Nachtfresser

Dan njemačkog jedinstva

Danas je u Njemačkoj praznik, neradan dan, dan njemačkog jedinstva, kojeg je naš kolega bloger u duhu tradicije hrvatskih spretnih domoljuba, još prekjučer "premostio" i zasluženo uživa u dugom vikendu, praznik se uostalom titulira kao praznik slobode za dio ponovo ujedinjene države, pa zašto u slobodi ne bi uživali svi Vrijedi pročitati makar uz pomoć famoznog google prevoditelja, gore linkani članak, o kojem sam, kao uostalom i o evoluciji svojih razmišljanja mozgao od buđenja i naprasne šetnje po kiši s Jinom. Drugarica mi je ostavila poruku da treba nabaviti knjigu "Kairos", odmah sam shvatio da je "DDR film", koji išao na HTV-u sinoć, a Annaboni mi jučer u komentaru posta na njega skrenula pozornost, film po tom romanu o kojem sam već pisao fasciniran sličnostima s jednim od mojih omiljenih zapadnonjemačkih romana.
Zanimljivo da je ovaj izvrstan gore linkani članak napisala kolumnistica s čijim se prethodnim člankom o istoj temi uopće nisam slagao, kao što se sad s par rečenica ovog iscrpnog osvrta ne slažem. U stvari onda mi se dogodilo ono što se obično događa, jedna te rečenica iziritira, na osnovu te rečenice okarakteriziraš generalno u glavi autoricu ili autora i poslije u svakoj rečenici tražiš potvrdu svog stava. To se ovdje redovito događa kod tuce blogera, a budući da nas nema puno, kao što n i u Njemačkoj nema puno pristaša uravnoteženog pristupa o ujedinjenju, odnosno prisajedinjenju DDR-a matici svog naroda, kako ga neki tumače, jer kao što kaže autorica knjige po kojoj je snimljen jučer kod nas prikazani film:"Ni o kakvoj revoluciji u DDR-u ne može, biti govora, revolucijama se mijenjaju društveni sustavi i sustavi vrijednosti, ovdje je bez izmjene samo preuzet postojeći sustav i njegova pravila, do tada jedne druge države.
"Čemu sloboda govora, ako uopće nećemo slušati što drugi govore i samo papagajski ponavljati svoje.", parafrazirat ću jednu od teza spomenutih u tekstu. Banalni primjeri iz svakodnevice običnih ljudi, kao uostalom kod nas i svugdje, suvremene teoretičare javnog mijenja ne zanimaju, oni govore o bitnim "povijesno velikim stvarima", kao što je uspon AFD i novije BSW-a na Istoku. Na jako gledanom kvizu se npr. kao točan odgovor uzima da se ženski nogomet u Njemačkoj počeo organizirano igrati osamdesetih godina prošlog stoljeća, građani "trajno oštećeni životom u diktaturi" znaju da bi točan odgovor trebalo datirati barem dva desetljeća prije, ali da se povijest njihovog dijela Njemačke, kao i kod drugih bitnijih stvari, uopće ne računa. Svi iznose statistike koliko je nakon ujedinjenja u prosjeku porasla nominalno plaća nezahvalnim građanima bivše DDR, a zanemaruje se činjenica, koji je ogroman broj ljudi ostao bez posla i odselio na Zapad. Uostalom i AfD je nastao na Zapadu i već 2016. je imao dvocifren postotak glasača u Bavarskoj, koja danas služi kao primjer uspješne borbe protiv njega. U javnosti se prešućuje iskaz liječnice koja je priznala da je izdala jako velik broj lažnih potvrda o sterilizaciji istočnim ženama nakon ujedinjenja, jer su novi zapadni poslodavci to od njih tražili.
Autorica navodi naravno i pozitivne posljedice ujedinjenja, protivi se tim podjelama koje u glavama ljudi ni jednog trena nisu prestale i umjesto svog zaključak prepušta poantu bivšom kolegi kolumnistu, sad njemačkom veleposlaniku, koji bi ljude, ako već mora, dijelio na ljudi koji su dio života proveli u inozemstvu i one koji cijeli život žive u svom zavičaju, a takvih ima na obje strane i teško da su ovi prvi glasači AfD-a.
Ja, koji sam bio DDR stipendist, neću isticati svoje mišljenje, u tekstu se navodi mišljenje američkog stipendista, koji je napisao i vrlo prodavanu knjigu kao stručnjak, o životu u DDR-u, ne mogu vjerovati što on svašta govori i oduševljenje tolikih čitatelja tim jednodimenzinalnim razumijevanjem crno bijelog svijeta.