Nachtfresser

Zanimljivo, privikao sam se nekako da opet kasno liježem, ali ne mogu se odviknuti buđenja u pet, te dosta bludim preko dana i drijemam i kenjkav sam više nego obično, ali što se može. Jin dođe ujutro za mnom, ali onda produži spavati na kauču, danas smo izašli oko sedam i pola sata kasnije se spustili na cestu prema gradu te naletjeli na školarce. Neki malo stariji pozdravljaju, pretpostavljam da su iz moje bivše škole, jednom sam u razgovoru čuo da u drugim školama učenici baš i nemaju običaj pozdravljati profesore koji im ne predaju, a pogotovo valjda ne one umirovljene. Požurivao sam Jina prema parku, nije mi se dalo riskirati eventualni susret s nekim od bivših kolega, ostali smo uglavnom u dobrim odnosima, ali ne da mi se glumiti da mi posao i najmanje nedostaje, u učionici bi još išlo, ali sve ostalo u sustavu užas.
Više šetamo po danu, ne bi li se Jin uspavao i manje jeo tijekom dana, polako se privikava i na novi režim, iako je rano odlazio sa mnom spavati, brzo je shvatio da sam ja prestao odlaziti na spavanje u devet i pol, te je i on prestao. Uspostavit ćemo valjda novu rutinu, i drugarica se prilagođava, njoj je malo prerano ustajanje, meni malo prekasno odlazak u krevet...I blog je izgubio svoj ritam, ali to je zaista najmanje važno :D
Drugarica mi je posudila jedan stari olympus foto aparat, danas sam malo vježbao, vrlo brzo mi se zamrači slika pa ne vidim što snimam, nešto bi trebalo očito podesiti na fotiću, bio sam uvjeren da ništa nisam uspio snimiti, ali vidi čuda, prilažem link na foto blog, sve današnje najsvježije fotke, nemam dobrog zrcala u kući, bio sam uvjeren da izgledam katastrofalnije, u svakom slučaju umornije...

Nas dvojica>

Dok je bivšu državu glazbeno plavio novi val, u Sarajevu su se pojavili novi primitivci. Ja sam tih godina studirao i živio punim plućima tamo, oni su uglavnom bili moji vršnjaci, koji su se ipak kretali, iako poput nas autentična alternativa, nekim drugim prostorima. Iako su i Kaktus i Kuk bili ogromni uvijek ispunjeni rock disko klubovi, svakim ulaskom u bilo koje doba dana i noći naletjelo bi se na barem desetak pripadnika iste ekipe. Muzika koja se puštala bila je klasični rock, od nove glazbe bi se eventualno probila Azra ili avangardni Kraut Rock s kultnim grupama The Can i Birth Control. Primitivci su imali druge prostore, mada bismo se znali sretati po fakultetskim kafićima.
Još prije pada berlinskog zida, oni su skečevima gradili zidove između republika bivše države u gledanoj "Top listi nadrealista" i karikaturalno veličali klišee vezane uz pojedine narode, onda nije bilo migranata, bili su nesvrstani, koje su i onda tukli, ali se nije o tome pisalo, moje društvo se družilo s njima, imali su odlične narkotike i vrlo zanimljivu kuhinju, sami su kuhali i rado to dijelili s drugima. Nadrealisti su potencirali razlike, koristeći narativ koji danas prema svim migrantima koriste hrvatske barabe. Skoro svi njihovi skečevi i dosjetke kojima smo se urnebesno smijali ostvarili su se kao naša sudbina i sirova realnost. Mi smo uživali u životu zatvoreni u svoje krugove, oni su snimali realnost države s onda jednim od najmanjih postotaka fakultetsko obrazovanih ljudi u Europi, a sudeći po onima koji su isplivali u prvi plan, bolje da ih nije bilo ni toliko.
Nisam nostalgičar niti bih ovako filozofirao, jučer ili prekjučer, mislim kod Kojotke, sam naletio na pjesmu Zabranjenog pušenja, o jednom od takvih likova, kojih je bilo napretek, a koji su rat iskoristili za liječenje svojih kompleksa manje vrijednosti i potpuno se ostvarili u njemu, poput Brechtove Majke Hrabrost. Pjesma kao pjesma, ništa posebno, ali detalji nepogrešivo bude asocijacije u nama koji smo tada živjeli tamo. Vecchia, vrsta vinjaka ili konjaka, točno se sjećam kad je zamijenila Stock u kategoriji najprestižnijih pića, bolja i skuplja su nam bila nedostupna. Kad bi se zatvorile birtije imali smo par studentskih soba za pohode, jedna od njih je bila kod moje sadašnje drugarice i cimerica, uvijek je bilo vecchie za kraj napornog dana. Za Kindžeta Delibašića su čuli i oni van Sarajeva, on je znao i popiti na čaršiji s reajom, a možda je taj klipan, naslovni junak pjesme ZP, koji se svetio svom životu preko kalibra 155mm (na tom sam i ja poučavan za jedne beskrajno besmislene godine svog života), možda je baš on presudio jednoj divnoj Barbari koja je taj dan, zadnji dan uopće izvlačenja ljudi iz sarajevske klaonice, trebala biti evakuirana u obećavajući bolji život.