Pokušat ću složiti neobičnu recenziju o romanu, kojeg nisam čitao. Annabonni me potakla komentarom na guglanje i kretanje zanimljivim tragom Njemice Jenny Erpenbeck, dobitnice prestižne američke, samim tim i svjetske književne nagrade za roman "!Kairos". književnice rođene u DDR-u, od isto tako poznatih roditelja, koji su za vrijeme nacizma, bili u izgnanstvu, kao uvjereni komunisti, u Sovjetskom Savezu.
Guglajući sam saznao da je roman nakon dobitka nagrade preveden i u Hevatskoj, te je intervju, koji valjda Annabonni spominje u komentaru mog prošlog posta, objavljen u online izdanju Jutarnjeg lista, ali samo za pretplatnike. Više o autorici i romanu "Kairos" sam ipak mogao pročitati u Zeitu, koji kulturu, za razliku od tena iz praktičnog života, ipak rjeđe naplaćuje. Zanimljivo da uz brojne navedene prijevode tog romana po državama, nema i Hrvatske.
Najprije me iznenadila sličnost tazvoja fabule s jednim od mojih najdražih, davno prije napisanog romana "Brandung" Martina Walsera, čiji sam nesuđeni prevodilac trebao biti, izdavačka kuća je očekivano propala, u pretvorbi se je jeftino dokopao jedan od tipičnih poduzetnika pretvorbe na hrvatski način. Srbi su očekivamo traljavo Brandung preveli kao "Plima", naslov je praktično, kako je konstatirala naša poznata prevoditeljica, nemoguće prevesti jednom rječju, naime Brandung je moment kad se val "sudari" sa stijenom.
U oba romana se radi o starijim profesorima, koje vrijeme neumoljivo gazi, obiteljskim ljudima, rutinskog načina života, i "fatalnim" susretima s novim mladim studenticama, prilično ofucana tema prisutna i u našoj literaturi. Ipak Walser je napravio izvrstan roman, s majstorski nijansiranim psihološkim profilima kako glavnih, tako i sporednih likova, ne sumnjam da je to i Erpenbeck uspjelo. On je poznat po studioznoj i dugoj pripremi za pisanje, npr. za svoj valjda zadnji poznati roman "Zaljubljeni Goethe" iskopao je po arhivama sve što se dalo iskopati o zadnjoj ljubavi starca prema djevojčurku. Erpenbeck je pak iskoristila pripojenje DDR-a njemačkoj matici i protočnost obrazovnog sustava nove države, te se uključila kao najstarija u završne razrede nove srednje škole u ulozi učenice, iako je već jednu imala završenu, ne sumnjam da joj je i to bilo korisno iskustvo, a pedigre pisca je već imala, otac, osim što je bio poznati fizičar, bio je i renomirani književnik, koji je pak prestao pisati u kapitalističkoj Njemačkoj.
Ljubavi oba romana se događaju prelaskom aktera u nove svjetove, Walserov junak dobiva jednogodišnje profesorsko gostovanje u USA, u njemu potpuno stranoj liberalnoj univerzitetskoj sredini, junakinja od Erpenbeck se zaljubljuje u dogmatskog marksističkog profesora u vrijeme velikih previranja u DDR-u, promjena koje za razliku od uličnih masa, niti jedno od njih ne prihvaća, no svjesni su neumitnosti propasti, kako neodrživog sustava, tako i krhkosti njihove ljubavi.
Čim su ugroženi i počnu se urušavati sustavi vrijednosti, uz koje su sazrijevali muški junaci, oni konzervativne patrijahalne sredine Walserovog junaka, te rigidnog socijalističkog odgoja junaka naše autorice, dolazi do ugroze njihovih dugogodišnjih naizgled stabilnih brakova. Kod junakinja je prisutno načelo bezgranične i bezuvjetne ljubavi, kao i hegelijanska mladalačka želja za priznanjem.
Pretpostavljam da se roman "Kairos" na sličan način raspleo kao i Walserov, s distance gledano na jedini mogući način, no iz pozicije litatelja, kad se kao u Walserovom slučaju tako majstorski vodi rasplet, nemoguće situacije postaju baš onakve, kako ih obično život rješava.
Jako mi je zanimljivo da kod kritičara u središte dolaze, pa tako i naslov mog posta, "vjernost" i "gubitak", naravno obje riječi u svoj punini značenja, npt."pravi" navijači već ističu, da će ostati uz repku i u slučaja poraza s Italijom, ja bih dodao, i ispucati sve petarde, i one najjače čuvane za finale.
Šalu na stranu, ni čitajući "Brandung, a slutim ni ovdje, nisam siguran da je to ono, što je najpotrebnije problematizirati iščitavajući ova djela, skloni smo uvijek stvari melodramatično postavljati, iako su one, što je Nietzsche još lijepo imenovao "ljudske, odveć ljudske". Moraliziranje o vjernosti i diskusija tko je realno nakon svega što izgubio, vode u slijepu ulicu.
Zaintrigirao me roman "Kairos", nekad bih ga odmah nabavio i pročitao, ali eto, prvi znak starosti mi je neočekivano, nemogućnost daljnjeg čitanja knjiga, jedino kod izuzetnih, možda u PDF obliku s mogućnošću povećanja i prilagodbe slova, bih se možda pokušao potruditi.