Nachtfresser

Zanimljive su sjene kojima se, po današnjem tumačenju svjetlosti, pokušavaju zasjeniti neka svijetla razdoblja našeg života, pokušavaju pretvoriti u sjenke, koje će nas, same po sebi jadne i beskorisne, pratiti u daljem tijeku života. Sjene su same po sebi moćnije od jadnih priljepaka od sjenki, ali i one samo ako su stvarne, a ne konstrukcija u duhu jednog jadnog konzervirano lobotomiziranog vremena.
Po mjerilima današnjice, koja su definirali najuspješniji nekrofili sadašnjice i ovdješnjice, dalo bi nam se prikačiti sjenki pojedinih dijelova života i prekriti sjenom grijeha čitava biofilna razdoblja.
Nas koji vjerujemo samo u Frommovo "Umijeće ljubavi", a i tu smo već pomalo heretici, ti sudovi ne bi trebali zanimati. Ostavimo sjene suncu vječnom, a sjenke su ionako suštinske konstrukcije, koje ionako uvijek vidimo samo kod drugih, a tek ponekad otkrijemo da i nas pokušavaju pratiti.
p.s.
Rješavam se fotki bivšeg života: Frankfurtski vrtovi (novo na alter foto blogu)

Nakon šetnje i doručka sam pojeo sladoled na suncem okupanom balkonu s pogledom na novu vizuru luke i mirno more, u društvu Jina koji je zalegao. Prije toga sam provaljivao na svoj fejs račun, sramotna je njihova sigurnosna služba, morat ću se odvikavati od te mreže, Tek jutros sam primijetio da code koji mi kao oni svaki put šalju na mobitel za ulazak pripada 092 računu, sad se računi mogu prenositi između mreža i ne vrijedi provjeravati, kao što se nekad moglo, na ovoj nekad ekskluzivno tomato mreži, pripada li organizaciji ili pojedincu (092 442 8941, ako netko ima ideju kako to saznati). U svakom slučaju korisnije je jutra koristiti u društvu s psom na suncu nego sa svojim paranojama na laptopu.
Jučer sam se žestoko izgalamio na Jina za podnevne šetnje. Naime neki budaletine istresaju oštre pileće kosti uz staze kojima obično mi vlasnici pasa prolazimo. Jin je u sekundi jednu zgrabio, već je zakrckalo prije nego što sam mu nasilno uz galamu oteo iz usta i bijesno ga odvukao s tog mjesta.
"Profesore, ma gdje ste samo u trenu nestali!?", čuo sam ženski glas iza svojih leđa i okrenuo se. Na puteljku je stajala nasmijana susjeda, bivša drugaričina učenica sa sušačke gimnazije, s velikom vrećom, kojoj nisam odmah mogao utvrditi sadržaj, u rukama. Dosta kasnije nego što smo uselili u ovu kuću, jučer je usput bila trogodišnjica useljenja, smo se sreli, ja sam šetao Jina, ona vozila malo dijete u kolicima, ispričala mi je da je završila faks, kratko povremeno radila u struci, sad tu živi isto u kući s vrtom od iznajmljivanja apartmana i ne žali se.
U vreći je bio dar za nas, njene svježe ubrane mandarine, za par zelenih je rekla da će se same zažutiti za par dana. Mi ove godine nismo uopće nabavljali mandarine, jer ih svugdje skupo prodaju baš zelene. Kad sam ove donio doma, drugarica se nasmijala i rekla, imamo problem, gdje ćemo ih ostaviti da "zriju". Rekao sam da ne znam, ali ću ih prvo probati kakve god da jesu. Mirisale su opojno i bile slatke, prva, druga, treća...I drugarica ih je probala, uspostavilo se da će nakon probanja stati u najveću zdjelu u kojoj je tužno ležalo par kupovnih naranči.
Inače kad je donošen zakon o dopuštenoj vrijednosti darova u državnim i javnim službama, najprije je kao i sve zaživio u obrazovanju, čak je i išla preporuka da se roditelje upozna s njim, nikad nisam to pročitao, a posljedično nikom ni proslijedio, istina kad sam na kraju školovanja po prvi put od bivšeg razreda dobio nešto vrjedniji sat, koji danas nosim, prošla me čak mala nelagoda.
Sad sam u mirovini i mogu se bezbrižno radovati ljudskim gestama.
p.s.
Znao sam ja nekad dobiti i francuski ili albanski konjak, škotski whiskey ili ekskluzivnu rakiju, ali oni bi u tjedan, najviše mjesec dana bili proslijeđeni doktorima ;)

Par retoričkih pitanja umjesto kilometarskog odgovora MA, kojeg sam obrisao, nakon što sam pogledao kroz prozor i vidio kako je vani lijep i sunčan dan. Zna li netko koliko je ljudi zaposleno u Agenciji za odgoj i obrazovanje, službama za hitne intervencije, koliko je savjetnica u tim službama, jesu li to uglavnom bivše ravnateljice koje su zbog nesposobnosti smijenjene i koliki je postotak istih upućenih na još bolje plaćena mjesta, zna li netko koliko je ljudi zaposleno u agenciji za vanjsko vrednovanje, koliko je ljudi zaposleno u gradskim i županijskim uredima za školstvo, koliko je ljudi zaposleno u Agenciji za strukovno školstvo i što su konkretno osim par savjetovanja po atraktivnim destinacijama odradili, da se razumijemo, što manje sve agencije rade to bolje sustav funkcionira, zna li tko na kraju koliko je ljudi zaposleno u ministarstvu za obrazovanje, tih kako ih je moja kolegica nazvala zločestih patuljaka, koji ništa drugo ne rade nego smišljaju nebulozne pravilnike, ne bi li administrativno zagorčali život zaposlenih u školstvu.
Sad dolazimo do paradoksa groteskne situacije, ovaj nesretni devetogodišnjak je u javnosti stvorio dojam da se ministar i njegovi savjetnici trude, kao razumiju i pokušavaju riješiti problem, sve su učinili, slali su interventne ekipe stručnjaka, traže preispitivanje načina školovanja kao da devetogodišnjak ne može pratiti program i ne radi se samo o neprilagođenom ponašanju, kakva školske službe svakodnevno rješavaju, usprkos prividnoj svemoći koje sustav daje roditeljima., samo ako im se to dopusti. Svima osim djeci je u interesu da se slučaj podgrijeva, jer kad se ugase svjetla, u percepciji glasača će ostati da je ministar bio zabrinut, ljut i trudio se...

Eh kako neki mirovinu zamišljaju idilično. Istina ljudi ne mogu vjerovati kako mi je stigla brzo i otpremnina koja i stiže tako brzo, te prvo ono što sustav misli da sam zaslužio, i ja njega isto toliko cijenim i milosti mu ne bih dao, samo su sirovi šovinizam i otvoreni fašizam gori.
Elem uštedjeli smo nešto, nalili ulje u auto i sinoć, nakon superpotjere i nove junakinje našeg doba, perilica suđa zapišti i pokazuje šahovsko E4, odmah guglam, velika i skupa nevolja, mada ne vidimo ono što piše, da je makina puna vode i da je negdje procurilo. Adieu bijedna uštedo.
Znam da nije baš atraktivno blog puniti osobnim lamentacijama, koga briga za moje nevolje s Google i povezanim računima, to je inače sudbina starih računala izloženih hakerskoj balavurdiji, što bi naši nacionalisti napisali, četnicima početnicima, jer oni znaju imenovati svako zlo u lijepoj domovini.
Sve manje pišem direktno o politici, koja postaje prozirna do moguće nepredvidivosti, što se naše domaće tiče tiče, jedini napredak je samo, što znam za koga neću glasovati u eventualnom drugom krugu predsjedničkih izbora, gdje samo imam, za razliku od nekih, pravo glasovati.
Zašto bih pisao o stvarima o kojima odavno imam zatucane stavove i ne ponavljam ih papagajski poput nekih uglavnom desnih blogera, čiji bih stav iz aviona pogodio, a oni osjećaju potrebu da ga stalno dodatno pojašnjavaju.
Tako sam nekad podržavao, sad toleriram selektivan terorizam, ubojstvo terorističkih vođa i uništenje tvornica oružja, oštro osuđujem neselektivno bombardiranje po Gazi, rješenje može biti samo jedno, dvije države, to da se ne bi mogli dogovoriti oko granica, može se okačiti mačku o rep, balkanski čelnici su se mogli dogovoriti oko podjele Bosne pa šipak. Volio bih da Harris pobijedi na američkim izborima mada su male šanse, jer je, bojim se, važniji Muskov novac, koji šalje rakete u svemir i podmornice na dno oceana, od potpore glazbenih heroina, ali tko zna...Putina podržavam jedino u ekstra oporezivanju multimilijardera, ali ne za svrhe agresije, što on čini, u Ukrajini ne podržavam dalje sniženje godina za obaveznu mobilizaciju, ionako je preniska (mislim 24 je bila dok sam pratio), dezerterima bih svima i od svigdje pomogao, naravno uz sigurnosne provjere i dokaze, kao što su Austrijanci radili za vrijeme našeg rata, pričao mi jedan sad uspješan naš poduzetnik iz prve ruke. Dakle zašto pisati o tako dosadnim stavovima, vidim kod nas ponovo dižu glavu izuzetno dobro plaćeni lobisti prljavih energija, svi lobiji imaju svoje dobro plaćene stručnjake, ne sumnjam da će ih uskoro podržati korisne blogobudale, jer Njemačka je za razliku od nas odavno ekonomski propala...
Nego pustite ove budalaštine, ima li tko iskustva s E upozorenjima, makina i nije baš prestara i može li se dugo ignorirati jedan kontaminirani račun na kompu,dva pitanja koja mene muče, ja sam promijenio preglednik, obavijestio svoj krug ljudi o novoj mail adresi, u boksu na blogu to ne mogu promijeniti, ali to je do bloga, u postavkama na kraju, uz potporu admina oko drugog pitanja, jesam.
p.s.
Linkovi iz prošlog posta funkcioniraju i jutros, ne izgleda to loše, iako sam objavio neke manje dobre fotke, jer ne ih ne mogu vidjeti uvećano prije odabira, kao na nekim sad neiskoristivim blog platformama, čisto onako usput, vidim da je bilo desetak pregleda, nije to ni malo, sve Zagreb, ali to je upitno, i na mojoj lokaciji Google računa se ne može promijeniti Zagreb ;)

Odličan hotel s pogledom, imaju i odličnu stranicu na kojoj je najbitnije rečeno. Naravno ovo je japaja blog pa pitanje hoćemo li u postu i doći do naslova, zato sam i stavio link za one koje baš hotel zanima.
Umjesto da post osvane jutros zabavljao sam se neočekivanim problemima. Naime dva moja foto bloga mogu besplatno samo preko Google računa s kojim imam povelike probleme. Sjetio sam se da imam Tumblr blog koji nikad ne koristim, ali je barem poput našeg bloghaera na normalnu lozinku, koju nisam čak ni zaboravio jer sam nekad baratao s tri četiri jednostavne lozinke za sve. Vidi sad vraga, zamoljen sam da promijenim lozinku, jer je ova na popisu zloupotrebljavanih i upućen sam za link promjenu. Pokušao sam upotrijebiti zadnju lozinku, koja nije bila baš najjednostavnija, a služila je ulasku na fejs prije nego što mi je taj ulazak potpuno onemogućen regularnim putem, opet isto, uz komentar u oblačiću, "probaj drukčije, možeš ti biti domišljatiji i bio sam i uspio. Sad je nastupio drugi problem, nesnalaženje na toj stranici, ali nebitno, post s nekim fotografijama i dijelom zamišljenog posta je objavljen, bez fotki iz samog hotela i pogleda iz moje sobe, jer se nisam tamo mogao već dobro živčan snaći u uređivanju i navigaciji tamo, pa sam nešto krivo stisnuo, pa je izgledalo da bi mogao izgubiti već dosta objavljenih fotki te sam hitno dodao krivu fotku gdje sam ja s pratilicom razreda, ima jedna bolja, i stisnuo pošalji, poslije sam se nakon doručka ponovo ulogirao, ali nisam znao pronaći uređivanje, kod ovih pristupačnijih platformi je preglednost znatno manja.
Odmah na dolasku uz šefičino piće dobrodošlice smo mi iz pratnje ekskurzije saznali da je za rata na uzvisini iznad Baščaršije bio na prvoj liniji fronte i to sa srpske strane. Nisam razmišljao o tome kad sam u hotelu ostavio poklone za prijatelja koji se u ratu borio s druge strane barikade, iz autobusa na odlasku sam ga nazvao, jbga, on je odmah odgovorio, o glupostima razmišljaš, poslije uz zahvalu napisao da je išao s kćerkom i baš uživao u kahvi s pogledom na terasi, baš je lijepo tamo...
Sarajevo 2019 blog link

U Sarajevu je od prošlog četvrtka do nedjelje održan skup mog sindikata iz prošlog života (prije mirovine). U subotu je održana svečana akademija povodom tridesetogodišnjice postojanja sindikata, među ostalim uzvišenim gostima prisustvovali su i zamjenik ministra obrazovanja BiH, kao i ravnatelj sarajevske hrvatske katoličke škole, inače otvorene za djecu svih konfesija, što je za pozdraviti.
Priznanja su dobili zaslužni bivši članovi sindikata, umirovljenici, prijatelji sindikata i ini. Raduje me da sam ja kao osnivač sindikata u svojoj županiji i do mirovine povjerenik najbrojnije podružnice u toj županiji, jedan od dvojice članova Glavnog vijeća s najdužim stažom u tom tijelu, izostavljen. To doživljavam kao najiskrenije moguće priznanje svojoj dugogodišnjoj antiautoritarnoj beskompromisnoj sindikalnoj borbi. Za vrijeme provedeno u članstvu glavnog tijela sindikata sam dobio skoro tri mjeseca radnog staža, onoliko koliko sam valjda bio prijavljen, nemam nikakvih očekivanja prema društvu i time sam više nego zadovoljan. Iskreno, svi znaju za moju poslovičnu nelojalnost, nakon sastanaka sindikalnog tijela bih uvijek žurio na sastanke s divnim zagrebačkim blogericama i blogerima, to je bio moj ritual i ta poznanstva ne bih mijenjao za ikakve plakete društvenih organizacija, kao ni ručkove vrhuške.
Možda se netko pita što hrvatski sindikat radi u susjednoj državi, pisalo je već po portalima i to istinito, da ovaj sindikat skupove organizira u za raju nedostupnim luksuznim hotelima. Znam iz prve ruke da su ti skupovi i skupštine dogovarani znatno prije po izuzetno povoljnim cijenama te odobravam. Jednom su uboli i Lav iz splitske Podstrane, bilo je hotela s zvjezdicom više, ali bolji smještaj i za berlinskih stipendija nisam imao. To podržavam. Kao što podržavam, nakon što su hrvatski hoteli postali nedostupni, okretanje hotelima, najprije u Neumu, sad u Sarajevu, treba racionalno trošiti sindikalni novac.
Inspiralo me ovo za post ,koji ću objaviti na fotoblogu s novopronađenim fotografijama s mog, nakon 35 godina izbivanja, povratka u Sarajevo. Bio sam s razredom u hotelu "Saraj", smještenom s divnim pogledom tik uz Baščaršiju, sigurno ima zvjezdicu dvije manje od ovog, ali nije sve ni u zvjezdicama. Prave vrijednosti se osjete i odabiru dušom, ajde da malo i ja slijedim trend blogopatetičnosti.

Razmišljam malo o Blumijevim romantičnim komedijama, koje su mi redom simpatične i filmovima koje sam ja gledao u vrijeme kad sam se smatrao filmofilom, te pokušavam otkriti, jesam li ja ikad išta gledao što bi izmaklo oštroumnoj cenzuri hrvatske "nove desnice" Našao sam! "Mendu i Slavicu" je veličao i hvaljeni bloger koji svako malo uskrsne, očara nas religioznošću Beatlesa, pravi se pametan brkajući Demostena i Diogena u citatima, te onda kad ga ni njegovi, koji isto vole uspomenu na "Mendu i Slavicu", kao i svi mi, ne prihvate, ponovo se gasi.
Razmišljam, "Pipi duga čarapa" je previše erotizirana, Charlie Browna i Snoopyja u tom kontekstu neću ni spominjati, Pinki Linki je proizvod homoseksualnog lobija, neću nastavljati dalje s dječjom literaturom, ostao bi samo možda zbog filozofije kažnjavanja "Janko Raščupanko", s čijim prijevodom sam se ja afirmirao, a prepjevao sam ga zbog novaca i zato što mi nije nuđeno ništa bolje.
Koga god da nabrojim od voljenih redatelja sve po prihvaćenim mjerilima luđaci i manijaci: Bertolucci, Bunjuel, Fassbinder, Wenders, Kubrick Antonioni, Fellini, Tarkovsky, Makavejev., Almodovar..od autorica koje mi sad padaju na pamet Campion, von Trotha, Hogg...Najbolja mi je bila prijateljica koja me naivno pitala, nabrojao sam još više tih "nemoralnih", oke svi, ali što tu radi Wenders, važno sam odgovorio, skinuo je Nastassju Kinski kad je imala samo 12 ili 13 godina u jednom ranom filmu, odlučno je odgovorila, gledala sam sve od njega, nisam primijetila, nisam ni ja, ali sam čitao, ma gluposti, da je istina ne bi ponovo snimala s njim "Paris Texas", slegnuo sam ramenima, moralisti znaju.

Nedavno se Dinaja osvrnula na remek djelo dvadesetog stoljeća Sloterdijkovu "Kritiku ciničkog uma" i s pravom obrušila na cinički um koji prevladava svim područjima današnjeg života, a koji je u knjizi odlično detektiran, s brojnim ilustracijama, koje, kako je i autor rekao, služe tome da ga ograničeni umovi tako olako krivo ne protumače, kao što su masakrirali njegovog prethodnika Nietzschea. Tu ću izbjeći zamku blogerske interpretacije, knjigu jednostavno treba pročitati i pogledati, posebno jer je kod nas, za razliku od nekih drugih filozofsko umjetničkih djela, solidno prevedena, ja je naravno imam i originalu i voljan sam protumačiti, ako nešto u prijevodu nije dovoljno jasno.
Danas bih se osvrnuo na simboliku Diogenovog izloženog života na trgu, u duhu McLuhana, koji je svijet zahvaljujući razvoju tehnologije vizionarski proglasio globalnim selom. Kritičari globalizma često zanemaruju njegove prednosti, kojih i te kako puno ima, npr. u svako doba godine željeno voće, a i voće za koje donedavno nismo ni čuli, skoro doslovno "dolijeće" npr. iz Afrike na naše stolove i to je proces koji se ne da zaustaviti, osim ako starci na čelu najmoćnijih država jednostavno svojim igrama ne izazovu kataklizmu, možda između redova prorokovanu u nekoj od brojnih religija, što bi im naravno legitimiralo posljednji čin životne drame.
S druge strane i pojedinci kao i države su poput Diogena izloženi na internetskom trgu, ali se za razliku od njega ne znaju se nositi s tom novom "razgolićenošću", te bježe u sigurnost tradicionalizma i religije, u čijem okrilju nisu nikad ni prestali živjeti tehnološki do nedavno potpuno nerazvijeni krajevi primitivno rigidnih kultura, posebno manifestiranim u muško-ženskim odnosima.
Neizbježno dolazi do migracija, uvijek u jednom smjeru, na Zapadu se tek odnedavno počela probijati svijest, da je dopušteno demonstrirati svoju religijsku i kulturnu različitost samo ukoliko se to ne sudara s općeprihvaćenim civilizacijskim normama.
Jačanje granica ni u kojem smislu ne može biti rješenje, sigurnost u mozgovima nikako ne smije zamijeniti slobodu, na koju svatko ima pravo, kao i ispunjenje temeljnih potreba, poput hrane, krova nad glavom ili barem dovoljno velikog bureta...

-Dobro jutro susjed .Kako je?
-Dobro jutro, nije dobro.
-Pa što je, nećeš sad počet cviliti ko mi penzići...
Gleda me susjed automehaničar, ako je godinu, dvije mlađi od mene, pa će značajno:
-Nećeš vjerovati sused, prvi put u životu ne znam otkloniti kvar na autu.
Pogledam krntiju otvorene haube pa ću ono kao znalački:
-A godine, ovaj je znatno stariji i od mog, ako nije i duplo.
- Ne ide to tako prijatelju. To je isto kao da ti kažeš za ovog mulca, ko što vele zagrepčanci, beznadežan slučaj, mislim na ovog s televizije ,ti to nikad ne bi rekao, tako ne postoji ni nepopravljiv auto, naravno osim ako nigdje nema rezervnog dijela, svugdje postoji greška, samo je se mora otkriti, a ja eto ovdje ne umijem. Ni ja više ne vidim najbolje, ali to nije opravdanje.-
nastavlja automehaničar, filozof i trgovac u jednoj osobi, pokušao mi je prodati motorno ulje, istina specijalno, moja drugarica mazi stari auto, za 14 eura, našli smo ga u Bauhausu niti za 9, on bi to meni prodao kao komšiji svom ;)
-Nisam ja pedagog stari, ali moja psihologica bi to s pol snage riješila, ne znam jesam li ti pričao...
-Jesi, za one Ruse što su se tukli...
-Ma ne, jedan Ukrajinac, jedan Rus, mudraci ih strpali u isti razred, mali Rus inače za Ukrajinu, mali Ukrajinac za Rusiju, nijedan ne zna hrvatski i ona to riješila.
-Ma pričao si, netko nas prekinuo, nisam shvatio kako je to moglo dobro finiti, to trebaš biti Tesla iz psihologije pa uspjeti.
-Pa nije baš uspjelo, svađali su se na odmorima do kraja godine, dečki iz razreda im nisu dopustili tuče, Ukrajinac se onda svojom voljom ispisao i promijenio smjer, ovaj drugi i jezik naučio.
-Eto uvijek Rusi pobjeđuju...
-Opet me nisi pratio...
-Ma možda sam ja ovaj put bolje razumio profesore, nego pusti to, upravo sam dobio jednu ideju, male su šanse, ali...Doviđenja sused!

Produžio sam dalje zadovoljan što sam nabavio svježe pileće zabatke, baš onakve kakve moj pas voli, jučer se trgovkinja žalila, zaboravili joj poslati dvije od tri stvari koje najbolje idu, zabatke i bakalar, samo krilca poslali i to nedovoljno, naravno jezik me vukao na pitanje, jel olvejs, ali sam konstatirao da još nije država propala u kojoj bakalar ima takvu prođu....
p.s.
Evo me opet na izvornom blogu, hvala adminu i blogerici A. koja je posredovala, koliko će idila trajati ne znam, fejs nisam još vratio, niti više ne pokušavam, dok miruje...
Update!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!:
Ne mogu promijeniti niti izbrisati mail sa strane, iako je promijenjen u postavkama, uglavnom dvije blogerice i admin znaju da je to nachtfresser@zohomail.eu

45%vjetar

Dvije teme su mi se nametnule jutros, odnosno jedna još sinoć, čitajući komentar svog posta, da su nam računala posudili za korištenje u školi za vrijeme pandemije covida.
Druga tema mi je u stvari gospodarski kao umirovljeniku jedino zanimljiva, cijene struje i benzina, odnosno načini proizvodnje energije. Mislim da prosječan hrvatski građanin više zna o strategiji njemačke energetske politike nego našoj, što i nije tako loše dok ova kako tako funkcionira, koliko se sjećam imali smo samo jedan veći energetski ispad onaj ljetos u Dalmaciji. Koliko god političari tu lagali i kleli se u slobodno tržišno gospodarstvo na njemačkom, a ako hoćete grublje, kubanskom primjeru, vidi se da politika uvijek vodi zadnju riječ, a gospodarstveni ci će se ili prilagoditi (kao jedan od novih njemačkih multimilijardera koji za sat zarađuje više od moje najveće plaće, podatak iznio novi predsjednik od die Linke) ili propasti. Mislim da će i vas kao i mene iznenaditi grafike o udjelu vjetra u proizvodnji struje i brzini njemačke energetske tranzicije, koja je naravno ipak malo usporila rast gospodarstva.
Tema o nastavi u vrijeme pandemije će ipak imati poseban post, koji eto najavljujem uskoro, naravno ako u međuvremenu ne ostanem bez računala. Zasad sam ponovo instalirao staru zaboravljenu ljubav Operu, i oni imaju svoju umjetnu inteligenciju, i to mi je novo, a mail adresa mi je nachtfresser@zohomail.eu, ne znam zašto mi u boxu ne dopušta promjenu, pa barem vas troje koji ste se mejlali sa mnom spremite ;)

Eto, sad je ispala velika greška što sam prihvatio jedini dar što sam dobio od ministarstva obrazovanja ikad, taj laptop. Da sam onda nastavio sve raditi na ovom osobno kupljenom, tada relativno mladom i izuzetno dobro očuvanom, danas bi još ovo sigurno funkcioniralo. Ovako mi je nakon fejsa onemogućen pristup još od ranije glavnom mailu nachtfresser@gmail.com, ne mogu se ulogirati ni u Microsoftov račun, tu sam u nervozi sam napravio strašnu grešku, te očekujem da uskoro neću moći ni upaliti računalo.
Inače i u Njemačkoj je skoro potpuno nezapaženo prošla izborna skupštine nekad značajne stranke die Linke (Ljevica), koja je prije desetak godina bila na vrhuncu, doduše razjedali su je stalni sukobi tri struje. U Njemačkoj je alternativno realnom stranačkom životu djelovala i tkz. Progresivna platforma, koja je okupljala članove Ljevice, Pirata i Zelenih, koji su o svim važnim pitanjima donosili zajedničke stavove, internetskim glasovanjima svih članova nakon diskusija. U "organizaciju" se moglo ući preporukom tri člana, ali je svatko mogao dati veto, koji je značajno usporavao proces primanja i unosilo zle krvi. Platforma, već međunarodna se ugasila, ja sam bio jedini član iz Hrvatske, nakon što je grčka ekipa osvojila vlast i sramotno izdala ideje koje je zastupala, te Pirati, velikom većinom odlučili ući i pojačati tad najslabiju struju u die Linke, sad nakon što je Sahra otišla i trijumfira svojim savezom, odjednom najjaču te su dobili dvoje odličnih supredsjednika (mora biti spolna ravnopravnost). Te stavove je prije deset godina zastupala moja tada mlada frendica Julia Schramm. Oduševilo me kao i nju što su tako spretno formulirali bitnu promjenu politike stranke, da su i dogmati glasovali za njih.
Za razliku od Julie ja sam ipak stariji i sumnjam da se što spasiti da...
Nego lako za politiku, jedna stvar mi je matematički pala u oko, kad smo se upoznali ja sam bio točno dvostruko stariji od nje, sad kad njene godine množimo s dva, duplo stariji prijatelj bi bio znatno stariji od mene (momentalno 13 godina), kako se stariji tješe, godine su relativna stvar, čudi me što se nitko nije dosjetio utemeljiti matematičku psihologiju, dalo bi se tu relativno jednostavno svašta dokazati, kao što je danas već masovna psihologija fašizma već relativno dobro shvaćena.

Stiglo rješenje za mirovinu, istina putovalo je više od dva tjedna iz Rijeke u Rijeku, pa ga je i uplata preduhitrili, ali eto, dogodilo se ono što nikad nisam vjerovao da ću ikad dočekati. Kažu 38 godina i kusur radnog staža pa ti provjeravaj. Uglavnom izračunao sam da je uračunata ona bivša jebena JNA, koju niti sam ikad želio niti se samnom usrećila, zaokružilo bi se četrdeset. Negdje petnaestak godina sam bio sigurno jedan od najboljih u svojoj struci, uključujući i početak u novoj državi, skoro do kraja sam prednjačio u odgojnim komponentama, obrazovne sam odrađivao ("Pristao sam bit ću sve što hoće", ne da mi se tražiti link na pjesmu). Iznos je iako sramotno mali, čak 60 eura veći od okvirnog izračuna, ne znam radi li se to namjerno da bi onda bili presretni kad vidimo da nije baš tolika katastrofa.
Sad je kod mene vrijeme određeno između KBC termina, nakon predzadnjeg posta događale su se i dramatične stvari, no izgleda da smo se još jednom izvukli, do sljedećeg iskušenja.
Zadnje što sam na blogu vidio bio je jedan izuzetno iritantan post na naslovnici intelektualca samog nesvjesnog svog samoupravnom profila ispranog mozga, s poukom, samokritika drugovi prije svega. Dakle umjesto da se na računalu kao do sad bavim onim što želim, ja se bavim 10 godina starim računalom punim sigurnosnih rupa i koliko je moguće krpanjem istih, ne bih li barem osigurao kakvu takvu mail komunikaciju. Računalo mi radi sad brzo jer sam se riješio programa za filmove, u zadnji moment sam primjetio da sam krenuo i s deinstalacijom windowsa i stopirao, kakvi takvi ali trebaju.
Fejs sam izgubio definitivno nakon što mi je tip fake profila objavio komentar kod mene s Laibachovom pjesmom "Das Spiel ist aus", ja mu blokirao taj fake profil i u odgovoru prijatelju informatičaru naveo da je tip iz Zagreba, Trešnjevke, ali da to ne pomaže jer je promijenio način dvostruke provjere autentičnosti, počeo sam dopisivanje sa facecom support centrom, ali oporavak i vraćanje računa dugo traje, ja ne žurim. Inače dodao sam da je potpisan imenom i prezimenom riječkog tipa koji je davno završio školu u kojoj sam ja predavao i ništa više.
Jučer u šetnji Jin je žvaknuo jednu kost. Primijetili smo da netko očito ciljano baca pileće kosti na relacijama kojima se psi i mi šećemo. Noćas oko četiri smo bez povodca odjurili vani, dugo ga u mraku nisam ni razaznao gdje je u tom rastinju. On sad spava, nadam se da je i kod njega ovaj put dobro završilo. Kad smo se vratili sinulo mi je, pa i hakeri nekad spavaju, pa sam krenuo jednom od brojnih metoda vraćanja svog FB profila i uspio. Koliko sam primijetio tamo se ništa posebno ne događa, 16 novih notifikacija, ništa značajno. Dobio sam poruku da ćemo sad postupno ići u oporavak, a da mogu ulaziti klikom na svoju profilnu, isprobao sam, funkcioniralo je i onda sam bunovan napravio seriju grešaka, probudio seronju, obrisao povijest, a s njom i sliku svoju, ugasio komp, uglavnom ponovo sam bez fejsa.
Napisao sam na njemačkom profilu što se kod nas događa s računalima kupljenim sredstvima EU i korištenim šest godina, nitko nije kao kod nas na blogu izrazio razumijevanje, komentari su bili u stilu, mene bi bilo sram tražiti od umnirovljenika tu već staru kramu, a kamo li darivati dalje, posebno ako im je garancija bila kao što ja velim pet godina za popravak...Samokritiku ne mogu trenirati jer sam srećom u mirovinu morao ići.
Jin je jučer popodne žvaknuo u sekundi
,

Blokiran sam(0privremeno?) na fejsu nakon višednevne borbe s veseljakom koji se nakraju sjetio i otvorio whatsapp broj na moj broj mobitela i time uvjerio ekipu da je on Zagrebčanec pravi ja. Uspio sam se oprostiti s instagramom, s fotkom iz slavne mladosti ne sumnjam da će i on šaptom pasti, kao još i neke već pale mail adrese.
Jedino je blog izgleda sigurno mjesto, nikome se ne da zezati sa sporošću, valjda i pri "hakiranju":D

Natalie Portman

Lagano razbudivanje jutros, uz twitt u kojem se traži od pratitelja da navedu po svom izboru najseksepilniju filmsku scenu svih vremena. Naravno pobjeđuje već ofucana scena sa Sharon Stone, sa ili bez gaćica, vječna zagonetka poput osmijeha Mona Lise. Postoji jedna druga stvar, koja mi je bila zanimljiva pregledavajući predložene linkove, uglavnom vrijedne pozornosti, dijelom i meni nepoznate.
Ljudi uglavnom odlučuju po filmovima ili glumicama i glumcima koje vole, ili čak bojama, natprosječno je velik broj pripijenih crvenih haljina ili čipkastog rublja, ako se posloži s omiljenim glumicama sužen izbor, masovna neka psihologija. Površno se pristupa i zadatku u kojem se spominje riječ seksepil, ne seks.
Nastojao sam se samo usredočiti na izložene kratke scene iz filmova, pokušati izbaciti iz glave koliko mi se film svidio ili ne i mislim da sam u tome uspio, u završnicu su mi došle scene iz dva filma koja mi se uopće nisu naročito svidjela, čak sam i previdio zbilja izloženu majstorski snimljenu scenu s Kate Winslet iz inače precijenjenog Titanica, te odabrao glumicu koju baš i ne volim, sigurno je ne bi uvrstio među top 10, Natalie Portman, nekoliko puta sam provjeravao i kako joj se prezime piše, iz filma koji mi je bio dosadan, ali sam se scene jutros sjetio.
Odlučio sam da ovaj post treba ići prije sutrašnjeg dana, dok još koliko toliko izoštreno vidim ;)

L

Jednostavnije su bile godine opasnog življenja. Čitam vijesti o pogibijama mladih u noćnim ili jutarnjim satima, koliko puta smo se sretno izvlačili iz jarka i nastavljali sa ili privremeno bez auta. Imalo se sreće i nastavljalo dalje. Zašto je sreća bila na našoj strani nikad nećemo saznati.
Sad svako malo "rutinski" zahvati u sutavu u kojem ništa ne može biti rutinsko, u godinama isto takvim. Između toga pokušaj rutinskog življenja.
S pedeset su ti još sva vrata otvorena, možeš raditi što god hoćeš, šetati po šumama i gorama ili pjevati, a kasnije biti hrvatski političar, a još kasnije eventualno predsjednik Amerike...

Tamnije

Ako je tama cijena za svu tu ljubav i usputna sranja
za sve greške u odabiru posla i zvanja
jalove borbe za opće interese i uboge ljude
za kompromise s govnarima i ulogu dvorske lude.

Za način života i prijatelje krive, najmanje se kajem
uzimao od baraba nisam, naučio sam samo da dajem.
Cohena pjevam, "My sweet lord" ostavljam vama
sad kad gubim svjetlo, odnosi me neizbježna tama.

Nedavno sam objavio post o vlasniku svog nekada omiljenog sad ugašenog kafića, koji me zaustavio na riječkom Korzu ispred svog Marendarija i rekao, domaća hrana i to 8-10 eura, pa svratite, bit će mi drago. Mi smo jučer odšetali do naše drage konobe "Belveder", gdje su utorkom na meniju odlične tripice, a i Jina uvijek tretiraju kao gospodina, i poljubili vrata. Konoba ne radi, na godišnjem su. Odlučili smo dati šansu nekadašnjem prijatelju i uputili se ka Korzu. Prvo sam prošli put propustio vidjeti kako se mjesto zove, za vrijeme kad dangubim po internetu, pa sam jučer najprije to pogledao. Bravo za njih, zove se "Užanca", neobično i meni se na prvu svidjelo. Drugarica je primjetila, što je meni promaklo, da je na vratima plakat onog kultnog ugašenog kafića "La Guardia" koji je eto taj Marko vodio, Marka uglavnom ovaj put nije bilo, pa smo sjeli za prvi slobodan stol. Prišla je simpatična, odmah se primjetilo komunikativna konobarica, te nam ponudila, da će nam pripremiti stol u sredini, koji se upravo ispraznio, možda nam je tamo ugodnije jesti, jer smo tu gdje smo sjeli na rubu, izloženi pogledima prolaznika užurbanih po Korzu, prihvatili smo. Odličnu, kako je rekla domaću rakiju dobrodošlice na račun kuće smo odbili. Ja sam unaprijed odlučio što ću jesti, Marko mi je onda rekao imamo jetricu na žaru i svašta nešto, možeš pogledati na ploči kao u školi, i ja sam zaključio da preporučuje jetricu, jetrice i inače ja volim. Drugarica se interesirala za cijene ovog što nije na popisu marendi, na kojem su uglavnom bile dnevne ribice i ribe, a ona nije baš ni od toga ni od ovog što sam ja bez gledanja naručio. Ta jela poput hobotnice su bila neznatno skuplja s tim da nas je konobarica iznenadila konstatacijom, uzmite gospođo što volite, nama euro, dva ne igra ulogu, snizit ćemo, ja sam tu gazdarica, e ovo zadnje nas je zaintrigiralo, ali nismo ništa pitali nju direktno. Dok smo čekali jelo drugarica je mene pitala, budući da sam se ja više družio s Markom i bolje ga znam, je li to Markova žena. A čuj, rekao sam, nemam pojma, može biti nova žena, možda mu je i kćerka, ja mislim da je on, iako se dobro drži, blizu mojih godina. Nasmijala me primjedbom, ja sam na prvu imala dojam da je neka Ukrajinka. Uzgred u jučerašnjem postu y je bila oznaka za Ukrajinca i Ukrajinu, Z za Rusa i Rusiju, to me pitala jedna od rijetkih koja "doživljava" moje nerazumljive postove, to je taj problem što je većini čitalaca poznat moj pravi identitet, pa se znam zapetljati u zagonetkama, koje rijetke zanimaju. Još nešto sam simpatično zaboravio, gazdarica me pitala što želim kao prilog uračunat u cijenu, ja sam lupio, imate li pekarski krumpir, ona odmah, imamo, ali ne biste li radije palentu na žaru, ja sam zastao iznenađen neočekivanim pitanjem, na što je ona odmah nastavila, ma zanemarite, uzmite što vam draže, dapače, rekao sam ja, volim palentu.
Jetrica je bila odlična uz posebno serviran prelijev od maslinovog ulja i češnjaka, u palenti sam posebno uživao, dugo je nisam jeo, drugarica je ipak naručila nešto što sama želi naučiti raditi, zaboravio sam što i bilo je presoljeno.
Vraćali smo se pješice i odjednom je pljusnulo, Sakrili smo se u kafić u Art kvartu, sjedeći natkriveni vani promatrali i osluškivali udare kiše, i Jin se lijepo smjestio. Ja sam se opet jednostavno iz prve odlučio za cedevitu, drugarica je pitala kakve čajeve imaju, konobarica je nabrojala, nije da nemaju izbor, s tim da je dodala, ja osobno volim čaj od breskve, mogu Vam preporučiti, drugarica se nasmijala i prihvatila, što reći, jako prijatno iznenađenje, odličan bijeli čaj, a bijele i inače volimo. Sve skupa na računu 3,80 eura, što je za Rijeku dobra cijena, sve je otišlo u nebo, sladoled, istina talijanski, na Korzu, 7 eura...

Koji zajljučak možemo izvući iz mog prethodnog posta, ministar će se uskoro hvaliti da je u suradni s Carnetom zaposlenicima u školstvudarovao još x laptopova za besplatno korištenje i fotografirati se sa zadovoljnim mladim djelatnicima:
Pjesma se ori
Inače ministar neće dati ostavku ni zbog ove višegodišnje trakavice s problematičnim dječakom, iako ništa u sustavu kojem je na čelu ne funkcionira. Ne tvrdim da bi ta ostavka nečemu pomogla, štoviše tvrdim da je njegova prethodnica nanijela višestruko više zla sustavu, nego što je on sposoban napraviti, ali red je red, a jed je jed. Inače psihologica moje bivše škole, imate je na postu sa strane kao pratiteljicu na mom razrednom izletu u Sarajevo, rješavala je u suradnji s razrednicima i rješava kudikamo složenije probleme od ovog. Što napraviti npr. kad vam službe u prvi razred srednje usmjere, u isto usmjerenje , znači isti razred, dvoje djece različite nacionalnosti iz države koja je u ratu, jedan je brzo dao na znanje, da je svjestan činjenice da ima 14 godina i zakonski mu ne može nitko ništa. Potukli su se nakon par dana i stalno je ispočetka iskrilo. Službe su radile ipak svoj posao, ma koliko zakoni glupi bili. Na kraju smo se smijali činjenici, na početku nam nije bilo do smijeha, da je mali y bio proz orijentiran, a mali z proy. Već nakon par dana su se njih dvojica potukla, srećom brzo su ih rastavili.
Koliko sam se družeći se s psihologicom preventivnog rada nagledao, prijetnji suicidom, te razgovora kad su se pokušaji već nenajavljeno dogodili. Ta psihologica je onako usput postavila prošle godine retoričko pitanje, tko će odgovarati ako netko od te djece primijeti mogućnost preko noći postati heroj i naudi tom problematičnom dečku.
Inače vidio sam postove od prije par godina, blogeri su skloni zakonski od svih zala štiti ti pravno djecu do 18 godina, ne razmišljajući, ti i inače samo zdravorazumski kontaju, kao da je pravno i zdravorazumski jedno te isto, čak smo i u Austriji imali nedavno slučaj oslobađanja okrivljenih za slučaj zlostavljanja dvanaestogodišnje djevojčice, kad je obrana iznijela svoje dokaze, a javnost je ovu djecu migranata već osudil, a samo kod nas sapunice, traju li, traju...
Kako riješiti ovaj slučaj, pa oni koji znaju su još prošle godine konstatirali ono što svi znamo, svake godine će biti sve teže...

Jutros šetam, prolazim pored jedine kvartovske pekarnice zatvorene prije valjda neke dvije godine. Konačno su i stakla prljava. Nije mi jasno, zadnju godinu su valjda radili samo članovi obitelji, sudjelovali su u svim humanitarnim akcijama, svejedno nisu mogli opstati. Imamo istina blizu Plodine, Spar i Kaufland, podnošljiv samo bakin kruh kojeg često nema, govorim o standardnima, ne beskvasnim i sličnim koje volim samo ja.
Konačno mogu reći da definitivno nikad ništa nisam dobio od ovog sustava. U četvrtak mi je javljeno da hitno morami danas sam vratio školski laptop. Kolegica koju sam sreo se čudila, ona je shvatila da nakon pet godina idu u trajno vlasništvo, bar tako je po njoj u EU, a ovo se radi EU novcem, ili otkupiti za nekih 100 eurića. Nasmijao sam se. Kaže ciganska posla, ne, cigani vješto trguju s otpadom, a naši otpad dilaju dalje. Kad sam se vratio doma baš sam poslušao Robicevu verziju pjesme, s kojom sam se na fejsu oprostio sa školstvom nakon zadnjeg održanog sata, te shvatim da je on i tekst kao gospodin ublažio, Bogdanova mi ostaje neusporedivo bolja.
iEvo za podršci blogu.hr da preživi što duže u sizifovskoj borbi za opstanak, ja sam prekinuo jedan drugi prosvjed, ionako više nitko ne zna zbog čega i vratio avatar uz svoje komentare :D

Elvisova ljubavna

Usavršavam se u informatici. Već sada laptop desetogodišnjak radi brže nego što pamtim da je radio, još samo da se riješim tog skype za firmu, koji ponekad iskoči, gdje će mi biti kraj.Jedino ne znam što će oči reći na ovo sjedenje duže nego obično pred kompom.
Šetnje pak spašavaju, a jutros je Jin inzistirao da popijemo i jednu veliku Radensku u vrtu, sunce je eto provirilo. U duigačkoj šetnji širim kvartom, sreli smo čistokrvnog Sarajliju s kujicom mješankom. Kaže on o aktualnom trenu, pomaže raja, od papana i vlasti nije puno ni očekivati, skuplja se. Vrlo brzo prelazimo na to od čega se prave pravi ćevapi, dok su i psi našli svoju zanimaciju. Zakačimo se oko ovčetine i loja, on poteže klasični argument, kad si ti tamo zadnji put bio. Prije pet godina, ne lažem, odsjeo u Saraju, ni to ne lažem, samo ne spominjem da sam vodio učenike. Dobar je to hotel, u ratu nam se doduše zamjerio, bio s one strane, baš na crti, sad su pravi, evo objavilisu da ustupaju jedan stan stradaloj obitelji na raspolaganje. Raja, kažem, on potvrđuje, ma ima ih koliko hoćeš, ali ovi što su nakon rata doselili, obogatili se, preuzeli pola grada,. ništa. Svugdje ista priča velim.
Inače jučer sam počeo brisati fotke iz 2015., uglavnom one s hranom i mutne po kojima sam postao poznati bloger ;). Nakon šetnje sam išao nastaviti proces s fotkama, ipak treba vremena da se oči adaptiraju, stisnem pogrešno i iznenadim se kad nakon brisanja hrane, naletim na Sarajevo s razredom, oduševim se kako su dobre i čudim kako sam ih zaboravio. Zanimljiva stvar, druge uglavnom lošije sam, ne znam više zašto, izabrao za objavljivanje na blogu (dva posta izdvojena sa strane) i fejsu, gdje se pojavljuju svake godine u uspomenama, ponekad pogledam i bosanske fotke na blogu, ove su nestale i zaboravljene u sejvanim slikama starog kompa. Sad vidim pored dosta zanimljivih detalja s puta i onaj koji sam zaboravio, piće dobrodošlice, ja onda nisam još bio Radenskičar pa sam naručio jeger, sad na fotki vidim da je šefica nakon točenja ostavila bocu na stolu, mislim da nisam ni primijetio, jer je, siguran sam, ostalo na jednom, štoš, takva je sarajevska raja. Sejvano je naravno bilo pod "2019", jednostavno sam nespretnim potezom promijenio vremeplov na laptopu, s životom tako baš i ne ide.

Svi ostajemo zatečeni, tužni zbog bijesa prirode u BiH, a onda i pomalo kiptimo zbog ljudskog nemara. Svatko najprije gleda svoje, elementarna nepogoda je proglašena i u malom bosanskom gradiću Varešu, gdje sam završo gimnaziju, mjestu s valjda najvećim postotkom stanovništva trajno raseljenog u onom nesretnom ratu. Tamo sam se čak nasmijao jednom videu, evakuacija preko prvog kata stambenne zgrade, jer je ulazno izlazni haustor zatrpan. Video ne znam prebaciti jer je s jednog privatnog profila na FB, a nije na you tube. Zato sam ciljano išao na tražilicu i našao samo jedan link.
I kamenolom, kojeg sad optužuju kao najvećeg krivca za najbrojniju tragediju, tragedije su uvijek nezapamčene, me podsjetio na naše kamenolomske ratove. U Benkovcu na na brdu pokraj Fužina su isto kao kod Jablanice u BiH aktivisti godinama ratovali protiv kamenoloma, koji igrom slučaja nikog nije ubio, dobar dio kuća je oštetilo kamenje prilikom prvih miniranja, dok nisu počele tužbe, vlast je bila u općini u dolini, nije ih se previše ticalo, i kod nas normalno, isto su buku dizali aktivisti čije udruge treba prestati financirati, jer sišu proračun, što pak govore desni aktivisti. Čini mi se, odnosno čuo sam, da je jednoj obitelji uspjelo dobiti odšetu nakon dugog sudskog spora, za ostale ne znam, znam da su bile žalbe, jer ovi se nisu osjećali krivima.
Više nemam obiteljsku kuću gore, iako sam bio jedini nasljednik, idem povremeno autom u šumu puniti izvorsku vodu u kanistre, sve je više svjetla na putu, odnosno sve manje drveća, a izgleda da su uspjeli utišati i lokalne aktiviste, već dugo barem nisam čuo ništa o njima, ljudi se bune, to znam, u svoja četiri zida.
Sa članovima obitelji žrtava suosjećam barem onoliko kao licemjeri, koji misle da se takve stvari događaju zbog nespretnosti u reagiranju žrtava. Naravno ,ipak sve ne treba pripisati ni globalnim klimatskim promjenama i bespomoćno čekati sljedeću katastrofu...

Moram hitro vratiti stari školski laptop, kojem je uzgred garancija istekla, da gaoni vrate na tvorničke postavke i daruju uz samohvalu dalje. Ja sam aktivirao svoj stari komp, u njemu su fotke sejvane 2015. i neažurirana zaštita, mislio sam da će preživjeti ugašen noć, nakon deinstalacije aplikacija koje su ga usporavale, a nisu obrisane nakon korištenja druge osobe, no eto, prvo mi je pao glavni mail, onda nisam mogao na fejs, spasila me dvostruka zaštita koju sam svojevremeno psovao, preko mobitela sam dokazao identitet i oboje mi vraćeno uz brzo mijenjanje lozinke s moje strane, ali bit će tu vjerojatno još cirkusa, pa ću ipak čekati ponedjeljak ujutro, zadnji rok za vraćanje školskog, neka bude u pričuvi, ako budem još što suvremenije trebao instalirati za zaštitu.
@Blumi: i ja sam protiv desnih ekstremista, za njih je i seljaku iz zadnje zabiti jasno što zastupaju, ti smatraš Katarinu, ako sam dobro shvatio, lijevom ekstremisticom, a ona se jedina u Hrvatskoj zalaže za uvođenje kvota za strane radnike, to mi više sliči na njemačke demokršćane politički i neki ekstremni zbog njenog desnog skretanja nisu više u RF, no njen program i njihov program ionako nitko nije mogao naći u medijima. Nebitno, i ja sam protiv svakog neselektivnog terora, ti protiv svakog i tu nemam problem, ravnodušan sam kad se likvidiraju vođe npr. neselektivnih (osim po narodnosti) terorističkih grupa kao što sam bio, ali nisam slavio, kad je likvidiran nacistički oficir iz drugog svjetskog rata, poslije uspješan poslovan čovjek...Mislio sam da si ti vidio fotku što sam objavio, troje je posjetitelja došlo direktno s blog.hr, jedan pogonjen Safarijem, no o tome ću možda već sutra u postu s preporukom, jbga, spominjao si Šri Lanku kao i ja u jučerašnjem kod obojice pomalo zajebantskom postu postu.
Što se tiče ad hominem vrijeđanja na kojeg sam ja od desne kreme ovog bloga itekako navikao, ono je na ovom blogu ipak stalo nakon moje primjedbe, na tome blogericama hvala, ljudi smo uostalom, nismo nacisti ;niti gruzijski staljinisti ;)

Dan njemačkog jedinstva

Danas je u Njemačkoj praznik, neradan dan, dan njemačkog jedinstva, kojeg je naš kolega bloger u duhu tradicije hrvatskih spretnih domoljuba, još prekjučer "premostio" i zasluženo uživa u dugom vikendu, praznik se uostalom titulira kao praznik slobode za dio ponovo ujedinjene države, pa zašto u slobodi ne bi uživali svi Vrijedi pročitati makar uz pomoć famoznog google prevoditelja, gore linkani članak, o kojem sam, kao uostalom i o evoluciji svojih razmišljanja mozgao od buđenja i naprasne šetnje po kiši s Jinom. Drugarica mi je ostavila poruku da treba nabaviti knjigu "Kairos", odmah sam shvatio da je "DDR film", koji išao na HTV-u sinoć, a Annaboni mi jučer u komentaru posta na njega skrenula pozornost, film po tom romanu o kojem sam već pisao fasciniran sličnostima s jednim od mojih omiljenih zapadnonjemačkih romana.
Zanimljivo da je ovaj izvrstan gore linkani članak napisala kolumnistica s čijim se prethodnim člankom o istoj temi uopće nisam slagao, kao što se sad s par rečenica ovog iscrpnog osvrta ne slažem. U stvari onda mi se dogodilo ono što se obično događa, jedna te rečenica iziritira, na osnovu te rečenice okarakteriziraš generalno u glavi autoricu ili autora i poslije u svakoj rečenici tražiš potvrdu svog stava. To se ovdje redovito događa kod tuce blogera, a budući da nas nema puno, kao što n i u Njemačkoj nema puno pristaša uravnoteženog pristupa o ujedinjenju, odnosno prisajedinjenju DDR-a matici svog naroda, kako ga neki tumače, jer kao što kaže autorica knjige po kojoj je snimljen jučer kod nas prikazani film:"Ni o kakvoj revoluciji u DDR-u ne može, biti govora, revolucijama se mijenjaju društveni sustavi i sustavi vrijednosti, ovdje je bez izmjene samo preuzet postojeći sustav i njegova pravila, do tada jedne druge države.
"Čemu sloboda govora, ako uopće nećemo slušati što drugi govore i samo papagajski ponavljati svoje.", parafrazirat ću jednu od teza spomenutih u tekstu. Banalni primjeri iz svakodnevice običnih ljudi, kao uostalom kod nas i svugdje, suvremene teoretičare javnog mijenja ne zanimaju, oni govore o bitnim "povijesno velikim stvarima", kao što je uspon AFD i novije BSW-a na Istoku. Na jako gledanom kvizu se npr. kao točan odgovor uzima da se ženski nogomet u Njemačkoj počeo organizirano igrati osamdesetih godina prošlog stoljeća, građani "trajno oštećeni životom u diktaturi" znaju da bi točan odgovor trebalo datirati barem dva desetljeća prije, ali da se povijest njihovog dijela Njemačke, kao i kod drugih bitnijih stvari, uopće ne računa. Svi iznose statistike koliko je nakon ujedinjenja u prosjeku porasla nominalno plaća nezahvalnim građanima bivše DDR, a zanemaruje se činjenica, koji je ogroman broj ljudi ostao bez posla i odselio na Zapad. Uostalom i AfD je nastao na Zapadu i već 2016. je imao dvocifren postotak glasača u Bavarskoj, koja danas služi kao primjer uspješne borbe protiv njega. U javnosti se prešućuje iskaz liječnice koja je priznala da je izdala jako velik broj lažnih potvrda o sterilizaciji istočnim ženama nakon ujedinjenja, jer su novi zapadni poslodavci to od njih tražili.
Autorica navodi naravno i pozitivne posljedice ujedinjenja, protivi se tim podjelama koje u glavama ljudi ni jednog trena nisu prestale i umjesto svog zaključak prepušta poantu bivšom kolegi kolumnistu, sad njemačkom veleposlaniku, koji bi ljude, ako već mora, dijelio na ljudi koji su dio života proveli u inozemstvu i one koji cijeli život žive u svom zavičaju, a takvih ima na obje strane i teško da su ovi prvi glasači AfD-a.
Ja, koji sam bio DDR stipendist, neću isticati svoje mišljenje, u tekstu se navodi mišljenje američkog stipendista, koji je napisao i vrlo prodavanu knjigu kao stručnjak, o životu u DDR-u, ne mogu vjerovati što on svašta govori i oduševljenje tolikih čitatelja tim jednodimenzinalnim razumijevanjem crno bijelog svijeta.

Nije jednostavno svakodnevno objavljivati postove, recimo teme koje sam jutros budan najprije promišljao nisu zanimljive širem blogopučanstvu, to mi nikad nije bila prepreka, jer sam uvijek objavljivao za sebe, pa ako ostali nađu nešto poticajno za mozganje o tome bujrum, ali eto, i meni nekad nešto izgleda previše osobno. Primijetio sam da su jutros jako kreativni postovi, osim naravno kod onih koji vrte uvijek isti film, a ne znaju iznenaditi varijacijama na zadanu temu poput kolege Eura. To sam, neskromno ću priznati, predvidjeo, jer sam, još dok sam radio, primijetio velike razlike u ponašanju kod mladeži uoči i nakon veće promjene vremena, kod starije populacije kao ovdje je to još očitije, za tvrdnje mi ne pada na pamet tražiti znanstvena objašnjenja.
Recimo kod Dinaje i Blumija sam potpuno promijenio komentare smišljene na prvu, obično to ispadne pogrešno, danas je možda i dobro ispalo, to je prednost višeznačnih postova, odnosno onih koji se mogu različito interpretirati. Jučer mi je jedan komentar kod B. kojim sam bio zadovoljan propao, jer je uz njega trebao ići link, koji nikad ne znam staviti u komentar prije promjene vremena, jutros mi je baš kod njega to od prve uspjelo, nisam očekivao, pa mi je komentar otišao u smjeru suprotnom od planiranog, mada sam svejedno pazio ne udaljiti se od teme.
Blumi u svom današnjem postu spominje kutiju, ja sam davno, dok je pokojni Miro Muhek, prvi Hrvat koji je zbilja oplovio zemlju, konstruirao teoriju kaveza, kojom je Muhek bio oduševljen, kad sam ju jednu večer u kasne sate prezentirao malom društvu u zagrebačkom BP klubu. Meni se tada pak već u jutarnjim satima neuobičajeno svidio sendvič s bečkom šniclom i "svim" u kiosku ispred kluba, tu ću i završiti post i promijeniti naslov, bio sam jako zadovoljan s njim, ali više ne odgovara duhu novog posta, bit će sigurno (zlo)upotrijebljen drugom prilikom.

Stigla je otpremnina, za mirovinu još nema rješenja i krajnje je neizvjesno kad će, zdravstveno sam produžio, kažu ako ne stigne za tri mjeseca, moram doći ponovo produžiti. Krenuli smo u veliku nabavku. Drugarica nas iskrcala na omiljenu Jinovu destinaciju iza Lidla, ona s popisom produžila dalje do Konzuma i DM. Šetnja ugodna i korisna, Jin sve obavio pa možemo mirno čekati veliku nabavku, to će potrajati. Prvo vijest da nema Palmolive, samo ona skuplja i lošija krema za brijanje, dobro da imaju i tu, kad sam pričao jednom voditelju pasa, samo s njima odavno svakodnevno komuniciram, i njemu su rekli da nitko ne koristi više kreme, svi valjda pjene, zanimljiva furka. Stajemo ispred Lidla, Jin automatski liježe, često prolaznici pitaju jel dobro, a on se samo racionalno odmara. Prvo mi se javlja ulazeći mladi kolega, kaže, bogami zamijenila te mlada zgodnija kolegica, dvadeset i kusur godina, plavuša, prava arijevka. Kažem, znam, čuo sam, čuo sam i da je komentirala da nisam precizno naveo ishode u programima, ma programi su okvirni, ko žvakaća guma, mogu se rastezati i skupljati koliko želiš, neka samo preslaguje i radi po svome, odgovorio sam, znam da mlade generacije žele napredovati u mentore i savjetnike, najviše zbog para, i to ih ne zadovoljava, ali to nije problem nas"budista", što bi rekao jedan stariji i pametniji kolega od mene. Dodao sam i ono standardno, e da smo u Francuskoj mogla je prije tri godine doći na moje mjesto i svi sretni i zadovoljni, on dobro informiran, da s 62. oni redovno idu, ali imaju više radnog staža i solidne mirovine, kako samo to. Nisam spomenuo da sam jučer pročitao da ako bi u Njemačkoj prošla Lindnerova reforma izračunali su da bi dobar dio umirovljenika imao i 800 eura manje mirovine, i to ne najbogatiji, njih Lidner štiti, 800 eura kao mirovinu ja mogu samo sanjati, daleko je sunce, bez obzira što blebeću mlađi blog kolege s nešto manjim blogerskim stažem, kojima naravno nema nikakvog smisla odgovarati, iskopat će oni već neku statistiku. Slijedila je pauza od ćaskanja, zatim sam čuo, jel ja to vidim najdražeg kolegu, ja sam zbilja dragu kolegicu vidio tek kad mi se fizički približila i nakon uvodnih kakosipitanja konstatirao da sam je izlajkao na instagramu na Dolomitima, ona to zna, kako to ne bi primijetila, to je inače jedina od kolegica, koja je prisutna i kod mene na instagramu s dvije tri fotke, kojih sam ja autor, izuzetno sporo se fizički mijenja bez severinskih operacija. Ona je jurila od centra do centra, dolazi joj u posjet draga prijateljica koja pije isključivo Leffe crno pivo, kao da je svugdje nestalo, ali naći ću ga ja već, veli, znam da hoće. Komentirali smo i jadranski derbi, od silnih napadača jedinu šansu naš Smolčić sam sebi stvorio, sjetili smo se sjednice kad je on bio četvrti razred i diskusije, trebaju li mu se tolerirati toliki izostanci s vježbi, na kraju je rekla, jbo te, kako ti pamtiš sve te detalje koje sam ja odmah zaboravila i super što si birao i nikad se nisi konfrontirao samnom, nasmijao sam se samoj po sebi razumljivoj stvari. Dok smo završavali razgovor ugodni vidio sam da se neki mlađi gospodin srdačno mazi s Jinom i imenog ga zaziva, Jin ga čak polizao po ruci što rijetki imaju čast. Poznato mi djelovao lik, koji me sad i pozdravio, ali nisam znao gdje ga smjestiti. Nisam ni pitao, on je ušao u Lidl. Vratio se prije drugarice, koja je u međuvremenu na Jinovo oduševljenje ušla na predzadnju stanicu današnjeg putešestvija, na povratku smo još trebali do Kauflanda po sladoled. Tek kad je rekao u prošlom vremenu, i moja je voljela tako pod bradom i inače, gdje ne može sama dohvatiti, usudio sam se pitati, oprostite, zaboravio sam?! Buba, rekao je, odmah sam reagirao, kako se ne bih sjećao, mala pekinezerica, Jinu se sviđala, da rekao je, ali ga je uvijek kao sve muške tjerala od sebe, kad bi joj se previše približili, imala je očito neku traumu, mi smo je jako mladu doslovno pokupili s ulice. Otišla je prije pola godine sa 16, pet od sedam dana u tjednu mislim na nju, kad sam upitno pogledao, dva dana obično s nogu padam od posla...

I tako idu danu, smjenjuju se razgovori veseli, razgovori tužni, srećemo se uglavnom ispred trgovačkih centara...