Nachtfresser

Čestitka Jagode Marinić

Evo i za kraj godine ne mogu ne djelovati malo prosvjetiteljski, prenosim čestitku njemačko hrvatske književnice, publicistice i još mnogo toga bi se dalo nabrojati uz ime intelektualke, koja je u jednoj anketi izabrana među pet najutjecajnijih njemačkih publicistica protekle godine. Rođena je 1977. u Njemačkoj, a sad u jednom intervjuu saznajem da su dva njena romana prevedena u Hrvatskoj i to, kako uz osmijeh kaže, jako dobro. Odmah na početku linka gore pratiteljima želi sretnu novu godinu na njemačkom i hrvatskom jeziku, dalje na perfektnom njemačkom citira i Alberta Camusa, da dovoljan otpor današnjem društvu pružaju pojedinci koji samim svojim življenjem svjedoče slobodu. Na donjem linku je dio intervjua kojeg je ona izdvojila kao jednog od najdražih što ih je ove godine napravila, tu se možete uvjeriti koliko dobro barata i engleskim i to nije sve, ali je dovoljno za jedan post. I ja preostalim blogericama i blogerima želim dobro zdravlje i životno snalaženje iduće godine, blogu želim ovako krhkom opstanak, a ako još dvoje važnih blogerica kako najavljuju odu, ja se na ovoj bsky.app (Bluesky) mreži sve bolje snalazim...

Dio intervjua Jagode Marinić

Mamurluk na drugom kontinentu

U SAD-u se ovih dana odvijala presudna borba za vlast, između bilijunaša rasista i rasista idealista. Ovi drugi vjeruju u rasističke ideje, prvima su bile potrebne za pridobivanja širokih narodnih masa, nešto slično kao što se nekad DP odmetnuo od HDZ-a, šovinisti iz uvjerenja. Svijet može biti miran, Muskova struja je pobijedila, Indijac bilijunaš može u Trumpovu administraciju, veliki vođa je presudio u korist svojih kolega po imetku.
U Njemačkoj se pokazalo pak drugo lice demokracije. Dok se po drugim dijelovima svijeta izbori dobivaju izdašnijim financijama i kupovinom glasača (SAD), preplavljivanjem društvenih mreža botovima (zadnje neuspješno Rumunjska i otkriveno u začetku Hrvatska), punjenjem autobusa i dovođenjem na shopping glasovanje, u Njemačkoj je isprobana i izgleda da funkcionira, metoda jednog telefonskog poziva. Musk je nazvao šefa najmoćnijeg, čuvenog Springer Verlaga i cijela država ima servirano u najtiražnijim medijama Muskovo blebetanje da su i za Njemačku jedini spas neonacisti i da nema govora o nekoj poveznici s Hitlerovim vremenom, mada je i ilustracija uz Muskov proglas za AfD, kao spasitelja Njemačke, varijacija stiliziranog nacističkog plakata o Hitleru kao spasitelju. A demokratske snage, pitate se, demokratske su zbunjene tolikom drskošću i ne snalaze se, glavna urednica "Welta" je otkazala daljnu suradnju šefu i postala medijska heroina, redakcija se distancirala od napisanog, al jbga, demokracija je, para vrti gdje burgija neće.
Ljudi su sretni jer još uvijek imaju izbor između bilijunaša u razvijenom te milijunaša u manje razvijenom svijetu.
p.s.
Glasovao sam iz dužnosti, čujem prve ankete, možda neće ni biti nepotrebnog troška drugog kruga, ja sam svoj glas već tradicionalno "bacio" i uvijek ću to raditi. Inače post sam napisao jutros, nisam stigao poantirati, a sad sam poantu već zaboravio, uostalom nije ni bitno, živimo u svijetu kakav jest, ostaje samo nada da je Žižek u pravu i da je gore bolje...
p.p.s.
Brinite za sebe ovih eksplozivnih dana da ne bi završili izgubljeni poput mačka sa simpatičnog linka :D

Demonstranti

Ovo vrijeme legalnog eksplozivnog divljanja me iritira, znam da živimo u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu i da političari o tome moraju voditi računa, ionako si jadnici željni pažnje daju oduška skoro cijeli prosinac. Jin je uglavnom shvatio da je u stanu siguran, bojim se samo svojih reakcija, ako mi opet prije desetak godina padne slično sredstvo blizu, neću ponavljati što se dogodilo, različite su bile reakcije kad sam događaj opisao naravno na FB. U nedjelju su i kod nas eto izbori, pažljivije pratim one za nas važnije u SAD-u, Njemačkoj i Francuskoj, izlazimo redovito na birališta, pa ćemo vjerojatno i u nedjelju. pročitao sam bsky.app mreži konciznu analizu kandidata od jedne od najproduktivnijih hrvatskih političkih analitičarki, na rođendanu smo ovaj put samo minutu posvetili toj temi, sve jasno za prvi krug s jednim izuzetkom, a to nisam kao obično ja. Inače ja bih pozdravio promjenu kalendara, nakon Božića odmah Silvestrovo, nek se banda odmah ispuca.
Inače bivša blogerica koja sad živi i radi u Beču, na svom fejsu jutros piše da ove godine ni petardu nije čula, što me iskreno čudi s obzzirom na visok postotak Srba, Hrvata i Bosanaca koji tamo žive.

"Djeca iz zabave,
gađaju kamenjem žabe,
žabe umiru za ozbiljno."

Erich Fried

Više čitati

Vidim počeli su rezimei prošle godine i iznošenje odluka za iduću. Počet ću s pozitivom, u mirovini sam. Doživjeti to u sustavu kakav jest smatram velikim uspjehom, oslobođen sam sustavnog zatupljivanja. Neki su toliko otupili da bi i nakon 65. nastavili raditi i sustav im je polako počeo dopuštati, to su uglavnom oni koji inače ne znaju što bi sami sa sobom ili oni rjeđi koji moraju raditi da bi prehranili druge.
Više nisi radno ovisan što naravno dovodi i do preispitivanja kruga prijatelja, neki kao jedna moja prijateljica svejedno to rade, kao dio neke rutinske higijene na kraju kalendarske godine, neki definitivno otpadaju, a neki se potencijalno dodaju. Meni se to poklopilo s hakiranjem FB računa i otvaranjem novog gdje sam počinjao od nule. Najlošija administracija uopće na društvenim mrežama mi je postupak neželjeno učinila zanimljivijim, naime ograničili su mi broj prijatelja koje u par dana mogu dodati, ja za to nisam odmah znao pa sam kvotu potrošio otprilike po abecedi prvi dan, te sam imao vremena za razmišljanje koga mi je prioritetno dodati kad se opet smiluju, za neke stvari mi je FB chat u reali najbrži i najpraktičniji. Međutim, ne možeš ti samo razmišljati o tome što ti je najkorisnije i najpraktičnije u životu, svi imamo i izuzetno osjetljive i uvredljive osobe u prijateljskom okruženju, te naravno onaj najbliži krug prijatelja koji nije takav i koje svakodnevno srećeš, ali će se moguće zapitati, zašto je ovaj dodan prije mene, a ja sam eto uvijek tu kad treba. Srećom stvar je spasila ona velika manjina koja je na drugim profilima vidjela da virtualno ponovo "postojiš" i sami ti" ponudili prijateljstvo". Pomogle su i dvije političarke i jedna šahistica, te bivši dobar prijatelj koji su oklijevali s prihvaćanjem moje ponude pa sam te ponude mogao jednostavno poništiti.
Vraćam se stvarnom životu i onoj malo tamnijoj strani. Poslije godine corone ovo je bila najmračnija godina, od doslovno problema s vidom, a inače nitko u kući na području zdravlja nije ostao netaknut, nakon par skoro idiličnih godina. Došli smo do faze kad su sve želje vezane uglavnom za zdravlje, ambiciozniji planovi kojih ima su pali u drugi plan.
Iz vedra neba, nisam imao pojma, čujem ide Milijunaš u drugoj prostoriji pa prekidam ionako predugačak post...

Božić kod Dolores 2024

Za badnjak je drugarica prvi put kuhala sa svježim bakalarom, po malo modificiranom receptu s neta, ispalo je izvrsno. Nismo išli vani jesti, iako je i to bilo u kombinaciji, što se tiče izlaska u te dane, nećemo zaboraviti kad je bivši vlasnik meksičkog restorana riječkoj rivi priredio svečani ručak za najvjernije posjetitelje, među kojima smo bili i nas troje, hobotnica ispod peke u zaključanom restoranu. Stara dobra nezaboravljena "Bodega".
U svetoj noći u Rijeci tradicionalno divljaju kršćani bombaši, nikad neću shvatiti kako HDZ tvrđava Virovitica uvijek za Božić i Novu godinu ispadne toliko civiliziranija od kako vele, da pukneš od smijeha i bijesa, crvene Rijeke. Mi nismo bili na ukrašenom Korzu niti ćemo vjerojatno ni biti, dovoljno što sam danas čuo od ljudi u koje nemam razloga sumnjati, svaki kafić i većina štandova ima svoju glazbu, u svima glasnoća tuta forca, meni je i od slušanja opisa bila muka, ništa bolje od najboljeg srednjoeuropskog božićnog sajma u Zagrebu.
Drugarica se čudi kako ne razumijem te dinamitaše, veli pa to su samo jadnici koji upravo vrište za malo pažnje koju nemaju ni u društvu ni obitelji. Uzdrmani očevi obitelji koji dokazuju muškost pred djecom jačim petardama od susjedovih, znaju da ustrašena policija ne jebe zakone u koje datume je dopušteno divljanje.
Kod Dolores nakon standardno odlične juhe, jeli su se ovaj put odojak i puretina, sve iz pećnice sljubljeno s krumpirom i povrćem, jedan sam od rijetkih što uvijek daje prednost odojku i svinjetini uopće. Uostalom u zadnje vrijeme su mi kolači bitniji, pretpostavljam da će to biti sljedeće što ću si morati u dogledno vrijeme strogo zabraniti. Dolores je opet radila varešku gibanicu, rijedak je to recept, u Varešu se radila drukčije nego igdje drugdje, naravno uz to su išle i torta i kolači uobičajeni za ovo razdoblje, svaki put se iznenadim koliko je domaća Mađarica ukusnija od inače dobre kupovne, ne znam definirati zašto.
Inače domaćica je konstatirala kako bse vide znaci starenja, njih troje što je pilo vino svladalo je samo dvije boce, eh kad se sjetimo kako je to nekad išlo :D

Nije vrijeme za iskušavanje ozbiljnih poslova, oni koji nisu već otišli u snijegom pokrivene krajeve, pripremaju se za blagdane i praznik. Vjerojatno je dosta njih poput mene jučer brzo prestalo pratiti sučeljavanje predsjedničkih kandidata, ja sam zbilja imao dobru volju, ali jednostavno ne ide.
Mlada simpatična susjeda, ima i takvih, se s prijateljicom odvezla u cjelodnevni izlet u Trst, djeca baka servis. Druga kolegica s bivšeg posla je žurila, njih šest mladih gospođa s dva auta idu na cjelodnevni izlet u Graz. Djeca baka servisi. Zanimljivo da dečki imaju drukčije izbore ili izgovore kako će provesti dan, od nekadašnjih nas, tako cure barem govore, na jednoj strani posao, treninzi ili teretane, na drugoj bazen s društvom ili teretana. Mi nekad išli na piće ili "u štetu", no valjda i ovi ipak malo zaruže. Na novom fejs profilu vidim još dva odredišta za naslikavanje uglavnom ženskih društava ili su se samo one fotkale, jedan masovniji provod u Ljubljani, a u Zagrebu na adventu samo bivša blogerica koja živi u Beču i to u dosadnom društvu svoje obitelji.
Toliko o prethodna dva dana, danas baš svi spremaju bakalar, nije to uvijek bilo tako. Na riječkom Korzu se dijele velike količine bakalara na sve načine spremljenog, ali u 10.30, Jin ima injekciju u 11. Uz obližnje boćalište je novootvorena birtija, oni su isto najavili bakalar za danas, drugarica je isto ove godine kupila svježi...Za badnjak ću vam svima poželjeti ukusan ručak, za Božić smo mi pozvani kod Dolores, a za vas se uglavnom ne bojim, inače praznovjerno ne žurim s čestitkama.
Jučer smo bili na mimohodu kod obližnje velike osnovne škole, skupilo se dvadesetak ljudi točno u 18 dvadesetak ljudi, zatim je puklo eksplozivno sredstvo jako blizu, te smo Jin i ja pobjegli tražeći sklonište od divljačkog neprijatelja koji već na svakom koraku i u svako vrijeme napada i smanjili broj mimohodnika, nastava je navodno u petak još završila, preko Korza je istovremeno bio organiziran gradski mimohod, pa nije bilo za očekivati veći odaziv. Svijeće smo zapalili, onu s hrvatskom trobojnicom ravnatelj i mi običnu ali veću, nakon slikanja i razlaza smo ih pokupili, jer su po gradu primjećeni pojedinci punih vreća pokupljenih svijeća, ništa nas više ne smije iznenaditi.

Ljubimci radničke klase

Prije dva dana, još prije zadnje tragedije, Tamara Šoić poznata kao osnivačica najutjecajnije nastavničke grupe "45 minuta", pisala je lucidno, kratko i odrješito, o silovanju informacijama u našim medijima. Ni ja nisam nikad želio znati niti me zanimalo tko je ta Maja Šuput iz njenog primjera, da nije kvizova na teve uspješno bih izbjegao i upamtiti njeno ime, kolegica mi je dok sam još radio objasnila da se radi o seljančuri udanoj za nekog i to mi je bilo dovoljno. Danas sam prolazeći kroz kuhinju u kojoj je bio uključen teve velikih dimenzija, uspio vidjeti kako izgleda, meni je bila simpatično odjevena, išao je užas od emisije koju nitko nije gledao, ali eto, već smo navikli da je uglavnom uključeno. Očekivao sam po opisu drukčiji outfit, ali ipak nisam mjerodavan, ja inače skoro uvijek simpatiziram neobične odjevne kombinacije. Ne zanima me ni koliko Arena i drugih dvorana su napunile ni što pjevaju te Prijovićke ili Cece ili ako hoćete Brene s čijim repertoarom sam svojevremeno upoznat. Isto tako sam pratio uživo prijenos ulaza posjetitelja na koncert Rammsteina u prekrasnom Waldbühne prostoru, praćen glasnim prosvjednicima, među onima koji su ulazili bila je jedna prijateljica, među bijesnim uglavnom prosvjednicama druga. Nisam njih dvije vidio, ali me iznenadilo koliko je među posjetiteljkama bilo simpatičnih djevojaka na koncertu tih muških šovinističkih svinja.
Zato me zanimalo i malo me manje iznenadilo da je ipak i većina žena kao i velika većina uvjetno rečeno radničke klase glasovala za prihodno najudaljenije od njih (vidi link na vrhu).
U stvari sam htio pisati o nečem drugom. Sva moja njemačka ekipa je za razliku od većine Hrvata i Amera informirana, pored ostalih portala, primijetio sam na bluesky (bsky.app) mreži, gdje su se nakon twittera uglavnom preselili, najčešće citiraju Zeit ili Taz, ovisno koliko su lijevi. Tako sam odmah saznao sve o njihovom magdeburškom teroristu, od motiva do povoda suludom činu. Saznali smo i da među opasnom krajnjom desnicom u Njemačkoj vlada Mishima kult, ispiti muške hrabrosti i okrutnosti od dječačkih dana, kult tjelesne snage, a poznato je da je iako oženjen Mishima bio dobro poznat u homoseksualnim krugovima, nešto kao bivši vođa austrijskih neonacista, šefica AfD-a za razliku od njih je čista lezbijka, a svi su deklarativno za brak kao stup društva. Riječi bez djela za Mishimu nisu ništa, Mishima je nakon neuspjelog državnog udara u korist cara izvršio ritualno samoubojstvo. Saudijac je pak bio ogorčen različitim odnosom prema sirijskim i saudijskim izbjeglicama, potonjima je u domovini prijetila smrt, a njemačkoj diplomaciji je najvažnije održati dobre odnose s moćnom saudijskom, pa su tako i ovog, poslije suludom deklarirano desnog ubojicu ispitivali dan prije čina u policiji u sporu na prijavu saudijskih vlasti.
Bila je i polemika oko želje majke ubijenog devetogodišnjaka da se njegova fotografija s punim imenom i prezimenom i par riječi o njemu dijeli društvenim mrežama, neki iz mog društva su to napravili, neki ne. Kod nas koliko sam primijetio svi površno prate Index, ne zbog kvaliteta, nego brzine mijenjanja vijesti i živih prenosa prosvjeda i sličnog. Lijeve i desne, liberalne i konzervativne medije mi nemamo, dobro sam se nasmijao kad mi je bivša kolegica jednom kontrirala, a narod.hr :D.

Jučer smo obilazili supermarkete, javili nam da je stigla dijabetička "mokra" hrana za Jina, pa onda smo o istom trošku nabavljali i osnovne namirnice za nas. Jin i ja bi običaju čekali vani, nije ovo Zapad, u Trstu smo vidjeli druge pa i mi ušetali s Jinom čak i u onaj Spar u centru, poslije sam vidio za to mjesto donekle normalnu zabranu (miris hrane zna uznemiriti naše prijatelje), ali nitko nije reagirao, nitko ništa ne primjećuje. Uostalom obojica volimo s distance promatrati užurbane i uznemirene ljude.
Drugarica je jučer bila relativno zadovoljna ulovom, naročito jednom "lovinom". Po prvi put smo u supermarketima naletjeli na domaći neretvanski limun. Ove godine ga nismo ni probali, rijetko ga je bilo za naći, a onda po nebeskim cijenama. Pamtim da sam konstatirao, tko ga je probao, sjećat će ga se, isto kao što se dogodilo s onim kvalitetnim dalmatinskim pršutom, sad shvaćaš da je od ovog što se prodaje kao takav kvalitetniji jeftiniji Parma iz Trsta, pravi paški se još može naći, ali ga dobro zamjenjuju znatno jeftiniji livanjski i neki nizozemski i tako to, da ne nabrajam dalje, meso neću ni spominjati. Ja sam odmah pitao umjesto veselja kao iskusni znalac na području tržišnog gospodarstva, je li "fake" ili skup "ko svetog Petra kajgana", ona je odgovorila, prošao je osnovnu provjeru, tu vjerojatno znaju moji blog prijatelji, zagrebe se malo po površini i uglavnom se ne možeš prevariti, istina primijetio sam da neke iz uveza znaju naparfemirati, pa mirišu skoro kao limun od Annabonni, te zaboraviš na provjeru, događalo se. I zbilja je ovaj neretvanski pravi i čak jeftiniji od onog iz masovnog uvoza, očito su se neki novokomponirani hrvatski trgovački meštri prevarili, nije to pršut ili vino da baš može stajati, pogotovo netretirano kako se reklamira, a naša država u tom sektoru kontrole još kako tako funkcionira.
U školstvu ni sigurnost kao ni išta drugo ne funkcioniraju i o tome više otkako sam izvan sustava neću pisati, suosjećat ću s bijesom kolega koji se još bore, zbog ove tragedije, davno sam još pisao, čak nesmotreno otkrio o kojoj školi se radi, danas bi me se zbog toga moglo tužiti, kako sam prošao, želeći se kao županijski sindikalni povjerenik držati protokola, znači prošao sam uzduž i poprijeko nekoliko katova veće osnovne škole, tražeći kancelariju ravnatelja ili barem zbornicu, za prijaviti županijski sastanak i presicu u toj istoj školi za nekoliko dana. Na kraju sam naletio na spremačicu koja je izašla iz jedne prostorije razgovarati na mobitel i ona mi je, ne prekidajući razgovor. pokazala prstom smjer, sreo sam samo tajnicu, rekla mi je, budite bez brige, ne trebate ostavljati broj mobitela, možete tu sastančiti u školskoj knjižnici, reći ću školskoj sindikalnoj povjerenici, ako nešto iskrsne da Vam javi. Uostalom trebali ste telefonski najaviti svoj dolazak pa bi Vam i ravnateljica možda našla termin (neću napominjati da se na javno navedene telefone nitko nije javljao). Što mislim o našem školstvu sam napisao i dijagnozu dao u postu izdvojenom ovdje na blogu iz 2014. godine, stvari su se nakon ministrovanja Divjakice i Fuchsa samo još drastično pogoršale...Tamo me nekad cool bloger Plastic u opširnom komentaru kritizirao da svi dijagnosticiraju, nitko ne nudi rješenja (čitanje s nerazumijevanjem zovem ja to), a jedna divna kolegica, koja sad već duže živi vani napisala, što za slučaj od jučer potpisujem, nezadovoljstvo se pretvara u bijes ili nešto tako, ne da mi se ponovo čitati.

"Kad pojedinac osjeća zajednica posrće..."
Aldous Huxley

Zanimljivo da su ovih dana, ne snalazim se dobro u vremenu, stalno u nekim obavezama, blogerica Annabonni i prijatelj kojeg sam spominjao u zadnjem postu, skoro istovremeno citirali Fromma, on na svom FB profilu. Fromma osjetljivije duše sve više ponovo čitaju, aktualan je kao u trenucima kad su njegovi tekstovi nastali. Nije daleko u umijeću prorokovanja budućih sad već sadašnjih društvenih nevolja ni Aldous Huxley, kojeg sam pak nanovo iščitavao drugim povodom, ali suština je ista, a nepogrešivo se osjeti promatrajući užurbanost ljudi u predblagdanskom vremenu.
Meni su pak nabili KBC termine u zadnja dva dana. UZ termin zakazan prije pola godine prolongiran je za ravno sat vremena na licu mjesta, dovoženi su hitni slučajevi u ležećem položaju. Jučer sam kod retinologa na pregled još ranije zakazanom od ovog za UZ, došao u 7.30, pola sata prije termina i početka radnog vremena, bilo je već ljudi, ali odmah sam primljen i pregled je počeo, u 8 i 5 sam već bio gotov te žurio na zadnju injekciju te vrste, savjesni djelatnici su nevjerojatni i spašavaju sustav. Već sam nakon kratkog razgovora, poslije nezadovoljavajućeg rezultata pregleda, potpisao mladom specijalistu suglasnost za ulazak u program eksperimentalnog liječenja s injekcijama nove generacije, poslije sam guglao, u SAD su s tim krenuli 2022, meni je tretman predložen samo za ovo zdravije oko, za drugo se očito ne isplati trošiti društveni novac, beroši žive u komunizmu, njima svakome sve prema potrebama, nama demokracija, sloboda i kapitalizam.
Većini pacijenata u bolnici se ne žuri, mladi standardno bulje u mobitele, nađe se neki veseljak srednjih godina koji glasno galami da ga je poslao uvaženi primarijus taj i taj, takve iskusne sestre rutinski šalju u drugu zgradu, iz koje će ih vjerojatno opet dobrano živčane vratiti ovdje i život ide dalje kao da se ništa bitno ne događa, tako se tu očito i umire. Ja sam primijetio da je i bor na hodniku ukusno kićen, fotkao sam ga i stavio na novi, konačno uspješno otvoreni FB račun s identičnim podacima kao na hakirsanom prvom, Annabonni koja obično ne čita samo naslov foto albuma, u kojem se bolnica ne spominje, je komentirala da je sterilno kao u bolnici, znači uspjela fotka :D.

svjež poput pečenog pileta u supermarketu
meso staro, a friško iz pećnice
spremam se za egzekucije
ne ide to kod mene za jedan dan
pas ne želi u jutarnju šetnju
navikao da mu se nude stalno nove prilike
ja ne znam što ću s vremenom
greškom ustao u triipol umjesto u pet
evo i google me korigira
ne smije se pisati triipol
a bogami i google je crveno podcrtano
svjež prijatelj pjesnik iz druge vremenske zone
objavljuje na fejsu kojem konačno mogu pristupiti
svoj novi prijevod borchertove priče
noćna nacistička patrola sreće zaljubljeni par
za drugog rata u okupiranom parizu
ljubav okupatorskog vojnika i domaće djevojke
nisu svi uniformirani panduri glupi
jedan se, kad su već prošli vraća
kopka ga način ženinog šminkanja
pa legitimira zabranjenu ljubav
pišem mu na chat oko 4 ujutro
ja baš razmišljam o borchertovoj
pa noću spavaju štakori
on je kaže i to preveo, to "doch"
je uvijek problematično kod prijevoda
sjeti se pa pita koliko je
kod tebe sati, zašto ne spavaš
čekam, odgovaram, još mi nije priopćeno
jel mi možda otkucava vrijeme...

Lijepa priroda, asfaltirani šumski put odjednom prepun automobila, vozila se oprezno moraju obilaziti. Šuma još kako tako očuvana, čak ni crnogorica nije previše ogoljela. Sve puno poznatih lica, neki prepotentni kao nekad, neki majstorski ljubazni, drugi teatralno natmureni. Ima tu i onih dragih ljudi, istina malo fizički promijenjenih, o kojima dugo ništa čuli nismo. Tu je i bivši gradonačelnik i pročelnici uz dio nekadašnjih radnih kolega. Mjesto ne pamti tako masovan oproštaj. Samo nas dvojica opravdano ostajemo van groblja, ja s psom, on s dijagnozom. Glasno pričamo pa se udaljavamo, radije nego se stišati. Klape su otpjevale tri pjesme, nismo uspjeli razaznati koje. Ja sam rekao sigurno "Fala", nisam pogodio...

Lenjin više ne stanuje ovdje

Teška je bila ova godina, u jednom momentu sam imao dojam da će nas sve pokopati, najgora poslije onog covid razdoblja. Sad u zadnjem periodu odlascima kao da nema kraja...
Jučer je preminuo Wolfgang Becker, redatelj filma koji sam prije par postova spominjao "Zbogom Lenjin". Ta, kako kritičari vele komedija, je izazvala novi val takozvane ostalgije u Njemačkoj, odnosno potrošačke pomame za proizvodima tipičnim za razdoblje bivše socijalističke Njemačke. Becker je u intervjuima stalno naglašavao da su kritičari koji su film proglašavali nostalgičnim, čežnjom za bivšom državom, film površno gledali, fulali cijeli fudbal. Ni on ni većina drugih "ostalgičara" ne osjeća nikakvu nostalgiju za bivšim režimom i autoritarnim sustavom, ostalgija je na neki način suočavanje s pozitivnim momentima vlastitog odrastanja i spoznavanje nekih vrijednosti prošlog vremena koje su ostale nadmoćne onima pobjedničke konzumerističke ideologije. Porazom diktature u paketu su poraženi humanizam, empatija, solidarnost, sve ono što su njegovali uzajamno veliki mali ljudi, žrtve svih sustava.
Otišao je veliki čovjek, pamtit će ga se po Lenjinu iz naslova njegovog najpoznatijeg filma, prema kome nije gajio ni najmanju simpatiju, ali to je sudbina svih nas u društvu koje se usavršava u svojoj površnosti.

J-zlo blogerica

Na bloger.hr je bila jedna od najčitanijih pjesnikinja, osporavana poput mene od onih koji su se nametnuli kao autoriteti, no mi smo se, uz par veličina poput UImeRime blogera međusobno čitali i podržavali i to je bilo najvažnije. Bila je prva riječka blogerica koju sam upoznao u reali. Vrlo brzo se nametnula mlada i prodorna na učmaloj kulturnoj sceni, objavila dobro prodavanu zbirku poezije "Treš", napisala predstavu ni manje ni više nego za Hrvatsko narodno kazalište "Ljepotica i zvijer" koju je režirao ni manje ni više nego Vito Taufer, uvijek hvaljena i osporavana, bila je jedan od pokretača Ri Porto Etno festivala, gdje se uz world glazbu promovirala i internacionalna manje poznata kuhinja. Spajala je u svojoj karijeri moguće i nemoguće, sad se otisnula u estradne vode i s poznatim izvođačima izvornog sevdaha kombinira i to očito uspješno techno ritam, poslušajte pjesmu uz tekst na linku....

O Informiranosti ljudi i pasa

Čitam jutros iskaze ljudi oslobođenih iz sirijskih zatvora. Najjači dojam su na mene ostavila, usprkos svim strahotama otkrivenim unutra, svjedočenja onih iz potpuno od okoline izoliranih samica, te pogubljenost u vremenu i prostoru. Jedan je tako pitao:"Je li nas oslobodila Saddamova armija?", tko ne zna, radi se o davno svrgnutom i pogubljenom iračkom diktatoru. Dobar dio njih ne može ni približno odrediti, koliko su vremena proveli zatvoreni. Netko će reći, radi se o barbarskim Azijatima, u civiliziranom svijetu to nije moguće. Ne dame i gospodo, o takvom pokušaju slamanja ljudi svjedočila je u spisima iz zatvoru Stammheim kod Stuttgarta Ulrike Meinhof, njemačka gerilka ili teroristkinja, kako hoćete, iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je u zatvoru ubijena ili se sama ubila, ovisi čijim informativnim izvorima vjerujete, ljudi nemaju pouzdane detektore istine i laži poput pasa iz gornjeg linka. Znam da mi je strašno bilo čitati svjedočenje u prvom listu o boravku u zvučno izoliranoj samici sa upaljenim svjetlom određene jačine koje se ne gasi ni danu ni noću i tehnikama koje je koristila zatvorenica ne bi li ostala normalna.
Neki će reći o ovom zadnjem slučaju, vjerojatno se radi o najzatucanijim opasnim islamistima ionako potpuno ispranog mozga. Svejedno se kao u kultnom filmu "Paklena naranča" postavlja pitanje dopuštene cijene preodgoja. Ne znam zašto me i asocijacije vode i nježnoj komediji "Zbogom Lenjine" u kojoj se starici osigurava da umre okružena vlastitim iluzijama, spokojna...

Nova dekadencija

Najspektakularniji oproštaj s Muskovom društvenom mrežom su napravile u svakom pogledu zanimljive, meni do sad nepoznate, djevojke iz benda "The Last Dinner Party". Volim inteligentne provokacije i istu takvu promociju, u današnje vrijeme tako rijetke pojave, glazba i scenski nastup su mi prihvatljivi, a kad sam pročitao intervju te zahtjev da jednom riječju opišu svoj glazbeni stil, cura odgovorila "dekadencija", bio sam razoružan. Neću navoditi asocijacije na jedno vrijeme i jedan film, koje su mi odmah navrle i završit ću. Preko blogera Blumija došao sam do Taylor Swift, možda eto preko mene netko otkrije ovaj osebujan bend, mislim moje dvije bivše učenice iz sada drugog razreda srednje sigurno odavno znaju za njih....

Kad sam počeo lutati bespućima interneta u Hrvatskoj su postojali samo forumi, nisam se snalazio na tim forumima i u prizemnim političkim diskusijama, tko je veći Hrvat, jezične diskusije koja je ispravna hrvatska riječ i koji su hrvatski sufiksi, u kulturi su žigosani relikti prošlog vremena i slično. Pobjegao sam na novu njemačku virtualnu zajednicu red7.de, koja je naglo rasta, ja sam bio među prvoborcima, a u vremenu najvećeg uspona bila je to treća po masovnosti zajednica u Njemačkoj, pisao sam i komentirao na njemačkom, u jednom momentu bio i na listi top10, ali eto, i kod njih jači gutaju slabije, kupio ih je gigant Pro7, urednici promijenili orijentaciju, koja u stvari nije ni postojala, čisti bazični kaos. Više se nisam osjećao tamo dobro, kod nas su se pojavili blog servisi i ostalo je blog povijest. Bio sam siguran da će to kratko trajati, uređivanje je ovdje bilo još mnogo katastrofalnije nego na kraju tamo, no morao sam negdje vježbati novohrvatski, potpuno sam se odvikao od njega, a trebao mi je na poslu za objašnjavanje finesa njemačkog jezika. Mislio sam da u prilično zatrovanom ozračju neću dugo opstati pa sam otvorio facebook i twitter račune. Na facebooku sam izgradio i njegovao zbilja širok krug poznanstava iz cijelog svijeta pa sam twitter zanemario, a otkako ga je Musk preuzeo i zamrznuo račun. Onda su mi na ovom starom bolesnom kompu koji sam morao reaktivirati, pukle najslabije karike, google i facebook računi, google sam vratio, a izgleda da je to za facebook nemoguće, zbog njihovih totalno blesavih postavki sigurnosti i očajne službe za korisnike. Na Muskovu x mrežu sam ovdje stavio link prije par dana, reaktivirao sam se kad već ne mogu na facebook. Jučer mi je prvo palo na pamet ići vidjeti kako moje berlinske frendice komentiraju promjene u Siriji i novonastalu situaciju i mjere oko sirijskih migranata. Čekalo me iznenađenje, oba računa su ugašena, odnosno napustile su x mrežu.
Tek kod treće starije bivše piratice sam našao objašnjenje, ekipa iz Ljevice i Zelenih se masovno u jednom danu prebacila na meni do jučer nepoznatu bsky mrežu. Ona se dvoumi jer joj vršnjakinje i po bolnicama doslovno provode zadnje dane tipkajući na svoj twitter, a i ona se osjeća slaba za novi početak, a bez društvenih mreža sama i bolesna ne može. Googlao sam, decentralizirana platforma kakav je prije Muska uglavnom bio i twitter, a osnovao ju je jedan od originalnih suosnivača twittera, koji je u doba njegove najveće popularnosti otišao jer nisu zadovoljeni njegovi standardi demokratičnosti i zaštite privatnosti. Epilog: gdje svi Turci/Turkinje i mali Mujica, pisat ću i na njemačkom i na hrvatskom, na toj me mreži već dočekala i postala mi prva, zasad i jedina pratiteljica vojvođanka Jelena Jovanović, sad već legendarna prva piratica s prostora bivše države :D.

bsky.app

WC opet poskupljuje

Transparentan WC

Otkako su mala i velika nužda u zemljama EU na autoputovima i kolodvorima "privatizirane" bezobrazluku nema kraja. Najveći nuditelj usluga, koji se kod nas srećom još nije probio na tržištu, za svoje automatizirane toalete, koji rade 24 sata, traži sad već 1,50 eura za jednokratno ulaženje, makar to samo bilo samo osvježenje vodom nakon noćne vožnje. Reagirale su samo organizacije mladih političkih partija, najprije socijaldemokrata, slijedili su ih ostali, mada je to mladima, uvjerio sam se na maturalcima, najmanji problem. Sjećam se kad su se tek ti WC monstrumi s fizičkim preprekama pojavili, kako je jedna od mojih prvih generacija, vješto, uz uzajamnu solidarnost i pomaganje svladavala te prepreke. Ili kasnije, pri noćnom dolasku u Berlin, na autobusnom stajalištu je bio samo jedan običan WC na pomična vrata, trebalo je ubaciti kovanicu od 0,50 eura, prvo je jedna učenica to napravila i obavila svoje, dvojica kršnih momaka nisu dopustili zatvaranje vrata, dok se ekipa nije izredala poluotvorenih vrata, i neke cure, ne samo dečki, dok jedna nije inzistirala, pustite vrata, ja ću platiti, ubacila je kovanicu i vidi vraga, vrata se nisu otvorila, poludjela je. Najjači dečko u razredu je kavalirski ubacio drugu kovanicu, ova svoju nije mogla prežaliti, i otvorio se WC. Poslije je dečko konstatirao, da bi oni našli načina razvaliti vrata, da je i ovu kovanicu "progutalo". Za razliku od mladih koji kad ih pritisne reagiraju, stariji šute i disciplinirano trpe sve ucjene i sve veće bezobrazluke, ne samo s toaletima, najaktualniji slučaj je s cijenama na adventskim sajmovima, koje bi očito komotno mogle biti i više, ništa se ne bi promijenilo.
O Japanu su na svojim blogovima ovdje pisali Teuta i Morski, Teuta nas je nedavno jednim videom podsjetila, dok je to na svom wordpress blogu napravila blogerica ovdje poznata kao Ani ram. Ona je duže boravila pa je mogla temeljitije pisati o sitnicama koje život znače pa i temi koju sam ovdje načeo. Njoj se kao mami svidjelo što ne mora za kćerku na dječjim igralištima tražiti grmlje, kad mjehur proradi, čist WC je svugdje na raspolaganju. Inače svi javni WC-i su besplatni i besprijekorno čisti, Wenders, svježi zasluženi dobitnik europske nagrade za životno djelo, je u svom zadnjem filmu opisao svakodnevnicu WC čistača u Tokiju (Perfect Days- ja bih dodao, ne samo dani nego i film), tu je i mene oduševio s prikazom prozirnog javnog klozeta i načina funkcioniranja (drugi link gore). Sad se postavlja pitanje, i Japanci imaju demokraciju i kapitalizam, kako kod njih mokrenje i kakanje mogu biti besplatni u urednim prostorima, dok je u EU "iz nužde" sve skuplje, to bi za sobom vuklo druga pitanja, npr. obnove nakon čestih potresa, pa nećemo širiti temu...

Sa 73 beskućnik

Od ovakvih stvari nemoćno uskiptim, ne piše se niti priča o njima, osim eventualno prigodno u adventsko vrijeme kad se organiziraju i neke akcije, da ne bude nesporazuma, svaku smatram dobrodošlom, kao što sam pozdravljao odluku i mrskog mi Linića, da umirovljenici dobiju besplatnu godišnju pokaznu kartu za javni prijevoz, od svih ismijavanu populističku akciju, sad nemamo ni to, kao što pozdravljam Plenkoviću odluku o 80 kuna jednokratne pomoći i te kako pomažu u borbi s režijama. Naravno problemi se tako ne rješavaju, ali nema veze, budimo realni, tražimo moguće.
Novi list organizira tradicionalno noćenje poznatih pod vedrim nebom s beskućnicima, koje se još tolerira u prostoru pred nekada velebnom halom Export drva, organizira se koncert, okrepa i humanitarna akcija, sve propraćeno kamerama i to isto tako pozdravljam. Neke od tih beskućnika sam sretao za vrijeme svojih vikend ludovanja, od nekih znam životne priče i legende, zajedničko mi je da svi ignoriraju noćna svratišta za beskućnike, vođena od humanitarnih organizacija koje pomažu grad i crkva. Većina koristi povlasticu besplatnog korištenja javnog kupatila, koje zalutali namjernik plaća, jednom sam se i ja uvjerio prije dosta godina, uredno je bilo za svaku pohvalu. Valjda svi ovi stalni na navedenoj lokaciji su skloni alkoholu i uvjetno rečeno, beskućnici djelomično svojim izborom. U prihvatilištima, naročito ovom katoličkom, strogo je zabranjen ulazak pod utjecajem alkohola, kod onih koji ne jedu redovito to se lako osjeti.
Sve ima nekog smisla, ali postoje i ovi drukčiji slučajevi, koji se valjda s razlogom ne spominju, valjda bi uznemiravali ionako nadrkanu javnost. Takav je slučaj koji spominjem na silom prilika reaktiviranom računu na Muskovoj x mreži (link na vrhu). Čovjek 73 godine, umirovljenik, izgubio je sudske sporove i maltene preko noći deložiran i postao beskućnik. Niti pije pretjerano, niti puši, u radu proveo radni vijek, nešto baš kao ti i ja. Pismen je, javio se sa svojom pričom novinskim kućama, u jednoj su eto stjecajem okolnosti tražili prigodne priče za božićno vrijeme i javnost je uznemirena, možda se nađe neki izlaz. Priča je naravno njemačka, koga bi to ovdje zanimalo.
Razmišljam malo, mi imamo grijanje namješteno preko dana na 24 stupnjeva i drugarica je jučer uključila plinsku peć dodatno, a zima još nije ni počela. Jin dobiva injekcije ujutro i navečer, a oboje imamo barem jedan lijek dnevno, a mladi smo umirovljenici.
Na jednoj tribini u bivšoj DDR sam javno kritizirao naslov rubrike iz najtiražnijeg časopisa "Iz jednog drugog svijeta", u kojoj su prenosili samo negativne vijesti iz zapadnih medija, poput umiranja beskućnika od ekstremnih hladnoća, te drame oko deložacija. "Ali mi samo prenosimo njihove vijesti i probleme s beskućništvom, to se ovdje ne može dogoditi i zakonski je regulirano kako spriječiti..." Pokušao sam kontrirati da i kod njih ima dovoljno problema o kojima se ne piše, naveo neke poput nedostatka južnog voća, korištenje Marxa kao zamjene boga "Marxovo učenje je svemoguće, jer je istinito" natpis na ogromnom plakatu...
Ipak ovdje su bili u pravu, različite su to kategorije nevolja, i u slobodnom svijetu i običnim savjesnim ljudima se događaju nedopustive stvari, od zakonito odobrenih krađa vrijedne imovine (dosmrtno uzdržavanje bez provjera, potpisano je, gdje bi se sud upuštao u svjedočenja susjeda da nije poštovano), do mile bogate i utjecanje rodbine koja one siromašnije svoje šalje na ulicu i svi bespomoćno zatvaraju oči dok na njih ne dođe red...

Iza scene

Skoro mi je promaklo da se održava i već je na desetoj partiji meč za prvaka svijeta u šahu između zvaničnog prvaka Kineza Dinga i Indijca Gukesha. Meč je za širu javnost dosadan, rezultat je 4,5:4,5, sedam remiija i samo dvije riješene partije. Znatno jači igrač od njih dvojice, bivši svjetski prvak Carlsen odrekao se titule, uzima novac pobjeđujući po jakim turnirima, između ostalog i njih dvojicu. Ovaj meč šahovski ne previše zanimljiv, budi radoznalost iz dva razloga, nakon što je osvojio titulu Kinezu je dijagnosticiran teški oblik depresije od kojeg se liječi, prognoze su bile da uopće neće biti sposoban braniti titulu i njegovu eventualnu pobjedu prije par mjeseci nitko nije očekivao, Indijac ako pobijedi će postati s 18 najmlađi svjetski prvak u povijesti šaha.
Meni je mnogo zanimljivija osoba velemajstor Richard Rapport, za kojeg sam prije ovog posta neuspješno pokušao brzinski, jer zbilja u mirovini nemam previše vremena, izgooglati čije državljanstvo trenutno on i njegova isto tako zanimljiva supruga imaju. Richard je rođeni Mađar, šahovsko čudo od djeteta, roditelji su ga dali u čuvenu mađarsku šahovsku školu, jer je u redovnoj školi imao problema s matematikom, on je brzo napredovao i postao svjetski prvak u kategoriji do 10 godina starosti, točnije mladosti. Karakterizirao ga je osebujan beskompromisan stil igre, pun neobičnih novosti u otvaranjima. Sazreo je u nekonvencionalnog mladića karakterističnog isto takvog odijevanja i prepoznatljive duge kose, još prije punoljetnosti postao je velemajstor i šahovski profesionalac, no to ga nije odvelo u uobičajene asketske vode, slušao je glazbu i živio u skladu s vanjskim izgledom, potpuno drukčiji od drugih.
Vrlo brzo je došao u sukob s moćnim državnim šahovskim savezom, registrirao se najprije mislim za jedan srpski klub, nedugo zatim, kad je Kina postala svjetska šahovska sila počeo je igrati u njihovoj ligi, tamo je i upoznao vršnjaka, budućeg prijatelja i neočekivanog prvaka svijeta. U Srbiji se pak mlađahan zaljubio te oženio jednu od njihovih talentiranih velemajstorica Jovanu, s kojom je i danas zajedno, za razliku od Dinga, koji je usprkos bolesti, kako je jedna novinarka i šahistica napisala, najpoželjniji neženja u svijetu šaha. Znam da su se Rapportovi u jednom momentu preselili u Rumunjsku i uzeli njihovo državljanstvo, ni tamo usprkos odličnim početnim uvjetima nije išlo bez problema, nisam više pratio za čije su sve klubove njih dvoje nastupali, uglavnom iz države u državu.
Kad je Rapport ponudio svoje sekundantske usluge (trener, pratilac, psiholog, svašta nešto u jednoj osobi), šahovski svijet je bio iznenađen, nikad prije jedan vrhunski igrač nije ponudio usluge drugom, mala je razlika u njihovoj snazi. Ipak isplatilo se, Ding je pobijedio u meču za titulu Rusa koji igra pod zastavom svjetske šahovske federacije.
Sad stvari malo drukčije stoje, Indijac ima viši rejting i favorit je protiv bolešću načetog Kineza, sad je pak Rapport prihvatio poziv svog prijatelja u pomoć. Gukesha pak trenira velemajstor Gajevski, vjerojatno najuspješniji svjetski trener općenito, kojemu je trenerstvo poziv, davno se odrekao natjecateljskog šaha, trenirao je između ostalih prvog Indijca svjetskog prvaka Ananda. Tom dvoboju koji se ne vidi, onom iza ploče, prije i poslije partija, bavi se gornji zanimljiv linkani članak.
Prva partija meča je donijela iznenađenje, Ding je dobio crnim figurama s prepoznatljivim "rukopisom" od Rapporta, branio se otvaranjem koje Rapport gotovo redovito igra, on izuzetno rijetko, uz očito neke nove Rapportove ideje. Gukesh je pak u trećoj partiji, opet s bijelim figurama, promijenio početni potez, partija je bila ravnopravna, ali Dinga su očito napali njegovi "psihodemoni", izgubio je partiju padom zastave, na vrijeme, to se kod vrhunskih igrača izuzetno rijetko događa, ostale partije su završile remijima, za današnju ne znam.
Bio bi zanimljiv, ne nezamisliv, budući meč za svjetsku titulu, između Rapporta i Dinga, e tu već mislim, da Ding ne bi imao šanse...

Iduće godine će biti 10 godina od izlaska blogoknjige, a krajem ljeta i predstavljanja iste.
Na tom predstavljanju ili promociji nisu bili svi autori. Dvije iz različitih razloga odsutne blogerice su imale čast da ih predstavi prvi od troje urednika knjige bloger Sjedokosi, suurednica Lastavica i blogerica Mayday, koja se, kad je stvar izgledala kritično, pričao mi Sijedi, odlučno angažirala, te je promocija održana ipak u centru metropole u Europskom domu. To se više, kao mnogo toga u životu, ne može ponoviti, nakon odlaska urednika Sjedokosog u bolja sjećanja, jučer je u svojim Grižanama, pokopana i blogerica Mayday, imala je 64 godine tek...
Od onih s kojima sam se oko predstavljanja družio nema više ni blogera Mrvička, koji nas je napustio prvi od svih nazočnih.
Predstavljanje blogoknjige-sjećanje tužnim povodom

Angelina o biografskim filmovima

Ovaj članak sam tek jutros kliknuo, u momentu kad je bio objavljen preskočio sam ga, jer je bilo, činilo mi se, puno zanimljivijih i "prioritetnijih" vijesti, o Angelini ionako svi sve znaju i ta prežvakivanja postaju dosadna. Pošteno rečeno, nisam nikad pozorno pratio vijesti o njoj, niti sam veliku većinu njenih filmova uopće gledao, od estradnih osoba koji su stalno u žiži interesa javnosti, mnogo više su me zanimali marginalci ili oni koji su u životu svjesno preuzeli uloge marginalaca poput Charlesa Bukowskog, koji je, dopuštam sebi prosudbu, u svakom slučaju bio talentiraniji pisac nego što je ona glumica, nisam gledao film "Maria", možda promijenim mišljenje o njenim glumačkim dosezima, nakon što ga odgledam, jedna osoba koju cijenim, ju je nahvalila u toj najnovijoj ulozi.
Ovaj linkani članak mi se pak usprkos naslovu koji ne obećava svidio, po mojim kriterijima je dobar, jer me za razliku od drugih, dosadno trivijalnih vijesti s naslovnice (opet je neki lik kod nas ubio najprije partnericu pa sebe, Rusi ubacuju novo mlado meso u stroj za mljevenje i napreduju u želji za ostvarenjem strateških ciljeva prije dolaska Trumpa na vlast), članak o Angelini me potakao na razmišljanje. Njen stav o biografskim filmovima, a posebno o eventualno takvom filmu o njenom vlastitom životu, bio potpuno iskren ili ne, jako mi se dopao. Naravno skoro sve prosuđujemo po sebi i vlastitim mjerilima, o ovakvim stvarima možemo objektivno razmišljati (koga bi zanimale biografije naših suvišnih života, osim sličnih blog gubitnika, a ni njih baš i ne potpuno iskreno), za razliku od razmišljanja o nama samima.
Dolazimo do onog što želim reći, njeno razmišljanje o biografskom mi se više sviđa od onog jednog od mojih omiljenih pisaca, na blogu je bolje tezu iznijeti jasno na početku, inače prvi komentatori, a komentari su srž bloganja, često odvedu priču u neželjenom smjeru. Gledao sam dokumentarac o snimanju filma "Barfly" o navodno autobiografskom djelu Charlesa Bukowskog, za film je, vidi vraga, scenarij sam napisao i snimanje nadzirao Bukowski, glavom i bez kape. U dokumentarcu se vidi i osjeti da je pri snimanju naš Buk uživao, posebno u glumi Mickey Rourka, vrhunskog profesionalca, koji je sjajno "skinuo" lik glavnog junaka, po uputama njega samog. Mickey je realno, to se vidi kako u dokumentarcu, tako u jednom od najlošijih djela, koje je Bukowski napisao, a predstavlja kao ironičan osvrt na snimanje filma samog "Hollywood", privatno potpuno drukčija osoba od pisca samog, bajker nesklon alkoholu, samoljubljivi glumac od glave do pete, što uživa u svojim pretvorbama po zadanim shemama. Pisac je mnogo kritičniji prema glavnoj glumici Faye Dunaway, koja se istina glumom i ljepotom uopće ne uklapa u polusvijet Bukovih junakinja, očito je da je dječački iskreno oduševljen njenim dugačkim nogama i da mu je, bez obzira što je kasnije u svom stilu kritički napisao o njenoj glumi, imponiralo što baš ona glumi u filmu o njemu, koji je bio predodređen postati kultnim...
S druge strane Angelina je čini mi se, vrlo brzo postala svjesna, da isti oni koji su je uzdigli u najveću zvijezdu svjetskog filma, bespoštedno kritiziraju i omalovažavaju njen humanizam i barem u detaljima hvalevrijednu osobnost, kako na privatnom tako i na filmskm planu. Njen film koji su Bosanci dočekali na nož, i to sve sukobljene strane, o proteklom ratu, je barem održao Sarajevo i Bosnu u centru europske pozornosti, ta nesretna opustošena zemlja očito samo sebi niti zna niti može pomoći, ipak još uvijek imaju jedan od najkvalitetnijih svjetskih filmskih festivala i možda se glede kulture za početak toga treba držati. Što se tiče Angelininog filma, pogledao sam dostupne isječke i heretički pomislio, a što ako je Angelina bolje shvatila bit tog sukoba, od sudionika samih?

bijele ruke
riđa kosa
plave oči

bijelo kamenje
crvena krv
plave usne

bijele kosti
crveni pijesak
plavo nebo

prijevod NF


Jedna od pjesama meni jako dragog Ericha Frieda koju sam eto igrom nevjerojatnih slučajnosti, jer bio sam uvjeren da posjedujem svu njegovu poeziju u originalu, čitao u prijevodu i ništa nisam razumio, iako su me asocijacije i poznavanje opusa pjesnika vodile u pravom smjeru. Naslov je bio "Prirođenje". Jutros sam tražeći po internetu jednu drugu njegovu pjesmu naletio na original te pjesme te sam na internetu potražio prijevod naslovne riječi i vidi vraga, kaže prirođenje, naturalizacija. Znači greška će kao i obično ostati u meni.

Erich Fried je pjesnik i čovjek jednog drukčijeg vremena. Uživao sam u priči bivše piratice U.B.Hielscher koja je sedam dana provela u londonskom stanu Friedovih i družila se s njima i drugim gostima. Takva druženja s noćenjima u tuđem su bila nikad uobičajena, srećom to vrijeme je i mene djelomično zakačilo. Friedov stan je bio promenada intelektualnih gromada (NF konstrukcija), zatvarao se samo za intenzivnog prevođenja Shakespeara i kad se mislilo da prevodi. U njegovom londonskom stanu se jedno vrijeme krila najtraženija i najskuplje ucijenjena žena tog vremena Ulrike Meinhof, poslije se to saznalo.

Općepoznato je da je političarima diljem Europe, o svijetu i da ne govorim, kultura zadnje rupa na svirali. Postoje drugi prioriteti, kao npr. neka imaginarna sigurnost, recimo berlinska vlada je pala kad se pretprošle godine za Silvestrovo policija nije uspjela probiti u kvart u kojem su divljale razne, većinom ali ne isključivo, inozemne mladalačke bande, koristeći eksplozivna sredstva, čije su detonacije odzvanjale višemilijunskim gradom. Kršćanski demokrati su obećanjem o redu osvojili nakon dužeg vremena vlast u glavnom gradu. Prošli doček nove godine pod njihovom palicom je bio nešto drukčiji, bande su se međusobno "slaveći" sukobile u strogom centru na Alexanderplatzu, koji je policija opkolila, evakuirala preplašene turiste koji su se tamo zatekli, prošlo je bez žrtava i bilo je kao nešto bolje, odnosno manje se pisalo, snimke na twitteru su djelovale uznemirujuće.
Tradicionalno prve žrtve konzervativaca su bile okoliš, javno školstvo i kultura. Svima je odmah doslovno postalo vidljivo da Berlin ima novu vlast. Konvoj kamiona je došao u centar ukloniti zelenu oazu s klupama, koju su Zeleni u zamjenu za glasove podrške prošloj vlasti, nametnuli pretvorivši prometnu ulicu u šetalište i ta ulica je ekspresno ponovo otvorena za promet, jer se zaboga proteklih godina brzina kretanja vozila kroz centar smanjila s 35 na 30 kilometara na sat, jadna gospodska komocija.
Resor kultura je bio toliko nevažan i prethodnoj socijaldemokratskoj vladi pa su ga u zamjenu za par glasova podrške dali maloj stranki Ljevice, koja je prije odlaska Sahre Wagenknecht jedva prelazila prag, sad ni to. Ovi su to iskoristili odigravši za kapitalizam ipak neočekivani potez, otvorili su svake prve nedjelje u mjesecu gradske muzeje, a to su tamo skoro svi relevantni, besplatno za sve. To je na iznenađenje drugih političara izazvalo enorman interes i besplatne karte su se morale za dobar dio muzeja rezervirati ranije. Nakon tih velikih muzejskih gužvi nedjeljom, ova je bila zadnja takva, vladajući su zaključili da i tu postoji prostor za racionalno korištenje proračunskih sredstava i stavili su tu odluku van snage. Fotografija, koju su uglavnom prenosile agencije, pokazuje ogroman red pred prirodoslovnim muzejom u kojem su očito većinom činile obitelji s manjom djecom, apsurd je da su to vjerojatno većinom glasači konzervativnih stranaka, kojima je obitelj svetinja, uglavnom ignoriraju politiku i neće ni znati zbog koga stoje u tolikom redu i provociraju teroristički napad uvijek opasnih migranata, odnosno na mogućnosti takvih napada svakodnevno upozoravaju tiražni mediji.

Zanimljivo, privikao sam se nekako da opet kasno liježem, ali ne mogu se odviknuti buđenja u pet, te dosta bludim preko dana i drijemam i kenjkav sam više nego obično, ali što se može. Jin dođe ujutro za mnom, ali onda produži spavati na kauču, danas smo izašli oko sedam i pola sata kasnije se spustili na cestu prema gradu te naletjeli na školarce. Neki malo stariji pozdravljaju, pretpostavljam da su iz moje bivše škole, jednom sam u razgovoru čuo da u drugim školama učenici baš i nemaju običaj pozdravljati profesore koji im ne predaju, a pogotovo valjda ne one umirovljene. Požurivao sam Jina prema parku, nije mi se dalo riskirati eventualni susret s nekim od bivših kolega, ostali smo uglavnom u dobrim odnosima, ali ne da mi se glumiti da mi posao i najmanje nedostaje, u učionici bi još išlo, ali sve ostalo u sustavu užas.
Više šetamo po danu, ne bi li se Jin uspavao i manje jeo tijekom dana, polako se privikava i na novi režim, iako je rano odlazio sa mnom spavati, brzo je shvatio da sam ja prestao odlaziti na spavanje u devet i pol, te je i on prestao. Uspostavit ćemo valjda novu rutinu, i drugarica se prilagođava, njoj je malo prerano ustajanje, meni malo prekasno odlazak u krevet...I blog je izgubio svoj ritam, ali to je zaista najmanje važno :D
Drugarica mi je posudila jedan stari olympus foto aparat, danas sam malo vježbao, vrlo brzo mi se zamrači slika pa ne vidim što snimam, nešto bi trebalo očito podesiti na fotiću, bio sam uvjeren da ništa nisam uspio snimiti, ali vidi čuda, prilažem link na foto blog, sve današnje najsvježije fotke, nemam dobrog zrcala u kući, bio sam uvjeren da izgledam katastrofalnije, u svakom slučaju umornije...

Nas dvojica>

Dok je bivšu državu glazbeno plavio novi val, u Sarajevu su se pojavili novi primitivci. Ja sam tih godina studirao i živio punim plućima tamo, oni su uglavnom bili moji vršnjaci, koji su se ipak kretali, iako poput nas autentična alternativa, nekim drugim prostorima. Iako su i Kaktus i Kuk bili ogromni uvijek ispunjeni rock disko klubovi, svakim ulaskom u bilo koje doba dana i noći naletjelo bi se na barem desetak pripadnika iste ekipe. Muzika koja se puštala bila je klasični rock, od nove glazbe bi se eventualno probila Azra ili avangardni Kraut Rock s kultnim grupama The Can i Birth Control. Primitivci su imali druge prostore, mada bismo se znali sretati po fakultetskim kafićima.
Još prije pada berlinskog zida, oni su skečevima gradili zidove između republika bivše države u gledanoj "Top listi nadrealista" i karikaturalno veličali klišee vezane uz pojedine narode, onda nije bilo migranata, bili su nesvrstani, koje su i onda tukli, ali se nije o tome pisalo, moje društvo se družilo s njima, imali su odlične narkotike i vrlo zanimljivu kuhinju, sami su kuhali i rado to dijelili s drugima. Nadrealisti su potencirali razlike, koristeći narativ koji danas prema svim migrantima koriste hrvatske barabe. Skoro svi njihovi skečevi i dosjetke kojima smo se urnebesno smijali ostvarili su se kao naša sudbina i sirova realnost. Mi smo uživali u životu zatvoreni u svoje krugove, oni su snimali realnost države s onda jednim od najmanjih postotaka fakultetsko obrazovanih ljudi u Europi, a sudeći po onima koji su isplivali u prvi plan, bolje da ih nije bilo ni toliko.
Nisam nostalgičar niti bih ovako filozofirao, jučer ili prekjučer, mislim kod Kojotke, sam naletio na pjesmu Zabranjenog pušenja, o jednom od takvih likova, kojih je bilo napretek, a koji su rat iskoristili za liječenje svojih kompleksa manje vrijednosti i potpuno se ostvarili u njemu, poput Brechtove Majke Hrabrost. Pjesma kao pjesma, ništa posebno, ali detalji nepogrešivo bude asocijacije u nama koji smo tada živjeli tamo. Vecchia, vrsta vinjaka ili konjaka, točno se sjećam kad je zamijenila Stock u kategoriji najprestižnijih pića, bolja i skuplja su nam bila nedostupna. Kad bi se zatvorile birtije imali smo par studentskih soba za pohode, jedna od njih je bila kod moje sadašnje drugarice i cimerica, uvijek je bilo vecchie za kraj napornog dana. Za Kindžeta Delibašića su čuli i oni van Sarajeva, on je znao i popiti na čaršiji s reajom, a možda je taj klipan, naslovni junak pjesme ZP, koji se svetio svom životu preko kalibra 155mm (na tom sam i ja poučavan za jedne beskrajno besmislene godine svog života), možda je baš on presudio jednoj divnoj Barbari koja je taj dan, zadnji dan uopće izvlačenja ljudi iz sarajevske klaonice, trebala biti evakuirana u obećavajući bolji život.