Nachtfresser

Robertovo seciranje

Prva sjećanja na bend vežem uz početne ratne godine i rad u ekonomskoj školi, te grupu darkerica koje su me voljele. Mlađahan ja sam tad rastezao i skupljao plan i program poput žvakaće, koliko sam mogao, eksperimentirao s projektnom nastavom koja će tek valjda koje desetljeće kasnije postati pomodna i prezentirati se po usavršavanjima, najavljivao teme koje će se dopunski raditi, pa mi se znalo događati da bi i jedna iz tog društva, koja je inače učila engleski, dolazila uz moje dopuštenje na satove. The Cure im nije bio najdraži bend, imale su one svog tragičnog heroja o kojem sam već pisao, ali su ih slušale. Meni su onda bili u drugom planu, tad je zbilja postojao nevjerojatan izbor dobrih bendova.
Tada nisam ni znao da je Robert Smith moj vršnjak, djelovao mi je mlađi iako je par mjeseci stariji, danas znam, na neki način pomodniji, u nekom smislu sam bio konzervativan, ma koliko mi danas ta riječ bila u svakom pogledu odbojna, nisam se mogao poistovjetiti niti danas mogu, s tom napadnom šminkom, glazba sama po sebi uvijek mi je bila oki doki.
Promakla bi mi vijest, da jučer nisam, iz razloga navedenih u prethodnom postu, obilazio njemačke glazbene portale, da su the Cure objavili prije kratkog vremena novi album, da imaju materijala već i za sljedeći, da je Robert izgleda mračniji no ikad, što mi sad već i odgovara, skroz u skladu s vremenom, ovo što sam čuo mogu samo preporučiti, uostalom testirajte, i na linku koji sam priložio može se naći pokoja stvar...

Dva prigodna videa Lady Gage

Danas se pokazao još jedan problem s tim kontaminiranim google i s njim povezanim FB računom, naime kad sam nervozan, a jutros sam to bio, obično se relaksiram glazbom, najidealnija mi je stvar za te prigode "Nervozna" od Nece Falk, ali vidi vraga, jedini besplatni glazbeni servis youtube je u vlasništvu tog zaraženog monopolista. A ništa, pregledao sam nakon dužeg vremena par njemačkih glazbenih portala, u stvari filijala američkih, tamo obično bude aktualnih glazbenih videa i ostao sam malo zatečen, inače apolitični portali su izrazito angažirani. Znam da se u SAD-u vodi odlučna borba između seljačije kao stila života i građanstva, da će seljačija vjerojatno pobijediti, onako usput, više ne koristim x mrežu ili bivši twitter, marš Musk, sad sam principijelniji nego nekad s blogom.hr ;).
Danas su stigle mirovine, jučer smo obavili kupovinu. Ona ispada gro mog sadašnjeg društvenog života, uvijek par ugodnih razgovora, dok Jin i ja kratimo vrijeme ispred dućana, a drugarica unutra kupuje. Jučer me gospođa koju nisam odmah prepoznao zatekla neobičnim direktnim pitanjem :"Je li to stari ili novi?" Trebalo mi je malo vremena za shvatiti da misli na Jina, koji se ispružio po asfaltu, kao da je na krevetu. "Stari gospodin naravno, dvanaest i pol.", odgovorio sam i upitno pogledao gospođu. "Rasadnik", reče, "pa uvijek smo se pozdravljali, kad ste šetali pored nas, spominjale smo, ili ste odselili ili se nešto dogodilo?" Baš sam se obradovao, fantastična ekipa, zdrav kolektiv, uvijek smo se zezali, a Jin je čak prijateljovao s njihovom mačkom, koju su posvojili. Odmah sam pitao, naravno, mačka je živa i te kako dobro, malo se i ubucila. Jednom sam ozbiljno pitao, bilo je problema u školi s mojom normom, bih li ja kako mogao kod njih dobiti posao, ako kod mene nešto krivo krene na poslu. Ma dajte, ali s toliko škole koliko imate ne biste imali šanse, prije dosta godina jedna Vaša kolegica je glatko odbijena, još se toga sjetimo.
Naravno, završilo je mojim i Jinovim pozdravom ekipi uključujući i mačku, Jin se u međuvremenu podigao i pomazio s gospođom, iako je prošlo vremena, vjerojatno ju je i prepoznao.

Jučer je bio lijep i sunčan dan i dan nakon rođendana, nas troje smo odšetali u grad "gornjim" putem, spustili smo se kod zatvora. Prekjučer je bilo zvanično slavlje, jučer dan za nas.
Za ručak smo odabrali baštu pivnice Cont, iako je putem okretalo malo na buru i preplašilo nas, pivnica je u zavjetrini, i vani je bilo sasvim ugodno sjediti, jedva smo našli stol. Prošli put nas je posluživala studentica, ovaj put nasmijana strankinja, kojoj smo prstom na jelovniku pokazivali što smo odabrali.
Drugarica je odabrala lasagne od istarskog boškarina, bilo je odlično uz pristojnu cijenu od 8,90 eura, ja sam birao marinirane ražnjiće od neke isto autohtone svinje, pretpostavio sam da se po novoj turističkoj navadi prilozi posebno naručuju pa sam naručio i pogačicu od 2,50 eura. Nakon pet minuta došla je nesretna strankinja priopćiti: nema razniki. Izabrao sam juneće ćevape po 8 eura, malo me zbunjivala nelogičnost u cijenama, sve mi je bilo jasno kad su jela stigla, uz ćevape je išla gratis lepinja, vrelu pogačicu smo spakirali i na nju se odnosi jedina gastro zamjerka, preslana je, ali to tako valjda po pivnicama mora biti.
Sitima nam je već bilo podnošljivo po već malo svježijem vjetriću šetati dalje, preko Delte, zatim mosta hrvatskih branitelja na Korzo. Na mjestu gdje su dragovoljci i mobilirani dečki uskakali u kamione za ratište, ispred samog mosta, skupljaju se sad uz pijaču strani radnici, život gura simboliku u prvi plan, ali ja ću šutjeti.
Na Korzu se već osjećalo djelovanje bure, bilo je ugodnije samo na mjestima gdje se još probijalo sunce i tu smo radili pauze na kojima je Jin inzistirao. Na uglu kod Kraša peklo se kao nekad kestenje, ispod je bio natpis Maruni 4 eura, malo me razočaralo jer ih nije pekao moj bivši učenik, koji je doduše pekao jeftinije kestenje, valjda za marune nije specijaliziran, našalio sam se pred drugaricom. Ona je strpljivo čekala da meštar od maruna završi s njemačkom obitelji, čiji je pater familias važno objašnjavao, das sind Maruni. nas dvojica smo produžili dalje do sljedećeg sunca.
Uglavnom kestenje je bilo standardno vruće i dobro, ako ništa marketing će spasiti ovaj narod, kao stvoren za propagandne manipulacije, tu smo gori i od Rusa i Amera zajedno, a njih varaju timovi profesionalaca.
Inače sinoć me zatekla vijest da su iranske horde reda privele studenticu, koja se skinula u donje rublje i tako šetala. Bilo mi je kasno za provjeravati tu čudnu vijest, već umoran sam hitao na spavanje, jutros sam prvo potražio, je li o tome pisala meni najdraža novinarka Natalie Amiri, je: Rastrgli joj odjeću, po ocjeni iranskih balavih čuvara morala neprilično odjevenoj studentici su poderali odjeću, ona im se otela i demonstrativno skinula u donje rublje, ovi heroji su je svladali i privedena je na psihijatriju. Režim s definitivno najodvratnijom paramilicijom, u Afganistanu se zna da su zakone radili religiozni luđaci, ovdje je po ulicama moć dana dangubama ispranog mozga. Slično odvratni su samo naši novinari koji nekritički prenose vijesti iz medija bliskih iranskom režimu.

Proslavili jučer još jedan rođendan. Ja glupo obukao crvenu kappa majicu, ona mi izmišlja nepostojeći trbuh, a eto, igrom slučaja i čestitara za vrijeme slavlja, su slike iz stana s protagonistima otišle po regiji i steći će se pogrešan dojam da sam se udebljao. Istina jučer sam se trudio, potamanio sve živo i neživo, posebno slatko za koje sam se čuvao, a nitko nije to primijetio, pojeo sam čak i kupovni boem, nakon torte, kuglica i inog, dugo ih nije bilo u prodaji pa mi je i to leglo. Teme za razgovor su kao i obično pokrivale sva područja, ovaj put bez sporta i začudo politike, tako je jadna i beznadežno ofucana kod nas postala. Tako sam čuo da je holistički pristup liječenju postao i teve tema, bok Kolumbo, ovdje Vamerika...
Nekako smo došli i do numerologije, tu je naravno briljirao onaj što je rođen 9.6., blog otvorio 6.6. 2004 (2+4 je 6), amateri nisu znali ni datum ponovog osnivanja sotonističke crkve.
Kad smo već kod Sotone, ja sam jednog kasnije sit (ja sit bolje razmišljam), poslije fešte i spremanja, istjerao iz blog editora, boxevi su proradili, sad imate pouzdan, a ne hakiran mail u boxu sa strane, a dodao sam i link na foto blog neovisan o Googlu. Sve je bilo prosto kao grah ili krajnja desnica, Sotona se sakrio i već par tjedana mi blokirao promjene, isključio gumb, na sad obrisanom linku na facebook, usput sam obrisao link i na twitter i sad sve funkcionira kao podmazano. Linkove na arhivu nemam vremena provjeravati, par mi ih na prvu djeluju sumnjivo.
Primijećeno je da više ne darujem bukete, odgovorio sam bez googlanja, jer tu tražilicu još nisam odgadio, nije sezona irisa...

Jutros sam naletio na jedan članak koji me s jedne strane raznježio, s druge mi potvrdio kako smo mi u nekim aspektima ipak bili sretna djeca, razapeta u kombinaciji dva sustava. Naime Playboy piše o novim izdanjima šest vječnih muških mirisa i od tih šest, današnjoj mladosti po cijenama gotovo nedostupnih, ja sam za trulog socijalizma, iako nisam pripadao komunističkoj obitelji, još kao student koristio dva: vječni mirisi
Naravno, mislim da su svi, koji nisu bili baš pitralonska sirotinja, barem jednom kupili Pino Silvestre, koji je onda bio u trendu, kao prvo Carrera, pa Levis traperice. Levis je nama bio u kategoriji jeansa Paco Rabanne, moj prvi ozbiljniji miris, ovdje na popisu među odabranima. Karijeru sam završio s Diorovim Sauvage, koji mi je ostao najdraži miris ikada, a vidim ovdje je među šest klasika danas najskuplji, nije uvijek bilo tako, nekad su Lauren pa kasnije i Joop bili dosta skuplji, ali ja sam se brzo pronašao i nisu me privlačili.
Danas se kolonjske dobivaju kao darovi za razne prigode i ja koristim poslije brijanja ono što dobijem. Srećom u mom društvu nitko ne bira "slatkaste" mirise i svi su mi dragi. Sam sebi sam u Berlinu kupio par puta jeftine replike poznatih mirisa i duftale su sasvim zadovoljavajuće :D

Ma ne gledajte naslov, znam kako se naziva današnji dan i zašto je državni praznik, a sutra nije, mada je sutra kudikamo simbolično značajniji, dan ako ništa kao rođendan moje drugarice. Jučer smo prije Jinovog šišanja riješili riječko groblje, zanimljivo, jučer je bila znatno veća gužva nego danas, to smo svi konstatirali, danas smo odšetali do groblja ponovo, izgovor nam je bio vidjeti je li jučer ubrana ruža iz našeg vrta preživjela do danas u aranžmanu, nije, iako je bila u vodi.
Najprije smijeh kad smo tek izlazili iz vrta i ja zaključavao, dvije žene, mlađa veli:"Upravo mi mama kaže, pokazat ćeš mi gdje je to razrednik doselio."
Pozdravljamo se, mama nekad poznata riječka pjevačica, čuo sam da je dosta bolesna, kćerci sam bio razrednik, upadala i upada iz nevolje u nevolju, priča okolo da sam joj kao razrednik spasio život. Mamu više zanima kako sam ja, vidi da i s fejsom imam problema, ja odmah, ma i onako je dosadno tamo, otkako ona ne nastupa u luci na brodu i s bendom starih zvijezda nenadmašno pjeva "Smoke on the water". Kći koja mami uvijek kontrira ovaj put brani mamu:"Niste vidjeli, na panou na Korzu je mama u gro planu.", gledam upitno, mama objašnjava, slika s primanja nagrade grada Rijeke.
Hodajući do groblja uzvraćamo pozdrave uglavnom mlađim ljudima, koje sve nesigurnije prepoznajemo i komentiramo seljačine, koje eto ni za blagdan svih svetih nemaju elementarnog odgoja i uz groblje trube li trube. Netko komentira, kuda žure, neće im grobovi pobjeći.
Drugarica je ušla na groblje, Jin odmah penzionerski legao na travu, pa sam i ja potražio klupu. Izvadio sam naočale i počeo oslobađati mobitel od poruka, kad čujem: "Čekaj mama, moram pozdraviti profesora, znaš kojeg profesora?" Zbunjeno spremam naočale, ustajem i grlim se s kćerkom, te pružam ruku ženi koja govori:"Kako neću znati, pa nikad nisi pričala, niti o jednom drugom profesoru." Moja draga bivša učenica, završila njemački, pisao o njoj na blogu, udana za unuka Maka Dizdara, hvalio sam se već bibliofilnom knjigom luksuzno opremljenom velikog pjesnika, sačekale su njih dvije da drugarica dođe, oni su obiteljski zasjeli za stolom u obližnjem parku.
Bila je tu i deset godina mlađa sestra koja me se sjećala s medicinske škole, ova je bila iz gimnazijskog razreda kome sam predavao i iz kojeg je petero završilo germanistiku. Dugo smo se družili ugodno ćaskajući, dok su se djeca igrala na dječjem igralištu, a Jin odmarao nakon kratkog njuškanja s njihovom kujicom.
Kad počnu priznanja svjesna si da se bliži kraj, samo što s tim riječima danas nije konstatirala jedna od dragih žena. A priznanja uvijek stižu onima kojima više nije stalo....