Nachtfresser

"Istina je ružna. Mi imamo umjetnost da ne
bismo propali zbog istine” (Volja za moći, afor. 828).

Friedrich Nietzsche

Dakle sve je bilo predvidivo ove godine, mama Šč se najviše orila iz zvučnika karnevalskih grupa, eura i kockastih je bilo ipak manje nego očekivanih skupina, među alegorijskim figurama dominirali Plenković i Milanović, sve u svemu osjećaj dosade. Tu i tamo golo muško dupe, mažoretkinje isto predvidivo marširaju, nema ni tu više žara. Pješice sam išao i u centar i iz centra, dečki i cure iz zagrebačkog audija pitali me za besplatno parkiranje, nije mi se dalo objašnjavati, cure su imale vještičje šešire. Mladež iz bmw-a beogradskih registracija me ništa nije pitala, i izbor auta zlatne mlad(t)eži predvidiv. Sarajevske registracije ovaj put nisam vidio, njima bih vjerojatno pomogao. Pozitivno je da sam samo kod jedne marginalne grupe čuo cajke, naravno izuzev Indijaca, no njihova glazbala stvaraju poseban ugođaj, nisam fotkao jer sam već bio u fazi bijega s mjesta događanja. Fotke neću selektirati, ni to mi se ne da. Osjećao sam se nekako neprilagođeno, skoro ko jučer kratko u Krku gdje su mi dan pokvarili mali psihopati iz rodbinskih redova i njihove kupljene sluge.

Drugarica je dobila okvire i nove naočale, Jin je dobio novu ogrlicu oko vrata, auto je, iako star dobio najbolji benzin, perilica suđa je dobila najbolju sol, ima stvari na kojima se ne štedi. Što se ostalog tiče u Berlinu je odgovor jednostavan, second hand dućani. Bila su dva dobra i u Virovitici, jednog više nema, drugi više nema izbor kao nekad davno kad sam kupio Levis 501 koje još koristim za šetnju s Jinom za 100 kuna. Okviri su perfektni, firmu neću reklamirati jer je još uvijek relativno nepoznata i bolje da je tako, sve smo sebičniji.

Oznake: samonikli klaunovi

Probudio sam se oko jedanaest. Iako je balkon bio otvoren u sobi je bilo ugodno toplo. U peći na drva još je bilo žara, zagonetno mi je bilo kako, u stvari mnogo toga se nisam sjećao. Stanovao sam u stanu koji sam trebao napustiti kad su prije par godina moji odselili u daleke krajeve i ostavili mene mlađahnog ovdje. Ovaj put sam se u stanu probudio sam i onako lijen nisam znao bolji način za dolaženje sebi, od otvaranja nove pive. Prošlu večer se očito svašta izdogađalo i sad je trebalo to rekonstruirati. Opet sam se sjetio kako sam jednom rekao Marini, da ću kad jednom počnem zaboravljati što je bilo prethodne večeri, uzeti barem mjesec „voćnih” dana. Zazvonio je telefon, kad sam digao slušalicu slijedilo je iznenađenje. „Halo, Ela je.” „Zdravo draga, reci.” Tako sam se ja obično javljao kad bi me nazvao netko ljepšeg spola. „Pa ovako, šetam ja parkom, onim ispred škole, i razmišljam, ti si mi baš pao na pamet, kad ono iz susjednog smjera ide Marina.” „Da, pa?” „Pa čini mi se da ona zna da mi od jučer hodamo.” Sjedio sam i dobro da sam sjedio, čak sam se nasmiješio, mada mi je to bila pošteno rečeno novost, a taj glagol nikada nisam upotrebljavao i vrlo rijetko sam čuo. „Mislim da bi joj ti to trebao objasniti, bila je jako neugodna.” „Nemam ja njoj što objašnjavati, ni ona meni nikad nije ništa objašnjavala. Kako neugodna?” „Pa mala je buljila u mene kad smo se mimoilazile pa čak neko vrijeme uz razmak hodala zamnom.” Malo sam se pribrao: „Ma pusti to, onda, vidimo se večeras?” „Pa rekla sam ti sinoć da ne mogu, ako hoćeš možemo se sad naći, još sam u gradu.” Ela je inače živjela na selu, u okolici. Rekla je još da je trenutno kod kina, kako meni mozak nije baš radio, „pa kod radničkog.” „Ok, dolazim, vidimo se u drugom parku, kod milicije.”Na brzinu sam uradio od sebe, ono što se uraditi dalo i izašao. Učinilo mi se da u parku kod osnovne vidim Marinu, al sam odlučno produžio dalje gledajući ispred sebe. Ela me čekala, bila je jako lijepa, nikako tako nisam zamišljao curu za mene. U školi smo imali nastavnika srpskohrvatskog s kojim smo pričali o svemu, on je jednom rekao, s ljepoticama je lijepo kratko se družiti, za život su druge cure, no ja mu nisam baš sve vjerovao. Odmah na početku susreta sam shvatio da je Ela zbilja moja cura, nakon što smo razmijenili uvodne nježnosti počela je: „Znaš čega se ja bojim, da se ti preko mene samo želiš svetiti Marini, reci odmah ako je to tako.”Naravno da nije”, što je najbolje i stvarno sam tako mislio, dapače sreća me obuzela. Kad sam takav stigao u stan nakon što sam ispratio dragu čekao me Mladen, svi su znali da je ključ ispod otirača. "Što si to jučer nabavio, nije priroda daje, kako si tvrdio?" "Meni je super bilo", rekao sam Mladenu i nazdravio. Počeo sam povezivati stvari.

Biografije su baš kao i sve drugo uvjetno istinite. Junakinja današnje priče, ne moja junakinja, nisam je prije simpatizirao, sad pomalo, rođena je u Dresdenu, u sad nepostojećoj DDR državi, i to je izvjesno, kao i da je dva put bila europska prvakinja u šahu, mada, što reče jedna druga, to ne mora značiti i da je bila najbolja šahistica Europe. U braku je bila s Rusom, legenda kaže, najboljim brzopoteznim igračem šaha u svijetu, koji ju je ostavio zbog zvanično najbolje brzopotezne šahistice u svijetu, koja je rođena u Ukrajini, ali je početkom rata izbjegla u Rusiju i postala Ruskinja, sad brzopotezna i brzopotezni već imaju četvero djece. Za Nataliu više nije sigurno čak ni da još spada u najuži krug najboljih ukrajinskih šahistica. Živi u Odesi, vjerojatno najljepšem od svih razaranih gradova ovog rata, nedavno su u prekrasnoj zgradi uništene prostorije šahovskog kluba, ja eto mogu i nagađati zašto, možda ćete i vi doći do iste pretpostavke na kraju ove priče. Aktivirala se junakinja priče i u politici, osvojili su na nivou države čak manji postotak glasova nego svojevremeno ja u avanturi s piratima u Hrvatskoj. Ipak Natalia je sad postala nacionalna junakinja i simbol borbe protiv barbarskog naprijatelja, dala je intervju novinarima izuzetno popularnog časopisa i osvanula na naslovnici u ukrajinskoj vojnoj uniformi pred gledateljima lista koji izlazi u preko 100 država svijeta, to nije valjda uspjelo ni našoj bivšoj predsjednici za službenih navijačkih dana.
Neću na kraju posta objaviti njenu fotografiju, nisam joj fejs prijatelj za razliku od većine sad i boljih ukrajinskih šahistica, pa joj se isključivo zato neobjavljivanjem iste svetim. Natalia je svakako ušla u domovinsku povijest, čime biste vi željeli biti obilježeni za ovog kratkog izbivanja na zemlji?