Na samokritici inzistira, kao nečem nužnom i blagotvornom, javno mnijenje svih sustava. Javno posipanje pepelom je nužno za razmišljanje o eventualnom oprostu ili velikodušnom djelomičnom razumijevanju iste te javnosti.
Sinoć je svoje memoare predstavila Angela Merkel, domaćica joj je u prepunoj dvorani bila Anne Will, uvijek oštra tv voditeljica, nešto što je kod nas nekad bila kolumnistica Tanja Torbarina. Will je inzistirala u samokritici barem u tragovima, Merkel je postavila kontra pitanje, bi li ju samokritika učinila nešto boljom osobom. Svoje postupanje je kao i u knjizi tumačila u skladu s zahtjevima vremena, uostalom ona je 2018. kao kancelarka u emisiji iste te Anne Will preuzela političku odgovornost oko migrantske krize, s tim da ona nije ni u jednom trenutku naložila labavljenje sigurnosnih mjera provjera na granici, drugi su operativno provodili političke odluke i bilo je tu nesnalaženja.
Erich Fried ima jednu efektnu pjesmu u kojoj izvrgava ruglu tadašnje učestale samokritike komunističkih rukovodilaca: "Drugovi, ja sam nitko, zadnji kotač naše revolucije.", a zbor mu kao i obično povlađuje i prihvata da je on nitko, zadnji kotač revolucije i on je zbog toga uvrijeđen.
I ja sam griješio puno, u nekim područjima sam išao do krajnjih granica. Često sam se preispitivao i shodno tome nastavljao kroz život. Javna samokritika u određenim krugovima je potrebna, možda čak i poželjna, mislim na te razne ovisničke terapije, kad čovjek dođe pred zid i ne zna sam naći rješenja. Kod mene nikad nije bila opcija i bila bi kontraproduktivna.
Kao što je Hegel primijetio, čovjeka vodi želja za priznanjem, jadna je to utjeha kad nepriznatu osobu ispunjava samopouzdanjem priznanje grešaka nekog drugog, ljudski, odveć ljudski...
Post je objavljen 27.11.2024. u 11:43 sati.