Nachtfresser

Malo je poznato da je i u Hrvatskoj postojala, možda još postoji, ali me ne zanima, inicijativa za slobodnu školu Summerhille, te udruga koju je vodila i usmjeravala izuzetna profesorica Dragana Bolješić, čak je prije više od deset godina i dobila od ministarstva dozvolu za rad. Nisam bio u udruzi, osim sindikata koji sam osnivao i ako se može brojati, Piratske stranke, nisam bio član organizacija, ali sam podržavao projekt i aktivno komunicirao s profesoricom. Ipak kako to kod nas biva, negdje je nešto krenulo krivo, profesorica je odselila u Australiju, meni je najviše žao što je ovdje, istina u dobre ruke, morala ostaviti svoju, ako se dobro sjećam, devetogodišnju kujicu, za razliku od nje i njenog entuzijazma, nikad mi nije zaživio optimizam oko bilo kojeg projekta u Hrvatskoj.
Paralelno u nekom drugom svijetu je pjevačica Nena krenula u svoj zvjezdani uspon, ostvarila je za njemačko govorno područje neviđeni planetarni uspjeh s jednim hitom, obogatila se i očekivala se šablonska zvjezdana karijera. Sad što je Nenu očeličilo i više sudbinski promijenilo, rana smrt prvog djeteta (11mjeseci) ili što se manje zna, susret sa zanimljivim indijskim guruom, čitao sam neke njegove misli, vrhunski, možda čak i nepoznate traume iz vremena školovanja, ostat će tajna.
Nakon te privatne tragedije, rodila je blizanke i čvrsto odlučila osigurati im osigurati školovanje, koje će im osigurati put samoostvarenja i slobode.
Odlučila je bogatstvo investirati u otvaranje slobodne škole tipa Sudbury u Nemačkoj, u Hamburgu, Summerhille našoj pjevačici nije bio dovoljno radikalan. Naime u Summerhillu predavači na početku dana okvirno raspoređuju teme, koje taj dan obrađuju, djeca biraju na koju nastavu će ići na koju ne, a koja će se taj dan zabavljati u nazočnosti dežurnog nastavnika, ovdje toga nema, radi se ono što djeca izraze želju taj dan. Bitno je napomenuti da je Summerhille škola internatskog tipa, a Sudbury dnevna škola koja radi od 8-17 i to prirodno stvara razlike u koncepcijama. Tu već Nenu nije mogao ni želio slijediti muž i otac kćerki, inače glumac, no oduševio se 13 godina mlađi bubnjar njenog benda i budući životni partner, na videu gore sjedi lijevo od nje. I njena škola još traje pod imenom "Nova škola Hamburg", sad već oko dva desetljeća, i meni izgleda iskrenija od novih škola tipa Summerhille, kroz maglub mi je u glavi, da se i negdje u Hrvatskoj otvorila škola Summerhille, ali nakon Draganinog odlaska taj projekt me ni najmanje ne zanima, nakon smrti osnivača A.S. Neilla sve klizi u nekom čudnom smjeru, s uvođenjem školskih odora, razdvajanjem po starosti u internatima, odvojene sanitarije i sve više zabrana. Nena škola, kako u videu govori osnivač i Nenin partner Philipp ima znatno više pravila od ostalih škola, ali sve su ih djeca sama donijela, npr. zabrana vožnje bicikla u krugu škole s neispravnim kočnicama, a među brojnim komitetima imaju i strogi komitet za žalbe za narušavanje integriteta pojedinca, to je Summerhillu novijeg vremena znalo nedostajati.
Nena i dalje nastupa, školi nikad dosta novaca, bolja je nego ikad što se vidi u videu iz 2020., mada zna i otkazivati nastupe zbog iscrpljenosti, do sad dva puta u dugoj karijeri prekidi turneja. Njen već dugogodišnji (30) način prehrane, iako je guru odavno umro, veganstvo i(li) sirova hrana, je očito dobar za fizički izgled (za usporedbu, samo je godinu dana mlađa od mene), ali...

Neki rade sve naopačke pa idu do kraja pa nazad. Na kraju nakon što stignu pitaju se zašto su se vraćali, samo zbog statističkog zbroja?
Mlad sam slušao "Kashmir" od Zeppelina i shvatio sam da se putuje, ne bi li se pronašlo, gdje se nekad bilo i to mi je kao spiritualno iskustvo bilo baš cool i putovao sam s ekipom.
To nije više bio trinaestogodišnjak koji je bio zaljubljen u Oliviu Newton John i pisao joj pismo ispitujući prijateljicu kako se što kaže na engleskom. Otišao sam mnogo dalje u tom udaljavanju od početne točke, neki od ekipe se s puta nisu vratili.
S ruba sam se pak ja dogmatsko-pravolinijski vratio nazad, što naravno nije imalo smisla, pa sam eto sad opet blizu ruba bez mogućnosti povratka.
Za uravnoteženost posta sam pripremio simpatičan duet Yvonne Elliman i Erica Claptona s meni najdražeg Claptonovog albuma "461 Ocean Boulevard". Znao sam da su se, iako oboje vezani čvrstim vezama, spetljali za snimanja albuma, da ga je ona tek ozdravljenog zarazila nekom spolnom bolešću, od koje je on skoro oslijepio, te na turneji nije skidao tamne naočale. Pitao sam danas prije objave posta KI (UI) je li istina da ga je zarazila i kojom bolešću, dobio sam odgovor teškim oblikom konjuktivitisa. Nije mi bilo jasno pa mi je KI i to objasnila, može se prenijeti i spolnim putem, ako je partner/ica zaražen gonorejom ili klamidijom. U redu, pomislio sam, rizik promiskuiteta. Međutim KI vrag ne da mira, primijetio sam da je nastavila pisati, po nekim izvorima je Yvonne glavna autorica njihove verzije pjesme "Get Ready", što bez obzira na sve simpatičnoj romansi daje čudovišan obrat, pjesma mi je sad stvorila dojam kronike najavljene osvete. Tko zna što stoji iza svih tih pristojnosti i dražesnosti oko nas...
p.s.
Večeras na HTV-u u 22 "Dim", oni nisu normalni, nakon Wendersa i drugi iz mojih top 10 filmskih klasika u par dana, ima trenutaka kad je, iako nisi jedan od blog fanatik(c)a, lijepo osjećati se građaninom Hrvatske :P

Jedna od zanimljivih rasprava jučer je bila o različitim vrstama i kvaliteti toaletnih papira na tržištu. Polemika je bila sadržajna, Iva se sa snimanjem uključila nažalost tek kad je netko apelirao da se prestane sa sočnim detaljima jer se za stolom jede. I zbilja, vidjevši da su se strane ukopale na svojim pozicijama, jedan je napustio diskusiju i neometano nastavio jesti...

Svi o osjetljivim guzama, jedan jede...kliknuti

Tradicionalni Božić kod Dolores je karakterizala tradicionalno bogata trpeza i nezgode, o kojima ću u sljedećoj rečenici, te zgode, a to je da nam se društvo podmladilo, iz pečalbe su se vratili sin od Dolores i njegova draga. Međutim nakon samo pola sata nam je otpao poznati nagrađivani vlasnik antikvarijata, želio je biti uz nas, ali nije izdržao. Ovdje ne vidite ni djelić od bogatstva bogate, posebno slatke trpeze, naime kotačić na fotiću se pomaknuo u džepu na snimanje filmova, a nisam primijetio. Dvije skupne fotke koje je sa svog uređaja snimila Iva ćete lako prepoznati, ostale je snimio vaš bloger. Kad smo došli doma dočekali su nas i susjedini kolači, život zna biti okrutan i težak

Moram priznati da mi se nešto ne sviđa u propovijedi našeg najboljeg i jedinog riječkog nadbiskupa, vjerojatno je to do mene, a i do činjenice da sam vjerojatno više vremena proveo na ulici te bolje poznajem mentalitet rulje i razumijem Schillera koji je pisao da je narod trebalo najprije odgojiti pa osloboditi, nego Držića kojeg je nadbiskup izvukao iz naftalina. Ipak ne može mu se poreći genijalnost revitalizacijom karakterizacije ljudi nahvao. Kod Držića ide to ovako, pa tko što i kako razumije, ako mu se čitati da:
»I za dosvršit besjedu, ovi obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni i, za u kraće rijet, ljudi nahvao, počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj po taki način, er se ljudi nahvao toliko počeše umnažat, er poče veće broja bit od ljudi nahvao neg ljudi nazbilj«. Ljudi nahvao smisle konjuru – protjerati ljude nazbilj iz njihove zemlje, tj. iz gospoctva, što ovi ne dopuste nego ih prognaju, nakon čega se ljudi nahvao nasele »u ovi naš svijet«, gdje ih ima više nego ljudi nazbilj. Iako i dalje vode bitku, može se prepoznati koji su jedni, a koji drugi, jer »i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda«.
Ovo je nenormalno dobro i aktualno, moćne su i slike egipatskog progonstva, te aktualiziranje odnosa prema slabijima, te drugima i drukčijima, sporna ostaje ta potreba za zajedništvom i nacionalnim jedinstvom, no radi se ipak o božjem pastiru i teško možemo naći drugog takvog za dijalog.
U daljini grme wagnerijanske fanfare, aktualiziraju se kabarei tridesetih godina prošlog stoljeća, muzika je fantastična, a život, mjesta za bjegove još ima mada se prostor sužava.

Pišem ovaj prigodni ("kud svi Turci, tu i mali Mujo") post užurbano i nemirno, jer mi je početak badnjeg dana poremećen, njemački portali, a oni obično ne griješe, najavljuju početak kiše u Rijeci nešto prije 7 ujutro, mi po Jinovom bioritmu, kojem sam prilagodio svoj, izlazimo oko 7.15, znači valja danas ubrzati sve jutarnje rituale i nagovoriti svog psa, kao ljudi nakon buđenja tvrdoglavog i nervoznog, na raniju šetnju. Kad bi i kockastoglavi kršćani poštovali simboliku današnjeg i sutrašnjeg dana, pa da imamo dva dana tišine, mira i zašto ne, pravi vjernici molitve, ali ne, njihova uglavnom bjelopoljska kopilad će već, iskustvo govori, oko 11 ujutro nakon što gospodska djeca ustanu, te popodne za prvog mraka, i naravno preko tihe noći, oni će započeti i nastaviti s pedardaškim orgijama, kako jučer, tako i sutra. Eh kad bi barem neki ponosni dida ili otac ostao bez šake umjesto njihove uglavnom muške djece... Stop, oni ne smiju biti junaci današnjeg posta.
Pjesmu "Stille Nacht" je i UNESCO 2011. proglasio svjetskim nematerijalnim kulturnim dobrom, zbog svoje simbolike mira. Usuđujem se tvrditi da sam bio jedan od maksimum tuce profesora njemačkog jezika, koji je pjesmu obrađivao na nastavi otkako je počeo raditi, isto kao meni osobno još ljepšu pjesmu "Lili Marleen", koju nas je još manje obrađivalo, sve dok je na filmu nije veličanstveni Fassbinder rehabilitirao.
U nastavi sam uglavnom počinjao s lijepom legendom o nastanku pjesme i biografijom autora, zanimljivo da je po cijelom svijetu vrijeme potisnulo te mladosti zanimljive priče, pričom, istina realnijom, o kašnjenju popravka crkvenih orgulja u lokalnoj crkvi, te nastanku najjednostavnije, a samim tim najbliže duhu ovih blagdana i najprikladnije, slučajno i najljepše pjesme, uz običnu gitaru. Pri kraj svoje radne karijere, nakon božićnih školskih praznika 2022. ili 2023. godine, dobio sam i lijepo priznanje, najbolja učenica mi je zajapurena dojurila na prvi sat u novoj godini i zatražila riječ, mora svima reći da je i nadmiskup Uzinić na polnoćki, isto kao mi na satu, pričao o simbolici i značenju pjesme "Stille Nacht" za svijet, te apelirao da svatko učini ono što je u njegovoj moći da bar ta noć ostane tiha i sveta.
Pamtim godinu i po komentaru na prigodni post nastao taj put, ispostavilo se srećom, nekoliko dana prije praznika, bloger Dražen je ostavio link na predivan, nepoznat božićni koncert, u konjušnici bečkog dvorca Hofburga lijepe kraljice šlagera Helene Fischer. Taj youtube spot je postao i jedan od najgledanijih spotova na youtube kanalu svih vremena i Ruskinju rođenjem, digao u neviđene visine. Nisam dogmat i odmah nakon Draženovog blog komentara sam promijenio plan i umjesto verzije meni drage punk bake Nine Hagen, radili smo na satu verziju Helene Fischer. Ipak nisam mogao odoljeti pa sam, budući da je ostalo još dovoljno vremena, zainteresiranim učenicama pustio i verziju Nine Hagen, kao primjer bogatstva različitosti. To je dovelo već početkom odmora do neočekivane rasprave o outfitu obje pjevačice i nametnulo temu idućeg sata. Usput, ljudi smo, još nismo sveci, ni sveti Augustin nije znao da će to postati, što mislite o šminki Nine Hagen i haljini Helene Fischer, te za muzikalnije, koja vam od njih dvije ima moćniji glas?
Želim vam svima onoliko glasnu noć, koliko će uobičajeno imati blogerica Ani ram na otoku gdje uobičajeno provodi ove spojene praznike, za kvizaše, marihuana više nije službeno dopuštena u Tajlandu!
Uživajte u obje verzije, naravno vi kojima savjest i glazbeni ukus to dozvoljavaju:

EPILOG
Dies ist ein Keller Ovo je podrum
hier lebe ich ovdje živim ja
dies hier ist dunkel ovo ovdje je mračno
feucht und angenehm vlažno i ugodno
dies hier ist ein Schoss ovo ovdje je pucanj

Songwriter: Blixa Bargeld "Kuća laži"

U gradiću iseljenih, gradiću u kojem sam završio gimnaziju i odmah počeo samostalni život, paralelno sa studijem u obližnjem gradu, iscijeđenom i ispaćenom u prethodnom ratu, otvorena je prije par mjeseci replika "Starog podruma", birtije u kojoj sam započeo put truleži i propadanja i vidim po video snimcima odlično posluje, za vikend se traže rezervacije, štimung je savršen, pjevaju i lumpuju, što bi mali Perica rekao, sretni ljudi. I omjer žena i muškaraca je savršen, što dodatno daje patinu starih vremena. Vikendom tambura tip iz mog vremena, jedino su pjevačice mlađe, kod pjevačica i stjuardesa se i u nova vremena starost loše trži, ali zato među gošćama razabirem i ozarena lica djevojaka svoje mladosti, čija obličja su prekrile maske besmisleno grubih vremena. Sve generacije su unutra, idealno, skoro kao na Instagramu, izmiješane.
Jedino iz snimaka ne mogu nazrijeti, jesu li još na zidu stihovi, a vjerojatno su pri restauraciji zaboravljeni, stihovi s kojima sam ja, s društvom uglavnom preminulih, uz stol u kutu, mlađahan oplakivao sudbinu kletu:
Nek' se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i srecu ...
Neka ide sve u materinu ...
Nikad, druze, ja umrijeti necu.
S.Jesenjin
Ništa me ne privlači odlasku u tu birtiju. Kad su u njemačkom zatvoru Stammheim likvidirali Gudrun i Baadera, znao sam da je sve gotovo, priključio pionirima "Novog vala", odživio svoj nespokoj i eto, još, naravno nekima neprepoznatljiv, trajem i lijepo mi je dok ljeti ponekad sjedim meditirajući uz jezero i kuću na koju su stavili spomen ploču da su u njoj svojevremeno živjeli Sergej Jesenjin i Isadora Duncan, magarac na prvom mjestu, mada mi je i u Berlinu uz Brechta ljepše, on nikad nije bježao.

More gledam kroz ogromne prozore, s balkona, iz vrta, razbuđujući se za jutarnjih šetnji, a tako rijetko se spustimo do njega, eto možda ni jučer ne bismo, ali eto, nevolja natjerala, nedostaje sastojak za ono što mislimo pripremati, dućani s veselim trgovkinjama adventskih nedjelja svi rade, pa kad već moramo autom u nabavku (to što nam treba ima samo udaljeni centar), zašto ne bi prije skoknuli u šetnju uz more, parkiranje na obali je nedjeljom besplatno, inače cijenom nepriuštivo. Neki još nisu vidjeli ni ovaj nasip s privezima:



Meni po omiljenosti drugi lučki fotografski motiv, nakon rašetanih djevojaka i pasa.



Još ako svojom antisexy oblekom djeluju egzotično...



Kad namjerno snimam kontra sunca, jer mi svi ponavljaju godinama da se to ne smije, meni i moj ljepotan uvijek super ispadne.



Advent na Korzu i okolo smo samo bacili površan pogled, meni djeluje gore i od onog razvikanog u Agramu. Uputili smo se do našeg stvarnog cilja, najprije idem podebljati budžet vraćanjem praznih boca i vidi vraga, oba automata u kvaru. Ulazimo u auto produžiti dalje, kad netko bjesomučno maše s ulaza u prostor za vraćanje boca, ponovno uparkiravamo, idem vidjeti što sam skrivio, a ono stigla djevojka za popraviti automate, i zbilja prvi brzo stavlja u funkciju i otvara drugi, ja ubacujem u prvi, treća boca, vraća je i izbacuje mi račun, opet blokirano. Cura prekida popravak onog lijevog, sad ovaj moj ne može ni otključati i sočno svečarski čujem ali ne stignem snimiti: "A u p...u m......u!", nešto kako mali Perica zamišlja da bismo drug Euro ili ja izgovorili popravljajući. Kaže, bez brige, s ovim drugim smo sad gotovi i zbilja, ubacujem u drugi dok ona petlja oko prethodnog, ne zna ga ubaciti, mlado je to, zove pomoć, meni kod dvanaeste opet vrati bocu, ali ne izbacuje ni račun, ma neka, baš je lijepo bilo čuti reagiranje iz dražesnih usta, kad sam objasnio dvostruki problem:"A u k...c!" Ipak pomoć stiže, starija dama, kod onog brzo odustaje od otključavanja, ovaj ipak osposobi, a onih dvanaest dodaje ručno kemijskom, recite blagajnici neka zove, ako joj nije jasno, znat će ona koga.
Jutros šetamo, baš se lijepo vide more i otoci, moram snimiti za romantične blog dušice, doma vidim, fotić ništa nije vidio, a u ...

I ja sam nekad lovio leptire
misleći da ću imajući boje
steći besmrtnost.

Nisam imao šansi
jer sam se onako mračan
gubio između svih tih svjetala

Oko kojih su morali
plesati, jer nitko
ne može protiv svoje prirode

Zaključao sam se očajan
u sobu mračniju od sebe
dok niotkud nije dopuzala zmija

Konačno sam vrisnuo
idite do vraga vi prozaisti
marš iz mojih snova

probudio se svejedno nisam

Nedostaju mi berlinske šetnje. U milijunskim gradovima lakše je naći mjesta, na kojima je manja koncentracija ljudske gluposti i živjeti paralelne živote u kojima te mainstream ne zanima. Mainstream može biti istoznačnica za masovnu psihološku manipulaciju.

Idemo u dućan, danas je bal penzića, valja spiskati ono što je Plenki udijelio, a panika, nestalo slatkog u kući. Auto je sinoć parkiran u vražju mater daleko, blizu psećeg igrališta i groblja na Kozali.



Napravili smo popis, Jin i ja čekamo drugaricu ispred dućana, Ja se smješkam gledajući vreću s krumpirom ženske koja čeka taksi, leži u donjem dijelu kolica, koliko puta sam samo zaboravio ili bakse piva dok sam još trošio ili isto krumpir, dođeš doma, a ono nešto fali.
Netko izuzetno srdačno prilazi, aha, čestitam, čuo sam da je primljena na posao u najelitnijoj gimnaziji, kažem da sam komentirao da je najbolji izbor, veli naravno da jesam. Šta se radi, direktno odgovara, čuli ste za "das Experiment", kažem naravno, aktualno, kad ljudima daš malo vlasti...Zapričali se iako uz kolica, u rukama drži dvadeset jaja. Ona cura otvara vrata taksija za ući, a onda trči nazad po krumpir.



Opraštamo se, nedugo zatim stiže drugarica, prepričavam joj susret, ona kao bivša profesorica te gimnazije komentira da ona ne bi obrađivala, nego radila eksperiment, znam, zato je bolje što ne radimo, pritvor bi nam visio nad glavom, tko bi u vrijeme vladavine prosječnih roditelja išta mogao razumjeti, a pedagozi, psiholozi i ravnatelji su nemoćni. Dovoljno je hrabro i raditi nastavu po ovom filmu.
Nasmijava me naljepnica na parkiranom auto, u zemlji živčanih, u kojoj nitko ništa ne čita, teško će postići efekt.

"Nemam ništa protiv orgija, ali ja nisam dobra u multitaskingu“.
Grace Slick
"Ni za čim ne žalim što sam učinila, žalim za onim što nisam učinila. Ne kajem se npr. što sam spavala s Jimom Morissonom, kajem se što nisam spavala s Jimi Hendrixom."
Grace Slick
"U jednom momentu sam se poželjela skinuti, sići s pozornice i postati dio plemena, ali za razliku od nekih nikad nisam potpuno izgubila vezu s realnošću."
Grace Slick (o nastupu na Woodstocku)

Jutros sam preskočio i Index vidjevši prvi naslov, prešao naslove u Taz-u čisto da budem u tijeku je li izbio i zvanično treći svjetski rat, te zamolio umjetnu inteligenciju da mi s engleskom na njemački prevede jedan jako dugačak intervju s Grace Slick, prijevodi na hrvatski su još uvijek loši, pa sam za svoje čitateljstvo izvukao tri rečenice o temama koje me stvarno zanimaju i relaksiraju.
Prvu rečenicu od početka do kraja potpisujem, uvijek kad dvije stvari radim istovremeno zeznem obje, sad što se može uopće zeznuti u seksu, osim klasičnog bilijarskog ubacivanja u krivu rupu, a to nema veze s umijećem multitaskinga, ne mogu se ovako rano sjetiti. Znači ne očekujte od mene vrhunac u ovome.
Pod dva se uvijek sjetim fore koju naš Euro zna periodično ponoviti gledajući statistike o prosječnom broju partnerica/partnera:" Uh al se netko na.ebo na moj račun." Svejedno me raduje da moja najdraža pjevačica ima i dug i ispunjen život Uostalom ne mogu se suprotstaviti ni logici njene kolegice i prijateljice prerano preminule Janis:"Zašto bi naše najbolje glazbenike prepuštali groupis djevojkama, koje poslije svega neće ostati ni na jutarnjoj kavi?".
Biti uklopljen u pleme je jako ugodno i jedva da se snosi neki rizik. Ljepota kad si potpuno gol, ogoljen do srži, a toplo ti je. Skoro da ti se ne da penjati na posvuda okolo postavljene stepenice, koje mame na viši nivo...

Mi u Rijeci imamo problem s blogerom Miškom (jednom bloger, uvijek bloger), svako malo nam nestane s radara, odnosno društvenih mreža, pa ga se traži, pa ga se bodri, pa provocira poslovicama a la "Krepat ma ne molat", blogerica Windfuckersister, pa blogerica Danielaland (obje, jednom blogerica, uvijek blogerica) objavi sliku svojih dugačkih nogu, koju on,budući da je živ, koliko god mu bilo teško, mora lajkati smajlićem srca (deset godina je stariji od mene i od kad je ostao bez psice, Jinove vršnjakinje, živi sam).
Uglavnom opet smo u kontaktu s njim, nakon što se još jednom vratio iz svaki put težeg iskustva bolnice.
Blogerica Dinaja ovdje već bloga oko dva desetljeća, objavljuje poeziju na dnevnoj bazi, poput humora druga Eura, jedino Uskrsom i Božićem piše kao većina blogera prigodne postove, iako zanimljive ponekad samo tih prigodničarskih dana ne komentiram, ne osjećam se dobro u gomili djelitelja dobrih želja. Tako je bilo i ove godine zaključno s prvom adventskom svijećom i ondase nakon desetljeća prvo druga, zatim i treća palile i nikom ništa. Svi nastavljaju pisati dirljive postove o anonimnim beskućnicima, toplini doma, svjetosti obitelji, jedino Dinaja zašutila. Nedavno se dogodilo slično, riječko, splitsko, njemačko nizozemska blogerija sporadično postavljala pitanja, ispostavilo se da nije bila razloga za paniku, iako su ona i njen Zdenko, jedan od najvećih hrvatskih glumaca, još stariji od gore navedenog Miška, računalo im bilo u kvaru pa su nabavili novo i uče na njemu. Moguće da je računalo opet u pitanju, kad virusi navale ne puštaju, znam najbolje po svojima doduše sve redom prastarim računalima, ja uvijek polazim od toga.da treba gledati pozitivno.
Sjećam se da je sad već u lijepa sjećanja preseljenog blogera Sempera contre, koji je bio najprije u Bol u pa u Nici i da su rijetki ozbiljno shvaćaliodnosno razumjeli njegove duhovite zapise s tih lokacija. Doduše i on kao i Miško sad su uvijek imali borilački gard:"Milosti ne tražim, niti bih je dao", ipak na rijetke podrške su zahvaljivali. Što ćemo pak s našom poetessom Dinajom, deklariranom kršćankom?
Pamtim slogan najboljeg riječkog ravnatelja muzeja suvremene umjetnosti, velikog umjetnika i dubrovačkog prijatelja Zdenka Jelčića:
"Budimo na mi!"



Arhivska fotografija iz meni bliskijeg miljea:

Ljudski je umirati
Zato umirem i ja
Patnja će radost zvati
Uz nju se živjeti da.

Smijat ćemo se moći
Dugih spaljenih noći.

Angelina Mango: Dosada
prepjev odlomka: NF

Ništa u ovoj kući ne mogu pronaći pa ni svoju prošlost, nije ni čudo koliko se suprotstavljenih svjetova u njoj sastaje. Kad sam nakon dugog vremena sreo H-u na Korzu (nakon njenog boravka u Indiji) samo je pozdravni poljubac bio normalan, kad je spomenuto davno vrijeme našeg druženja, one lude ratne godine kad smo kao Iranke danas živjeli paralelne živote, stresla se:"Brrr, ne volim se ni sjetiti te Sodome i Gommore..." Ja pak to isto vrijeme pamtim kao doba nevinosti.
Sjećam se istina onog jutra, kad smo Sr. i ja pili kavu(da, i ja sam u jednom od proteklih života pio kavu i pušio), dok je ona polugola preskakala po podu spavače u vrećama, što izbjeglice, što partijanere, za stići do kupaonice, Sr. joj je buljio u dupe i ponavljao:"Jebote ja nešto ovako dobro dugo nisam vidio!" Sr. doduše nije nikakvo mjerilo, par godina kasnije je završio na odvikavanju od alkohola i droga, zatim logično na psihijatriji, na društvenim mrežama sad, provirio sam, pozira brkat u odijelima i s kravatom, a dosegao je i samo dno, bio je na Tomsonovom koncertu.



S druge strane blogerske susrete, kako one u reali tako i zanimljivije virtualne, u svako doba umijem prepričati. Tako sam u jednom banalnom svakodnevnom postu, svakako jednom od najbeznačajnijih tog mjeseca, pisao kako Jin i ja sjedimo na klupici/ležimo na podu i gluvarimo čekajući drugaricu koja unutra nešto kupuje, promatramo žene koje užurbano prolijeću i svaku dvadesetu, iole zanimljivu nekim detaljem, snimimo. Na to je bloger Pametni zub ostavio jedan od svojih promišljenih komentara, koji nije bio vjerojatno toliko epskih razmjera moćan, no nakon toga ja duh trgovačkih centara ipak osjećam nekako drukčije. Zahvaljujući tome nije me ni iznenadilo, kad Jinu i meni nije dopušten boravak ni na nedopustivo blatnom prostoru ispred sale u kojoj se održavao Interliber (već tad je naš pulski sajam knjiga bio daleko kvalitetniji), ali nas je toplo prigrlio i u društvo primio obližnji trgovački centar za bacanje vremena. Ukratko sva ta izgubljena vremena, u kotlu najbesmislenije od svih groznica, one potrošačke, jer mi smo termiti koji svojim postojanjem razgrađujem iznutra bit tih velebnih građevina, čekajući da se jednog dana skrhaju u vlastitu prašinu, su odjednom imala smisao. Eto što sve može postići jedan blogerski komentar, blogera, koji me potpuno razumio i doprinijeo da i ja sam sebe mrvicu bolje razumijem.
p.s.
Radenska je na akciji, ali u pakiranjima po četiri koja treba naći, pakiranja po šest su u izložena u prvom planu. Guštanje lovca koji je ulovio plijen:

Nakon noći lošeg spavanja, nisu godine u pitanju, ja kad spavam spavam, jučer sam se prejedao, preobilan ručak, a nema bacanja, poslije degustacije dviju torti, jedne naše (kao što sam majstor pečenja i prženja, usavršavam se i s mikserom od kad jedem slatko :P) i jedne susjedine (oni s troje male djece češće slave rođendane ;)), što drugo nego pronaći prigodan video za početak dana, ni video snimke, kao ni umjetnost, kao ni povijest, kao ni dobra hrana, ne doživljavaju stalna poboljšanja i razvoj kako su nas uglavnom učili po školama, teško je naći bolji video od ovog iz 1967. kao ni tortu po izvorno starom receptu, koji se ne da napisati, jer se mijenja trenucima inspiracije starih majstora i improvizacijom:



E ovo do sad je bio tekst od jutros, napisao sam ja i cijeli prosvjetiteljski post, čak i objavio, stigao i jedan komentar od AnnaBonni1 istovremeno kad sam ga odjavljivao, uz izraz žaljenja što je u paketu izbrisan, poručujem i da je u torti nestala i stopostotna tamna čokolada, mousse krema bolja nego ikad.

Prolazi treća adventska nedjelja, druga za redom, kako blogerica Dinaja uopće ne piše, inače i ona je po onoj "Kud svi Turci tu i mali Perica" dvadesetak godina umjesto svakodnevne poezije objavljivala prigodne blagdanske postove, nadam se da je kao kod zadnjeg izbivanja u pitanju problem s računalom, za jednu naslovnicu bloga manje više.

Budući da mi je bloger Euro jučer pohvalio fotografiju prilažem još jednu fotografiju iz ciklusa "Obzori berlinskog Hauptbahnhofa i Alexa", na praznik radosti svakome što ga veseli.

Najvažnije je zatvoriti rupe
Ma što ideolozi nama tupe

Zapričasmo se jučer o tom smradu
Ne smiješ ništa stiskati po gradu

Svugdje te Kafkine gamadi ima
Napad na toplo, dok je vani zima

Mi smo spremni, zaštiti svjetlo i dom
Popuniti sve rupe u stanu tom

Poklapa ih i crni gad u vrtu
Ujedinjeni podvlačimo crtu

Ne pomažu dezinfekcije skupe
Treba samo popunjavati rupe!

Jučer smo sreli Mašu
Maša jako voli sireve
Ne pitajte odakle znam
Da Maša voli sireve
To je indiskretno
Mračna su vremena
I propusi imaju uši

Maša je rekla
Previše si ozbiljan
To nikako nije dobro.
Jučer smo bili na tvom sajmu
I kupili domaće krvavice
Maša ne voli krvavice

Maša je rekla
Na onom štandu je odličan sir
Stalno reže za degustaciju
Onaj što prodaje krvavice
I ovaj što prodaje sir
Su u paketu došli na naš sajam

Tako sam indirektno saznao
Odakle krvavice na njenom sajmu
Krvavi su njeni kompromisi
Ne pitajte kako znam
Jer nisam pitao i ne znam
Samo onako bez veze osjećam.

Dok je na svjetskom tržištu krv sve jeftinija, a i naši blogeri vođeni gospodarskom logikom sve žešće navijaju za svrsishodno prolijevanja i pobjedu naših, kod nas na lokalnom sajmu cijena krvavica je zaokružena na 10 eura/kg, domaće su, a domaća krv iznad svega, trgovac spominje neki Sveti križ, slabo čujem, a zadnje vrijeme sve manje razumijem, mrak je, sajmovi se odigravaju u tami, nedohvatljivoj foto aparatima radničke klase, kojoj za dočaranje štimunga ostaje uglavnom igra bojama na aplikaciji našeg, a svjetskog, Bosanca Irfana.

Zanimljivo je koliko precizno moraš postavljati pitanja umjetnoj inteligenciji da bi onda, daljim ciljanim pretraživanjem ponuđenog došli do željenih podataka. Par postova prije sam objavio post u kojem je između ostalog video s nastupom Grace Slick na Woodstocku. Gledajući pažljivo po ne znam koji put meni dragi video s omiljenom pjesmom, a znajući da je objavila autobiografiju, do čijih djelova možeš doći na netu, ako znaš postavljati pitanja, u jednom momentu mi je palo na pamet da je vjerojatno i napisala kako se osjećala za vrijeme nastupa i jesu li nastupali pod utjecajem droge ili alkohola. I zbilja, uspio sam doći do preciznih opisa.
Prvi dan koncerta je pljuštala kiša, Grace i dečki iz "Jefferson Airplane" su se zabavljali u udaljenom motelu i nisu išli za tim. Grace je odabrala bijelu odjevnu kombinaciju, helikopter je došao po njih nešto prije 21 sat navečer kad su trebali nastupiti i sletjeli su blizu pozornice. Zatim slijedi doslovno noćna mora koju je Grace opširno opisala, suprotstavljajući svoj opis idiličnom opisu koncerta organizatora, prisutnih i većine izvođača. Prve stvari koje su na licu mjesta saznali je da koncert dosta kasni i da neće nastupiti u zakazano vrijeme, da moraju čekati i da WC za izvođače više nije u funkciji. Uglavnom čekali su cijelu noć, cijelo vrijeme se nije mogla opustiti pazeći da netko na zaprlja njenu bijelu obleku, pušila je jako puno, iako zbog glasa pazi na to pred nastupe, piše, za osamnaestogodišnjake u publici kojima valjanje po blatu nije nikakav problem atmosfera je bila zbilja fantastična, ona je tad imala 29 godina i nije joj bilo svejedno gdje obavljati malu nuždu, pogotovo u toj obleki, niti je bila ravnodušna prema sve većem kašnjenju i odgađanju nastupa. Što se droge tiče organizator je osigurao za izvođače raznovrsnu ponudu, sve pretincima odvojeno jedno od drugog. Kaže da na sebe ipak paze pred nastupe, budući da je konačno rečeno da su na redu u šest ujutro nakon raznih heavy izvođača, netko je predložio da ušmrkaju malo cocaina za ostati budni. Tu je slijedila sljedeća nevolja, jer su greškom ušmrkali LSD, to su u jednom momentu svi shvatili po djelovanju za vrijeme nastupa. U jednoj pjesmi je Grace bila za klavijaturama, ali ju je sviranje bas gitarista toliko zanijelo da je jednostavno usred pjesme prestala svirati.
Nitko od inače strogih glazbenih kritičara nije primijetio sve te greške niti napukli glas te previsoke tonove i u povijesti je ostalo sve zabilježeno kao njen najuspješniji njen nastup, bila je sveukupno neponovljiva htjela ona to ili ne. Kritički Grace spominje i doživljaj publike i euforiju koja nema veze sa stvarnim životom, no ne može zanijekati da se nikad na jednom mjestu nije okupila tolika koncentacija rock velikana.
Zanimljivo je pitanje na jednom domaćem portalu, je li Thomson brojnošću posjetitelja nadmašio Woodstock, mislim da je to kao na političkim izborima, ovisi tko broji glasove, na Woodsock je masa njih uspjela proći besplatno, to se u kod hrvatskih biznismena ne bi moglo dogoditi.

Prijelomna vijest- imamo karticu! Nema je po specijaliziranim radnjama, nema na Njuškalu, nema takve ni na Amazonu, ali ta zastarjela može se naći na blogerskom oglasniku, kolega se odmah javio čim sam u postu oglasio drsku krađu, opisao o čemu se radi i danas je bila primopredaja.



Naravno morao sam odmah isprobati funkcionira li, perfektno, nismo se stigli dovoriti smije li selfie na blog, pa onda, najsigurnije je crno-bijelo, dame i gospodo blogeri Gogoo i Nachtfresser. Pokušao sam ga nagovoriti da skrenemo barem preuzeti dio već spakirane torte, ali humanist je hitao dalje.



Za svaki slučaj za uvjeriti se funkcionira li još jedan osobni selfie uz prigodan tekst iza sebe koji nisam u potpunosti ulovio:



Moje stube i mjesto gubitka tako rijetkih kartica:

"Moje slike jadikuju, mogao bih praviti nijeme filmove; već godinama nisam čuo nijednu riječ."

P.P.Pasolini po Nicolasu Bornu



Radije šutim nego bježim
Nikamo
Ni nikad.

"Put neumjerenosti vodi u zamak mudrosti."
William Blake

Jedan od naših najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća uspješno je branio dosta teško branjivih teza, između ostalog da ne postoji povijest umjetnosti. Naime u umjetnosti je teško govoriti o nekom kronološkom rastu i napretku, štoviše ciklično se javljaju razdoblja dekadencije i nazadovanja, ja bih dodao što Grlić onda nije znao, da se eto taj proces umjesto "kraja povijesti" i politički upravo odvija, tako da se po tome umjetnost više ne može smatrati ekskluzivnom.
Nisam o tome mislio danas filozofirati nego opisati svoj glazbeni razvoj, od možda objektivno boljeg do moguće lošijeg. Tako sam ja u završnim razredima gimnazije već slušao Led Zeppelin, Uriah Heep, te Wagnera i Liszta koji su doduše zauvijek ostali, jer su od klasike ostali avangardisti, s kojima se doduše lijepo družiti, ali nisu baš za slušati. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih za razliku od većine "dogmata" iz mog društva uhvatio sam priključak punku i novom valu, u Sarajevu su novi primitivci, a u Rijeci Paraf i Termiti mi bili i generacijski bliski. Počeo sam studirati germanistiku, već sam imao kontakte s njemačkim anarhistima pa sam pratio i gradsku gerilu u Njemačkoj i Italiji, te su nakon nastupa na "Rock against Racism" Clash stekli kultni status kod mene, međutim majicu koju je frontmen nosio nisam uspio nabaviti, a bila mi je želja.



Glazbeni razvoj se pred kraj studija promjenama "ekipe" te stila života kretao u neobičnom smjeru, te sam uz praćenje prije navedenih scena dospio najdalje u prošlost popularne glazbe, oduševio se scenom i prije hard rocka, Jefferson Airplane i naravno kraljica psihodelije Grace Slick, povijest koja se razvija naopačke. Njima se oduševio i moj vareški komšija (tamo sam završio gimnaziju) Čombe, koji živi u Puli, te neke nove cure, pa je tako nastala i uzrečica"Ma tko će ga znati, idi i pitaj Alice"...

"Zato je bolje da sada stanete
I obnovite sve vaše ruševine,
Jer mir i povjerenje mogu izvojevati pobjedu,
Unatoč svim vašim porazima."

Plant-Page: "Pjesma useljenika" (prijevod NF)

Univerzalna poruka ratnicima uz betlehemsku svijeću mira. Naravno drugi interpretatori će tumačiti da pjesma slavi vikinške ratnike, i oni koji u borbi padnu završiti će u veličanstvenoj Walhalli, bloger Sewen je u komentaru jednog drugog mog posta spomenuo da je boravio u istoimenoj dvorani slave kod Regensburga, ti drugi interpretatori će naravno drugu strofu istrgnuti iz konteksta.
Sve dok smo u situaciji da su u većini vulgarni interpretatori svega od književnosti do povijesti, a ljudi blizu svog biološkog kraja vode najveće svjetske sile i orgijaju zabavljaju se igrajući svoje zadnje velike nepredvidive igre s ulogom milijuna ljudskih sudbina, a predstavljajući se kao mirotvorci, sreće za svijet nema. Takvom vremenu svjedočimo.
Krivci za sve nikako neće biti oni milijarderi koji od bahatosti ne znaju kako bi se eto jutros zabavljali, nego isključivo drugi i drukčiji.

Vrijeme je napraviti pauzu sa škakljivim temama. Površni ljudi, a takvi prevladavaju u svim skupinama i miljeima, mogu vrlo lako steći dojam da ne držim ni do kakve tradicije, nije baš tako. Imamo veterinarku svog izbora, naravno bivša učenica, do nje ipak idemo autom, nije najbliža, najpoznatija nam čak blizu stanuje, ali iza izbora stojimo. Danas smo išli po posebnu hranu koju Jin troši kao glavne obroke, naravno uvijek se malo i šverca, za doručak ga sirom budim i mamim do zdjelice, naravno to nisu moji gorgonzola ili roquefort, meki nepikantni su zastupljeni u našem ritualu. Kad idemo veterinarki u "Njušku", tradicionalno se zaustavimo za kruh u popularnoj pekari, a ispred je često i teta s domaćim voćem i povrćem.



Danas smo nakon zbilja dugo vremena odlučili usput i ručati vani, ponesene su i Jinu bobice, a i vodu ionako uvijek imam u torbici. U "Marunu" je najbolji, odmah ću naglasiti, banjalučki ćevap u gradu, ja ga jedem u kombinaciji sa šiš ćevapom, a imaju i lijepu bašću...Toliko da se hejteri mogu šprdati s ćevapima kao izborom



Naravno gastro vrhunac je slijedio kod kuće, torta se od sinoć hladila, ja sam tople ostatke testirao još sinoć, ali blizu savršenstva je tek danas, ne topi se samo krema u ustima, puno je tu sastojaka mada sve izgleda jednostavno.



Nalazi markera i UZ su još jednom bili oke, odličan izgovor za opako griješiti...

p.s.
@gogoo: Imaš odgovor ispod prethodnog posta...

Laibach u Jajcu link

Laibach su povodom proslave dana zasjedanja AVNOJ-a (praznik bivše države) nastupali u Jajcu u dvorani u kojoj se to zasjedanje održavalo. To je bilo iznenađujuće jer su bivšoj državi nakon ispada u Zagrebu (projekcija felacija preko Titove slike) bili u nemilosti, imali zabrane nastupa, a režimski ideolozi su ih proglasili bendom s nacističkom ikonografijom što i nije bilo daleko od istine. Na otvaranju ovogodišnjeg koncerta se frontmen i vođa sastava simbolično ispričao zbog tog ispada mrtvom predsjedniku, sve to prepričavam naravno s njemačkog portala (link gore), koncert je mogao početi s projekcijama iz života u bivšoj državi u pozadini, te sportskim uspjesima (vježbanje Miroslava Cerara npr. na konju s hvataljkama, za koje je osvajao zlatne svjetske medalje) kao i sletovima ne samo jugoslavenskim nego i sjevernokorejskim gdje su Laibach kao prvi zapadni bend trijumfalno nastupali. Kad se atmosfera zahuktala pjevač je zagalamio: "Smrt fašizmu!", publika je zborno oduševljeno uzvratila :"Sloboda narodu!" i tako par puta i onda je sagalamio "Sieg!" (prvi dio njemačkog nacističkog pozdrava "Sieg heil!", no cijela dvorana je umjesto nasjedanja na foru prasnula u smijeh. Na kraju koncerta umjesto mirnog razlaza zadovoljnih ljudi, slijedilo je novo iznenađenje koje nitko nije očekivao, psovanje publike uz tekst pjesme kod nas manje poznatog kantautora Damira Avdića (prilažem pjesmu sa zagrebačkog koncerta, tko ne čuje dobro tekst i bolje mu je), autora koji danas izaziva sablazan kao Laibach nekad i rijetko tko je siguran "što je pjesnik zaista htio reći".



p.s.
Otvoren je novi trgovački centar u susjedstvu, ajde barem su pustili grafitere da oslikaju zidove. Prilažem drugu fotku nakon što mi je lopovica ukrala karticu na kojoj naravno nema nje), prva još nije za javnost, već je pao mrak je slika ne baš bistra. Ispostavlja se da je kartica tehnološki zaostala i jako ju je teško nabaviti pa eto ideje čitateljima bloga za praznični mi dar (danas sam fotkao s posuđenom drugaricinom, ispada po trgovcima da smo te kartice samo nas dvoje koristili, kartica je
xD-Picture card (fujifilm najbolje, ali nije bitno)

Razvojni proces

Najprije su voljeli svoje misli
i svoje ljubavnice
sretno

Onda su voljeli svoje misli
i svoje ljubavnice
nesretno

Onda su otkrili
da ih mrze

Onda ih više
nisu mogli prepoznati

Onda su otkrili
da ih uopće nisu ni imali

Onda su voljeli svoje misli
Na svoje misli
i svoje ljubavnice

Onda su počeli svoje misli
na svoje misli i svoje ljubavnice
držati besmrtnima

Onda su umrli

(1982)

Prijevod iz knjige Maleš/Karaman: Goethe u samoposluživanju

Erich Fried (1921-1988) je ovu knjigu napisao 1982. godine, iste godine mu je dijagnosticiran rak, nakon toga je više puta operiran dok 1988. nije nakon jedne od operacija i preminuo. Od nacista je kao židov pobjegao u London gdje je živio do kraja života. Bio je kritičar fašizma, kapitalizma općenito i intervencionističke politike tadašnjeg SSSR-a u svom lageru, kao i politike države Izrael.
Pokušao sam s umjetnom inteligencijom na njemačkom jeziku proćaskati o Friedu i interpretirati ovu pjesmu i inače kronološki rasporediti vrijeme nastanka nekih zbirki usporedo s događanjima u njegovom životu, dobio sam očekivano površne odgovore. Na moje izravno pitanje da li se sreo početkom sedamdesetih u Londonu s radikalnom ljevičarkom i kasnije gerilkom ili teroristicom, kako vam drago, Ulrike Meinhof dala je UI(KI) potpuno nesuvisle odgovore. Nije dokazano da je Ulrike Meinhof boravila u Londonu početkom sedamdesetih (naravno da nije dokazano kad je u to vrijeme bila u dubokoj ilegali kao najtraženija teroristica) i onda još blesavije, da se vjerojatno radi o zabuni jer je u blizini Londona živjela žena istog imena i prezimena. Erich Fried je više puta potvrdio da poznaje U.M. (teroristicu) i poimence je spominje u nekim pjesmama, moja poznanica tadašnja novinarka je boravila tad tjedan dana kao gošća u velikom Friedovom stanu i gotovo je sigurna da je jedna od prisutnih bila i najtraženija žena Europe. Izvori radikalne ljevice dostupni na internetu iznose pretpostavku samo da se ona u tom periodu krila u Londonu, no UI je očito programirana koje izvore smije koristiti.

Odlutao sam od ove moćne pjesme i njene interpretacije, koja mislim dalje nije ni potrebna, pjesme su kao i slike, u njima čovjek ili pronađe ili ne pronađe sebe.

Kao arhivska naravno moja ilustracija danas jedan berlinski javni zahod:

Južina je i histerična cvikata kuja
mi rano jutros ukrala iz fotića xD-Picture card
dao sam joj ga u ruke da se uvjeri
da je nitko nije slikao ružnu kao smrt
široku kao trokrilni ormar
nabildanu poput onog odvratnog lika jučer u Potjeri
mislio sam kartica ko kartica
samo da ne vrišti ranom zorom,
ali nije, nema tih starih od jedne gige u gradu
eh da je samo jedna časna koja laže
eh da glupost nije nova normalnost
jer kao što oni kažu:



Lopovi ne kradu
Ubice ne kolju
Mulci ne siluju
I krv ne liju

Nijedne nema bolje od naše policije

Lopove zatvaraju
Ubice kažnjavaju
Mulce miluju
I rane zalivaju

Nijedne nema bolje od naše policije

Ličnu kartu imaš
Zato šamar nemaš
Kod nas to je tako
Završi brzo lako

Nijedne nema bolje od naše policije

A ništa, valja nam s blogerom ap-plaćenici trenirati za šumu:

Napisali povodom 4000.posta prije 10 godina:

Prijatelju ti si rijetka zvjerka
okom svojim život mjerka
dodaš i riječ koju
iz dana u dan ko po loju
nižeš istine britke
ponekad vodiš naizgled uzaludne bitke
a kad tamo uvijek pobjeda je tvoja
zapisima tvojim imao sam čast
u knjizi da se s tobom nađem
da sebe u postu s tobom vidim
brojku ovu zaokružio si vješto
dokazao da riječ i slika znače mnogo
vidimo se opet jednoga dana
zaokruži brojku na pet i one nule
blog je s tobom pravi virtualni raj
uvijek je bilo budala i rata
ti vješto brodi svojom riječi
ne daj da te išta spriječi (Sjedokosi 28.12.2015. 13:46)

Iskreno, baš me nisi fasciniral.
Mislim da je toga tu 99 % smeća. Nemreš me fascinirati ni Tomasom, ni Ničeom, ni Kantom, ni piratima.Jedino kaj volim pogledati, tu,
su te guze sa Krka.
Velim, nemoj se ljutiti, ali, ono, tih par frendova sa Int. kaj su književnici, pa ono, ti si frend sa njima, pa stalno maltretiranje, indirektno, da kupiš njihova Djela.
Ooooooo, jebate, postoji iznad njih, svakoga, bar 1000000000 svijetskijih, poznatijih imena, pa mi na kraj pameti ne pada da kupim ikaj, a kamo li da čitam nekaj od njih.
Užas i jeza.
Ja to, onak, iskreno.
Ko s filmovima. Nemrem nabrojati ni 50 dobrih. Sve ostalo je smeće.

Ma možda sam u takvoj fazi.
Sam sebi se gadim. (alexxl 28.12.2015. 13:58)

Čestitam na tolikim godinama na blogosceni! Volim tvoju realu koju ispišeš i pofotkaš na svoj, poseban način. Puno puta na te surove, životne slike, umjesto da se zapitam, uhvatim se kako se smješkam. Koketiraš sa životom, ja to volim. Želim ti još puno postova, sve ima smisla ako ima nama. (O-da životu! 28.12.2015. 22:29)

Tvoj je blog dobar, pače, najbolji blog na blog.hr-u. Favoriziranje je normalno i kod blog urednika, kao i kod tebe, mene, ... kao pojedinaca bez bitnog općeg utjecaja. Jednako je tako uobičajeno da na kritiku gledamo osobno i u startu nedobronamjerno, dapače, želimo je eliminirati kako bi zadržali privid neupitnosti vlastite prihvatljivosti. Što nam manje vremena ostaje to nam je potrebno više i čvršća vjera, jer uz vrijeme više nemamo ni volje za nova saznanja, kamoli promjene. Kako god, super je kada se zamaramo tricama i kučinama. Sretno ti, ma što pod time podrazumijevao ;) (dražeN ;) 28.12.2015. 23:25)

Ah, vama muškarcima brojevi su taaaaaaako važni..... :P
Just kidding! Čestitam prijatelju! (windfuckersister 29.12.2015. 11:50)

Dobar si u odijelu :)
Nego, idemo dalje :) (exRegina 28.12.2015. 14:15)