ostali uočili, da se oni u gradu ponašaju kako priliči, par starijih je bilo protiv, ravnateljica očito ne, i izglasano je velikom većinom. Svakom tko je stvari promatrao s distance je bilo jasno, da Neillova ideja nije bila dodvoravati se na bilo koji način okolici i svijetu, kojim vladaju licemjeri, ali eto, nisu dobili ni nepodijeljene simpatije javnosti za svoj iznenađujući potez.
Odradio sam zadnju sjednicu prije odlaska na nastavnički odmor, još naravno idu upisi u prve razrede, no eto, barem na tome ne dežuraju svi.
Ponovo sam svjedočio nemoći protiv gluposti sustava, ali eto, valjda zadnji put, u osmom mjesecu će biti još sjednica, jedna valjda i prigodna za penziće, ali ne s ovom tematikom, koja me asocirala na uniforme u Summerhillu, naravno već duže ne sudjelujem u diskusijama, jalovo je.
Navest ću vam hipotetsku situaciju, koja mi je pala na pamet. Zamislite da stariji učenici demoliraju kafić par metara udaljen od škole Poslije toga im profesor koja predaje izborni(tkz. odgojni, u praksi s odličnim ocjenama) predmet)kaže da nije lijepo to što su učinili, oni se molbama roditelja, koji će i platiti nestašluk svoje djece, prebace na drugi izborni predmet ovaj ostaje bez grupe, norme, jer prebacivanje s molbama na vrijeme ide automatski po zakonu.
Naravno to se nije dogodilo, ali zašto ne bi?

sve što napišem
zvuči patetično
zato ću poeziju ostaviti
za druga vremena

ponavljam niske udarce
sad bi mi dobro došle
eskivirane lekcije
iz škole zabranjenog

Odlazim u vreli dan opterećen iskustvom, koje mi ne može pomoći. ali i to samo ono samo govori, potpuno nebitno u današnjoj storiji, uspješnost pada ovisi o tome, jesam li se opet precijenio u visini, kojom smijem koračati, hrabroo unazad.

U stvari dva ispunjena dana, iako smo na neki način malo izbačeni iz zone komfora. Kad ne bih ludio zbog očiju ,sve bi bilo perfektno. Prekjučer su nas iznenadili prijatelji iz Australije, bilo je super, ali sam zasad odlučio više ne pisati o dojmovima kako se vani živi, mislim uspoređivati države. Pisat ću o onom jučer.
Pisao sam već, štoviše objavljivao dosta fotografija, o drugaričinoj bivšoj učenici, koja je doktorirala na Cambridgeu. Neki se možda i sjete posta o druženju u mom bivšem stanu u potkrovlju, koje sam obilno, kao i video vezu s njom, dokumentirao fotografijama. Ludi dani.
Jučer smo se našli i družili u parku blizu svetišta na Trsatu, i Jin je imao kujicu za druženje, na kraju nas je i mrak prevario.
Cijeli život se tražila i još se traži, karijera joj je išla u različitim smjerovima, sad će možda upisati još jedan fakultet, djeluje dovoljno mlađahno i energično,Cambridge, akademska karijera u SAD-u, zatim Havaji, priznanja jedino nema kod kuće, a zanimljive su mi bile neke sličnosti u obiteljskim detaljima, s onim kakve je Galaksija na svom blogu opisivala.
Ona sad radi na privatnoj gimnaziji u Milanu, predaje engleski, ravnatelj je podržava i ima punu slobodu kreiranja planova i programa i rada po svome. Zvuči idilično, ali sad, barem meni, slijede iznenađenja. Kao prvo rad iscrpljuje, ali i ispunjava, odjeljenja su velika, neki smjerovi broje i po više od 30 učenika po odjeljenju, što je po našim i uopće europskim standardima daleka prošlost. Ima i jedno odjeljenje manje od 20, informatičkog usmjerenja, po broju bi se reklo olakšanje, ali šipak, uglavnom muško odjeljenje i dosta djece, kako ona kaže, s certifikatima, ona je doktorirala jezik, govori tečno više njih, sad već ima problem naći odgovarajući termin na hrvatskom, mene je i to malo zabavljalo, mi u žargonu takve , kojih je sve više, zovemo "s papirima" , lijep izraz za one s raznim poremećajima.
Zanimljivo je bilo sve od početka, od ulaska u taj razred, u kojem su rijetki nastavnici izdržavali dulje od par mjeseci, te su i nju učenici dočekali kao prolaznu nepogodu. Na početku je u nemogućoj atmosferi ulazila, uz neobična upozorenja prije, u pratnji simpatičnog ravnatelja. Ni u kom slučaju nije im smjela okretati leđa, a nipošto se naginjati ni sprijeda ni straga, tu je bilo i nadarene, kao i djece s dosjeima, jedna cura, koja ju se posebno dojmila, s izrezanim rukama, par pokušaja suicida. No u biti je postojao neki sklad među njima i ona se uklopila, istina s posebnim rasporedom sjedenja ;). To je život, kaže, u usporedbi sa stalnom uzlaznom akademskom karijerom, koja je na čekanju.
Jedan dio privatnog života provodi u jako zanimljivoj ekipi, u kojoj su kreatori torbica, parfema, odjeće i ostalog najpoznatijih modnih kuća, pričala je o nekima, svatko je udren na svoj način. Njihovo poslanje je, kao što je netko na talijanskom upotrijebio izraz, a mi na hrvatskom preveli, biti glasnogovornica ljepote, te se u tom smislu sad misli dalje usavršavati. Trenutno provodi vrijeme ovdje i na otoku na godišnjem odmoru, poput svakog prosječnog stranca.

Dvije stvari koje se primjećuju kod mene kao sigurni znakovi starenja su navedeni u naslovu. Povukao sam, odnosno spremio, jutros objavljeni post, koji je Lastavica već komentirala. Štp se događalo? Odlučio sam ipak dodati u post link na x.com, koji dokazuje iznenađujuću tvrdnju iz njega. Link gađa u prazno, odnosno nema više ni teksta ni ilustracija. Pokušavam ciljano "bingati", ništa slično na netu. Odustajem i idem na mail, ima pošte, Microsoft me obaviještava da sam na gmail računu potrošio prostor za sigurnosnu pohranu u oblacima. Brišem neke filmove, a onda odlučujem i odjaviti post ovdje. Ne trbaju mi više kontroverzni postovi zarad priznanja par preostalih blogera. I Jin je naprasno prekinuo šetnju, iako još uopće mije bilo zavrućilo. Post se zvao ""Sport, seks i politika", tema Erancuska, nogometna repka i izbori, te seks i prljava kampanja u SAD-u, eto, pa tko želi nek se misli ;).

Malo sam gledao u sve te papire

Kao da se išta kužim

Svu tu administraciju mojih poslova

Sažetu na šest stranica s obje strane.



Malo sam gledao u sav taj život

Kao da se išta kužim

Sve te fotografije i filmove mojih iživljavanja

Stanu na jedan prosječni cede.



Sad me već i word ispravlja

Ne piše se cede, CD već prolazi

To je taj život.

Ne gledam utakmice na nogometnom prvenstvu, jednu jesam i bolje da nisam, ali nužno ponešto pročitam, preveliki su naslovi za preskočiti. Tako sam u Zeitu pročitao kako je Portugal umalo izgubio od Slovenije i neobičnu analizu utakmice. Slovenci su najbolju priliku za iznenađenje imali u produžecima, kad se svaka greške skuplje plaća, kad je slovenski mladac pobjegao 20 godina starijem, inače pouzdanom braniću 41. godišnjem Pepeu, ali srećom za Portugal nije realizirao darovanu šansu. Ipak, konstatira komentator, protiv Francuske će Pepeu biti znatno lakše, najbolji francuski napadač Mbappe samo je 16 godina mlađi.

"Svako jutro u pola pet, ja odlazim na toalet", pjeva cigo na uho mom razdrljenom prijatelju staklastog pogleda i prepoznatljivog osmijeha u dalekom kanadskom Torontu. Slavi recimo odlazak u mirovinu uz autentični orkestar za vjenčanja i sprovode, a u pozadini žamor i cijukanje. Gledam video koji mi je poslao i prisjećam se, ja sam ga u Rijeci u nekoj birtiji na rivi devedeset i neke ispratio na daleki put nekamo daleko, gdje će i ostati. Ne znam koliko smo rundi popili prije odlaska tog broda ili katamarana, sjećam se kako je govorio, jebote dečko, al smo mi tamo (u Bosni, Varešu) bili naivni, ja sam izabran za partijskog sekretara, kad se savez komunista odavno raspao, a nitko nam nije imao to reći. U Kanadi su se, kak mi je javio, svi odmah zaposlili kod tog dobrotvora Kikaša ili kako se već zvao, moj drug je zasnovao obitelj, dobio kći, on najveći faker naše generacije. Međutim brzo je batalio te emigrantske krugove i iako fakultetski obrazovan građevinski inženjer završio na birou pa prekvalifikaciji. Tu mi je poslao fotku sa zgodnom crnkinjom, kaže uzajamno se pomažemo, nije lako u tuđini. Objavljivao je fotke s litarskom kriglom piva, kaubojskim šeširom na glavi i natpisom u pozadini Oktoberfest, tek poslije na chatu je napisao da bavarski sajam svake godine gostuje u Torontu. Zadnje prije ovog videa smo se čuli kad je zbog skandala s maloljetnicom njihov gradonačelnik dao ostavku, bio je ljut, jest konzervativac, al brate, nema takvih poštenih tamo, studentica, komad, falio joj koji dan do osamnaest, pa jebote, ne piše joj na čelu da je ranije krenula u školu.
Išli smo u isti gimnazijski razred, tulumarili u podrumskim prostorima školskog foto kluba, sad smo eto na kraju puta, netko ga i zvanično kako spada slavi, nekome ni ne pada na pamet takvo nešto...