Na račun mojih usporedbi sa staljingradskom zimom, jednu sam iznio i u nedavnom postu, mnogi u užem društvu se zezaju i prihvatili su Staljingrad kao doskočicu. Nama koji živimo u kućama koje i nije baš jednostavno zagrijati nije to uvijek baš smiješno. "Pojačana" jaja svejedno uvijek pomažu.
Jučer s bivšom učenicom šetam na putu iz škole, ona paralelno priča samnom i spominje nekadašnjoj kolegici iz razreda na mobitel, ova sad živi u Istri, da je upravo srela razrednika. Nastavlja pričati samnom i usput dijeli informaciju Njemici koja nas je zaobišla, ne prekidajući razgovor na mobitel.
Pita me jel rekla sve gramatički točno, bilo je, te dodaje, kako je lijepo za studija boraviti u inozemstvu, možeš bez beda odjenuti što hoćeš. Ajd, onda sam tu tvrdnju i dokumentirao, mada su došla vremena kad se ni to ne smije.

..je prijateljica javila da je opet pozitivna na koronu
to s koronom prelazi sve granice
pekao sam odojak u pećnici
ispraznio perilicu suđa
tako da se drugarica može igrati kad ustane
iz kreveta iz kojeg se ne bih ni ja micao
igra, pogodi logiku gdje je što spremljeno
ali eto, šef pas ima svoje potrebe
vani smo se svađali s jednim prevelikim za naš ukus
i zaskočili jednu malu kujicu
išli smo naplatiti stotinjak praznih staklenih boca
iz dana ponosa, dana slave, bili u eurospinu
prvi, a ja valjda i zadnji put, radila je jedna blagajna,
a ni izbor sladoleda nije naročit
prijateljici smo odnijeli još toplog odojka
i ona je konstatirala da je to lijepo od nas
bolesni svi postajemo pekmezavi
učenici su mi poslali poruku
da sam im obećao poslati zadatke
subotu popodne, pa ti razumij ovu mladež
pobijedio sam indijca na chessarena.com
prešao granicu od 1400 bodova, svi startaju s 1200
osim ovih koji si uplate pro
odmah mi je ponuđen turnir uživo u berlinu
ako se priključim zajednici koja plaća
ja ni u dućanu nisam nikad platio karticom
u međuvremenu sam saznao da se na portalima žale
da u našoj školi ne griju
nemam pojma, uvijek pješačim do škole
ako mi nije toplo ne skidam jaknu
ja jednostavno bitne stvari nisam nikad primjećivao
zadnje vrijeme stalno govorim
ma nije baš tako, jer znam da neizbježno
bit će gore i još gore
i spustio se mrak, spustila se večer
da, još sam razgovarao o depresivnoj poznanici
sa zajedničkim prijateljem koji je kupio
imanje i prastaru dašćaru kod ogulina
kaže da ona tako ima faze dramljenja
koje mora podijeliti sa svima
pa je onda opet duže uravnotežena

sve u svemu prolazi još jedan beznačajan dan...

Evo preko noći sam promijenio mišljenje i nominiram Uranovu pikulicu, odnosno Danielu bez j. Znam da će joj to štetiti ugledu, ali ona zna trpiti udarce, a i Sewenu je draga.
Zašto? :
Voli starije, Martin Walser, kojeg spominje u zadnjem postu ima 95 godina, a Alojz Majetić meni hrvatski najpisac dvadesetog stoljeća s kojim je zajedno objavila knjigu ima 84 godine.
Zato što joj je zadnji post odlično sljubljivanje Erosa i Tanatosa.
Zato što opet piše, tek sam jutros primjetio i prate je dobri blogeri. Najbolje je već upoznala u živo.
Zato što je očito opet zaljubljena (kao što se iz posta vidi uklonila je sve suvišne dlačice :P)
Dobro, nisam naveo baš neki od ozbiljnijih razloga, jednostavno još uvijek dobro piše.

Daniela

S crnim uvodom kao ručkom započeli smo pazarni dan. Hladnije dane, mada sam se prije podne i sunčao na balkonu, volim zbog ovakvih ručkova.

Otišli smo u Tower centar, napravio sam iz pasa uvodni snimak, zanimalo me da li to još znam, isto kao da sam gledao kroz svoje danas zbilja prljave naočale.



Ne znam se igrati na ove dane pa kupujem najskuplje, istina na navodnom sniženju. Sad već zbilja veteranke, Alpina čizmice, počele su za obilnih pljuskova malo vlažiti, i one su bile skupe na akciji, nisam siguran da su dobile dostojnog, na deklaraciji stoji, vodonepropusnog nasljednika u avanturama kroz grad koji teče.



p.s.

Po prvi put neću sudjelovati u nekoj igri ovdje zarad netransparentnosti načina izbora, nominirao bih Sewena, ali na ovaj način i s ovim izbornicima moja nominacija bi mu samo mogla štetiti.

p.p.s.

Termosice s prošlog nagrađivanja zbilja nisu bile loše, naročito dizajn.

Hladno je, baš hladno. Uvijek se sjetim priče jednog Austrijanca o pater familiasu koji je sve probleme rješavao neoborivom logikom, uz osmijeh i poučnu priču. Tako ga je jednom, kad se vratio s posla čekala promrzla obitelj, pokvarila se peć, takozvana naftarica, pomoću koje su se grijali. Otac se samo nasmiješio i odmah krenuo na posao omalovažavajući problem, uz priču, e da ste vi one zime bili pred Staljingradom, osjetili biste što je zima, ne ovo. Logički je kombinirao sve moguće varijante što bi moglo sprečavati dovod ulja, usput pričao o tolikima koji nisu preživjeli opsadu Staljingrada, na kraju se nasmijao, kresnuo šibicom i jednom se i to desilo, eksplodiralo je i otac je završio na hitnoj. Kad su ga posjetili on je samo rekao, nemoguće, nije moglo eksplodirati, a pisac veli da su se tu noć osjećali kao u Staljingradu.
Kod nas ipak nije toliko hladno, Jin i ja smo se zabarikadirali u dnevnom boravku uz TA peć. Sinoć pisano, drugarica je bila na proslavi nekad najuglednije riječke (sušačke) gimnazije, koja prijeti povratiti ugled, kolektiv je uspio smjeniti jednu od najgorih ravnateljica u povijesti ovdašnjeg školstva, istina, glasovanje je prošlo s minimalnom razlikom, gadno je kad se strah uvuče u ljude. Jutros je isto bilo hladno za šetnje, al se eto i sunce izborilo za svojih pet minuta, odmah je ugodnije. Jako suosjećam s ukrajinskim fejs frendicama, par ih znam i s turnira, jedna je bila i svjetska prvakinja, smrzavaju se jer je jedan luđak smislio novi način ratovanja, ako vojska ne može ništa postići, natjeraćemo ih raketama, kojih barem imamo, da se smrzavaju i rjeđe peru. Raduje me da niti jedna od ruskih prijateljica pak ne podržava rat, za vrijeme onog rata, mnoštvo intelektualno nebašslabih je oslijepilo.
Još jedna nevolja kućne širine i prostranstva, stan je bilo mnogo lakše zagrijati, ali neka!

Nakon duge izuzetno hladne noći sad se sunčam na balkonu, radim kasno popodne. Odmah nakon ustajanja pokušao sam uspostaviti kontakt s manjinom fejs frendica koje su ostale u Ukrajini, u Kijevu i Odesi, najljepšem gradu na svijetu, kako jedna piše, nisam uspio, kako je njima tek sad tamo hladno.
Poslije me u šetnji s psom zahvatila teška bedara, sreo sam jednog ratnog veterana iz naselja, psu mu je, ima 13 godina, dijagnoziran tumor, veterinar kaže, ne vrijedi ništa dirati, dok hoda hoda, kad počne padati, zna se. On pak žestoko kašlje, pitam, što je, duhan, veli on više alkohol. Bilo je oko devet i pol ujutro, kaže idem sad k dečkima, oni se redovito nalaze i druže nezadovoljni u svom zatvorenom svijetu. Preksinoć sam gledao video snimljen 2014. u gradiću u kojem sam živio i propadao do druge godine studija, poznato mi dosta lica, uglavnom dođu kao i glazbenici preko ljeta iz svih krajeva svijeta. Ništa se nije promijenilo, preovladava rock glazba, pije se pivo u potocima, žene nekad nedostižne cure, naginju ga nimalo damski, uz bjesomučan ples, iz boce. Svjetovi i ovdje i tamo iz kojih sam se potpuno izbrisao, mada mi se otme ono, to je bio život. Od 2014. do danas dosta lica s videa i mojih prijatelja je pomrlo, samoubilački stil življenja uzima danak. Danas je inače godišnjica i velike pjesnikinje Marije Čudine, koja je u svojim djelima stalno nagovještala svoj tragični kraj, gnoza to neki zovu, bila je dosljedna i tragično završila. Prenosim s fejs stranice Alena Barbića, profesora i svestranog umjetnika:

BAŠ SE VESELIM
"Baš se veselim što ćemo moja starija sestra i ja rano umrijeti,
i što ćemo iza sebe ostaviti plavo nebo i žive dječake,
i što nitko neće znati plakati crno baršunasto,
jer tako plače samo veliko more.
Veselim se i zato što će svećenici i prijatelji imati puno posla
dok pošalju za nama u nebo sve naše snove i sve pse.
Veselim se što će poslije nas i dalje biti toplih ljudi
i velikih očiju i velikih usta do zvijezda."
*poetesa Marija Čudina, rođena je u Lovincu, u Lici, #NDD 1937.

Sunce na balkonu baš ga lijepo danas grije, na početku je bilo zubato, sad više nije.

Slušam jučer u društvu kolegica trač, vjerojatno istinit, o lošoj sudbini dojučerašnjih ravnatelja, osvjedočenih mobbingera. Potpuno sam ravnodušan, čak ni ne pokazujem ni trag radosti, jedna kolegica me pita, jesam li čuo za ono, da oni što vole pse sve manje osjećaju za ljude, odgovorio sam da je teza u prethodnom kontekstu potpuno promašena, jer nas sustav sili da ponekad taktiziramo prema sadistima kojima je dana moć i to nema nikakve veze s psima, koji su uglavnom znatno vredniji pažnje od njih. Isto tako nikad nisam cijenio gomilu koja likuje kad ti koji su imali moć naglo počinju propadati, mada i mene to naravno veseli, al daleko od oduševljenja, imam ja drugih zanimacija.
Naselje nam je pretrpano autima, mislim da je to u gradovima zbilja rijetkost, da je toliki dio grada bez pravog parkirališta, s druge strane barem je besplatno, pa tko se snađe, snađe se. Pogled na noćna svjetla i igre oblaka fascinira. Kakve veze ima sarma s ovim postom, pa super je kad uz dojučerašnje vladare sudbina vise i "obješenjaci."

Nedavno sam uselio u staru kuću
problem sa svih strana
instalacije sve načete
najbolje sve mijenjati
što je nemoguće
u društvu novih ljudi
koji bi sve staro
pobacali u smeće.

Nedavno sam svojim izborom uselio
vrt je lijep, pas je zadovoljan
s balkona pogled na more i bolji svijet
više nikamo ne žurim
sva lutanja su se potrošila
netko mi je rekao da tu ima duhova
ja se bojim samo kolega i ljudi
još malo pa će i posao utrnuti.

Uskoro ću i ja nestati
ako su to mogli Bukovski i Th. Mann
valjda ću i ja znati otići
drugi će nastaviti moje stranputice
dusi će još žešće plesati
neki drugi naivac nakon mene nastaviti
vjerovati da se svijet oko njega okreće
dok mu ne pregori glavni osigurač.

Moju drugaricu, mog psa i mene neće biti briga.

Jučer su čak dvije blogerice na svojim fejs profilima spomenule preminule blogere, spominju se kod obje ili blogerica s kojom se nisam komentirao i blogerica koju sam komentirao u njenoj javnoj borbi protiv bolesti, ali nije uzvraćala komentare, te sam odlučio napisati post o onima s kojima sam se komentirao, a uglavnom se manje spominju. Najprije bih spomenuo moćnu blogericu Levant i njenog psa Oblaka s kojima sam se najčešće susretao u Zagrebu dok sam putovao tamo kao sindikalni leader i svake subote nakon službenog sastanka imao i blogerske sastanke. Nažalost pred kraj svog kratkog života se zbog jednog komentara na drugom blog servisu na koji je nezadovoljna prešla, naljutila na mene i eto... Druga koju još rjeđe spominju je Lobotomia, ona je ovdje imala svoje fajtove, pred kraj života je čak stvorila tad respektabilan nezavisni portal, tu je kod mene proradila taština, jer je prije mene angažirala druge neke blogere, pa sam objavio samo jedan post u rubrici o kućnim ljubimcima, širio sam priču o Jinu gdje god sam mogao. Bila je niska rastom pa sam naravno netaktično reagirao pri prvom sastanku, tko bi rekao da si tako malena, naravno shvatila je i poantirala duhovito na te riječi. Sjedokosog sam upoznao kad je bilo krizno oko izdavanja blogoknjige i kad je dobivao udarce od blogera kojima je vjerovao, pružio sam mu punu podršku. I od njega sam iz prve ruke saznao dosta i o akterima s blog scene s kojima nisam komunicirao, poslije smo chatali na fejsu. Fleurymerogis, sad više ne znam kako se piše bloger, kojeg većina vas nije pratila, uzeo si je nick po pariškom zatvoru u kojem je svojevremeno boravio, al kad se ovdje registrirao krivo je napisao naziv zatvora, tako da sam često griješio upisujući njegov nadimak. Antologijska je njegova pjesma "svi moji psi", a i komentari postova su mu bili izuzetno zanimljivi. Sljedeći koji se preselio u vječna lovišta, ovdje naravno nisu poredani po vrijednosti, je Semper contra, s kojim sam se znao slagati, ali i polemizirati, poslao mi je mailom kratko prije smrti fotografiju duhovito primjetivši, sad i ja imam najmoderniju frizuru poput tebe, meni je prva asocija bila na Hessea. Mrvičak je pak rastom bio najviši, a inače i najkrupniji, nažalost na promociji blogoknjige su Dražana mahom blogerice miješale s Draženom koji nije bio tu i još je živ.
Sigurno sam nekog izostavio u ovom tužnom nabrajanju, al eto, samo sam slijedio tok svijesti...
Predvečer posjećujem blogove, drugarica i Jin čekaju za izlazak.

Danas sam nakon dužeg vremena nevoljno bio u centru grada. Pozitivno je jedino da smo dobro jeli, dupkom ispunjen restoran s autohtonim jelima i pristojnim cijenama. Ostalo mi je bilo krajnje odbojno, ne stranci po Korzu, na neminovnost toga me navikao Trst, čak mi je i simpatična mješavina raznih boja, nego eksperimenti sa smećem, zagrebački poučak, nigdje koševa za smeće. Jinovo govno sam švercao u košu restorana brze prehrane, na Rivi je srećom još sve normalno. Po bankama po kojima smo silom prilika hodočastili različita iskustva, od tupastih službenica ograničenih poput nekih top blogera do jedne iz purgerske banke koja se ne zove po gradu, u kojoj nam je žena za par minuta objasnila sve što nas je zanimalo.
Odahnuo sam doma, grad će me očito sve rjeđe viđati.

Evo me ponovo u gradu, šetamo Jin i ja. On se svako malo bacaka po asfaltu, očito ga svrbi, jučer se šišao i sad je opet i po frizuri najbolji pas na svijetu, ja nastavljam meditacije od prošlog tjedna o prolaznosti života i usput gubim vrijeme na chess.com s besmislenim nerangiranim partijama, evo jedna mi traje dok ovo pišem, tip ne predaje iako je izgubljen, a meni se ne da čekati njegove mozgarije, ionako ni pobjedom ni porazom ne dobivam niti gubim na rejtingu.
Danas sam malo raspravljao s kolegom o kriterijima ocjenjivanja, nevjerojatno što ljude muči, al to su prirodnjaci, njima su zadaci s vitičastim zagradama zakon, a ja eto jadan s toliko staža ne znam baš čemu taj futur drugi i to me ne uzbuđuje previše kao ni te rasprave u koje se ljudi sa žarom upuštaju, ima nešto pohvalno u toj njihovoj volji. Fejs me bolje razumije od nekih koji me kao poznaju i stalno mi reklamiraju novo ovogodišnje izdanje s novim prijevodom Hegelove Fenomenologije duha, knjiga je tek izašla i umjesto za 200 i nešto kuna što joj je cijena, sad se promovira za 100 i nešto kuna, koliko će tek biti kad knjige počnu skupljati prašinu na lageru, mi koji bismo je ipak iz radoznalosti malo imali u rukama nećemo je imati iz nekih principa generacije koja nestaje. Idem vidjeti jel ovaj nepoznati predao partiju ili je odigrao neki jadan potez i meni isteklo vrijeme na satu.