Upravo traje “Sa(n)jam knjige” u Puli, najprofiliraniji sajam knjiga kod nas. Utemeljio ga je Boško B. Obradović, pjesnik i osnivač rock skupine “Atomsko sklonište”, a nakon njegove smrti vodi ga pjesnikova kći Magdalena Vodopija. O sajmu sam pisao ranijih godina i na blogu, kad smo drugarica, Jin i ja bili redoviti posjetitelji. Između ostalih velikana pisane riječi pohodio ga je i Peter Sloterdijk jedan od najpoznatijih filozofa današnjice, susret s njim je bio nezaboravan doživljaj.

Za razliku od Interlibera, gdje Jin i ja nismo drugaricu mogli čekati ni u blatu ispred izložbenih prostora, bilo je strogo zabranjeno, pa smo morali šetati obližnjim trgovačkim centrom, Magdalena je odmah dopustila ulazak s psom. Jin je bio jedan od prvih koji je to iskoristio, te godine sam imao verbalni sukob s Vedranom Rudan koja je od zaštitara tražila da udalji blago sa sajma, došla je šefica i sve riješila. Svih ovih godina nije bilo nikakvih problema, Jin je s guštom ulazio i njuškao se s kujicama dok smo mi obilazili sajam. Spomenutog Sloterdijka smo sreli u parku ispred doma branitelja gdje se sajam održavao i zajedno s njegovom pratnjom otišli na neformalno druženje s novinarima i organizatorima.

Upravo na takvom vanjskom prostoru se jučer dogodio strašan neshvatljiv incident. Niotkud se pojavio nevezani staford i pred starijim parom gazda rastrgao, pred njihovim i očima posjetitelja, maltezera, koji je, kako je potresena gazdarica govorila, sve razumio kao i čovjek. Posjetitelji su pokušali psića razdvojiti i spasiti, uzalud, srećom nitko od njih nije stradao. Nakon određenog vremena došli su iz azila, u pratnji policije strpali staforda u kombi i odveli, očitat će mu se čip, no sve je to slaba utjeha. Jina je svojevremeno napao, ne u Puli, nevezani mladi engleski buldog, ja sam se srećom vratio iz Gorskog kotara, imao teške čizme i “išamarao” ga nogama, nisam stao ni kad su dojurili gazda buldoga i drugi vlasnici iz blizine, neka je žena komentirala “prekoračenje nužne obrane”, a gazda umjesto isprike “što da ja sad Vas tako počnem udarati” na što sam krenuo na njega, ali sam zaustavljen. Dobro je završilo mada sam onda platio 400 kuna vidanje rana, no nitko mi nije znao reći kome bi to bilo efikasno prijaviti, znači kupiti sad već skupi sprej protiv medvjeda i čekati do sljedećeg napada, pa usput i gazdu pošpricati.

Inače se osjećam loše, ne samo od ovoga i dosadne kiše, Jin već nekoliko dana, kao ni mi, nikako na zelenu granu, a nije se više s njegovim godinama, kao uostalom ni našim, igrati.

Samocenzura izuzetno dobro funkcionira. Imam postove o izbacivanju golih robovskih guzica iz udžbenika u Floridi, Wildersu i marokanskoj kokainskoj mafiji koja vlada Nizozemskom, pogibiji na frontu ukrajinskog ratnog heroja, potpredsjednika tamošnje šahovske federacije s kojim dijelim 16 zajedničkih fejs prijatelja i početak jedne neizravne principijelne polemike, zbog svog mira, jer što pjevaju “Paraf”, “to što želim reći teško može proći”, ali ponukan jednim jutros pročitanim postom osobe koju smatram pozitivnom, ovo neću preskočiti.

Iran je zemlja izuzetne civilizacije i kulture, i to nije uobičajena fraza turističkih vodiča, uostalom Zarathustra je “stariji” od svih povijesnih religijskih proroka, zemlja izgrađenog građanskog društva, koje je evo sad više desetljeća u dubokoj ilegali.

Usudio bih se reći da Iranom vlada najgori mogući režim. Prema podacima međunarodnih organizacija od početka godine je u Iranu pogubljeno preko 700 uglavnom mladih ljudi, većinom djevojaka i većinom od ruke takozvanih ćudorednih policija, čiji pripadnici, uglavnom mladi mlatomudani ili patroliraju ulicama ili u većim gradovima čekaju na ulazima metroa i izdvajaju i odvode “na obradu” opet uglavnom neprikladno odjevene i našminkane.

To je nama teokracija dala, a demokratski Zapad licemjerno šuti, jer Iran je atomska sila, strateški važna poput Turske i miran je taj Zapad, jer Saudijska Arabija za njih obavlja posao, rušeći rakete lansirane iz redova iranskih podanika na Izrael. Sva sreća da su Arapi “jedinstveni” kao uvijek u povijesti.

Vi i dalje budite tolerantni prema onima koji zbilja “još nikog ne ugrožavaju”.

p.s.

Pogubljenja se uglavnom događaju kad su oči demokratskog svijeta fokusirane na druga svjetska žarišta.

Već deset godina čekam jedan Papir. Odustao je i prvi odvjetnik kojeg sam angažirao, šetači pasa su mi govorili da se daje novac na ruke za to, a oni obično sve dobro znaju. Pomirio sam se nemogućnošću dobitka Papira, u međuvremenu je jedna od žrtava mobbinga na radnom mjestu postala i moja drugarica te je potjerana u prijevremenu mirovinu. Angažirala je drugog odvjetnika i počela skupljati papire ne bih li ja došao do Papira.

Nas dvojica, Jin i ja, smo obavili jutarnju šetnju, ja pregledao mailove, čestitao rođendane po fejsu, pročitao noćne komentare na svom blogu, provjerio kako ide putovanje moje omiljene blogerice po Japanu, i na wordpressu su karakterni pederi, kasne im obavijesti o novim postovima za pretplatnike, kao da putuju našom poštom iz Azije, tako kad ja čitam o Tokiju, tamo mi stigne post o polijetanju iz Zagreba u islamski svijet.

Obavio ja tako za petak sve najvažnije, vidim barem dva sata do ručka, kažem drugarici, idem ja u potragu za sladoledima, nedjelju će tešku što raditi, ulovih tako ja tipa tako pretprošlu nedjelju, tegli dvije vrećice, oprostite, što je otvoreno, kaže ništa u ovom djelu grada, samo Spar u sasvim drugom djelu grada, nosim pive s pumpe za prvu nuždu.

Kaže drugarica, ako si već tako oran, Ured u gradu ti radi, provjerila sve na internetu, tu ti je i adresa, imam sad valjda konačno sve papire za taj Papir. Pristajem, kažem nije mi teško odšetati, mada svi znamo da će me vratiti, uzimam fasciklu s brdom dokumenata i krećem, mora se nešto poduzeti, i na Elektroprimorju su je vratili zbog tog Papira. U gradu mi stiže poruka na mobitel, super, konstatiram da sam zaboravio dvije najvažnije stvari uz papire, naočale i kemijsku. Na napisanoj adresi me dočekuje izuzetno ljubazna portirka, Papir se nabavlja naravno na sasvim drugoj adresi, vidi da ne mislim pisati, a očito neću upamtiti broj pa mi kaže neobičnu boju zgrade u kojoj se vadi Papir. Nađem i tu zgradu, boje koja se zbilja ističe među drugim zgradama.

I tamo portir ljubazan i točno me upućuje. Dolazim na odredište, nema gužve, jedan samo čeka, vidim svijetli broj onog s kim se radi, gledam okolo, ne vidim automat, to mi se često događa. Uspijevam pitati lika koji upravo kreće, kaže on, nemam ni ja broj, zbilja broj se ne mijenja. Žena izlazi iz kancelarije, prolazi pored mene iza kojeg su već dvije osobe, značajno glasno pozdravlja, ja šutim koncentriran na održavanje unutrašnjeg mira, ovi iza mene ozdravljaju, žena sjeda za drugi šalter i kaže može dalje, dolazim ja s hrpom papira i recitiram što trebam, ona samo traži osobnu.

Vi ste iz Čandekove ulice, kaže gledajući u kompjutor. Ne, ovaj put sam spreman, priseban, naoružan strpljenjem, ne spominjem da su u Čandekovoj živjeli kratko moji prije više desetljeća kad su doselili u ovaj grad, samo negiram i kratko ponavljam adresu s osobne, bez imalo uzbuđenja i dizanja tona i pokušavam joj ponuditi mukotrpno skupljene papire.

- Ne, hvala, ne treba.- ustaje, odlazi par koraka i printa nešto, te se vraća i pruža mi to nešto:” To bi bilo to.” “To bi bilo to?!”, ponavljam i u nevjerici gledam u Papir, kao da nešto vidim bez naočala. Ona uz osmijeh mi govori :”Gute Nacht, Professor!” te resko dodaje: “može dalje.”Ovaj put sam se i ja osmjehnuo i pozdravio na hrvatskom.

Nevjerojatno, tako kratka rečenica, a sve pogrešno. 11 sati je prije podne, Professor se odnosi u njemačkom samo na one koji rade na fakultetu i onda s Herr ili Frau ispred, i jednu godinu što sam predavao na medicinskom fakultetu sam inzistirao da me oslovljavaju samo s prezimenom, jer sam bio samo predavač. Ili mi je to rekla u prenesenom značenju, palo mi je na pamet ono sasvim logično, da bi me uskoro mogao progutati mrak.

Tek kad sam izašao shvatio sam, imamo Papir!

Zadnje vrijeme moram sve pisati najprije u wordu, pa se pri kopipejstanju događaju neugodna ispadanja, tako sam jutros primjetio da u postu nema Dinaje, a tek malo prije da nedostaje i izuzetna Odsutnost matične ploče.

To ću iskoristiti za objasniti što nekih zbilja posebnih u pregledu nema. Vrlo brzo sam shvatio da od naslovnice vajde nema i vodio svoju internu listu. Te liste sam bacio na papir i na njemu je stotinjak blogera. Eliminirao sam i one koje sam označavao kao najbolje u određeno vrijeme, a danas se više ne sjećam sadržaja blogova. To su redom Deleted, Non se, Lutak, Komplex, Zero, Tox fox i tinejdžerske zvijezde blizanke Paste without her Copy te Spidernet, te njegova mama isto blogerica moja kolegica Just4me, nije pisala o školstvu koliko se sjećam, a ne sjećam se baš. Volio bih bilo što doznati o svima osim just4me, nju imam na fejsu gdje se sporadično pojavi. za Tramtinčicu sam isto trebao naći mjesto, kao i Windfuckersister, te s kojima sam blizak na drugim platformama sam uglavnom pozaboravljao, kao i svoje Riječanke. Najzanimljiviji je slučaj sa sindikalnom kolegicom s kojom sam bio i na ulici bio izuzetno uspješan u skupljanju potpisa u jednoj akciji koju je uspješno inicirao naš sindikat, međutim tek drugovanjem sa Sijedim iz Zagreba sam saznao da je ona poznata blog pjesnikinja.

Većina blogera koja ode jednostavno ugasi blog i drugi uzmu njihove nickove, to se recimo dogodilo mojoj heroini Sandri. Iz radoznalosti sam pogledao kod Deleted, mislim da se potpisivala kao Izbrisani svijet, kod nje zbilja sve prazno, uredno obrisano, tko zna, možda se i vrati, kao što Plaćenik u komentaru napisa, s jednog puta se ne vraća...

Ajd završit ću ovaj serijal koji mi je priznajem dosadio, ali kad sam već počeo, ne smijem neke ženske legende zaboraviti.

Prva bi bila Xiola koja me izuzetno zabavljala pišući otvoreno o svemu, ja sam naravno npr. o njenim cicama stekao potpuno pogrešan dojam, na fejs fotkama sam na svoje iznenađenje ustvrdio da ona u stvari potpuno normalno izgleda. Neprejebiv je njen post o japankama i diskusija koja ga je slijedila, ona je ustvrdila da joj je vidjeti ženu u japankama često gore nego da je dotična u tangama, štoviše obično još gore, što je izazvalo sablazan kod ženskog svijeta.

Trillian je pak uglavnom bila ozbiljnija i opširnija, super su odgojili kći, onda pankericu, isto kao jedna druga blogerska mama koja živi u Austriji i na odličnim rock koncertima je s mužem i kćerkom, znam bivšu blogericu koja je izdržala sa sinom torturu trosatnog koncerta tinejdžerskog superstara. Nisam siguran u nick ove druge, bila je među onima što su radile alternativu naslovnici. Trill vodi jako uspješnu firmu, puna je priznanja, među ostalim bila je i poduzetnica godine, vodila radio emisiju, a uvijek ostala prirodna i uzorna.

Smisao života 42 je isto bila jako zanimljiva, na blogu su joj povećali čitanost reklamirajući je na naslovnici kao prva blogerica koja je objavila svoju potpuno nagu fotografiju ovdje. Kad smo već kod ovog nicka prihvaćam kritiku što među muške blogere nisam uvrstio onog samo Smisao života, nisam ga baš čitao, način razmišljanja u komentarima koje sam vidio mi je jako prihvatljiv.

Marla se u stvari po meni najviše razgolitila na blogu iako nije objavljivala fotografije. Pokušavao sam je razumjeti i dopunjavati komentarima kako sam znao, nadam se da je danas i po inače relativno irelevantnom sudu okoline dobro.

Teobaldin teatar i Sanja45 su mi bile izuzetno bliske u nekim blogorazdobljima, Sanja45 je bila iz plejade onih s kojima sam se našao uživo, a i vodio za mene neuobičajeno duge telefonske razgovore.

Pozitivka mi je najzanimljivija od danas mladih i aktualnih blogerica. Bez predrasuda, čvrstih stavova, s druge strane fleksibilna, što ćeš bolje.

Mecabg me posebno oduševila. Imam sad već impresivnu zbirku knjiga darovanih od blogerica, od nje mi je stigao paket njenih, nije samo pronicljiva i duhovita kao na blogu gdje mi je posebno draga njena životinjska farma.

Lastavica leti po cijeloj Europi i dubinski secira Balkan. Oduševljava izborom gurmanskih oaza, uživanjem u plesu ili šire rečeno punini života. Čuo sam o njoj puno lijepog i od drugih.

Regina, izuzetna pjesnikinja i isto takva osoba. Isto bih mogao napisati i za Liviu Less Natu, koja ostavlja i komentare, kao i Ani ram, uglavnom ne ispod zadnjeg posta. Obje su mi jako druge, simpa i izgledom. Zašto ih po Frommu ne bih mogao voljeti, pa on pojednostavljeno veli, ako voliš nekog moraš barem poštovati svo njegovo društvo, a to ovdje baš ne bi išlo.

Dinaja, Morska, Modrina neba, Shadow i Andrea su mi svaka na svoj način posebne.

Jednu blogericu sad već moju prijateljicu namjerno nisam spomenuo, ljevičari bi se zbog našeg druženja možda naljutili na mene, desničari koji me ipak čitaju onako ograničeni bi se razočarali u nju, to ni njoj ni meni ne treba. A ona je bila dobra i s pokojnim Bablom...

Danas ću se probati osvrnuti na mušku stranu bloganja, mislim da će mi obrazloženja brže ići, bez suvišnog taktiziranja i da će zadanih deset njih stati u isti post. Zanimljivo, kad sam na brzinu skicirao, da su mi “prvi ispod crte” ostali oni možda najbliži mom “ideološkom” načinu promišljanja svijeta Propheta Nemo, Neverin i pokojni Semper Contra, sa zadnjim sam ipak imao najviše prijepora oko ulaska u EU, te dvojica s bliskim mi promatranjem svakodnevnog života Sredovječni udovac i J. (neki muškarci pišu slično, ne ulazim obično u “dubinsku” analizu njihovih postova pa ako sam dvaput ubo istu osobu pod različitim nickovima mea culpa.

Ovdje mi je složenije bilo nego kod dama donijeti odluku s kim početi, ipak nek bude Dražen s mnogobrojnim blogovima, ostvarili smo jako dobru komunikaciju mada podosta stavova ne dijelimo. Kao prvo uvijek pamtim, uoči promocije blogoknjige, stajao sam izdvojen s pokojnim Mrvičkom i pričao o životu vani, on visok i “popunjen”, prilaze nam blogerice, on se prvi predstavlja kao Dražan Mrvičak, one unisono odgovaraju u stilu, a Dražen, baš mi je drago, uživam u tvom blogu, nije se stizao ni svakoj ispričati da on nije taj. Iako odsutan tad je predstavljao super zvijezdu bloga i da je onda objavio kuharicu siguran sam da bi bila u startu rasprodana uspješnica. Meni su njegovi drugi blogovi bili još zanimljiviji, a posebno način komunikacije i kritična razmjena mišljenja u komentarima.

Pametnog zuba se vjerojatno svi sjećaju, priče bez premca, dosta blogera je objavilo knjige, za njega nisam siguran, guštao sam u svakom njegovom postu i isto tako komentarima koji su pogađali bit.

Pseuda se vjerojatno rijetko tko sjeća, bio je u grupi blogera koji su živjeli u Srbiji, a eto pisali i na hrvatskom blogu, tu je od muških bio još legendarni Alje, koji se i u stvarnom životu ostvario kao angažirani stvaralac i ako se ne varam IT stručnjak. Pseudo je pisao jezgrovito, tjerao na razmišljanje, životni put ga je odveo u Kinu, gdje je na drugim platformama bilo zanimljivo pratiti život u covid vrijeme, isto sve u naznakama.

Budala čobanin je moj prijatelj i sugrađanin, bili smo bliski i ružili i u stvarnom životu, on je poslom otišao na crni kontinent, ja sam uživao u njegovom blogu i komentirali se, ja nisam znao o kome se radi, a on kaže da je u jednom trenutku već blizu povratka u domaju shvatio da bih famozni NF mogao biti ja.

Sewena dragog mi pjesnika pratim od njegovih početaka, ispočetka sam mu znao i brojati slogove u rimama, no kad sad shvatio o kakvoj se ljudini radi, jednostavno više ne uspijevam zauzeti ikakvu distancu prema njegovom sad već zbilja zrelom pisanju. Dijelimo i naklonost prema Danieli (uzgred i bloger Miško kojeg ću također izostaviti s liste je obožava) te njenoj prijateljici isto nažalost preminuloj Loby.

Shelly Kelly, ljubitelj aviona i istaknuti blog promišljač zbivanja oko sebe, mama mu je istočna Njemica pa smo se razumjeli i oko nekih pozitivnih aspekata života u staljinističkoj DDR, multilingvist, i tu smo bili bliski te za razliku od mene zbilja kvalitetan fotograf.

To je svakako i Alexxl, kojeg sam i uživo upoznao na sindikalnom prosvjedu u Zagrebu. On je napravio tisuću puta bolje fotografije s tog prosvjeda nego zvanični sindikalni fotograf, između ostalog antologijsku mene s megafonom, pištaljkom u ustima i transparentom “Jadranka i Vito, jel može zakonito?” Koji Vito, pitate se, nemam pojma, jedva sam se sjetio koja Jadranka. Moj stalni kritičar, uvijek duhovit na granici vulgarnosti, dijelio sve moje slabosti, ima i psa, pa mu sve opraštam

Pokojni Bergaz je bio izuzetan fotograf, no i erudit, kroničar široke kulture i kruga interesa, mišljenja smo razmjenjivali, osim sporadičnim blog komentarima, mailom, izuzetno nepopularnim načinom komunikacije u blog zajednici. Slagali smo se da je Ani ram najbolja blogerica ikad, ali su ga izuzetno iritirali neki njeni svjetonazorski stavovi, koje sam ja zdušno branio shvaćajući prostor bloga kao trga u antičkoj zajednici.

Nedostaje kao i Sjedokosi kojeg sam imao zadovoljstvo i uživo upoznati i pružiti mu podršku kad je izuzetan projekt blogoknjige bio ugrožen na više frontova, no on je to sve s Lastavicom i Sinišom ipak uspio dovesti do realizacije i to najpovoljnije moguće za sve autore. Oko prostora Europskog doma glavnu ulogu je imala meni izuzetno draga blogerica kojoj sam eto zaboravio nick, ionako je željela ostati u drugom planu, skromna kakva jest, inače kao autorica je jedne godine nastupala kao predstavnica Hrvatske na Eurosongu Ne pamtim kad sam od muškaraca s nekim tako dugo i sadržajno razgovarao kao sa Sijedim, osim o podobnosti kod napredovanja u sustavu obrazovanja razmijenili smo opširno mišljenja i o blog sceni.

Zadnji ali ne i posljednji po zadanom broju blogera je svakako Euro, za njega obrazloženje mislim nije potrebno, čak i da nije ono što jest, bio bi aktivan bloger s najdužim blog stažom. Najsmješnije mi je bilo kad su i njega blog čistunci počeli prozivati, ne zbog golih sisa što je bilo za očekivati s obzirom na svjetonazorski profil dijela zajednice, nego zbog političke nekorektnosti njegovih viceva Ipak to u konačnici nije smiješno, i Disney je kod nekih na crnoj listi. Euro vodi tematski blog, a od tematskih blogera s drugih područja istakao bih jako zanimljive, svatko na svom području, Toca, Viatrixa i Lucida.

Pljuštalo, grmilo, sijevalo. Teška noć za pse i čuvare noći, mi promijenjeni intenzivno sanjamo, što bismo drugo. Škure zatvorene ne bi li ublažile svjetlosne napade.

Jutros je na moment stalo, Jin i ja smo odmah izjurili, ja se nisam dao prevariti, tko zna koliko će zatišje trajati, na sebe wasserdicht jaknu, na noge wasserdicht cipele, meni štedljivom nešto skuplje, ali definitivno najbolja investicija za odjeću i obuću. U rječnicima sinonimi ili istoznačnice wasserabweisend i wasserfest, moš misliti, ako sam išta naučio učenic(k)e iz jezika je preispitivati mudrost rječnika, po njima bi najčešće ostali mokri.

Opet zaboravljam zamišljenu misao vodilju jubilarnog posta, prigodne zahvale, 20 blogerica/blogera za dvadesetak godina bloganja, jako teška misija, ali uvijek sam bio drzak.

Prva uz gracije iz prethodnog posta je svakako the darkknightkik ili po novom Crni maslačak, taj blog nije brisan. Na blogu je od početka, još iz osnovne škole, nikad primjećena od uredništva što joj može biti samo kompliment, još kao dijete je radila izvrsne dizajne, poslije i posebne za mene, neke i bolje od ovog sadašnjeg, al taj je radila nakon dosta godina pauze, sad već priznata u svom kreativnom radu (međunarodne nagrade), ispala malo iz igre, al meni je i ovaj izuzetan, “najbolji na tržištu”. U životu radi ono što voli, i blog joj je bio dobar trening, “ime” je i to je to.

Pod dva bih stavio ipak osebujnu ponovno aktivnu hirovitu blogericu Danielaland. S razlogom miljenica meni u ono vrijeme najdražeg hrvatskog pisca rušitelja mostova u mladim danima Alojza Majetića, njegov Čangi je za ono vrijeme predstavljao revoluciju, neko vrijeme je i blogao kao kao Heidegger, Danči s kojom je objavio zajedničku knjigu ga je uvela i u ove krugove. Ona je jednostavno jedinstvena ma koliko me ponekad znala ljutiti, očaravala je ne samo pisanjem, nego i velikim radoznalim očima poput prerušenog vuka u Crvenkapici, dugim nogama da ne nabrajam dalje, zadovoljstvo mi je bilo družiti se onih davnih godina.

Blogerica s kojom sam se najčešće nalazio u Zagrebu, ja svoje vrijeme dok sam bio u vodstvu sindikata pamtim po druženjima s izuzetnim blogericama nakon sastanaka, bila je nažalost izuzetno rano preminula Levant, jednom je i razbila džip da bi stigla na sastanak točno kako smo se dogovorili, nije bila kriva. Bila je član čuvenog ženskog društva blog “pljoskica”, od njih sam se još našao s “lajavom kujom Skaskom” danas priznatom književnicom i nezavisnom izdavačicom. Levantica me jednostavno začarala, kao i njen “mali pas” pravim imenom Oblak kojeg je jednom pustila kad se još nalazila kod željezničkog kolodvora, a ja pijuckao pivo u parku kod paviljona gdje smo se trebali naći, nepogrešivo je dojurio do mene na opću radost. Znao sam da moram nabaviti svog psa i to mi je bila jedna od najboljih odluka ikad, koju je L. ubrzala. Bila je najdosljednija od svih nas, napustila je ovu blog platformu kad su “mudani” nekontrolirano s podrškom uredništva divljali, ostavila samo link na novi blog koji smo mi vjerno posjećivali. Na ručku u kineskom restoranu po njenoj želji, ni pas se nije osjećao neugodno, rekla mi je sasvim ozbiljno da moram usporiti sa svojim načinom života, da je malo plašim iako odlično funkcioniram, da je izgubila već nekoliko prijatelja, a ja izgledam kao najpogodniji da sljedeći ode. Nažalost ona se eto razbolila, naljutila na Danči i mene kad smo joj komentirali da će sve biti dobro i obrisala linkove na naše blogove.

Satie, dubrovačka profesorica s najpoetičnijim blogom, još uvijek u dužim intervalima ponekad nešto i objavi, bila je dio tad daleko najkvalitetnijeg blogerskog kruga, onog dubrovačkog, Tu su bile i Plavi golub, Medusa, Manta, od muških Pooka i još par njih, Manta koja sad predaje na splitskom fakultetu napravila je karikature svih blogera koji su to željeli, portret Papalagi i mene smo uokviren poklonili drugaričinoj sad pokojnoj sestri i on još visi u maloj sobi virovitičkog stana. Stil od Satie ne bih mogao pomiješati s nekim drugim, ono zbilja autentičan, inače sam skeptičan kad profesice hrvatskog pišu poeziju, dobro tu je i Annabonni izuzetak. U naslovu njenog bloga spominju se šetnje, ja sam imao zadovoljstvo šetati s njom, nježna je i plaha poput svojih postova.

Očito će današnji post morati imati nastavke, iako to više neće biti 6000. post ja ću označavati kao 6000. post drugi dio .

Nisam planirao našu kontroverznu Annabonni spomenuti kao petu, prirodnije mi je bilo da kao aktivna blogerica bude među onim “novijim”. Nju znam već dugo godina, susretali smo se i na drugim blog platformama te x portalu uz Bigera i Meka i svugdje smo vodili ratove, “ratovao” sam npr. i sa Zonom i s Bugenvilijom, ja bih je svrstao u rang s najboljom ženskom fotografkinjom bloga Bugenvilijom, s kojom sam danas, bez obzira na sve što je onda napisano, u virtualno prijateljskom odnosu za razliku od prvonavedene uvažene književnice, stavova kakvih se ne bi zastidjeli ni najbliži blog prijatelji od Annabonni, naravno ona ih je branila suptilnije od ovih, koji nijansiranost onako sirovi shvaćaju kao znak slabosti. Annabonni piše izuzetnu poeziju, tu bih svrstao i onu “po domaću”, radi odličan koristan posao u reali s onima koje život nije mazio, sad već pokušava razumjeti sugovornike i voditi plodonosne dijaloge bez nametanja svojih stavova, ponekad pokušava miriti nepomirljivo što ja često ne razumijem, al zadnje je što bih to uzeo kao znak slabosti.

Aglaja mi je ipak najzanimljivije pisala i najbolje razumjela moje postove. Na instagramu objavljuje vrhunske fotografije, a na drugim privremenim blogovima na nenašim platformama spaja vrhunsko pisanje i fotografije u majstorskim putopisima od Albanije i Bugarske do Vijetnama i nenadmašnog Tajlanda, gdje je do nedavno provodila božićno i novogodišnje vrijeme u miru, kupajući se u moru bez petardi i uobičajenih radosti, ali prije par godina su im u susjedstvu bili i balkanski turisti s glasnom glazbom i ovdašnjim načinom iskazivanja primitivizma odnosno radosti. Na blogu više ne piše, ponekad uskrsne s izoliranim postom, kod mene britko komentira, ali skoro nikad zadnji svima vidljivi post. Moj zaštitni znak na drugim mrežama je njena nenormalno dobra karikatura Jina i mene, na prvi pogled egzotičan nick joj je u stvari anagram imena, ponosan sam što sam i to prvi otkrio.

Eufrozina me pratila posebno na početku bloganja, dugo su njeni komentari bili jedini na ovom blogu, ali je svaki vrijedio desetke onih kad je blog bio na vrhuncu popularnosti s preko tisuću pregleda. Blog (straho)poštovanje je itekako materijalizirano, zajedno smo dočekali prvu blogersku novu godinu, osvanuli tad i na naslovnici, nije se moglo izbjeći, jedno ljeto je bila dio naše petočlane berlinske komune, bili smo gosti premijere njenog zanimljivog dokumentarnog filma na međunarodnom festivalu, objavila je nekoliko knjiga poezije, udala se i nestala, imala više nickova, jedan je simbolizirao učvršćivanje ega, drugi predstavljao simpatičnu mladu životinju, treći istovremeno i žensku junakinju i najpogubniju drogu. Skoro sam zaboravio, u njenom gradu se na mjestu gdje smo tad izašli moglo popiti tad najbolje točeno domaće pivo, prije Zagreba, Rijeke, Splita, Osijeka i Dubrovnika!

Talija mi je pak u jednom kasnijem periodu ovog skoro dvadesetogodišnjeg bloganja bila praktično jedina komentatorica, međutim komentari su joj kao i u prethodnice pogađali srž. Bili smo izuzetno bliski u najrazličitijim temama, blog odavno ne vodi, bila je pjevačica i autorica pjesama jako zanimljivog benda, već duže živi u SAD-u, vodi projekte između ostalog na čuvenom Kinsey institutu još uvijek u sklopu sveučilišta Indiane, istražuje seksualno i mentalno zdravlje i teme njenih radova bi zgrozile sad favoriziranu puritansku blog žabokrečinu. Jedan od nickova joj je označavao iskru ili procesor, drugi meni draži simbolizirao živčanost i hirovitost.

Besmislene su rasprave tko je najveći pisac u povijesti, tako je bloger Miško, to je stari bloger i godinama i blogerskim stažom, koji rijetko objavljuje na blogu, ali mu svaki post začudo završi na naslovnici, začudo jer kvalitetno piše, objavio na fejsu svoje mišljenje, ja sam mu suprotstavio svoje i završili smo. Iznositi argumente nema smisla, posebno meni, jer za njegovog favorita zna svatko sa završenom osmoljetkom, a mog su npr. čitali Dinaja i još par ljudi ovdje.
Pokušat ću ovim postom skicirati tezu koliko jedan roman može biti slojevit. Radi se o Heinrich Böllu i njegovom romanu "Billard um halb zehn" ("Biljar u pola deset") Nakon što sam pročitao djelo pročitao sam i desetak kritika istog, od eminentnih kritičara uključujući i superstara kritike Reicha Ranitzkog. Nisam naletio na dvije slične kritike, sudeći po nekima kao da su pisane za različita djela, različiti detalji su kritičarima u centru pozornosti, jedino se svi valjda slažu da se radi o britkoj kritici nacističkog razdoblja njemačke povijesti.
Likova je puno i svi su do detalja razrađeni, osim, samo moja primjedba, dijela junakinja, to je obilno nadoknadio u drugim djelima poput "Izgubljene časti Katharine Blum". Sirovi sadržaj najkraće moguće:
Otac obitelji arhitekt pomno planira svoj društveni uspon početkom dvadesetog stoljeća, vjenča se ženom iz ugledne patricijske obitelji, imaju četvero muške djece od koje dvoje rano umire. Negdje u provinciji projektira opatiju, njegovo životno djelo, koje izvedbom oduševljava stručnu javnost.
Dolazi vrijeme nacizma, obitelj i stariji sin se drže rezervirano, mlađi postaje nacist. Stariji sin postaje središnji lik romana i iz njegove priče saznajemo sve što se zbivalo jer se glavna radnja odvija samo u jedan dan kad se obitelj okuplja na proslavi 80. rođendana oca obitelji, dakle u poslijeratno vrijeme. U međuvremenu je u ratu mlađi sin nacist poginuo, žena glavnog junaka poginula, njegov sin odrastao. Opisani su uvjerljivo i vršnjaci s kojima je glavni junak odrastao, jedan je postao nacist i s društvom ih maltretirao, drugi je pak pokušao neuspio atentat na nacističkog funkcionera pa pobjegao u Nizozemsku. Nakon rata nacist je postao veliki demokrat, izvukao atentatora iz zatvora u koji je dospio kad se vratio u novu Njemačku, jer još nisu bili promijenjeni ratni zakoni iz Hitlerovog vremena.
Glavni junak je kao školovani stručnjak za statiku u ratu postavljao eksplozivne naprave, nagovorio je već poludjelog generala da mu dopusti dizanje opatije zbog potencijalno opasnog neprijateljskog položaja u zrak, opatije, koja je u vrijeme gradnje smatrana nerazrušivom. Poslije rata je osnovao svoj biro za statiku, zaposlio ratne suborce, imali su jako puno posla s obzirom na veliki broj oštećenih kuća. Njegov sin je pak dobio posao na obnovi, razrušene opatije, arhitektonskog djela svog djeda. Postoji tu još jako puno toga, te za sve neočekivani završetak romana. Naime dio proslave 80. rođendana se odvija u mjesnom hotelu. Istovremeno u hotelu boravi i državni ministar uz domaćina velikog demokrata, vršnjaka sina od slavljenika. Oni pozdravljaju mimohod gradskim ulicama članova tradicionalne ekskluzivno muške udruge bliske nacistima u prethodnom ratu. Nešto prije u hotelu se pojavila žena slavljenika, koja se već duže vrijeme liječi u sanatoriju te prilazi ministru i iz neposredne blizine ubija ga damskim pištoljem.
Vidimo da knjiga ne izgleda ništa posebno kad se ovako prepriča, a većina kritičara se bavila pojedinim aspektima radnje kao ključnim za razumijevanje. Samo jednoj kritičarki je bio donekle zanimljiv naslovni ritual glavnog junaka, svakodnevno igranje biljara u drugom hotelu s hotelskim momkom između 10.30 i 12, za koje zna samo njegova tajnica i u koje je vrijeme uglavnom nedostupan za cijeli svijet. Tamo ga čeka natočen konjak i dečko spreman za slušanje opisa navedenih događaja, naravno uz biljarsku igru. Postoji još nekoliko dnevnih rituala glavnog junaka, te prostora poput vinskog podruma, kojima, koliko se sjećam samo još tajnica ima pristup. To je kritičarka nazvala majstorskim stvaranjem strukture dana, a mene, promišljajući roman, poučilo mnogo čemu.

Olajavalo me, čujem. Tko pitam, jer nema više te famozne ankete?Blog pijavica kojoj sam jednom svratio na blog, vidio da me ne zanima, shvatio da bolje zna gnojiti zemlju nego gnojiti po komentarima na blogu i nisam se vraćao. Druga koja me blokirala 2009. ili možda i prije, znam jer sam se te godine intenzivno družio s blogericom znatno većeg kalibra, ona mi je spomenula samo dva detalja susreta uživo s ovom, priča za mene završena.Sad navodno spominje našu navodno netrpeljivost od promocije blogoknjige, znači patološka lažljivica poput ove prve, koja je toliko glupa da ponavlja istu laž s golim maloljetnicama svako malo po onoj Göbbelsovoj maksimi...
Fotografije hrane objavljujem i prije i poslije na društvenim mrežama, samo ovdje se, čuo sam i jednom ranije s jadnom hranom, pretvore ponekad u pornofilmove.

Jedine korisne seminare smo imali u drugoj polovici osamdesetih godina u Crikvenici. Gostovali su nam vrhunski predavači iz Njemačke, Austrije i Švicarske. Danas su predavači na seminarima uglavnom neki od ondašnjih domaćih polaznika i recikliraju tadašnje ideje, i ne samo oni. Kod nas je samo naglasak bio na uvježbavanju njemačkog jezika pri rješavanju problema koje bi nam zadavali.

Vježbali su nas za nadolazeći kapitalizam i ulazak u “slobodni svijet”. U jednom problemu je npr. bila fiktivna firma od pet djelatnika koja ne može opstati ako se jednom ne otkaže. U diskusiji koju vodimo ispada da je teško donijeti odluku, a odluka koju mi redom donosimo je naravno najpogrešnija, a jedan od dva najozbiljnija kandidata je najbolja radnica. Naime Betriebsrat, zastupnik radnika kod poslodavca, iako radom daleko najmanje doprinosi firmi, zna sve o firmi i njenoj povijesti, o privatnom životu i greškama svakog djelatnika, uostalom oni su ga jednoglasno odabrali, dalje razumljivo ne možeš otkazati majki petero male djece koja je relativno često na bolovanju, ali kad radi je solidna radnica i sličnom logikom dolazimo do najbolje radnice koja nema baš olakotnih okolnosti. Tu su i priče poput rušenja aviona u pustinji, nude ti se pet predmeta od 15 za izabrati koji su jedini korisni za opstanak, a pet koje naravno mnogi biraju poput multipraktik noža mogu biti jako opasni. U top pet se redovito zaboravi ili veliki šareni padobran ili džepno zrcalo ili oboje, neću obrazlagati. Na tom seminaru sam se prvi put susreo s pojmom couching, jedan od predavača mi je rekao da je radio u školi, a da sad uglavnom savjetuje velike firme. Meni onda nije bilo jasno što jedan kako sam mislio sportski trener radi tamo.

Poslije mi je u slobodnoj Hrvatskoj jedna trenerica, zaposlena u jako poznatoj velikoj stranoj firmi, inače moja bivša učenica, ponudila rad na opsežnom prijevodu, trebam ponuditi samo cijenu, ja sam se konzultirao i odabrao jednu od nižih na tržištu i dobio sam posao. Najprije sam morao potpisati izjavu da nikad u javnost neću iznositi sadržaj prijevoda i držim se toga. Radi se o treningu zaposlenika kako se odnositi s potencijalnim kupcima onog što se prodaje. Bio sam isplaćen na vrijeme po ugovoru, što je u ono vrijeme bila rijetkost.

Ništa do sad nisam zamislio kao poantu ovog posta, ono zanimljivo po meni tek slijedi. Jedna od mojih sad već bivših učenica završila je na tretmanu u psihijatrijskoj dnevnoj bolnici. Ispričala mi je zanimljivu priču o kojoj su raspravljali tamo, bila je identična jednoj od onih koje sam ja prevodio.

Inače samo jednom sam bio u objektu firme za koju sam prevodio, jako me zabavljalo predviđanje odgovora zaposlenica na moje upite. Srećom s psom, kao uglavnom i drugdje kod nas osim Bauhausa, ondje nemam pristup pa nas dvojica šetamo i uživamo po svježem zraku, dok čekamo...

Zadnje vrijeme me obično ujutro napadaju crne misli. To je vjerojatno diktirano čestim odlascima u KBC ili čekanjem novih. Inače osim kratkog bolovanja prije desetak godina zbog loma ramena i teškog oblika korone i još goreg postkoronarnog razdoblja nikad nisam odlazio liječnicima niti bio na bolovanju, mlađe generacije su barem tu pametnije i često izostaju s radnog mjesta.

Jutros sam nakon limunade i uz tamnu čokoladu i Radensku, što mi je zamijenilo ritual ispijanja kave, meditirao kako s očeve strane, njega je uništio kapitalistički sustav koji je toliko priželjkivao, nisam imao prirodne smrti u obitelji, uključujući i njega, on je nakon mamine smrti potpisivao ugovore o doživotnom uzdržavanju, sve su ga lijepo opelješile, al je dugo i dementan imao sreće pa su umirale prije njega, osim zadnje, koja se dočepala stana u centru, koji je naravno prodala, jer što će njoj toliki stanovi koje ima. Njegov otac moj nonić je poginuo na motoru u sedamdeset i nekoj, on je dugo živio u Kanadi, stekao bogatstvo koje je onda, barem zemlju, ispoklanjao, onda nije vrijedila, sad preko nje prolazi autoput i neki su se ni krivi ni dužni obogatili. Ja sam od njega za života pri svakom susretu dobivao nešto novca, barem nešto osim zbilja prijateljskog odnosa. Njegovu kuću je otac budzašto prodao očitim varalicama. Nona se po ženskom običaju tamo na brdu ubila skokom u bunar, al je po vlastitoj želji zakopana na drugom mjestu, tako da smo sad barem bogati grobnicama.

Nisam o tome namjeravao pisati, nego o jutrošnjem izlasku s Jinom, a ovo nek stoji kao sporedna tema, briga me, uostalom ionako sam se sa strane vrlo rano ogradio na blogu, da je sve što pišem stvar fantazije, i zbilja sliči tome. Noćas je opet jako kišilo i sijevalo i grmilo, ovaj put eto strop nije padao, ali je, provjerio sam prije izlaska na balkonu, jako zahladilo. I tako smo mi krenuli u izlazak, meni u zadnji moment palo na pamet potpuno obučenom, da sam, to mi se dogodi ponekad otkako taj dio rituala prakticiram, nakon čokolade zaboravio oprati zube, a mogao bih nekog sresti, te sam to u punoj spremi napravio.

Jin je nakon dužeg vremena sreo najbolju prijateljicu Doru, žena, inače uvijek dotjerana, njena vlasnica mi je više puta ponovila ono što ja nisam ni primjetio jer sam uživao u igri pasa, da je na brzinu izašla i obukla muževljev nezgrapni debeli džemper, jer joj je na fejsu prijateljica iz Gorskog kotara napisala prije nego što je ugasila komp, da je tamo napadalo snijega. Ja sam odgovorio da sam se i ja glupo obukao wasserdicht jaknu, što je glupo jer očito zasad neće više padati, umjesto nešto toplije, žena mi reče da se ja barem mogu zakopčati, ja sam to prečuo. Hladno je bilo stajati na mjestu, ona je više požurivala Doru nego ja Jina pa smo se ipak relativno brzo razišli.

Slučajno sam tad pogledao u zakopčan prsluk ispod jakne, bio je po sredini sav bijel od kalodonta, kao da sam se izbljuvao. Brzo sam to privremeno riješio pljuvačkom, no do blamaže je već došlo. Živčano sam produžio prema kući, Jin je u međuvremenu sve obavio, i onda ga je s leđa napao nevezan pas, odmah sam bacio povodac i bijesno zagalamio, Jin kao stariji i iskusniji je ovog potjerao, možda malo i gricnuo prije nego što ga je gazda dohvatio i vezao. Ovaj gazda se barem ispričao, nije vidio da je još netko na ulici.

"Kada se otkrije da je istina laž
I sva radost u tebi umire :)"

Volim čitanje s razumijevanjem, zahvaljujem svim komentatorima prethodnog posta, uključujući Galaksiju koja je potvrdila osnovnu tezu mog posta o transgeneracijskom razumijevanju muzike, njen komentar je gore preveden, citat iz jedne pjesme koju pjeva Grace Slick, jutros sam vidio da je ispao jedan red iz jučerašnjeg posta, al to je do mene, jer ne čitam ponovo prije objave, no očito da nije zasmetalo razumijevanju biti. Vjerojatno ćemo komentatorica i ja različito iščitati smisao gore navedenog citata što potvrđuje na određen način vrijednost izrečenog. Isto tako nije ni čudo da jedan duboko religiozan mislilac kao što je Lev Šestov mnogo dublje razumije i cijeni Nietzschea od velike većine ograničenih kršćanskih i marksističkih tumača, kod nas bih od ovih drugih izdvojio kao antipoda većini profesora Danka Grlića.
Kod svih najznačajnijih osoba jednog vremena treba razlikovati vremenski ograničenu crtu i onu važniju vanvremensku. Ne možemo Grace suditi današnjim prihvaćenim vrijednostima koje su u nekim aspektima izuzetno upitne, što Euro napisa bila su ono turbulentna vremena i to na značajno različit način od današnjih, to ja dodajem, moral je rastezljiv pojam, potpuno podržavam Lastavičino tumačenje i jako ovisan o vrijednostima vremena, dodao bih ja. Zanimljivo je ono što navodi i Shadow, a i ja sam indirektno naznačio u prošlom postu, iz onog vremena se slave uglavnom rano preminuli heroji, dalo bi se pisati i o toj kulturi smrti ili kako je to označavao Fromm nekrofiliji vremena, koja uostalom dominira današnjom civilizacijom. Svakako je zanimljiva možebitna slučajnost da se većina smrti istaknutih popularnih rockera i u novije vrijeme dogodila baš u 27. godini života, ja sam ih zbilja cijenio, ali nisu bili moj prvi izbor, pa se nisam zabavljao tim podatkom.
Nadam se da je Viatrix s tezom u svom komentaru u pravu, tu sam ipak malo skeptičan, periodično u ljudskoj povijesti preovlađuju periodi masovnog ludila, s Dinajom se kod svjetonazorskih vrijednosti izuzetno rijetko sporim ili jednostavno to zaboravljam, za Annabonni mi je žao što ne može dobro čitati s ovog dizajna kojeg ipak ne mislim mijenjati, barem dok nakon što skorog jubilarnog posta ne odlučim što ću s blogom, jer svi drugi dizajni dizajnerice koja me pratila od početka bloganja su uništeni, a aparati za upload slika koji su za to krivi još stoje kao preporučeni u blog editoru.

Danas ću vam pisati o dvije rock dive jednog davnog vremena, Grace je ove godine slavila 84., a Joni nedavno 80.rođendan odnosno moralnoj raspravi koju sam vodio s petnaestak godina mlađim kolegom rock znalcem. Obojici nam je Grace draža pjevačica no između redova se vidi, po meni potpuno pogrešno, da on više cijeni Joni kao potpunu osobu. Njih dvije su ušle u polemiku o onom vremenu o kojem je Grace objavila bespoštednu autobiografiju u kojoj nije puno spominjala Joni, najjednostavnije rečeno, drukčije su I njoj je logično što joj je ono što je ona sa svojim bendom snimala znatno draža muzika.

O čemu smo nas dvojica dangubili? Grace je u svojoj knjizi koja kod nas nažalost nije ni prevedena, otkrila nešto za naše vrijeme nezamislivo, osim nekih poznatih muzičara koje neću spominjati , seksala se, u različitim godinama da ne bude zablude I s četiri petine svog benda, tada najutjecajniji je imao druge prioritete, a s jednim od njih je dobila I jedinu kćerku. Takvo vrijeme bilo, što je tu sporno, pitate se. Pa sporno je što je Joni razuzdanost I poročnost od Grace zloupotrijebila u njihovoj izvorno glazbenoj polemici. Kaže moj prijatelj , Joni je samo govoreći o svjetonazorima tog vremena koji su u konačnosti doveli do propasti tog pokreta citirala Grace koja je I tad plesala po granici dopustivosti. Moja je teza da je najnemoralnije u svoj toj priči zloupotrebljavati napisano, što god o tome mislili, u raspravi o sasvim drugoj temi. Sasvim je druga stvar kad Grace piše o uživanju droga, liječenju od alkoholizma, seksanju s najboljim glazbenicima tog vremena, od toga da o tome govori Joni u svom intervjuu s dosta prezira, iako je u knjizi njeno društvo samo malkice okrznuto. A svi znamo da ni ona nije bila baš svetica...

Čemu ovaj post? Pa Grace je dvadesetak godina starija od mene, sve o njoj zna netko skoro isto toliko mlađi od mene, za Janis, Morrisona, Hendrixa I još neke preminule znaju svi osim krajnje blentavih cajkaša, ne znam, simpatično mi saznanje da u drugom dijelu države netko sluša I prati ono isto kao ja, koliko je takvih tek u svijetu.

Pročitao sam, naravno na njemačkom portalu, naši svi ozbiljni pišu o zgodama novih jelena karleuša i forama predsjednika, zadnja o tužnom slučaju Grlić Radmana mu je začudo dobra, dakle pročitao sam da se u Indiji sve češće slave ubojice Mahatme Gandhija. Dakle opća revizija povijesti i sveopće ispiranje mozga na svjetskom nivou se nastavljaju. Ja ne bih rekao da se tu radi o zakulisnoj zavjeri svjetskih umova, ako u tom smjeru razmišljamo prije će biti riječ o manipulativnoj pripremi mudrih trgovaca oružjem za neki novi sukob Indije i Pakistana i slabljenju Indije kao nove svjetske velesile. Mahatma koji je još za života postao simbol mogućnosti nenasilnog rješavanja konflikata cijeli život se zalagao za suživot hindusa i muslimana, u vitalnim godinama bio uspješan da bi pod stare dane potpao u zamku nepogrešivosti te kad je za razgovore kao sugovornike izabrao muslimanske vjerske fundamentaliste likvidirali su ga isti takvi hinduski.
Inače ja sam Mahatmu proučavao u mladosti s jedne druge znatno manje poznate strane u javnosti. Naime on se poput velikog pisca Lava Tolstoja, po kojem je i nazvao imanje na kojem je živio i provodio svoje ideje znatno prije nego što je postao otac nacije, može svrstati u takozvane religijske anarhiste, prema odnosu po vlastitoj imovini ostao je to do kraja života i mnogi zapadni anarhisti su mu dolazili u posjet. Mene su u to vrijeme zanimale ideje koje naravno sve više postaju utopijske, pa mi je tu i ova pacifistička vrsta anarhista bila zanimljiva.
Ali i ja već spadam u relikte povijesti, ovo je blog, forma koju koriste isto tako uglavnom stariji ljudi s duboko ukorijenjenim zabludama, pa neću širiti temu tog dijela njegovog svjetonazora, nema baš smisla.

Prvo je bila slavonska plata : špek, sitno mljeveni jeger, špekjeger ako netko zna za taj noviji izum, par vrsta suhih i ne baš suhih kobasica, brzo nestaju, švargl, suha šunka, tko bi se svega sjetio, ne da mi se gledati na fotke koje su već prebačene i spremljenje, šteta što ne mogu ovdje u neprijateljsku sredinu gdje doživljavaju čudne preobrazbe, ljudski, odveć ljudski, i ovakvo predočavanje riječima ima smisla. Dolores je bila u gostima, slavio se naknadno drugaričin rođendan, a ovo je bio uvod naravno nakon aperitiva i juhe. Glavno jelo je ovaj put pečena guska s mlincima, probao sam u najboljem podstranskom hotelu guščju paštetu, pečena jetrica mi je ipak bila otkriće. Slatko smo naručili od valfresca dostavu, znali smo da su dobri u glavnim jelima, ali ni torte ni kolača s čokoladom se ne moraju stidjeti, mada je Dolores prva primjetila, kvalitetnu čokoladu nije bilo potrebno toliko soliti.

Jutros sam se bavio poviješću dizajna na svom blogu, blog je odrastao kako je odrastala moja najduža i ipak najbolja dizajnerica Kika, ovdje nije bila cool, njene postove i dizajne obožavalo je nas dvoje troje i pratilo je, isto kao i Ani ram, koja je pak vrlo brzo postala supercool, sad se zbilja ne mogu sjetiti kako se to zove, prestrašilo me da admin i ja imamo isti ukus, al brzo sam shvatio da je super i da nema straha za njenu izvrsnost, možda su iz istog kvarta, tko će ga znati.

U stvari sam imao ideju, ponukan oduševljenjem valjda najmlađe blogerice sad ovdje, koju eto i ja pratim, napisati post o 20 blogera kojima u ovih, brzo će 20 godina, najviše dugujem, al sam shvatio da bih kao i uvijek zaboravio Mecu i ona bi se kao i uvijek neko vrijeme ljutila. Naime malo sam kopao po arhivi i iznenadio se da na svojim starim listama imam i Kojoticu i još neke koji pod nekadašnjim nikovima više ne pišu.

Inače ovih dana se obilježava 30 godina od egzodusa Hrvata iz Vareša, najviše fejs prijatelja mi je iz bosanskog gradića gdje sam ja dosta prije rata završio gimnaziju, osim u Hrvatskoj ravnopravno ih ima u Kanadi, Australiji, SAD-u, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj (…), dva prava Amera su napisala knjigu o ratu i padu Vareša, sad prevedenu, tako da se na moju žalost rat među prijateljima na fejsu ponovo raspirio, mada nekima djeca ni ne znaju maternji jezik, jer su oni u novim domovima izbjegavali bratske zajednice.

Rođen je u Švicarskoj, u kantonu u kojem je dominantan francuski jezik, otac mu je Austrijanac, mama Talijanka, umjetničko ime RAF Camora. Najduže je živio u bečkom 15. Bezirku gdje kako kaže u nedavnom intervjuu živi puno Jugoslavena pa je normalno da se i s njima družio i u pjesmama ima dosta jugoslavenskog jezika. On je reper s najviše platinastih nosača zvuka na njemačkom govornom području, nakon suradnje s bosanskim reperima izuzetno popularan tamo i u Hrvatskoj, moji izvori informacija kažu da je nastupao u Ljubljani, jedan je s roditeljima bio tamo.

Izvori informacija su mi učenici, sad kad trčim zadnju godinu, znači svoj počasni krug dobio sam u prvom razredu grupu kakvu desetljećima nisam imao. U udžbeniku je lekcija očito prilično stara o poznatom njemačkom reperu nadimka CRO koji nastupa u kostimu pande krijući tako svoj identitet. Jedna učenica je upamtila što ja uvijek naglašavam, da nakon obrade svake teme mogu istu aktualizirati svojim referatom i to napravila, tako sam ja saznao za lika svugdje znatno popularnijeg od repera iz udžbenika. Razgovarajući o sadržaju odličnog referata i otklanjajući gramatičke i pravopisne greške učenici su me pitali jel razumijem tekstove, ritam je svima bio zarazan. Mada sam razumio rekao sam da je teško razumjeti, mješaju se razni jezici, što je uostalom istina, i kao što im naslov popularne pjesme o plastičnim palmama govori, radi se često o umjetnim svjetovima što je djelomično točno.

Jedan učenik je dodao da je RAF i spot snimio u Rijeci, našao ga je na youtube, zbilja lijepe slike Rijeke, zatim snimci na zaobilaznici , u Opatiji gdje jede ćevape, kaže da je taj dan pola grada bilo zatvoreno za promet, taj podatak nije znao ni najpoznatiji riječki kvizaš i česti džoker zovi, inače moj školski kolega kad sam mu spomenuo. RAF je izuzetno bogat, ima svoj studio i izdavačku kuću, te izdaje proizvode svoje robne marke i o tome kao i svom društvu s kojim sve dijeli, drogu, luksuzne aute i djevojke pjeva u svojim pjesmama na oduševljenje obožavatelja, inače pjesme ko pjesme se i meni sviđaju. U Sarajevu je kod prijatelja boravio više puta, grad kako veli u jednom intervjuu nije upoznao, samo ekipu, tamošnji skunk i ćevape.

Kao što veli u jednoj pjesmi, u autu ispod imam zlatni kalašnjikov, pitaš me puca li, ha, ha, ha. Blogove ne prati današnja mladež pa valjda smijem napisati što to oni tamo slušaju, ako nije folk, njega naravno sluša bogata zlatna mladež. “No future” duh uskrsnuo.

Max Frisch je dobro uočio da svaki čovjek prije ili kasnije odabire jednu ulogu koja onda postaje njegovim životom. Problem nastaje kad se glumac pokuša nakon novih spoznaja odmetnuti od svoje uloge. Slobodan je to napraviti, medutim time često riskira postati socijalno beskoristan, ne mislim ovdje na radno mjesto, tamo su i poželjne bezličnost i umijeća prilagodbi, barem u uobičajenoj društvenoj konstelaciji. Radi se o stvarnoj realizaciji osobnosti koja se uglavnom odvija u takozvanom slobodnom vremenu kad čovjek slobodno slijedi svoje umjetničke, kulturne, sportske, svjetonazorske, političke i ine afinitete. Drugim riječima, smiju li se prekrajati davno napisane bajke i time stvarati nova djela ili ih je dopušteno samo reinterpretirati? Najčešće sam nejasan ili se barem truditi biti nedorečen, pa ću spomenuti i zanimljivu temu iz online izdanja “Zeit”-a, kako neovisno izvještavati iz pojasa Gaze kad tamo svjetske agencije prenose samo dostupne podatke, s lica mjesta brojeve mrtvih i štete iznosi lokalni ministar palestinske samouprave, član Hamasa, ili podatke iznosi glasnogovornik izraelske vojske, zapadni mediji nekritički prenose oba izvora, a onda se političari trude servirati svoje ideološke istine, što bi DeSantis rekao, neprijatelj želi od Paje Patka napraviti pedera, a Baje židova, a oni su pristojni obiteljski ljudi. Svjetske novinarske zvijezde su pak stalnim ispadanjem interneta obezglavljene, a time i prosječni čitatelji.