Nachtfresser

Na samokritici inzistira, kao nečem nužnom i blagotvornom, javno mnijenje svih sustava. Javno posipanje pepelom je nužno za razmišljanje o eventualnom oprostu ili velikodušnom djelomičnom razumijevanju iste te javnosti.
Sinoć je svoje memoare predstavila Angela Merkel, domaćica joj je u prepunoj dvorani bila Anne Will, uvijek oštra tv voditeljica, nešto što je kod nas nekad bila kolumnistica Tanja Torbarina. Will je inzistirala u samokritici barem u tragovima, Merkel je postavila kontra pitanje, bi li ju samokritika učinila nešto boljom osobom. Svoje postupanje je kao i u knjizi tumačila u skladu s zahtjevima vremena, uostalom ona je 2018. kao kancelarka u emisiji iste te Anne Will preuzela političku odgovornost oko migrantske krize, s tim da ona nije ni u jednom trenutku naložila labavljenje sigurnosnih mjera provjera na granici, drugi su operativno provodili političke odluke i bilo je tu nesnalaženja.
Erich Fried ima jednu efektnu pjesmu u kojoj izvrgava ruglu tadašnje učestale samokritike komunističkih rukovodilaca: "Drugovi, ja sam nitko, zadnji kotač naše revolucije.", a zbor mu kao i obično povlađuje i prihvata da je on nitko, zadnji kotač revolucije i on je zbog toga uvrijeđen.
I ja sam griješio puno, u nekim područjima sam išao do krajnjih granica. Često sam se preispitivao i shodno tome nastavljao kroz život. Javna samokritika u određenim krugovima je potrebna, možda čak i poželjna, mislim na te razne ovisničke terapije, kad čovjek dođe pred zid i ne zna sam naći rješenja. Kod mene nikad nije bila opcija i bila bi kontraproduktivna.
Kao što je Hegel primijetio, čovjeka vodi želja za priznanjem, jadna je to utjeha kad nepriznatu osobu ispunjava samopouzdanjem priznanje grešaka nekog drugog, ljudski, odveć ljudski...