Nachtfresser

Veterinarke u humane svrhe

Nije jednostavno, ali je dobro. Stalno se uvjeravamo da može gore, bloger Miško je ostao bez kujice, Jinove vršnjakinje. Učimo se, borba nas je održala, njojzi hvala. I ovdje imam sreće, bivša učenica mi je divna veterinarka.
A link gore, njene buduće kolegice i kolege se skidaju u humanitarne svrhe, zašto ne. Čitam popljuvali i Geldofa, valjda zato što je bilo politički nekorektno spasiti tisuće djece, uglavnom druge boje kože, od
smrti glađu, organiziranjem humanitarnog koncerta i akcije..

Čitam jutros da će Merkel, sudeći po pretprodaji, od zarade na knjizi memoara, ući u kategoriju milijunašica. Naravno prva mi je pomisao bila zar već nije, a onda sam i shvatio koliko podcjenjujemo naše političare, kod nas ne samo vladajući, nego i čelnici minornih stranaka, kakvi su npr. bili narodnjaci u jednom mandatu financijski osiguraju sebe i svoje potomke za vijeke vjekova. A knjigu je napisala danas sa svih strana osporavana političarka i kupovat će je i oni kojima je politika zadnja rupa na svirali.

Politika nikad nije bila u krugu mojih najužih interesa, najprije za studentskih dana, a zatim cijeli radni vijek sam se natjecao za atraktivne stipendije, prvo u obje, a zatim nažalost samo jednoj jedinoj Njemačkoj, trebalo bi naznačiti polja interesa, poželjno čak i više njih, ja bih uvijek zaokruživao samo "Kunst und Kultur" (umjetnost i kultura), jednom samo književnost, u gradovima poput Berlina i Hamburga se nije nudilo to područje, tema je bila jako zanimljiva. Na jednom je bila tema o uspješno prodavanoj umjetnosti na rubu kiča i morala građanskog društva.

Najpoznatiji protagonisti o kojima se raspravljalo su bili Warhol, Marina Abramović, Yoko Ono, neki još kontroverzniji, uglavnom Japanci, te Koons, naročito iz razdoblja veze s najpoznatijom svjetskom pornografskom glumicom Ilonom Staller Cicciolinom. i "umjetnošću" nadahnutom istom, koja i danas krasi zidove muzeja suvremenih umjetnosti po svijetu na zgražanje turista koji u njih nesmotrenošću vodiča zalutaju. Tu su spadala i dva najpopularnija fotografa druge polovice dvadesetog stoljeća David Hamilton i Helmut Newton, čije se stvaralaštvo iz perspektive današnjeg vremena, uglavnom zbog mladih modela ili pokušava ignorirati ili oštro osuđuje. Newton me nikad nije posebno zanimao, Hamiltonove knjige sam tražio najprije po Trstu i Grazu, zatim Berlinu, izdanja su bila rasprodana, a ništa se nije moglo naći ni po svemogućim antikvarijatima. Njegovih deset izdanja je svako prodano u prosjeku po 100000 primjeraka i smatra se komercijalno najuspješnijim fotografom prošlog stoljeća, iako su mu slike proglašavane kičem i pornografijom. Knjige su očito kao i ovu od Merkel kupovali i oni kojima je umjetnost zadnja rupa na svirali, a sam umjetnik im je odvratan.

Za lopovske pretvorbe i privatizacije za sitne pare je renomiranu izdavačku kuću i sva njena prava kupio spretni soboslikar. Ja sam tada preživljavao krizu tridesetih i nametao se na tržištu kao najbrži i jedan od najjeftinijih prevoditelja, drugim riječima, trebala mi je lova. Čovjeka kako je rekao nisu zanimali stari renomirani prevoditelji, želio je pružiti šansu mladima, namirisao je šansu za zaradu sa slikovnicom "Struwwelpeter". Vidio je da mi treba novac i da sam zagrizao za šansu, kakva se rijetko pruža, te mi ponudio dvije mogućnosti ugovora, znatno veću svotu, ali se odričem zarade od prodaje i eventualnih novih izdanja ili manju odjednom, ali sva prava prevoditelja ostaju. Potpisao sam prvu varijantu i s lovom od prepjeva te tanke slikovnice opremio kuhinju novog stana. U jednom opuštenom razgovoru veliki poduzetnik mi je otkrio tajnu svog poslovnog umijeća, slikovnice i kuharice će uvijek ići na tržištu, a za ostalo, ako tko ima interesa neka subvencionira.

Politika, erotika/pornografija, gastronomija, ne nužno tim redom, vrijednosti i potrebe današnje, jučerašnje, sutrašnje civilizacije....

Na samokritici inzistira, kao nečem nužnom i blagotvornom, javno mnijenje svih sustava. Javno posipanje pepelom je nužno za razmišljanje o eventualnom oprostu ili velikodušnom djelomičnom razumijevanju iste te javnosti.
Sinoć je svoje memoare predstavila Angela Merkel, domaćica joj je u prepunoj dvorani bila Anne Will, uvijek oštra tv voditeljica, nešto što je kod nas nekad bila kolumnistica Tanja Torbarina. Will je inzistirala u samokritici barem u tragovima, Merkel je postavila kontra pitanje, bi li ju samokritika učinila nešto boljom osobom. Svoje postupanje je kao i u knjizi tumačila u skladu s zahtjevima vremena, uostalom ona je 2018. kao kancelarka u emisiji iste te Anne Will preuzela političku odgovornost oko migrantske krize, s tim da ona nije ni u jednom trenutku naložila labavljenje sigurnosnih mjera provjera na granici, drugi su operativno provodili političke odluke i bilo je tu nesnalaženja.
Erich Fried ima jednu efektnu pjesmu u kojoj izvrgava ruglu tadašnje učestale samokritike komunističkih rukovodilaca: "Drugovi, ja sam nitko, zadnji kotač naše revolucije.", a zbor mu kao i obično povlađuje i prihvata da je on nitko, zadnji kotač revolucije i on je zbog toga uvrijeđen.
I ja sam griješio puno, u nekim područjima sam išao do krajnjih granica. Često sam se preispitivao i shodno tome nastavljao kroz život. Javna samokritika u određenim krugovima je potrebna, možda čak i poželjna, mislim na te razne ovisničke terapije, kad čovjek dođe pred zid i ne zna sam naći rješenja. Kod mene nikad nije bila opcija i bila bi kontraproduktivna.
Kao što je Hegel primijetio, čovjeka vodi želja za priznanjem, jadna je to utjeha kad nepriznatu osobu ispunjava samopouzdanjem priznanje grešaka nekog drugog, ljudski, odveć ljudski...

Sloterdijkova "Kritika ciničkog uma" nevjerojatno aktualna. Drugarica gleda njemački satelitski program, čujem iz susjedne prostorije, ako sam dobro shvatio šef njemačke središnje banke, nisam dobro čuo, veli da se mora povećati dobna granica za odlazak u mirovinu, jer se prosječni životni vijek povećao i sad iznosi 18 godina nakon odlaska u mirovinu, a to je za društvo neizdrživo, oboje smo čuli da je to rekao. Drugu vijest sam pročitao prije par dana. Članica tima za borbu protiv raka je i sama oboljela od zloćudne bolesti. Prošla je dva neuspješna ciklusa kemoterapije, odstranjen joj je dio bolesnog organa, kolege koje su je liječili su je otpisali. Sama sebi je ubrizgala lijek na kojem je radila, koji je označen kao neupotrebljiv i gle čuda, opravlja se jako uspješno. Sad je lijek vraćen u fazu kliničkog ispitivanja, ne smije se testirati na dragovoljcima koji će ionako skoro umrijeti.
Znam da nekima što čitaju nije jasno u čemu je problem, što vele, pun je svijet nadriliječnika, trebaju postojati jasna pravila, postoji procedura ako je negdje greška u sustavu...

Meni barem dvije zadnje godine najdraža njemačka novinarka, nešto duže je pratim na instagramu, je konvertitkinja. To sam tek nedavno slučajno saznao. Naravno još uvijek je pratim, dugo je prirodno izvještavala iz Teherana, sad uglavnom iz Tel Aviva, za vrijeme malo većih demonstracija slali su je u Beograd, svugdje je bila jako dobro upoznata s problematikom. Tako sam i ja pokušao objektivno istražiti ovo za mene iznenađujuće saznanje, jer u principu nemam dobro mišljenje o konvertitima, puna ih je moja domovina. Jedini izuzeci do gospođe Amiri, jer o njoj se radi, su bili filozof Čedomil Veljačić, te kantautor Leonard Cohen, svatko ekspert na svojim područjima, no oni su konvertirali na budizam, koji se ne može smatrati religijom u uobičajenom smislu riječi.
Otac joj je bio Iranac, trgovac tepisima, mama Njemica, ima mlađu sestru. Rođena je u Münchenu, gdje su ona i sestra odrastale. Ženske članice obitelji, sve tri, su zajedničkim dogovorom konvertirale iz islama u katoličanstvo, Amiri je završila studij arabistike i udala se za Nijemca, s njim dobila sina i uzela muževljevo njemačko prezime, koje je promijenila u svoje staro tek 2019., kad joj je sin već imao 16 godina, iako ga je praktično odgajala kao samohrana majka. U jednom od rijetkih intervjua o privatnom životu rekla je da svake godine uživa u ceremonijama kršćanskih blagdana, te da su religija i njemačko prezime (meni uzgred smiješno Durst=žeđ) pozitivno uticale u integraciji njenog djeteta u njemačko društvo, mada na svojim putovanjima, na instagramu sam pratio indijsko, uglavnom posjećuje budističke hramove.
Pozivaju je svugdje, beskompromisna borkinja za prava potlačenih, ima i objavljuje informacije o aktualnim događanjima u Teheranu i njeguje bliske veze s iranskim pokretom otpora, u otadžbini je 2020 dobila status "Persona non grata", pozivaju je na svjetske forume i Globe susrete najutjecajnijih žena svijeta, a tek ima četrdeset i neku godinu, 2021. joj je još jedan partner postao bivši i što je meni do jučer nezamislivo, razumijem njeno konvertitstvo i možda ne baš najčišće motive, na svašta u ovom i ovakvom svijetu čovjek mora biti spreman da bi preživio.

Ipak sam izgleda dužan par pojašnjenja. Istina je da sam blog počeo voditi po uzoru na dnevnike Thomasa Manna na kojima sam uostalom diplomirao, potpuno dokumentaristički. Ti dnevnici kao i pisma su naišli na veliko razočarenje književne kritike, a ubrzo sam shvatio da rijetki sugovornici/e koji/e su bili upoznati s njima ne dijele moje oduševljenje, te da nikog živog ne zanima kog datuma je u koje vrijeme je išao uzeti mjere kod krojača za novo odijelo, koliko puta i koji su problemi oko šivanja na mjeru. Ljudima je bilo čudno zašto je to bilo meni zanimljivo kad uostalom nikad nisam nosio odijela, imao sam u principu najviše dva, za maturalne zabave, vjenčanja i sprovode. Zato sam ipak djelomice dodao koncept Brechtovih manje poznatih dnevnika edukativnog karaktera, koji je kao i u svom djelu provocirao i podučavao, izbacivao čitatelja iz ravnoteže raznim tehnikama, najviše V-efektom. Njegovi dnevnici su mi u principu bili nezanimljiviji od djela, kod Manna to nije bio slučaj, ali bloger je biće prilagodbe. Nakon što je ugašen bloger.hr nisam imao više prostora za poetske i poneki prozni uradak tako da je na kraju sve premješteno ovdje, a fotografije na foto blogove, otkako je blog.hr prestao nuditi tu uslugu, nisam imao živce za primjedbe neznalica za pornografiju, me3ni zbog očekivanog što može izletiti, ne pada na pamet više klikati na fotografije po blogovima, što vidim uz tekst vidim.
Sad se javlja problem pokušaja miješanja meni nevjerojatno zanimljivog Mannovog bilježenja banalnosti trivijalne svakodnevice i poetskog vriska koji mi ona izaziva.
Kad sam napisao da je Jin bolestan to su svi shvatili. To što stanje zasad ne ide na bolje jučer je kod mene izazvalo krik nemoći zbog nepravde, koja se zadnja njemu trebala dogoditi, noćne šetnje i moje poluludilo su stvarnost mada mogu stvoriti neželjeni poetski naboj, to bi bilo to, sad idem na spremanje doručka, pa novi odlazak našoj veterinarki, tako da posjeti blogova nisu više predvidivi...

Eto dokazao sam da se može uredno živjeti i idilično čekati smrt. Lijeganje oko 21.30, ustajanje oko 5.30 skoro godinu dana, počelo dok sam još bio u radnom odnosu, završilo u mirovini. Sad je opet sve otišlo k vragu, živci prenapregnuti, glava puca, noćne šetnje s bolesnim drugom.
Što kaže Zela, drug iz mladosti, sad konzervativno, patrijahalno djubre, čovjek zavoli i vlastito dijete, a da neće psa. Kaže nije da mu je sin izrastao potpuno nesposoban, napravio je, ako je, divnu unuku. On kao i svi hitleri iz našeg sokaka, stalno ima psa uz sebe, one poveće. Zanimljiva je ta nacistička posve ljudska slabost.
Inače kako opet ne spavam, sjećanja i asocijacije mi se nižu kaotičnim redoslijedom. Jučer sam se sjetio nekih pjesama onda već afirmirane mlade pjesnikinje s kojom sam par tjedana imao cjelodnevna zajednička učenja u biblioteci i čitaonici faksa. Kako smo oboje spremali dosadne predmete, prvo je ona počela rukopisom u bilježnicu usput stvarati poeziju, neafirmirani ja sam je slijedio u tom izazovu, s tim da meni već nije išlo pisanje krasopisom poput njenog, nego sam redao štampana slova i puno križao.
Ta Tatjana rodom iz Bezdana, je naročito bila ponosna jednom svojom posvetom, "tebi što me raseče u srpnju", upamtio sam, no jučer sam se sjetio nečeg drugog u stilu "Jebe me se" i onda efektno nabraja "što...". Ja sam je izuzetno naljutio, jer sam spočitnuo, znao sam kao i "svi drugi načitani i knjiški ljudi", da je pjesmu tog naslova i ideje imala jedna rumunjska pjesnikinja, te godine nagrađivana. Jebote, ne znaš za postmodernu, iz kojeg si stoljeća, to su potpuno različite pesme. Pokušavao sam nakon toliko desetljeća cijeli dan i noć iz sebe izvrisnuti to "jebe me se", ali nije išlo.
Inače mi smo se družili dva tri mjeseca i, kako smo naglo izmiješali životne puteve, tako smo nestali i više se nikad našli, barem tako ja mislim, beznadna ona iz Bezdana i mnogo beznadniji ja.

Ja sam nihilist
vraćam se na tvorničke postavke
uvijek sam bio
ali sam dijabolički opstajao
pod umjetničkim maskama.
Ništa smisla nema
nebo se uobičajeno ruši
nakon uvertire vjetra
mahnitih kiša
i bolesti bližnjih.
Nitko nikome ne može pomoći
produžetkom dalje kvarimo igru
ne mogu te spasiti, ne možeš me spasiti.
Kažeš opet će izbiti sunce
opet ću izbiti i ja
nasmiješen i optimist
sve se može postići
uz malo dobre volje.

Tako piše u izvještaju
hakiranog antivirusa....

Pripreme München

Koliko god se trudili biti objektivni, sve oko sebe uglavnom sagledavamo iz osobne perspektive. Tako i ja, koji sam se uvijek protivio osudi bilo kojeg štrajka, ma koliko besmislen ili dirigiran bio, sam pri zadnjoj najavi štrajka u zdravstvu, požurio pročitati tiče li se to na bilo koji način mojih pregleda taj tjedan i nije mi više bilo zanimljivo pratiti kad sam vidio da srećom ne.
Ovaj gore članak o pripremi zračnih luka u glavnom gradu Bavarske za prvi snijeg bih jednostavno nekad bez ikakvog razmišljanja preskočio, nije moje područje, što bi rekli naši blogeri. Ipak jutros sam iz barem par razloga pročitao i bilo mi je zanimljivo. Prvi je razlog bio što je u jednoj od tih zračnih luka radio ili radi naš Sewen, o tome svjedoči jedna izdajnička fotka na instagramu. Znači problem je uosobljen, prvi preduvjet zanimljivosti. Drugi aspekt su "genijalnosti" Muska, u Njemačkoj srećom beznačajnog Lindnera te naših oponašatelja od Linića do današnjih dana, koji se čudom čude i zezaju, koliko prostora za uštedu, a svi glupi, nitko ništa ne kuži. Mene je briga jer naše dvije mirovine iznose prosječnu mjesečnu cijenu staračkog doma u Njemačkoj, a Hrvatska se stalno na Deutschland poziva. Kakve pak to ima veze s prvim snijegom, ma tko bi to vama sve uzročno posljedično objasnio, nije to prosto ko zločinasti pothvati u hrvatskom zdravstvu ?
U članku se spominje kolike su snage i vozila već u pripravnosti zbog mogućeg pada prvog snijega, koji je prošle godine za advent itekako zatekao za razliku od drugih poslovično spremne Nijemce. 700 traktora s oranica blizu zračnih luka je već u stanju pripravnosti, odnosno spremno za eventualni poziv. Korisno za seljake, i čekanje se naplaćuje, u slučaju nevolje korisno za sve. To su samo traktori. Nekom tko se sjeća nevolja sa snijegom i za druge praznike, pada na pamet, Hrvatska i bez naročitih priprema obično bolje prođe u pregovorima s Nebom, da su glupi Nijemci samo malo pametniji, koliko prostora tu ima za odlazak sredstava na privatne račune, takozvani "hrvatsko-srpski" ili skraćeno "balkanski poučak"

Katastrofalna Bosna

Prva vijest koju sam pročitao jutros dok su svi spavali. Nakon, najprije društvenih, pa onda prirodnih katastrofa, BiH je katastrofalno izgubila od Njemačke u nogoloptanju, omiljenom pučkom sportu. Pratitelji bloga znaju da me sport, a nogomet pogotovo, uopće ne zanimaju, nisam pratio ni utakmicu protiv Škotske, ali Bosna i Njemačka me itekako zanimaju. Za razliku od Dinaje, koja je rođena u Sarajevu, ja sam rođen u Hrvatskoj na otoku, ali sam, što kažu, formativne godine proživio u Bosni, gimnaziju tad Ivana Gorana Kovačića završio sam u Varešu, urbanoj sredini s postotno najvećim brojem iseljenog stanovništva u zadnjem ratu, dio njih je prije prekooceanskog izgnanstva boravio i kod mene u Rijeci. Fakultet sam završio u Sarajevu, roditelji su već živjeli u Rijeci, četvrtu godinu gimnazije i prvu studija sam živio bez roditelja u vareškom stanu, a za studija sam vikendom, dok bi druga studentarija uglavnom žurila kućama, uglavnom ostajao u sarajevskim iznajmljenim sobama.
U Varešu se u disko klubu i radničkom domu, kao i većini kafića tad uglavnom puštala rock glazba, kao i na mjestima u Sarajevu, gdje bih izlazio, "Kaktusu", "Kuku" i "Zvonu" te u kafiću našeg filozofskog faksa. Znači nisam imao pretjerane veze sa stvarnošću, formirao sam se u urbanim krugovima, jedino je moj vareški prijatelj Sema, koji je s bakom odrastao i nije poznavao roditelje, slušao narodnjake, nas dvojica smo bili najbolji mladi šahisti tamo i kasnije bih noćio kod njega posjećujući ponekad staro društvo. Kako sam čuo, njega je prvog siječnja, jedne od tih užasnih godina, mobilizirala na ulici armija BiH i bez uniforme i pripreme poslala na zloglasnu postrojbu HVO, čiji su ih pripadnici masakrirali, poslije su neki osuđeni za druge zločine u Haagu i ovdje je tisak lio krokodilske suze za tim herojima.
Rat je završio kad su Ameri prisilili te nacionalne vojske na to, prvo izbombardirali jedne, a onda druge nisu pustili da opustoše Banja Luku, tako meni pričala novinarka, koja je bila tamo. Nikad više nekadašnje Bosne, i Sarajevo preplavila ruralna ekipa i novoobogaćena banda, čak su ćevabdžinice i burekdžinice pokupovali ili pootvarali nove, kupujući stare majstore pečenja i recepture. I nogomet se podijelio, Mostar dobio dva jaka nacionalna kluba, nikad više osovine BMW (Bajević, usput Srbin, Marić, usput Bošnjak, Vladić, usput Hrvat), od kojih su strahovali i Dinamo i Zvezda.
Mislim da je zadnja utakmica, koju sam uopće gledao cijelu, osim nekih naše repke, ona između Brazila i Njemačke, kad su Brazilci isto torpedirani od Nijemaca, doduše dali su počasni gol. I onda i sad mi prva asocijacija bio nacistički film "Snaga volje" Leni Riefenstahl, i razmišljanje o razlikama mentaliteta. Riefenstahl je preživjela rat, nisu joj više dopustili samo snimanje igranih filmova, nikad joj ni za što nije bilo žao, doživjela 101. godinu, zlo živi vječno, zločesti ljudi ipak ne.

Jutros me zaokupilo pitanje zašto neću i ne mogu preskočiti članak na zeit.de. Zašto ću uz sve realne probleme kojih sam trenutno pun potrošiti desetak minuta za članak o bezveznom kongresu bezvezne političke stranke. Politika me osobno više uopće ne bi trebala zanimati, koja god opcija bila na vlasti umirovljenicima će biti loše, što se svijeta tiče i da dođe do svjetskog rata, ja tu ne mogu ništa napraviti, a prestar sam da bi itko bio lud prisilno me mobilizirati. Doduše starci i bolesnici su trend svjetske politike, ali moji ideali su potpuno out, a prekasno je za izdati ih. Shvatio sam da je politika, kao i sport idealan način bijega od svakodnevice, terapija glazbom tu može malo zaštekati, ipak moraš razmisliti što ćeš odabrati, ovdje samo navijaš.
Ja sam tako jednom davno, istina kratko, simpatizirao njemačke Zelene, koji su eto jučer održali svoj kongres u Wiesbadenu. U ono doba oni su bili stranka u traženju, sad su se našli i što se politike tiče sve su suprotno sebi samima u počecima, osim što se još uvijek čvrsto protive atomskoj energiji. Ipak dva detalja s kongresa su mi se svidjela, isto kao što mi se jučer svidjela jedna rečenica Ivane Kekin, koju sam slučajno čuo, drugarica je upravo mijenjala teve programe u susjednoj prostoriji, došla na politiku i ostala samo tu rečenicu pa se vratila na Arte ili 3Sat. Iako sam glas prepoznao.to uopće nije bilo u njenom stilu, pa sam pitao glasno, tko je to bio i dobio potvrdu.
Prije nego što odem dalje, imam vremena jer se Jin smirio poslije šetnje, na zdravoj prehrani je prisilno i to mu se baš ne sviđa, napravit ću digresiju o kongresima, neću biti predugačak jer u deset budim drugaricu. S kongresima imam iskustva, sindikalni su slični političkim, ista temeljna shema. Postoji dosta delegata koji će uvijek glasovati kao vodstvo, osim ako nisu, a to je izuzetno rijetko, u baš turbulentnim vremenima, tako stvoriti potrebnu većinu i nastaviti uživati u hotelu i večernjim druženjima. Nije ta masa bezlična, oni znaju i emotivno reagirati, sjećam se jednog glasovanja u sali s oko 150 ljudi, pet šest diže ruku protiv prijedloga tadašnjeg predsjednika i ja, s razlikom da ja sjedim na uzvišenom mjestu radnog predsjedništva ispred njih i mogu osjetiti bijes ljudi protiv mene, što se ovaj opet pravi pametan i dokle će mu se to tolerirati. Na zadnjem skupu kojem sam prisustvovao u hotelu Lav sam i ja bio takav, čak sam i propustio neka sudbonosna glasovanja uživajući na suncu balkona hotelske sobe s pogledom na more i Split, kao na dlanu, mada ne posve blizu.
Tako je bilo s masom i na kongresu Zelenih, Habecka su kao potencijalnog kandidata za kancelara potvrdili, valjda zato što nema nikakvih šansi, i ljevica unutar stranke i A.Baerbock, druga najmoćnija osoba u stranci, ministrica vanjskih poslova. Ona je lijepo shvatila Trumpov dolazak na vlast kao šansu za Zelene za novi uspon s potenciranjem razlika prema njegovoj politici, dobro, to ja zovem tješenjem gubitnika, ali je izgovorila nešto do jučer za Zelena bogohulno: "Humanost i red se ne isključuju!". U Njemačkoj je red u nedesnim strankama riskantno spominjati, odmah asocira na ono ozloglašeno Goebbelsovo "Red, rad i disciplina", ali sad je to bilo nužno reći.
Ono što Zelene oduvijek razlikuje od svih ostalih stranaka, a još je prisutno, su emocije, nisu to one agresivne emocije poput Miloševićevih koje su se svidjele Kusturici, nego one baš ljudske. Pogledao sam foto galeriju nakon pročitanog članka, vidi se tu nepatvorenih suza, doduše uglavnom kod političarki, ali nećemo sitničariti, ne mogu zamisliti svoju Juliu Schramm, koja je u Piratima imala 26 godina kad sam ja imao 52, niti ikog na kongresu njene Ljevice, da zaplače ili odlazeći s funkcije ili kad mu se ne prihvati amandman i to tijesno, o politici prema izbjeglicama, de facto, ni ja ni pomoću filmskih trikova ne bih mogao zamisliti Afganistan kao sigurnu državu.
Drugarica je sama ustala odmah nakon što sam napisao onu rečenicu, završavam, bio sam predugačak, sad imam "važnija posla"

Nikad previše nisam volio zanimljive i uzbudljive dane. Možda je dosada prezahtjevna, što reče naš uvaženi bloger, ne onaj što samo uobražava da je to, ali ona, ta i takva dosada, je meni ugodniji izbor. Kao za vraga zadnjih dana događaji se nižu jedan za drugim i nemam vremena za blaženu lijenost. Kako sam ja shvatio Sloterdijka u neformalnom pulskom razgovoru s novinarima, domaćim filozofima, kao i onima koji umišljaju da su vješti u mudroslovlju i nas koji smo se uvalili u društvo preko veze, i to s psom, svima simpatičnom osim onoj oštroumnoj antipatičnoj popularnoj sad i stvarno bolesnoj spisateljici, oni koji uživaju u uzbudljivom pustolovnom životu, avanturisti svih fela, su u biti kukavice koje se ne usuđuju suočiti s promišljanjem tajne životne prolaznosti i ako stradaju, bože moj, nije bilo samoubojstvo.
Inače Jin i ja se smjenjujemo po doktorima, jučer sam bio i na njegovom ultrazvuku, inače jako teško se navikava na novi način prehrane.
Uza sva stvarna za pisanje na blogu ipak neatraktivna iskušenja, bio sam primoran rušiti komp na izvorne postavke i reinstalaciju windowsa. Već umoran od svega zaboravio sam bitnu stvar, ostavio sam svoje stvarne podatke, uključujući i zaraženi račun. Rušenje i reinstalacija sustava su predugo trajali, ja sam ostavio komp uključen i išao spavati, naravno ujutro su me čekali problemi, iako nisam imao vremena, odmah sam u postavkama obrisao već dodanu vezu s udaljenim računalom te prekinuo neke skripte u nastajanju. U međuvremenu su me poučili da je preglednik Brave s ugrađenom Tor tražilicu sigurniji i brži od Opere koja se dobro držala, Samo je problem što Tor poznat kao izbor onih s prljavom maštom i pokvarenim strastima ne da mi se ulogirati u glede privatnosti jako indiskretan blog.hr, pa ovo pišem ipak na zadanom Edge pregledniku.

Sinoć smo u jedanaest i nešto išli vani, jutros smo rano natašte imali zakazano vađenje krvi za Jina. Pozitivno je bilo što je jučer došao popodne kao hitan slučaj, kod nepoznate veterinarke, danas nas je dočekala odabrana veterinarka, bivša učenica.
Naručeni smo za vađenje krvi, mi smo htjeli da ga i ona ipak pregleda, što je i napravljeno. Potvrđeno je da je mogućnost raka u igri, ali eto, treba najprije vaditi krv, pa ćemo biti pametniji. Nakon vađenja krvi uz infuziju ćemo čekati nalaze. Nasmijala se naša veterinarka kad sam Jinu držao zatvorena usta, zar sumnjate da bi me mogao ugristi. Vaganje prije postupka je pokazalo da je izgubio dvije kile i trenutno je na preporučenoj kilaži, ali to nas ni najmanje nije obradovalo. E infuzija i čekanje rezultata su se otegli, prvo ga je držala drugarica i on nikako da se umiri, nije palilo ono da sjedne, kad sam ga ja preuzeo on je začudo brzo zalegao i tako dočekao rezultate. Inače ja slovim s manje strpljenja lakši na živcima. Bivše učenica je išla zaobilaznim putem, u pitanju je jaka upala, za razliku od mene pas mi se fura na premijera, odnosno anemičan je, bubrezi za koje se jučerašnja doktorica bojala i jetra su u redu, ali imamo problem, Jin ima dijabetes i on koji je discipliniran poput svog gazde trebao bi preći na stroži i uredan režim prehrane. Odmah je dobio i prvu injekciju, budući da smo odmah rekli da mu nikad nijednu tabletu nismo uspjeli umrviti u hranu, dogovorili smo dolaženje na injekcije. Prva dijabetička mokra hrana danas za ručak je prošla, ali to valjda i jer je bio jako gladan, naime nakon svega je ispred Kauflanda, danas je zadnji dan akcije Radenske, obavio itekako zdravu i obimnu nuždu.
Jučer sam kod Ani ram napisao da ima i problematičnijih stvari kod nas od zdravstvenog sustava. Ovo s dopunskim osiguranjem u zdravstvu kod nas još koliko toliko funkcionira. Dvije injekcije i vađenje krvi te infuzija kod doktorice koja me uvijek ljutila, jer na one bezvezne preglede zbog nas paničara nikad nije uzela ništa, došlo je 116 eura. A tek je počelo, no zna se gdje su prioriteti i tko je gazda u našoj kući., samo da što duže naša igra traje.
p.s.
Žao mi je što mi se draga blogerica do čijeg čitanja stalo, muči zbog boje slova, ja ovako vidim, mada bi mi sad trebala i veća slova, ja se mučim kod nekih drugih blogova, a i kod nje čitam povećalom, kod Dinaje npr. ne vidim pročitati naslov, tako nam grah pada jbga...
p.s.

Nervozna Neca

Pokušavam se pridržavati pravila preskakanja postova u ovakve dane. Nitko ništa nije kriv, svi sve rade u najboljoj namjeri ili tako nešto. Danas eto nisam uspio.
Neca Falk mi se nametnula svojom osobnošću i bila najdraža pjevačica na ovim prostorima. Olivia Newton John mi se kao klincu sviđala, ako danas racionaliziram., vjerojatno fizičkim izgledom. Stavljam ih kao usporedbu samo zato jer su u ona stara bludna vremena obje uspješno prepjevale odnosno prilagodile stari country hit "Banks of the Ohio", Neca kao "Dravski most", ja sam to tumačio nekom tajnom vezom, jer sam onda mlađahan naravno bio u središtu svemira.

Eto prođe još jedan tjedan života, kojeg sam predugo provodio za laptopom, ne kao bloger tjedna, već u suočavanjima s oznakom" infected" i suživotom s njom. Na blogu je glede mene obilježen povratkom Teute i valjda Morskog, te novim postom Ani ram, ne toliko izvrsnim kako to obično biva, a štoš, nije lako kad tako visoko ljestvicu postavljaš. Od ona dva dizajna što sam pronašao jedan je, dalo se iščitati Teutin, drugi Kikin, međutim oba su inficirana i neupotrebljiva, pokušao sam ih postaviti na Jinovom blogu. ne ide, ne mogu se više otvoriti u wordu ili barem odt-eu, sad su inače s Jinom počeli problemi s jedenjem, toga nikad nije bilo, te pokušaja kraćenja šetnji. U onom sranju s redovnim poslom okupiraju čovjeka administrativne bedastoće i baš i nemaš vremena misliti o bitnom, a eto, u mirovini, nikako do jednog mirnog tjedna. Usput, danas mi je jedna teta vlasnica psa, koja radi u vrtiću, spomenula pojam nedjeljni blues i čudi se kako nisam znao za njega, a očito sam i sam bio žrtva, ja sam to laički tumačio kao mržnju prema radnim ponedjeljcima.
Jučer je bio ciklus Bunjuelovih filmova, samo prvi je bio u meni prihvatljivom terminu, ali sam gledao, bio mi zanimljiv do trena kad se dječak prestrašio sotone u obliku žene, onda sam se svega sjetio i prestao gledati, drugi pak bolji sam gledao više puta, a meni najbolji nije ni bio na popisu prikazanih filmova. Iako mi nisu prvi favoriti jako mi je simpatična ta dekadencija Moravije u književnosti i Bunjuela na filmu. Tko nije čitao Moravijinu "Dosadu", a mnogi nisu, meni je to kultna knjiga, nešto kao Majetićev "Čangi off gottoff" u hrvatskoj književnosti dvadesetog stoljeća.
Nadam se da na blogu nisam ovaj tjedan razočarao slučajne prolaznike, one koji ne znaju da mi kvantitet nije manje važan od kvaliteta...

A tko će nego ja? Kažu da njemačku obljetnicu još rijetko tko tamo slavi, a još prije pet godina je bilo popularno pitanje, gdje si bio 9.studenog 1989..Što se to toliko promijenilo? Uspon krajnje desnih stranki u cijelom svijetu, a u Njemačkoj posebno na izborima u pokrajinama koje su pripadale bivšoj DDR.
Što se dogodilo prije točno 35 godina tamo? Nakon uspjeha mirne "revolucije", mase su pohrlile "spontano" prema zidu koji je dijelio Berlin u dva dijela i pomagale u rušenju tog simbola podjele. Spontano je to bilo kao u onom vicu koji Nijemci vole pričati, a potiče navodno još iz 1935 : "Provaljeno je u Goebbelsovu vilu. Sumnja se da su ukradeni rezultati izbora 1936.godine."
Kad sam rekao drugarici koja je obljetnica danas, popodne sjedeći na suncu u našem vrtu, odgovorila je nešto u stilu, da, katastrofa za cijeli svijet. Niti je to bila revolucija, ništa nije promijenjeno, samo je prihvaćen sustav susjedne države, istog naroda, kojoj je ova pripojena. Ako netko ne razumije kakve je to imalo posljedice po naše prostore, navest ću onu "manju" nevolju, za svoju lopovsku privatizaciju naši su loše prekopirali njemački Treuhand model za DDR, ljudi su masovno ostajali bez posla i selili u druge krajeve koje su trebale radnu snagu, onima koji su ostali preostalo je razočarenje i radikalizacija. Tamo je postotno došlo najmanje migranata tako da to ne može biti krivac za fašizaciju društva.
Nas dvoje smo to ljeto 1989. bili na seminaru u Leipzigu koji je vrio. To je meni bio drugi boravak u DDR- nakon stipendije 1983. , kad sam bio oduševljen i uživao u životu zabavljajući domaćine anarhističnom kritikom da su komunisti drugovi koji griješe, pijući Radeberg i plaćajući curama najbolja mađarska vina u za DDR luksuznoj Astoriji, gdje sam na oproštaju dobio pozlaćenu kartu pića.
Inače jučer sam izbrisao hrpu pretežno školskih dokumenata i zadaća iz prvog razdoblja korone, ostavio sam samo neke blog dizajne, obično ih isprobam na Jinovom blogu da vidim koje su i čije su, ali sam mijenjao lozinku i zaboravio novu, vidim samo da su dva različita dizajna. Osim toga sam pronašao berlinski piratski manifest čije sam nastajanje pratio na piratskom padu i ovaj najefektivniji dio preveo. Zabavno je bilo pratiti kako moja berlinska prijateljica ubacuje rečenicu o kućnim ljubimcima, a netko nepoznat koji očito pripada radnoj skupini za manifest je briše, ja sa strane pitam tko briše i zašto, anonimno se odgovara, ovako formulirano ugrožavaju prava moje curice na plaži na primjer, ova pokušava preformulirati, opet se briše, sve se u radnoj skupini donosilo konsenzusom. Kada danas čitam ovaj prevedeni dio djeluje mi prihvatljivo, samo me kopka bi li danas netko brisao jednu riječ iz manifesta i kvario cjelinu:
"Mi smo globalna zajednica ljudi neovisno o godinama, spolu i porijeklu, kao i društvenom položaju otvorena za sve s novim idejama.
Tko nam međutim dođe s idejama rasizma, seksizma, homofobije, transfobije i drugim oblicima diskriminacije te s tim povezanim strukturalnim i tjelesnim nasiljem oprostio se od dijaloga s nama i s druge je strane granice prihvaćanja.
Onaj tko bi želio razoriti zajednički život u ovom društvu i zalaže se za društvo čije vrijednosti počivaju na šovinizmu, nacionalizmu ili neuvažavanju onih što misle drukčije radi protiv moralnih temelja koji povezuju nas pirate.
Pirati proglašavaju zastupanje rasizma i toleriranje historijskog i aktualnog fašističkog nasilja nespojivim s članstvom u piratskoj stranci."

Davno, davno, još dok smo bili u onom, još i sad nažalost najjačem srednjoškolskom sindikatu, nasljednikom sa svom infrastrukturom onog socijalističkog, a koji je za vrijeme sad već čuvenog prosvjeda na glavnom zagrebačkom trgu, lansirao u zvjezdane političke vode blog apostola Marina Miletića, drugarica je poslana na svjetski sindikalni skup u Berlinu, glavna tema je bila cjeloživotno usavršavanje. Razmatrane su promjene u svijetu koje nužno tjeraju pojedinca na veću fleksibilnost, ugrožavaju radna mjesta, pojedinac rijetko može više planirati svoju budućnost i nužno je stalno usavršavanje pojedinca i prilagodba sindikata na vrli novi svijet. Drugarica je svejedno privatno najviše pričala o zavodljivoj ljepoti Berlina i ljubavi na prvi pogled iz zraka prije slijetanja u višemilijunski grad. Zajedno to nismo ponovili, ja sam par puta letio na kraćim relacijama i imam samo loša iskustva s turbulencijama, otkako je Jin s nama i avionski letovi su, paradoksom koji je prva objasnila Sahra Wagenknecht, jeftiniji od drugih oblika prijevoza, nismo mogli pristati na nehumane uvjete leta s psom, tek prošle godine su se pojavile neke zasad skupe kompanije s drukčijim odnosom prema kućnim ljubimcima.
Elem, osamdesetih godina prošlog stoljeća smo, kad je zamjenik ministra obrazovanja bio izvjesni Dolenc, odlazili smo redovito na stručna usavršavanja u Crikvenicu, gostovali su vrhunski stručnjaci iz Njemačke, Austrije i Švicarske i od nas koji smo dolazili stvorili vrhunske profesionalce i na jezičnom planu, komuniciralo se isključivo na njemačkom jeziku. Nakon što je nestao i omraženi socijalizam, prestala su i gostovanja najboljih inozemnih predavača u Hrvatsku, postali su preskupi, jedino što je preostalo najboljima od nas, koji formalno nikad nismo napredovali, je bilo tražiti materijale po bespućima interneta i natjecati se za ljetne stipendije u inozemstvu, što je po pravilu uspijevalo u intervalima od oko pet godina. Neovisno o tome, drugarica i ja smo s istomišljenicima svako ljeto o svom trošku i u svojoj organizaciji, živjeli u "berlinskim komunama". Jedno ljeto je s nam provela u petočlanoj ekipi i blogerica Sandra iliti Halter ego, ili Heroine ili Poni ili Echoe ili...Bilo je tu još nickova, sad ne znamo ništa o njoj, bili smo jednom i gosti u njenom gradu, ona je novu godinu čekala u Rijeci, na naslovnici blog haera, uvijek je se rado sjetimo.
Uglavnom naš veličanstveni školski sustav u kojem kao ministri nepogrešivo isplivaju najgori od nas i zbilja mi nedostaje i manje nego što sam očekivao, natjerao me na cjeloživotno usavršavanje i u mirovini. Kao što čitatelji bloga znaju po hitnom postupku sam morao vratiti "posuđeni" laptop, valjda da ga mogu dijeliti novim naraštajima u propagandne svrhe, krijući mu godine naravno i morao sam se vratiti svom starom laptopu, koji sam posuđivao naokolo i nitko ništa nije brisao. Tako već mjesecima učim što je korisna komponenta, a što ne i što svakako moram obrisati jer je suvišno, vjerojatno kontaminirano i opasno. u sustavu Jučer sam napravio, nadam se, čim još pišem, ne fatalnu grešku. Naime ispravno sam osjetio da mi je nositelj zaraze prastari avast, uspio sam ga, iako se opirao, deinstalirati, ali nisam odmah pripremio njegovu zamjenu, pa su mi zahvaljujući onom koji mi kontrolira FB račun i šalje moje podatke na darkweb, i windowsi poludjeli i očito sam izgubio potpunu kontrolu nad njima. Kad sam vidio da je vrag odnio šalu i da mi je Opera ugrožena, upozorava me se da se na mail pokušavam prijaviti iz SAD-a, instalirao sam s njemačke Chip stranice uz veliko negodovanje Windowsa Chipov Bitdefender, no sinoć nakon dva sata trajanja prekinuo skeniranje sustava i dekontaminaciju, sad mi radi u pozadini dok ovo pišem.
Tako je jučer prošao jedan besmislen dan, nedostojan blogera tjedna, a i uopće depresivan, ni Jin nije kakao, a sad još spava, što mi je gore od hrvanja s mračnim silama Interneta i susprezanja od prezira prema sustavu u kojem sam skoro četiri puna desetljeća proveo, a kao što svi znamo, ne treba se sekirati oko nebitnih životnih stvari i okružja raznih amerika...

Robertovo seciranje

Prva sjećanja na bend vežem uz početne ratne godine i rad u ekonomskoj školi, te grupu darkerica koje su me voljele. Mlađahan ja sam tad rastezao i skupljao plan i program poput žvakaće, koliko sam mogao, eksperimentirao s projektnom nastavom koja će tek valjda koje desetljeće kasnije postati pomodna i prezentirati se po usavršavanjima, najavljivao teme koje će se dopunski raditi, pa mi se znalo događati da bi i jedna iz tog društva, koja je inače učila engleski, dolazila uz moje dopuštenje na satove. The Cure im nije bio najdraži bend, imale su one svog tragičnog heroja o kojem sam već pisao, ali su ih slušale. Meni su onda bili u drugom planu, tad je zbilja postojao nevjerojatan izbor dobrih bendova.
Tada nisam ni znao da je Robert Smith moj vršnjak, djelovao mi je mlađi iako je par mjeseci stariji, danas znam, na neki način pomodniji, u nekom smislu sam bio konzervativan, ma koliko mi danas ta riječ bila u svakom pogledu odbojna, nisam se mogao poistovjetiti niti danas mogu, s tom napadnom šminkom, glazba sama po sebi uvijek mi je bila oki doki.
Promakla bi mi vijest, da jučer nisam, iz razloga navedenih u prethodnom postu, obilazio njemačke glazbene portale, da su the Cure objavili prije kratkog vremena novi album, da imaju materijala već i za sljedeći, da je Robert izgleda mračniji no ikad, što mi sad već i odgovara, skroz u skladu s vremenom, ovo što sam čuo mogu samo preporučiti, uostalom testirajte, i na linku koji sam priložio može se naći pokoja stvar...

Dva prigodna videa Lady Gage

Danas se pokazao još jedan problem s tim kontaminiranim google i s njim povezanim FB računom, naime kad sam nervozan, a jutros sam to bio, obično se relaksiram glazbom, najidealnija mi je stvar za te prigode "Nervozna" od Nece Falk, ali vidi vraga, jedini besplatni glazbeni servis youtube je u vlasništvu tog zaraženog monopolista. A ništa, pregledao sam nakon dužeg vremena par njemačkih glazbenih portala, u stvari filijala američkih, tamo obično bude aktualnih glazbenih videa i ostao sam malo zatečen, inače apolitični portali su izrazito angažirani. Znam da se u SAD-u vodi odlučna borba između seljačije kao stila života i građanstva, da će seljačija vjerojatno pobijediti, onako usput, više ne koristim x mrežu ili bivši twitter, marš Musk, sad sam principijelniji nego nekad s blogom.hr ;).
Danas su stigle mirovine, jučer smo obavili kupovinu. Ona ispada gro mog sadašnjeg društvenog života, uvijek par ugodnih razgovora, dok Jin i ja kratimo vrijeme ispred dućana, a drugarica unutra kupuje. Jučer me gospođa koju nisam odmah prepoznao zatekla neobičnim direktnim pitanjem :"Je li to stari ili novi?" Trebalo mi je malo vremena za shvatiti da misli na Jina, koji se ispružio po asfaltu, kao da je na krevetu. "Stari gospodin naravno, dvanaest i pol.", odgovorio sam i upitno pogledao gospođu. "Rasadnik", reče, "pa uvijek smo se pozdravljali, kad ste šetali pored nas, spominjale smo, ili ste odselili ili se nešto dogodilo?" Baš sam se obradovao, fantastična ekipa, zdrav kolektiv, uvijek smo se zezali, a Jin je čak prijateljovao s njihovom mačkom, koju su posvojili. Odmah sam pitao, naravno, mačka je živa i te kako dobro, malo se i ubucila. Jednom sam ozbiljno pitao, bilo je problema u školi s mojom normom, bih li ja kako mogao kod njih dobiti posao, ako kod mene nešto krivo krene na poslu. Ma dajte, ali s toliko škole koliko imate ne biste imali šanse, prije dosta godina jedna Vaša kolegica je glatko odbijena, još se toga sjetimo.
Naravno, završilo je mojim i Jinovim pozdravom ekipi uključujući i mačku, Jin se u međuvremenu podigao i pomazio s gospođom, iako je prošlo vremena, vjerojatno ju je i prepoznao.

Jučer je bio lijep i sunčan dan i dan nakon rođendana, nas troje smo odšetali u grad "gornjim" putem, spustili smo se kod zatvora. Prekjučer je bilo zvanično slavlje, jučer dan za nas.
Za ručak smo odabrali baštu pivnice Cont, iako je putem okretalo malo na buru i preplašilo nas, pivnica je u zavjetrini, i vani je bilo sasvim ugodno sjediti, jedva smo našli stol. Prošli put nas je posluživala studentica, ovaj put nasmijana strankinja, kojoj smo prstom na jelovniku pokazivali što smo odabrali.
Drugarica je odabrala lasagne od istarskog boškarina, bilo je odlično uz pristojnu cijenu od 8,90 eura, ja sam birao marinirane ražnjiće od neke isto autohtone svinje, pretpostavio sam da se po novoj turističkoj navadi prilozi posebno naručuju pa sam naručio i pogačicu od 2,50 eura. Nakon pet minuta došla je nesretna strankinja priopćiti: nema razniki. Izabrao sam juneće ćevape po 8 eura, malo me zbunjivala nelogičnost u cijenama, sve mi je bilo jasno kad su jela stigla, uz ćevape je išla gratis lepinja, vrelu pogačicu smo spakirali i na nju se odnosi jedina gastro zamjerka, preslana je, ali to tako valjda po pivnicama mora biti.
Sitima nam je već bilo podnošljivo po već malo svježijem vjetriću šetati dalje, preko Delte, zatim mosta hrvatskih branitelja na Korzo. Na mjestu gdje su dragovoljci i mobilirani dečki uskakali u kamione za ratište, ispred samog mosta, skupljaju se sad uz pijaču strani radnici, život gura simboliku u prvi plan, ali ja ću šutjeti.
Na Korzu se već osjećalo djelovanje bure, bilo je ugodnije samo na mjestima gdje se još probijalo sunce i tu smo radili pauze na kojima je Jin inzistirao. Na uglu kod Kraša peklo se kao nekad kestenje, ispod je bio natpis Maruni 4 eura, malo me razočaralo jer ih nije pekao moj bivši učenik, koji je doduše pekao jeftinije kestenje, valjda za marune nije specijaliziran, našalio sam se pred drugaricom. Ona je strpljivo čekala da meštar od maruna završi s njemačkom obitelji, čiji je pater familias važno objašnjavao, das sind Maruni. nas dvojica smo produžili dalje do sljedećeg sunca.
Uglavnom kestenje je bilo standardno vruće i dobro, ako ništa marketing će spasiti ovaj narod, kao stvoren za propagandne manipulacije, tu smo gori i od Rusa i Amera zajedno, a njih varaju timovi profesionalaca.
Inače sinoć me zatekla vijest da su iranske horde reda privele studenticu, koja se skinula u donje rublje i tako šetala. Bilo mi je kasno za provjeravati tu čudnu vijest, već umoran sam hitao na spavanje, jutros sam prvo potražio, je li o tome pisala meni najdraža novinarka Natalie Amiri, je: Rastrgli joj odjeću, po ocjeni iranskih balavih čuvara morala neprilično odjevenoj studentici su poderali odjeću, ona im se otela i demonstrativno skinula u donje rublje, ovi heroji su je svladali i privedena je na psihijatriju. Režim s definitivno najodvratnijom paramilicijom, u Afganistanu se zna da su zakone radili religiozni luđaci, ovdje je po ulicama moć dana dangubama ispranog mozga. Slično odvratni su samo naši novinari koji nekritički prenose vijesti iz medija bliskih iranskom režimu.

Proslavili jučer još jedan rođendan. Ja glupo obukao crvenu kappa majicu, ona mi izmišlja nepostojeći trbuh, a eto, igrom slučaja i čestitara za vrijeme slavlja, su slike iz stana s protagonistima otišle po regiji i steći će se pogrešan dojam da sam se udebljao. Istina jučer sam se trudio, potamanio sve živo i neživo, posebno slatko za koje sam se čuvao, a nitko nije to primijetio, pojeo sam čak i kupovni boem, nakon torte, kuglica i inog, dugo ih nije bilo u prodaji pa mi je i to leglo. Teme za razgovor su kao i obično pokrivale sva područja, ovaj put bez sporta i začudo politike, tako je jadna i beznadežno ofucana kod nas postala. Tako sam čuo da je holistički pristup liječenju postao i teve tema, bok Kolumbo, ovdje Vamerika...
Nekako smo došli i do numerologije, tu je naravno briljirao onaj što je rođen 9.6., blog otvorio 6.6. 2004 (2+4 je 6), amateri nisu znali ni datum ponovog osnivanja sotonističke crkve.
Kad smo već kod Sotone, ja sam jednog kasnije sit (ja sit bolje razmišljam), poslije fešte i spremanja, istjerao iz blog editora, boxevi su proradili, sad imate pouzdan, a ne hakiran mail u boxu sa strane, a dodao sam i link na foto blog neovisan o Googlu. Sve je bilo prosto kao grah ili krajnja desnica, Sotona se sakrio i već par tjedana mi blokirao promjene, isključio gumb, na sad obrisanom linku na facebook, usput sam obrisao link i na twitter i sad sve funkcionira kao podmazano. Linkove na arhivu nemam vremena provjeravati, par mi ih na prvu djeluju sumnjivo.
Primijećeno je da više ne darujem bukete, odgovorio sam bez googlanja, jer tu tražilicu još nisam odgadio, nije sezona irisa...

Jutros sam naletio na jedan članak koji me s jedne strane raznježio, s druge mi potvrdio kako smo mi u nekim aspektima ipak bili sretna djeca, razapeta u kombinaciji dva sustava. Naime Playboy piše o novim izdanjima šest vječnih muških mirisa i od tih šest, današnjoj mladosti po cijenama gotovo nedostupnih, ja sam za trulog socijalizma, iako nisam pripadao komunističkoj obitelji, još kao student koristio dva: vječni mirisi
Naravno, mislim da su svi, koji nisu bili baš pitralonska sirotinja, barem jednom kupili Pino Silvestre, koji je onda bio u trendu, kao prvo Carrera, pa Levis traperice. Levis je nama bio u kategoriji jeansa Paco Rabanne, moj prvi ozbiljniji miris, ovdje na popisu među odabranima. Karijeru sam završio s Diorovim Sauvage, koji mi je ostao najdraži miris ikada, a vidim ovdje je među šest klasika danas najskuplji, nije uvijek bilo tako, nekad su Lauren pa kasnije i Joop bili dosta skuplji, ali ja sam se brzo pronašao i nisu me privlačili.
Danas se kolonjske dobivaju kao darovi za razne prigode i ja koristim poslije brijanja ono što dobijem. Srećom u mom društvu nitko ne bira "slatkaste" mirise i svi su mi dragi. Sam sebi sam u Berlinu kupio par puta jeftine replike poznatih mirisa i duftale su sasvim zadovoljavajuće :D

Ma ne gledajte naslov, znam kako se naziva današnji dan i zašto je državni praznik, a sutra nije, mada je sutra kudikamo simbolično značajniji, dan ako ništa kao rođendan moje drugarice. Jučer smo prije Jinovog šišanja riješili riječko groblje, zanimljivo, jučer je bila znatno veća gužva nego danas, to smo svi konstatirali, danas smo odšetali do groblja ponovo, izgovor nam je bio vidjeti je li jučer ubrana ruža iz našeg vrta preživjela do danas u aranžmanu, nije, iako je bila u vodi.
Najprije smijeh kad smo tek izlazili iz vrta i ja zaključavao, dvije žene, mlađa veli:"Upravo mi mama kaže, pokazat ćeš mi gdje je to razrednik doselio."
Pozdravljamo se, mama nekad poznata riječka pjevačica, čuo sam da je dosta bolesna, kćerci sam bio razrednik, upadala i upada iz nevolje u nevolju, priča okolo da sam joj kao razrednik spasio život. Mamu više zanima kako sam ja, vidi da i s fejsom imam problema, ja odmah, ma i onako je dosadno tamo, otkako ona ne nastupa u luci na brodu i s bendom starih zvijezda nenadmašno pjeva "Smoke on the water". Kći koja mami uvijek kontrira ovaj put brani mamu:"Niste vidjeli, na panou na Korzu je mama u gro planu.", gledam upitno, mama objašnjava, slika s primanja nagrade grada Rijeke.
Hodajući do groblja uzvraćamo pozdrave uglavnom mlađim ljudima, koje sve nesigurnije prepoznajemo i komentiramo seljačine, koje eto ni za blagdan svih svetih nemaju elementarnog odgoja i uz groblje trube li trube. Netko komentira, kuda žure, neće im grobovi pobjeći.
Drugarica je ušla na groblje, Jin odmah penzionerski legao na travu, pa sam i ja potražio klupu. Izvadio sam naočale i počeo oslobađati mobitel od poruka, kad čujem: "Čekaj mama, moram pozdraviti profesora, znaš kojeg profesora?" Zbunjeno spremam naočale, ustajem i grlim se s kćerkom, te pružam ruku ženi koja govori:"Kako neću znati, pa nikad nisi pričala, niti o jednom drugom profesoru." Moja draga bivša učenica, završila njemački, pisao o njoj na blogu, udana za unuka Maka Dizdara, hvalio sam se već bibliofilnom knjigom luksuzno opremljenom velikog pjesnika, sačekale su njih dvije da drugarica dođe, oni su obiteljski zasjeli za stolom u obližnjem parku.
Bila je tu i deset godina mlađa sestra koja me se sjećala s medicinske škole, ova je bila iz gimnazijskog razreda kome sam predavao i iz kojeg je petero završilo germanistiku. Dugo smo se družili ugodno ćaskajući, dok su se djeca igrala na dječjem igralištu, a Jin odmarao nakon kratkog njuškanja s njihovom kujicom.
Kad počnu priznanja svjesna si da se bliži kraj, samo što s tim riječima danas nije konstatirala jedna od dragih žena. A priznanja uvijek stižu onima kojima više nije stalo....