Nachtfresser

Eto bili smo na kupanju i opet ćemo. Jučer smo bili u valjda meni najbolje vrijeme, rano popodne nakon ćevapa u Belvederu, kad je na plaži bilo najmanje ljudi, a sasvim dovoljno pasa, koji se ne guraju kad ulaze u more.
Danas ćemo očito kasnije, jer nije bilo hlada na povratku po užarenom asfaltu, naročito gadnom za Jina, ja ionako nit sam što vidjeo kroz sunčane naočale, nit mi je sunce posebno smetalo ispod berlinske kape, tek kad sam je skinuo u autu, osjetio sam da se ipak napunilo znoja. Plivati nisam zaboravio, tamo gdje je na psećim plažama nešto dublje, nećeš se sudarati s drugima i to je okej. Jin je suveren gospodar plićaka, zna on zaplivati, onako pseći, ali jučer ga nijedna kujica nije toliko motivirala. Drugarica se isto isplivala, kaže, kad bismo još našli nešto što će tebe istinski radovati, ali eto...Cijeli svijet mi se trudio ugoditi, djevojka je na parkiralištu mijenjala grudnjak baš kad smo Jin i ja prolazili, i da mi je fotić ispravan, ne bih ni pokušao okinuti, navečer nisam po iksti put gledao "Piano", nisam ni zastao prolazeći prema radnom prostoru, kad je započinjalo neprejebivo zagrijavanje za antologijske scene seksa, "podigni još..."
Uključili smo danas po prvi put klimu u stanu, nikako podesiti, ne bi li meni odgovoralo, znam da je ono o groblju slonova samo mit, no ima li toga u zemlji, u kojoj su i jučer našli razloga za jebeno petardiranje, bila je u blizini neka pučka fešta, pa pretpostavljam da im huligani doniraju, ili vjerojatnije jeftino prodaju one čuvane za velike uspjehe naše reprezentacije. Kupljeno je, plaćeno je, ispucati se mora.

Umro je Bakhit Kenzheev
kad uguglaš prilično poznat pjesnik
prevođen je i na njemački
ja ga znam s fejsa
i ono što je na njemu pisao
i u prijevodu google prevoditelja
djelovalo je baš poetski.

Meni je bio poseban najviše zato
bit ću iskren do kraja
jer se uz njega najiskrenije na fotkama smijala
moja fejs prijateljica Maria Manakova.
Za nju bih doduše mogao priložiti dokaze
da se osobno poznajemo
na društvenim mrežama je vidljivo
da smo se grlili u Rijeci za jednim šankom,
za jednog turnira, ona za moj blog
ja za njenu kolekciju lokalnih uspomena.

Jedan od zadnjih njegovih statusa je bio
koliko su naši preci u starosti bili zakinuti bez mreža
morali su bespomoćno čekati smrt
u društvu svojih najdražih
koji nevješto kriju, koliko su bespomoćni i tješe
a on je skoro do posljednjeg daha
lutao Torontom, Tokijom, New Yorkom , Nišem...

Nesumnjivo jedan od najvećih kulturnih događaja sezone u Berlinu je oživljavanje opere "Nixon in China" u reprezentativnoj zgradi Njemačke opere. Premijera je odtžana 22.6., danas je prva repriza. O reagiranjima na predstavu ću kratko poslije.
Za mene je veliko iznenađenje simpatičan šestočlani redateljski tim, koji ovdje efektno predstavlja predstavu.
Renomirana kuća daje šansu relativno mladom avangardnom kolektivu, koji je očito iskoristio istu više nego uspješno.
Opera je već izvođena u Njemačkoj u Stuttgartu prije pola desetljeća, guglao sam i uspoređivao scenografiju, velika razliku u odnosu na svježinu i originalnost nove.
U kritikama mi je naročito zanimljivo predstavljanje kineskog vođe, Mao je umoran, permanentna revolucija u velikoj državi traje, on je više ne može ni neće zaustaviti, a kad bi i mogao, to bi značilo istovremeno njegov kraj. Podsjetilo me na Tolstojev "Rat i mir", koji je također svojevremeno uglazbljen, izvještava se o tijeku bitki kao da najnormalnije traju, a na fronzu kaos, pojedinci i čitave jedinice se gube, tumaranja između ranjenih i mrtvih, smrt od prijateljske vatre svojih jedinica...
Šteta što su ovakvi spektakli dostupni samo uskom krugu imućnih i povlaštenih, ali zato se raja i borila, zar ne? Neka se ekipa iz ovog videa dodatno obogati, sav uspjeh im želim, ako ništa, odavno nitko ovako zanimljivo nije predstavio svoje djelo.

Razmišljao sam ovih dana, zašto mi je “Brandung” bio toliko zanimljiv roman, te sam ga toliko iščitavao, da bih tek zadnji tjedan otkrio neke bitne pojedinosti, koje nisam znao. Glavni junak opsežnog romana i njegova supruga su isti bračni par iz prethodnog književnog djela, gdje su na ljetovanju s dosta mlađim parom, i kod nas je čak i dobro prevedeno “Odbjegli konj”, preporučujem za upoznavanje stila pisanja Martina Walsera, koji je lani ili preklani preminuo u 96. godini. Drugarica ima ručnim krasopisom napisano pismo od velikog književnika, šalio sam se da sad konačno postoji mogućnost za obogatiti se, ona je odgovorila, da, kad bih znala gdje sam pismo dobro spremila.

Uglavnom, iako mi je glavni junak zbog nekih osobina bio antipatičan, nikad ne gleda ni ljude ni učenike u oči, kad hoda gleda ispred sebe na pod, konzervativan, nesklon porocima, imali smo doduše i zajedničkih točaka, s kojima sam se mogao poistovjetiti, ljubav prema književnosti, umjetnosti i ženama. Pošto je velika vjerojatnoća da roman “Brandung” ne bude preveden kod nas ili bude traljavo preveden kao “Rad na duši”, izvrsno djelo o profesionalnom vozaču, koji pati od zatvora (probava je u pitanju). Navest ću dva detalja, koje jedan kritičar smatra jednostavnim “otključavanjem” ideje romana “Brandung”. Naime po dolasku u USA, glavni junak zadivljeno promatra Brandung, oklizne se i pada dobro se ugruvavši, zamalo izbjegavši smrt. U kulminaciji romana on i mlada studentica plešu ludi valcer na univerzitetskoj svečanosti, jako nezgodno padaju, ona doživljava lom na nozi. Pri kraju romana, kad se on već vratio u domovinu, ona pogine, auto se naravno surva, dok Brandung bijesni, za kobnu grešku u vožnji je odlučujući je bio taj nesretni lom u prošlosti. Ja sam zahvaljujući drugom detalju ipak bio na tragu tragičnog raspleta, naime glavnom junaku je pozlilo i srušio se za katedrom te završio u hitnoj, kad je primijetio da na predavanje, koje je dugo pripremao, misleći na studenticu, ona jednostavno nije došla. Predavanje je bilo o Heineu i Azri.

Zanimljiv mi je jako bio lik profesora koji ga je pozvao u USA i njegove žene, Nijemac ali potpuna suprotnost njemu, poročan, eksperimenti s alkoholom i psihodelicima, njegova žena se čak na početku svojom neposrednošću i srdačnošću svidjela i glavnom junaku, dok joj na jednom partiju nije požurio, primijetivši je , nešto joj reći, i u trenu nije grubo osjetio da je nepoželjan, u društvu je bila crnoputog nepoznatog mladića. Ja sam tek nedavno saznao da noviji kritičari promatraju “Brandung” kao roman s ključem. Taj poročan profesor bi bio Uwe Johnson, barem nama germanistima jako poznat po dva svoja romana, Uwe je inače porijeklom iz DDR-a, s tim da mu je najprije mati pobjegla na Zapad, dosta kasnije i on. Tu dolazimo do novog zanimljivog preklapanja sudbina, 1989. prije propasti DDR, ja sam, ovaj put s drugaricom, uživao u stipendiji u Leipzigu. Odmah sam se skompao s glavnim “političkim” tipom tamo, ujutro su bile izložene dnevne novine iz država iz kojih dolaze stipendisti, ja sam odmah prosvjedovao, jer je tadašnju Jugoslaviju predstavljala srpska Politika. Zvao me u stranu i slušao pažljivo, objasnio sam mu, kako je to Miloševićevo glasilo, a on ako nijenacionalsocijalist onda je nacionalkomunist. Pitao me postoji li još koje jugoslavensko glasilo, ja sam spomenuo Borbu i svi koji su svjedočili “incidentu”su bili poput mene iznenađeni kad je za dva dana nestala Politika i pojavila se Borba. Ni par Srba se nije bunilo, jedino je jedna Mojca bila još nezadovoljna, jer su samo “Delo” njene novine.

Vratimo se Johnsonu. Vrlo brzo mi je moj novi kompa, pred kojim sam otvoreno kritizirao STASI, zloglasnu tajnu policiju, otkrio da je i on povezan s njima, ali da se ne brinem, nama se sve tolerira i ništa ne smije dogoditi, našalio se, da se čak pazi da nas se ne prevari kod mijenjanja zapadnih maraka na crno. Ja sam mu, već vidjevši da je jako načitan, rekao da je tajnu policiju i taj mentalitet najbolje razotkrio Uwe Johnson u romanu “Mutmassungen über jakob”. Joj kako si ti naivan, rekao je razočarano, pa on je bio teški jadni alkoholičar, ne Trinker poput nas dvojice, pa, od toga je skončao, nije ni pedesetu doživio, pa imao je divnu ženu, optužio ju je da ga je ostavila s našim agentom, nakon djece i svega što je prošla s njim. U “Brandungu”glavni junak na neki način likuje, kad mu je prijatelj izvršio suicid u 49. godini. Inače vezano s tim glavni junak razmišlja kako svi povezani s njim umiru jedan za drugim, pretpostavljeni na poslu u Njemačkoj,kojeg nije podnosio, još par bliskih osoba, kojih se više ne mogu sjetiti, mlada junakinja je još bila živa i jasno je bilo, zbog njegove komocije i kukavičluka, od njihove veze neće biti ništa.

Pokušat ću složiti neobičnu recenziju o romanu, kojeg nisam čitao. Annabonni me potakla komentarom na guglanje i kretanje zanimljivim tragom Njemice Jenny Erpenbeck, dobitnice prestižne američke, samim tim i svjetske književne nagrade za roman "!Kairos". književnice rođene u DDR-u, od isto tako poznatih roditelja, koji su za vrijeme nacizma, bili u izgnanstvu, kao uvjereni komunisti, u Sovjetskom Savezu.
Guglajući sam saznao da je roman nakon dobitka nagrade preveden i u Hevatskoj, te je intervju, koji valjda Annabonni spominje u komentaru mog prošlog posta, objavljen u online izdanju Jutarnjeg lista, ali samo za pretplatnike. Više o autorici i romanu "Kairos" sam ipak mogao pročitati u Zeitu, koji kulturu, za razliku od tena iz praktičnog života, ipak rjeđe naplaćuje. Zanimljivo da uz brojne navedene prijevode tog romana po državama, nema i Hrvatske.
Najprije me iznenadila sličnost tazvoja fabule s jednim od mojih najdražih, davno prije napisanog romana "Brandung" Martina Walsera, čiji sam nesuđeni prevodilac trebao biti, izdavačka kuća je očekivano propala, u pretvorbi se je jeftino dokopao jedan od tipičnih poduzetnika pretvorbe na hrvatski način. Srbi su očekivamo traljavo Brandung preveli kao "Plima", naslov je praktično, kako je konstatirala naša poznata prevoditeljica, nemoguće prevesti jednom rječju, naime Brandung je moment kad se val "sudari" sa stijenom.
U oba romana se radi o starijim profesorima, koje vrijeme neumoljivo gazi, obiteljskim ljudima, rutinskog načina života, i "fatalnim" susretima s novim mladim studenticama, prilično ofucana tema prisutna i u našoj literaturi. Ipak Walser je napravio izvrstan roman, s majstorski nijansiranim psihološkim profilima kako glavnih, tako i sporednih likova, ne sumnjam da je to i Erpenbeck uspjelo. On je poznat po studioznoj i dugoj pripremi za pisanje, npr. za svoj valjda zadnji poznati roman "Zaljubljeni Goethe" iskopao je po arhivama sve što se dalo iskopati o zadnjoj ljubavi starca prema djevojčurku. Erpenbeck je pak iskoristila pripojenje DDR-a njemačkoj matici i protočnost obrazovnog sustava nove države, te se uključila kao najstarija u završne razrede nove srednje škole u ulozi učenice, iako je već jednu imala završenu, ne sumnjam da joj je i to bilo korisno iskustvo, a pedigre pisca je već imala, otac, osim što je bio poznati fizičar, bio je i renomirani književnik, koji je pak prestao pisati u kapitalističkoj Njemačkoj.
Ljubavi oba romana se događaju prelaskom aktera u nove svjetove, Walserov junak dobiva jednogodišnje profesorsko gostovanje u USA, u njemu potpuno stranoj liberalnoj univerzitetskoj sredini, junakinja od Erpenbeck se zaljubljuje u dogmatskog marksističkog profesora u vrijeme velikih previranja u DDR-u, promjena koje za razliku od uličnih masa, niti jedno od njih ne prihvaća, no svjesni su neumitnosti propasti, kako neodrživog sustava, tako i krhkosti njihove ljubavi.
Čim su ugroženi i počnu se urušavati sustavi vrijednosti, uz koje su sazrijevali muški junaci, oni konzervativne patrijahalne sredine Walserovog junaka, te rigidnog socijalističkog odgoja junaka naše autorice, dolazi do ugroze njihovih dugogodišnjih naizgled stabilnih brakova. Kod junakinja je prisutno načelo bezgranične i bezuvjetne ljubavi, kao i hegelijanska mladalačka želja za priznanjem.
Pretpostavljam da se roman "Kairos" na sličan način raspleo kao i Walserov, s distance gledano na jedini mogući način, no iz pozicije litatelja, kad se kao u Walserovom slučaju tako majstorski vodi rasplet, nemoguće situacije postaju baš onakve, kako ih obično život rješava.
Jako mi je zanimljivo da kod kritičara u središte dolaze, pa tako i naslov mog posta, "vjernost" i "gubitak", naravno obje riječi u svoj punini značenja, npt."pravi" navijači već ističu, da će ostati uz repku i u slučaja poraza s Italijom, ja bih dodao, i ispucati sve petarde, i one najjače čuvane za finale.
Šalu na stranu, ni čitajući "Brandung, a slutim ni ovdje, nisam siguran da je to ono, što je najpotrebnije problematizirati iščitavajući ova djela, skloni smo uvijek stvari melodramatično postavljati, iako su one, što je Nietzsche još lijepo imenovao "ljudske, odveć ljudske". Moraliziranje o vjernosti i diskusija tko je realno nakon svega što izgubio, vode u slijepu ulicu.
Zaintrigirao me roman "Kairos", nekad bih ga odmah nabavio i pročitao, ali eto, prvi znak starosti mi je neočekivano, nemogućnost daljnjeg čitanja knjiga, jedino kod izuzetnih, možda u PDF obliku s mogućnošću povećanja i prilagodbe slova, bih se možda pokušao potruditi.

Naravno kad već tipiziramo, tu je još i "hipnotisana gomila", ali neću o njima i danas. Thomas Mann je bio reprezentant građanske Njemačke, dok su njegovi bestijalni sunarodnjaci nekrofilno orgijali Europom. Bio je toga svjestan, primali su ga predsjednici država i vlada, a i pripisuje mu se izjava:"Njemačka je tamo gdje sam ja.". Brecht je bio prizemniji, više prosvjetiteljski klaunovski tip, pišući je pokušavao, domišljajući se na najluđe načine, odgajati puk.
Sva sjećanja bivših učenika navode kako nema sumnje u koju sam kategoriju spadao, sad sam među Ništavcima. S druge strane se buduće reprezentante da prepoznati od malih nogu, oni slijede svoju misiju. Imali smo učenika, koji je u četvrtom srednje zbog izostanaka, posebno iz vježbi iz struke, bio u opasnosti izgubiti godinu. Jedna kolegica je uvjerljivo branila "dostojanstvo struke". Ja sam samo usput napomenuo, sve rečeno stoji, ali učenik nikad neće raditi u struci. Učenik se nije ni raspravljao ni svađao, ali je dao do znanja da ponavljati razred sigurno neće moći.
Nekako se ipak prilagodio tamo gdje je prijetila opasnost, meni je rekao da bi bio zadovoljan, ako bih mu ja zaključio 4, ja sam konstatirao , do kuda bismo došli kad bi učenici odlučivali, što ćemo zaključiti i zaključio 5, u četvrom razredu je potpisao s klubom i prvi profesionalni ugovor i ja sam to odmah saznao, kao i to da su ga odmah dali na posudbu u drugu ligu. Uglavnom čitam jutros, nogometni klub Rijeka ima novog kapetana.

Danas je došlo do nesporazuma već viđenog tipa. Naime nakon završetka svog zadnjeg nastavnog sata uopće, objavio sam status u kojem uz radosno sjećanje na neke bivše generacije učenika, navodim kako su rad svih nas konstantno obilježavale loše i lošije reforme sustava i da novije generacije neće vjerovati, ali da su osamdesetih godina prošlog stoljeća u Crikvenici održavani korisni seminari, a jedan takav još i za rata u Puli. Objavu sam popratio s "Ja se opraštam cigani sa vama", nedavno sam je objavio na blogu kao posvetu Lastavici. Ispričao sam se domoljubima na eventualnoj ljutnji zbog izbora Bogdanove verzije, iako postoji i hrvatska Robićeva, tamburaše nisam ni spomenuo.
Kad sam žurno u civilu prolazio mostarskom kasarnom prema izlazu iz jednogodišnjeg pakla izgubljenog vremena, ignorirao sam povike vojnika i mahanje poručnika, koji se želio pozdraviti, u blizini sam čuo zastavnika, kako namjerno glasno govori:"Ne razumijem, ako se itko nauživao za vrijeme vojnog roka, to je bio on, nitko ga nije tlačio i radio je što se drugi ne bi usudili." Još sam čuo sugovornika:"Ha, nisi ti vidio šlampavog Boru iz "Riblje čorbe".
Danas je bilo isto takvo reagiranje par ljudi, pa ionako je uvijek radio ili neradio po svom, nitko ga nije dirao, a sad toliko gorčine.
Kolege nisam spominjao, i to je bila primjedba, pa ovo je bio status na kraju nastavne, ne školske godine, status je posvećen kraju rada s učenicima, a ima tu još itekako puno besmislenog posla, koji dijelim s kolegama, ponedjeljak npr. u ranu zoru dežurstvo na maturi, ponedjeljak popodne i utorak sjednice za koje priprema ide preko vikenda, itd...
Priznajem, provokacija je uspjela, jako me obradovalo mnoštvo komentara bivših učenika :D.

U više navrata sam vodio razmjene učenika u Neuss, grad prijatelj Rijeke i bio smješten u različitim obiteljima. Upamtio sam detalje boravka samo u jednoj, stanovao sam u kući na periferiji, vozili su me ujutro do škole, cijeli dan bi bio organiziran i navečer bih dolazio prespavati. Bio sam smješten na katu, koji je cijeli bio moj, s veceom i kupaonom, kompletno opremljen, tu im je živjela kći, dok nije odselila. Doručkovali smo zajedno, ponekad bismo popili par piva dolje kod njih. Doručak je bio carski, pitali su me unaprijed samo čaj, kava ili kakao, stcpostotni juice ili nešto cijeđeno, te na koji način preferiram jaja, može i sirova, svako jutro dobivaju nova iz susjedstva. Shvatili su brzo da dajem prednost pljesnivim i neobičnim sirevima, volim schinkenspeck, grčke otkoštene masline i svježu rajčicu, kad se već nudi, nezačinjenu. Sastav velike hladne plate se mijenjao, ali ono što bih konzumirao, drugo jutro bi obavezno bilo nadopunjeno.

Sjetio sam se tih doručaka, svako jutro me na početnoj steanici kompa malo iritira isti princip,kako sam od škole dobio laptop za korištenje, mogao sam izabrati, koji ću glavni browser, Chrome me nešto naljutio, pa sam izabrao MS Edge. S tim u paketu sam dobio i famoznog intelektualca Binga i početnu MSN stranicu, koja me najjprije razveselila, mogao sam izabrati portale s kojih ću pratiti novosti i na traci bi mi se redale vijesti dana. Super, ali sad to sve pogoni moćni Bing, koji je veliko zlopamtilo. Kad se pojavila nova stranka BSW bingao sam na tražilici i otvarao sve o njoj. Zatim me zanimao odlomak iz autobiografije, gdje su se seksali Grace i Jim, dobio sam ga. Zanimalo me, pa sam bingao groblje gdje je pokopan naturalist Hauptmann i koja je FKK u blizini, zbog jednog doživljaja kao stipendista, koji sam želio ugurati u post, sve sam dobio i vidi vraga, još uvijek nisam baš zadovoljan. Bing je zaključio jednom za svagda da mi je Sahra Wagenknecht najzanimljivija političarka i ako postoji bilo kakva novost s njom, servira mi je kao prvu, a zbilja mi više nije napeta. Od glazbenih novosti stižu mi zahvaljujući Grace i Jin Oldies, uglavnom vijesti o smrti. Bingao sam i i migrante, kao i parkove u Berlinu, pa mi se servira vijest o curi , koja se sunčala gola do pasa u berlinskom najvećem parku, čekajući na dogovorenom mjestu prijateljicu, te je u blizini raširio ručnik Arapin i skroz se skinuo, nigdje nije objašnjeno kako je bila sigurna prijavljujući policiji, da je bio Arap, srećom prijateljica je brzo došla i on se sklonio iznad u žbunje, gdje se nastavio intenzivnije dirati. Zaključeno je da je CDU došao na vlast obećavajući veću sigurnost u glavnom gradu, a eto što se u prometnom parku događa. Policija se brzo pojavila, ali manijak nije pronađen. Jako me ljuti što je Bing toliki moralist, FK kulturu dovodi u neposrednu vezu sa seksualnim devijacijama, te što toliko očito, zasad bezazleno naivnom logikom, pokušava prodrijeti u ljudske umove. Ali umjetna inteligencija se tek počela razvijati, na nekim područjima postiže već izvrsne rezultate, sreća da joj je ljudske psiha zasad još nedokučiva, kao i meni uostalom ;)

Dugo sam pratio kao objektivne političke i kulturno-umjetničke portale njemačkog govornog područja Zeit i Sueddeutsche, te austrijski Standard, sve ostalo mi izgledalo onako bulevarski. Ipak kako bih ostao u tijeku sa životom u mom Berlinu, tu je bio berliner-zeitung.de, s tim da bih kolumne i njihove redakcijske komentare uglavnom preskakao. No otkako je nesretna "Ampel" koalicija preuzela vlast u državi, situacija se i na medijskoj sceni znatno promijenila. Naziv "semafor" najbolje valjda paše socijaldemokratima, koji kao i njihovi kolege po svijetu, niočemu nemaju definirane stavove i mijenjaju ih, kao što se mijenjaju svjetla na seminaru.
Zeleni pak guraju nerealno brzu zelenu tranziciju i koliko god pretjeruju, mladež, odrasla u blagostanju im je nezadovoljna i znatno radikalnija, a usput su u migracijskoj politici prilično naivni, dok su iako mirotvorci žešći Putinovi neprijatelji od bilo kog drugog. Liberali su zaštitnici interesa bogatih i divljeg kapitalizma i tu u vladi dolazi do stalnih sukoba.
Dva prvonavedena portala su svejedno zbunjena naglim jačanjem neonacizma i kao da se nadaju da će on stati sam od sebe. Za razliku od njih novinari "Berliner-Zeitung" odlaze istraživački na lice mjesta, u Marzahn, tamo gdje su AfD i savetz Sahre Wagenknecht, stranka osnovana prije par mjeseci, uvjerljivo najjači i novinarka intervjuirajući ljude radi sjajnu reportažu (zadnji link). Moram se pohvaliti da sam samo na osnovu fotografija intervjuiranih i onog čime se bave, pogodio, osim za mladi par na kraju, za kojeg sam potpuno fulao, za koga je tko glasovovao. U prodavačici na prvoj slici sam odmah prepoznao neonacisticu, ali se uspostavilo, da je ona najviše razmišljala i lomila se, te je iznijela i zanimljive argumente, zašto jiz protesta, prvi put nije zaokružila demokršćansku CDU, ali iz protesta prema Ampel koaliciji :D, tu kao da se kod nas vježbala argumentaciji. Naime, ona je zaposlena i uplaćuje doprinose, radi za za njemačke relacije minimalnu dnevnicu. nešto oko 12 i pol eura, plaća redovito sve svoje izdatke, dok migranti imaju sve osigurano, pred njenim očima se zgrade za njih grade(sve na prostoru bivšeg DDR-a, jer je zapadni dio prenapučen, uz sve još dobivaju i po 100 eura džeparca. I ona kao i mladi dečko, budući odgojitelj. glasuju za neonaciste, zato što sigurno nitko neće koalirati s njima, pa neće doći na vlast, a eto, odjeknut će njihov glas, povređenog njemačkog ponosa. Curi od ovog dečka je AfD ipak previše radikalan, glasovala je za Sahru, on se ipak u prvom redu bori za interese njemačkih radnika.
Meni je Marzahn jako dobro poznat od prošlog, po zdravlje nesretnog ljeta,
iako sam naglo počeo rapidno gubiti vid, nisam htio odgoditi put za Berlin, računao sam da ću međunarodnom liječničkom iskaznicom problem riješiti tamo na licu mjesta, u nrkoj hitnoj, kao što je to, ljeto prije, uspjelo mom prijatelju Matiji. Našao sam vrlo brzo oftamologiju blizu u Neuköllnu, tamo je bila velika gužva i kaos, kao kod nas, sestra me odmah uputila da je u Marzahnu puno bolje i da hitna tamo radi 24 sata, ovdje je sve zakrčeno strancima, nasmijao sam se u sebi, pa i ja sam stranac, ali sam je poslušao. Na zadnjem satu prije odlaska na ferije sam učenike naučio da su u Berlinu sva prevozna sredstva žute boje, tramvaj u pravcu Marzahna je bio crven.
Izašao sam na centralnom trgu, na kojem je novinarka i tražila sugovornike, pred velikim trgovačkim centrom. Nemam pametni telefon za ukucavanje adrese, a taj dan mi se vid još pogoršao. Ljudi su bili jako ljubazni, svi su čuli za jednu kliniku, koja bi mogla biti ta, Jedan je i ukucao adresu na svoj mobitel, no svejedno se nismo znali najbolje orijentirati. Ipak sam na kraju stigao pred svima poznatu veliku, ali pogrešnu Unfallklinik, na kojem je doduše bila i oftomologija, ali bez hitne, oni bi se brzo tu stvorili u slučaju velike nesreće. Nije bilo šansi da još tražim, nisam više ni pokušavao, kad sam se vratio dobio sam dijagnozu, serije direktnih injekcija i moglo se raditi. U petak sam se potrošio tražeći gdje je tri mjeseca zapelo sa skupljanjem papira za mirovinu, u subotu sam ujutro nakon šetnje s Jinom, odšetao u hitnu. Tamo su me podučili da sam dobivanjem injekcija po novom, u postupku liječenja, te se moj slučaj ne može klasificirati kao hitan, iako od desetog mjeseca čekam poziv na kontrolni pregled. Nije bilo velike gužve pa su me ipak primili, doktorica je konstatirala da se stvorio lijep ožiljak, napisala nalaz, na osnovu kojeg trebam tražiti što prije termin kod retinologa. Sutra pak imam ultrazvuk , koji čekam više od pola godine, pa ću se ako stignem, poslije toga, pokušati ići tražiti taj termin.
Namjeravao sam novo profiliranje berlinskog portala predstaviti s još dva aktualna zanimljiva članka, ali evo, post se odužio, a oči lagano zezaju...

Histeriziram jutros,

Grmilo je i sijevalo noćas

I moj pas je bio uznemiren.

Jučer mi je stigao očekivani mail

Jutro je pametnije od večeri

Pa sam jutros odgovorio

I pogriješio na valjda jedini mogući način.

I ne mogu više ispraviti

Jer je to tako

Jer komuniciram s ljudima strojevima

Jedini način da oni opstanu.

Nisam iskoristio šansu

Koja se jednom dobiva

Nešto je šušnulo u kutu sobe

I kliknuo sam na gumb šalji

I spremilo se trajno u sustavu.

Jutros očajavam i histeriziram

Moj pas je nadlajao susjedovog

Obojica u neobjašnjivom bijesu

Ratnik pitiespijevac se nije pridružio

S bukom motorke s kojom uglavnom

Mlatara zrakom, dok djeca

Odlaze u školu i dan se budi.

Nezaposleni roditelji se vraćaju u krevete

Psi spavaju nadoknađujući

Noćašnje egzistencijalne strahove

I nikog nije briga

Što sam ja greškom stisnuo gumb.

"Pronađi sebe, pa onda potraži mene.", tako je otprilike glasila završna Zarathustrina poruka učenicima, kad ih "poslao" u svijet, koji je, takav, kakav jest. Nikad mi se ne da tražiti autentične citate, koje sam, često na svoj način posvojio, kao što mi je odbojan bilo kakav administrativan, "potvrđujući" rad, te zato nikad nisam ni pokušao napredovati u akademskoj karijeri. Motivacija za završetak fakulteta bila mi je smiješna, odgovor Davida Boviea na pitanje, zna li da su ulaznice za njegove koncerte skuplje od svih ostalih:" Znam i odobrio sam to, jer želim steći što prije toliko novca da svima mogu reći, tko vas...". Bio sam u zabludi da diploma nešto znači, pogotovo jamči neku neovisnost, ali mi je ipak u nečemu pomogla, nikad nisam dopustio nekompententnim nadređenim osobama miješanje u polje, koje pokriva moja struka.
"Imao sam loše nastavnike, bila je to dobra škola.", je jedna od mudrosti kontroverznog, kod nas jedino nažalost poznatog kao srbofila, Petera Handkea, koja mi se isto svidjela, mada sam poslije u praksi kroz sindikalno djelovanje shvatio, da su izuzetno rijetki loši nastavnici, čak i "neznalice" su često mnogo korisnije od dominantnih "sveznalica". U gimnazijskim krugovima, u kojima sam se svojevremeno kretao, bila je raširena priča o čudnoj profesorici hrvatskog jezika, koja je protivno pravilima struke, čitav mjesec dana obrađivala "Anu Karenjinu". Na stranu to što je meni draži Tolstojev "Rat i mir" i što takvo što meni nikad nije padalo na pamet, odmah mi je tu bilo nešto simpatično, a kad sam poslije iz prve ruke od njenog učenika, koji je po svim mjerilima pronašao sebe u životu, saznao da je to radila zbilja dobro, nisam imao više sumnji u ispravnost njenog postupanja.
Inače zarana me u pedagogiji i metodici očarala Neillova "Slobodna djeca Summerhilla", nažalost kasnije se pokazalo, da je to jako dobro funkcioniralo, dok je on u praksi realizirao svoju ideju i u vrijeme u koje je živio, da novo doba traži prilagodbe, za koje mu izgleda kći nasljednica nije bila najspremnija. Ja nikad nisam u potpunosti shvatio postupak nagrađivanja učenika, koji je u zajednici krao, no u konačnici se pokazao na konkretnom primjeru uspješan, što skoro nikad nije slučaj s današnjim uobičajenim kažnjavanjima u EU, kod nas ionako ni toga nema, jer je otežano i kad je nužno, brdom administracije, koju razrednik mora ispuniti i za najbezazleniju odgojnu mjeru.

Drugarica mi je prepričala film, koji je gledala prije par noći, ja ga ovdje neću nanovo prepričavati, to bi bilo isto kao da sad diskutiram s predavačem, koji tumači "Preobražaj" na osnovu hrvatskog prijevoda. Bit je nemogućnost izbjegavanja interakcije s drugim ljudima, kako god dobro zaštitio svoja vrata u novogradnji, komunicirati moraš barem s kućepaziteljem, sustav tako funkcionira. Problem nastane kad se kvart počne puniti, u filmu beskućnicima, ovdje su oni odabrani, mogu to biti i nacisti ili bilo koja štetočinska kategorija, mogu uostalom biti i poslodavci kao u Kafkinom izvornom primjeru, jer snašli bi se mi s preobraženim sobom, uvijek se snalazimo, problem je u nemogućnosti odlaska na posao, kojim prehranjuješ i sebe i druge. Još kao student bio sam u grupi angažiranoj na projektu skretanja pozornosti o utjecaju pogrešno prevedenih kapitalnih djela na tumačenje svakodnevice. Ništa naravno nismo mogli utjecati, što je prevedeno, prevedeno je, al eto, međusobno smo se kreativno zabavili.

Evo ipak smo, nešto više od sat vremena prije zatvaranja, bili na biralište "baciti" svoje glasove, nebitno, ionako su svi u Europi čekali njemačke rezultate. Meca me još prije počastila postom, iznenadilo me i obradovalo, po povratku sam vidio i u zvijezdama post, hvala, hvala. Mi smo jučer u uskom krugu proslavili rođendan. Jin i ja smo pretjerali s hranom, tako da smo već oko pet ujutro, po njegovoj ideji, bili u prvoj rođendanskoj šetnji. Sutra me čeka isto, jer moram zoriti zbog fucking dežurstva na državnoj maturi do 12, nešto najbesmislenije u opisu radnog mjesta, uh što se ptičica nagledam kroz prozor po obično paklenoj vrućini ili eventualno, po dogovoru, na propuhu, što će dobro doći mojim očima.
Na povratku smo u vrtu ubrali grašak, koji super izgleda, neusporedivo s kupovnim. Sljedeći korak je bio pogledati i izlajkati fejs čestitke, prva je inače noćas nešto iza ponoći bila blogerica Danči i zaradila srčeka, pamtim njenu povrijeđenost kad je dobila običan lajk poput ostalih ;). Dok ovo pišem, na monitoru mi stoji da čestita i Noritoshi Hirakava, fotograf tko ne zna, tijekom dana je stigao dio čestitki bivših njemačkih pirata, Julia valjda napeto čeka rezultate EU izbora, pa mi nije čestitala, bez posla je, a zasad su na tri zastupnika, ne upada. Zeleni gube čak 9 zastupnika, naš 1 hrvatski će im biti slaba utjeha, košta ih ambiciozna brzina zelene tranzicije, i ja sam odustao zato od glasa za Ivanu, koliko nas ne može priuštiti nove aute npr.,slabije zagađivače, između ostalog, a ima tu još blesavih ideja. Neonacisti su najveći dobitnici, druga su stranka po snazi, sva sreća pa s njima ne želi imati posla krajnja desnica u Francuskoj i Italiji, koja je isto uspješna, teško da će oni primiti i tog jednog iz DP-a u svoj klub. BSW Sahre Wagenknecht je dobio duplo više mjesta, 6, od njene bivše stranke, očekivalo se da će uzeti dio glasova AFD, ali očito nije baš upalilo. Veseli dva mandata satirične stranke die Partei, i zaštitnici životinja ulaze, nema kod njih praga, niti bacanja glasova, Piraten ne ulaze, ali njih nekoliko preostalih, vjerojatno to previše ne živcira, marihuana je legalizirana, to je bila jedna od točki programa od početka i jedan od mojih nekadašnjih suboraca, još uvijek član te stranke, predsjednik je najvećeg berlinskog društvenog kluba pušača, kojima je ovo ipak bila uspješna godina.

Najprije ću vratiti 11 godina staru uslugu. Naime točno u ponoć, uoči izborne šutnje, bili su isto izbori za EU parlament, tad popularni bloger Neverin je objavio post, u kojem uvjerava blogopučanstvo da treba zaokružiti piratsku stranku i mene osobno i da je to jedino mogući, nikako bačeni glas. Bilo mi je to simpatično, iako sam bio realist, osvojili smo preko 2 posto glasova, a ja sam napisao post o blogerskim glasovima, odnosno preferencijalnim, po mjestima u kojima sam dobio, Zagreb i Rijeka su naravno prednjačili, pa se nije moglo rekonstruiarati trag glasova, ali jasno je bilo da jedan glas što sam dobio u Ivanić- Gradu pripada blogerici Trillian, da je Seoska idila zaokružila mene itd, itd...
Neverin je kandidat broj 5, stranke broj 1, Agrarne. On je prošle godine bio na svjetskom kongresu slobodnih seljaka u Boliviji, zadržao se tamo duže od planiranog i vratio s novopečenom suprugom. Pratim ga na fejsu okruženom suhozidom, kozama i ostalim plemenitim životinjama, radi super stvari, poznat je i njegov češnjak. Blogerica Windfuckersister mu je bila gošća, ona objavi post jednom godišnje, obećala je da će sljedeći biti posvećen novom Neverinovom raju, ali nikako da i to čudo dođe na red.
Kad smo već kod simpatičnih političkih autsajdera spomenut ću i sedmu kandidatkinju s liste Ričarda nezavisnog. Nisam vjerovao da je to ona, moja bivša učenica, sad izuzetno aktivna u gradskom vijeću Zadra. Međutim prvo što sam izguglao uz njeno ime i prezime bio je naslov s jednog portala: "Nisu me doživljavali...", to je bio odgovor na pitanje zašto je prekinula uspješno započetu karijeru u SDP-u i otišla među autsajdere, koji su onda postigli odličan rezultat na lokalnim izborima.odmah sam znao da je to ona, a fotka je samo potvrdila.
Ona je bila zadnja učenica u gimnaziji, koja je branila maturalnu radnju kod mene, kad je još matura nešto značila, bila svečanost ispita zrelosti, pred mentorom i komisijom, a ne u što se ovo današnje izrodilo, treninzi umijeća rješavanja tipiziranih testova.
Nažalost vjerojatno neću biti onaj od jučer, možda neću zaokružiti ni njih dvoje, ni jedinu ljevičarku, nego meni odbojnu kandidatkinju stranke, koja mi je na početku obećavala, jer će oni valjda proći, a moj glas nikako neće ići dvjema strankama koje ne podnosim, a tu su, kod izbornog praga, znači opet me kao nekad motivira netrpeljivost.
Ne znam funkcionira li ovo s vimeom, samo na instagramu video funkcionira perfektno, ispalo je simpatično simbolično, ako ne funkcionira, objavljivat ću na instaču, neću više ni pokušavati na fejsu ni ovdje.
Problemi starog zavodnika

Prijelomna obavijest za sve koji vjeruju da se racionalne i visoko obrazovane žene s balkona bacaju jer neka beznačajna osoba na Internetu smatra da su prostitutke.
Od svoje četrnaeste godine bolujem od nasljedne i ekstremno teške kliničke depresije. Moja je depresija također kronična, što znači da će me pratiti do kraja života. Iako klinička depresija različito utječe na različite pacijentice i pacijente, ovdje se javlja kao apsolutno odsustvo i nemogućnost zadržavanja neslavnog hormona sreće, serotonina. Osim sreće, teška klinička depresija besprijekorno briše i sve ostale emocije, pa na raspolaganju imam samo izuzetnu kompetitivnost i bijes. Dakle, od svoje sam četrnaeste godine odrastala svjesna da se nikad neću moći uistinu obradovati svojim postignućima, rasplakati na vrhunski napisan roman ni zaljubiti u osobu vrijednu zaljubljivanja. Svoje uspjehe doživljavam kao poraze, a svoje sitne poraze kao apokaliptične katastofe. Moja je ironična prednost što hormona motivacije, dopamina, imam naodmet, pa mogu funkcionirati u užurbanom i nesmiljenom okolišu kasnog kapitalizma.
Ako imate toliko sreće da niste kadri pojmiti ozbiljnost teške kliničke depresije, važno je spoznati da je i blaga depresija, nakon anoreksije, najsmrtonosnija psihička bolest. Anoreksičarke i anoreksičari umiru od posljedica svoje bolesti. Depresivke i depresivci se ubijaju jer sa svojom bolešću ne mogu živjeti. U tom smislu, nizozemska je vlada presedanom teško depresivnoj osobi odobrila pravo na medicinsku eutanaziju. Stoga, ako progresivne države zapadne Europe život s kliničkom depresijom smatraju jednako otegotnom okolnošću kao i kronične bolove duboke starosti, ne treba se melodramatski iščuđavati nad činjenicom da će i klinički depresivci čije države medicinsku eutanaziju ne nude isti prljavi posao pokušati odraditi sami.
Čitavom scenariju ne pomaže što psihijatrija ni u dvadeset i prvom stoljeću uistinu ne zna što činiti s teškom kliničkom depresijom, jer ona u različitih osoba različitim intenzitetom ukida različite neurotransmitere, a može biti i nasljedna i izazvana traumatskim doživljajima. Prepisivanje antidepresiva desetljećima je stoga igra pokušaja i pogreške, sve dok vaša pacijentica ili pacijent ne dobiju lijek koji im omogućuje zadržati barem primjesu sreće dostatnu za ispravnu evaluaciju lijepih trenutaka. Prije toga, šanse su da će mjesecima gutati tablete koje im uopće ne pomažu, bilo zato što su placebo ili jer jednostavno adresiraju problem koji oni nemaju.
Ako prijateljujete s osobom s kroničnom depresijom, blagom ili teškom, iskreno sugeriram da ih ne ispitujete jedu li redovito, da ih ne savjetujete da počnu trčati i da ih ne uvjeravate da će proći, jer neće. Milijuni depresivki i depresivaca diljem svijeta zapadaju u ovisnosti i toksične odnose jer ne mogu prihvatiti da nikad neće proći. Ono što možete jest prihvatiti da neće uvijek biti emocionalno dostupni, podsjećati ih da njihove vrline i uspjehe vrednujete mnogo više nego oni sami te paziti na njihovu često neuspješnu plovidbu psihijatrijskim tretmanima, jer vam jamčim da vaši prijatelji nerijetko požele da se njihovi životi jednostavno prestanu događati. Ako sami bolujete od kronične depresije, blage ili teške, suosjećam i uvijek sam vam na raspolaganju za razgovor.
Živa nisam jer sam suprotstavljanjem svojoj genetici prestala biti kronično depresivna. Živa sam jer sam preživjela više od šezdeset prijeloma kostiju, a živa ću i ostati jer znam da postoje meni beskrajno važne žene i muškarci koje volim te koje na različite načine pomažem nositi kroz turbulencije svakodnevnog opstanka.
Stoga, ako želite nastaviti misliti da sam prostitutka, dajte si oduška. Uvjeravam vas da nemam dovoljno serotonina da bi me bilo briga. Nadam se da smo to sad raščistili.

Hana Samaržija

6.6.2004. (2+4=6), datum prvog posta na ovom blogu. Jutros sam preletio malo preko postova prve dvije godine, prepoznao sam koliko se ogorčenosti krilo između redova u mojim postovima tog vremena, koje je i dobrim dijelom 2005. na smjenu pratilo troje blogera, dvije blogerice su izdvojene u tekstu iz 2023., link lijevo gore sa strane "Tri blog gracije", treći je bio famozni Alje, koji se pak izdvajao svojom kreativnošću i poslije se istom ostvario u stvarnom životu. Jedna od te dvije, koja je pak nedavno doktorirala s područja seksologije na američkom sveučilištu Indiana, prije toga je radila istraživanja za čuveni Kinsey institut, koji je toliko poznat, da ga portal "Narod" proglasio pretečom vražje rodne ideologije, sve začinjeno čudovišnim podmetanjima (Kinsey je bio ionako cijeli žovot toliko kontroverzna osoba, da mu stvarno nije bilo nužno dodatno pakovati).
Opet ja skrećem u postu, koji bih trebao posvetiti svom blogerskom egu. Mene je početkom 1999. tresla žestoka kriza, parafrazirat ću Stefanovskog, ulaska u četrdesete. Mislio sam da neću još dugo...U takvom jednom momentu mi je prišla kolegica, vjeroučiteljica, rekla da se otvorilo par mjesta po jako povoljnoj cijeni za hodočašće u Rim, a onda je i u izgledu i za Svetu zemlju, nasnijao sam se i komentirao:"Vidi Rim i umri", u stvari zaintrigiralo me ovo drugo, ali ne ide bez prvog, pa smo drugarica i ja pristali. Tu su nas zakucali, vođa puta je presudio da mlađi par može dobiti svoju sobu, on naravno isto, kao i još neki, ja moram među muškarce, drugarica žene, jer nismo, ne samo crkveno, nego nikako vjenčani. Bilo je tu još mnogo licemjernih ispada, jedino autentično mi je bila misa u katakombama, no nikad više nisam nikakve kompromise radio s vladajućim klerom.
Radikalizirao sam se i načinom života i beskompromisnim stavovima, Vesna Kanižaj me izbacila iz svog sindikata i osnovao sam u županiji organizaciju novog manjinskog. Usput sam otkrio čari interneta, postao jedan od najčitanijih na tad izuzetno popularnoj platformi red7.de, tamo je najbolje prolazila moja poezija, ali mi je bilo sve napornije stvarati na stranom jeziku. Tad se pojavio blog.hr, kao prilika za sipanje moje žući. Vidim sad, da je posebno, otkako nema više fotki, to uglavnom nečitljivo, al zanimljivo da su mi i takav blog otkrili, s distance se vidi, stvarno najbolji. Zbog njihovih komentara nisam došao u napast, poput današnjeg političara Marina Miletića, obrisati blog. Njegov je blog bio RiApostol, dok sam ja na počecima imao najčešće 0, do 3 komentara, on bi ih imao na desetine, sve anonimne od učenic(k)a, ja sam svoje opominjao da je bolje, ako već čitaju, a nemaju svoj blog, ne komentirati, svejedno su mi anonimni komentari. do pojave, ne Mirka, nego jedne cool budaletine, za kojeg mi je poslije bivša blogerica, s kojom sam se našao u Zagrebu, otkrila identitet, njen bivši dečko.
Takav kakav je, blog stoji tu 20 godina, s blogericama/blogerima, koje sam upoznao su sve redom bila ugodna poznanstva, s jednom Zadarkom sam se poslije zakačio, ali uvijek mora postojati izuzetak, koji će potvrditi pravilo. Blogerska komunikacija mi je pomogla da ublažim svoju radikalnost i gorčinu nepomirljivosti, a ni vanjštinom više ne odskačem od prosječnog malograđanina.
Pišem danas jer mi je sutra od jutra na poslu težak dan, dan edukacije i druženja, bez učenika, samo su mi dežurstva na državnok maturi, koja slijede, znatno odbojnija.
Hvala svima koji me čitaju, ovaj post je sad praznik okrugle brojke, mada mi odavno ne znači ni približno toliko kao nekad.

Makedonija

Planirao sam pisati post o radnoj etici, neki blogeri inspiriraju podbadanjima u svojim komentarima, neka, samo tako :D. Međutim jučer mi se dogodila pauza u nastavi, na to se odlično nadovezivao veliki odmor, pa sam odlučio prošetati do Korza. Još relativno daleko od središnjeg šetališta čula se buka, koja se najprije nije mogla definirati.
Zatim sam shvatio da je u pozadini glasna glazbena tema, za moj ukus malo previše ethno, ali prihvatljivo, u prvom planu pjevanje praćeno urlanjem. Slijedio je meni simpatičan prizor, kafić, u pozadini velika zastava, pjesma mi je otklonila nedoumice, makedonska. Zvučnici odvrnuti do daske, uz vrata na visokim stolicama pijani dečki pokušavaju nadpjevati pjesme u pozadini, smjenjuju se Dadina, meni uopće jedna od najljepših ičijih domoljubnih i neka isto o Makedoniji, s urlanjem u refrenu skraćenog oblika naziva sadašnje države.
Prošao sam, napravio krug oko Korza, raspitao se u foto marketu kod iznimno ljubaznog trgovca starog kova, nema takvih puno više, o čemu bi se moglo raditi, ne mogu okidati fotke, uzeo je fotić, odmah me podučio, u slučaju bilo kakvog problema prvo najprije resetirati, napravio je to, okidanje mu nije uspjelo, rekao, što je mogući problem i objasnio, gdje je Sony servis na Gornjoj Vežici, on ipak ne bi otvarao. Sad snimam videa, lijepo ispadaju, ali novi je problem distribucije, nema veze. Nakon resetiranja u dućanu, iz mnoštva pokušaja, uspio sam okinuti dvije fotke, možda nije puklo, možda bude podnošljivo za novčanik.
Kad sam se vratio, pjesma je još trajala. Stao sam iza petorice policijaca, koji su sa sigurno udaljenosti promatrali, slušali i valjda čekali da ih isprate do stadiona, tek iz pitanja jednog od njih, kad počinje, shvatio sam da je u pitanju utakmica. Ono što je mene fasciniralo je da su se u prvom redu do Korza istog kafića smjenjivale pijačice i pijači kava, bez straha od adrenalinskih pijanaca. Nema tu dovoljno agresivnosti, pomislio sam, samo ih zabava i pjesma zanimaju, ako su im i igrači takvi izgubiti će od naših.
I bi tako, tri nula za "nas":D

Jin video vjerojatno šteka

Vjetar je jučer spomenuo našeg Babla, kojem bi prekjučer bio rođendan, kpjem je isti, bio Babl pod zemljom ili na nebesima, čestitalo 105 osoba na fejsu, većina navodno živih osoba, bi o tolikom broju čestitara mogla samo sanjati, jedna dama je apelirala da se prestane, jer on više nije živ, a jedan se ozbiljno naljutio, da sramota koliko je nekulturnih i nenačitanih oko nas. Mislim da bi Peru sve dobro zabavljalo.
Zabavan mi je i novi Blumijem post o jazu generacija, još zabavniji Indeksov original članak, obimno sam prema članku komentirao tamo., eto, kako nas mladež kao poznaje, i moji vršnjaci bi me izopćili.
Iritira ili zabavlja ova umjetna inteligencija, koja pomalo istiskuje tražilice. Jučer sam guglao FKK, Hiddensee, jer sam planirao pisati post o anegdoti vezanoj za groblje na tom otoku, na kojem je pokopan poznati književnik G. Hauptmann, a nalazi se blizu, barem za vrijeme DDR-a je bilo, FKK plaže. Nisam napisao, još uvijek mi se ne čitaju misli, ali jutros mi prva vijest, nakon Putina, Bidena i poplava, na microsoftovoj početnoj stranici, o ružnom slučaju u parku u centru Berlina, prije par dana, vezanu uz jednog golaća, već vidim sa ću morati strogo paziti što upisujem u tražilicu i kako ću to formulirati, umjetna inteligencija promišlja što bih ja želio čitati, dobro me nije dočekao članak o zombijima, koji goli napadaju posjetitelje groblja.
p.s.
Preporučen je i intervju sa svjetskim prvakom u šahu Kinezom Dingom Lirenom, koji nakon osvajanja titule igra rijetko i loše, priznaje u intervjuu da se liječi od nesanice i teške depresije i po svemu sudeći neće biti u stanju braniti titulu, nekako bih zbilja radije da se vijesti ne prilagođavaju onome što bih ja želio čitati...

Pljusnulo onako luđački prije par minuta. Prije toga smo se Jin i ja po teškoj sparini vratili iz uspješne šetnje, na satelitskoj TV snimke iz okolice Eurovog Augsburga. Nadam se da može odgoditi put nazad, ako ne, želim mu svu sreću na putu, noćas je komentirao, da još nije ni krenuo.
Mi smo jučer nakon fiju fiju vremena bili u Krku, tamo su isto bile padaline stoljeća. Što se ono veli, minimalni gubici, nismo se zadržavali, ušli, provaljeno nije, malter po stepeništu, fotić izdao, ne mogu više fotkati, snimio filmić, prebacio na komp i stavio na youtube, poslao link drugarici, ništa, samo ja mogu vidjeti, neće mi prihvatiti na javno "vidljivost". Nismo se puno zadržavali na meni sad odbojnom otoku, i kako bi, bez kanalizacije, struje i vode u stanu, to je nama naša borba dala.
Jučer s tim videom izgubio dosta vremena, danas pak pokušao složiti jednu pjesmu, kako se kajem zbog grijeha iz mladosti, inspiriran jednom novom #meetoo raspravom na x mreži, mi muški zbilja nismo bili svjesni, koje se sve aktivnosti svrstavaju u seksualnu agresiju. Novo vrijeme, odlučio se barem pjesmom pokajati, inače mi stihovi idu poput bujice za pljuska, ovu nikako nisam uspio uobličiti. Ne ide mi kajanje, nikad nije.

Sinoć je glavni događaj na x mreži bio napad nožem u Mannheimu i ja sam požurio objaviti snimke samog napada, te komentar moje berlinske poznanice, koji mi se činio uvjerljiv, međutim slijedilo je drugo tumačenje moje bivše piratice, bližilo mi se vrijeme odlaska na počinak, kojeg se sad više manje redovito držim, poznato je i da je jutro pametnije od večeri, posebno kod osjetljivih pitanja i prvi put valjda u ovih 20 godina obrisao sam objavljeni post. Razlog je jednostavan, prihvatio sam objašnjenje, da u cijeloj priči nema pozitivaca, a jedan podatak, koji je ex piratica iznijela, me do kraja izbedirao i zasjenio cijeli događaj...
Brojna redovna policija, koja je kao i uvijek osiguravala ovakve skupove, pokazala se opet potpuno beskorisna, policajac koji je teško ranjen bio je leđima okrenut napadaču i savladavao pripadnika redarske službe, tek kad je on napadnut, jedan policajac očito migrantskog porijekla je pucao i ovom barem zasad spasio život, i nakon toga, vidi se na snimci, policajka redaru, koji je uspio i pribrano odbaciti nož napadača, stavlja lisice na ruke. Ja se neću na to osvrtati, neću ni što ti policajci imaju prosječnu tri puta veću plaću, nego što moja pred mirovinu jest, nego na nešto drugo, policajka, koja ima troje djece, dobiva na osnovu toga 700 eura svaki mjesec dodatak, što je moja piratica naglasila, svaki mjesec, što je više od moje buduće mirovine, a Nijemci nemaju populiste i ekstremiste u vlasti, i eto, za razliku od nas, nikakvo negodovanje ni propitkivanje nije im sveto. Kaže moja pametnica, meni ovo sliči na česte obračune uličnih bandi, oko kojih se nitko više ne uzbuđuje, pa neću dalje komentirati, ali mi imamo kao lijevu vladu...
p.s.
Nevezano s ovim, sreo sam jutros u šetnji pasa meni naj riječkog konobara, iz vremena kad je Trsatika nešto značila, preživljava vozeći Uber...