Nema većeg teatra apsurda od onog što ga režira život sam.
Žurimo na put, ja sam naglavačke odjurio kući nakon posla, put je besmislen i dalek al se ništa ne može bez papira koji su onamo. Prvu turu prtljage ubacujem u auto, idem po drugu, čujem od drugarice, auta nema, odveo ga pauk parkiranog ispred okućnice, pauka zvao bivši vlasnik kuće, ljudi su stoka, poznata stvar, ništa se kod nas ne isplati nikome dokazivati, još poznatija. Košta 66,5 eura, birokracija je odvratna, nisu se valjda usudili zbog vladinih mjera zaokružiti na 66,6 kako im priliči.
Nismo uspjeli ništa rješiti, nismo dobili papire, dvije banke nisu dostavile svoje podatke pa ne možemo dobiti papire ni za veliku količinu drugih stvari koje su rješene.
Vraćamo se rutinski, stari iskusni putnici, čekamo punjenje rezervoara na pumpi našeg izbora, prvo odmorište nakon Zagreba. Šok, odmorište zatvoreno ali benzina imamo dovoljno. Mrak nas lovi u Gorskom kotaru, ali i temeljne potrebe, skrećemo na odmorište na kojem nismo bili.

Neugledno mjesto, zameteno u snijegu, Jin i ja svejedno šetamo, Jin koristi priliku pa jede malo snijega, iz mraka kao iz stripova izbija s lampom neki čuvar, tko zna što on tamo čuva, nas dvojica uzmičemo, jedino je izvjesno da je država puna luđaka. Produžili bi dalje autom, ali ne znamo kamo, jedan tip sjedi u usamljenom autu upaljenih svjetala, drugarica, jer jedino je ona komunikativna, nas dvojica komuniciramo samo s psima, ona odlazi do tog auta i on joj objašnjava, par metara dalje ćete promijeniti smjer i voziti nazad, samo nazad i doći ćete na vaš put. I bi začudo tako.
U Rijeci smo se još jednom uvjerili kako se kuće brzo rashlade, očekivala nas je duga mrzla noć, koju smo eto, kad već ovo pišemo, valjda prebrodili.

Danas nas je opet sunce iznenadilo. Na kauču u kuhinji zadnje vrijeme držimo Jinov ručnik, jer obično odmah tamo skoči, kad se vratimo iz jutarnje ophodnje, ako se uspije izmigoljiti između nas, mokar i blatnjav. Danas je što bi se reklo bilo stabilno vrijeme i odmah čim smo stigli nakon šetnje išao sam nešto raditi u teamsima na kompjutor.
On obično brzo dođe i drijema u fotelji naspram lopte na kojoj ja sjedim, danas ga pak nema pa nema. Malo sam duže radio nego obično, jer sutra odmah nakon nastave idemo nekamo gdje nećemo imati interneta, zatim sam ga išao potražiti i imao sam što vidjeti, šef se sunča, doduše sunce je već počelo odlaziti.

Zatim se premjestio na balkon nadzirati teren oko kuće.



Uz lagani lavež opomene rijetkim prolaznicima...

Bio na međužupanijskom seminaru u tkz. Dječjoj kući. Zbilja zanimljiva zgrada na 4 kata, ne znam postoji li nešto tako u drugim gradovima kod nas. U prizemlju sam memorirao igraonice i kafić. Mi smo bili na četvrtom katu, to je jedina zamjerka, kad netko novi uđe jako teško se snaći, možeš recimo kroz tunel na jednom od katova završiti u drugoj zgradi istog kompleksa muzeju suvremene umjetnosti. Imaju koga zanima i svoju web stranicu djecjakuca.hr.
Ja sam slijedio neke srednjoškolce koji su očito znali kamo idu pa završio na katu naziva kontejner, nije bila greška, ovi su nastupali u programu. Nisam ostao do kraja, sve manje ljudi poznajem, na seminare dolaze oni koji skupljaju bodove za napredovanje i veću plaću, ja sam bio najviše jer me zanimalo kako ta novouređena zgrada izgleda. Što sam naučio, po predavačici mi bilingvalci u prosjeku kasnije postajemo dementni ali nismo inteligentniji od ostatka populacije, sve više sumnjam u rezultate novijih istraživanja, razumijem istraživače, treba na tržištu zaraditi kruh. Raspravu poslije sam izbjegao, otišao sam nedugo nakon što su otišli novinari i televizijske kamere.

Lijep je svjež zrak, stalno nam se nešto neočekivano događa i tjera nas da ga konzumiramo, ponekad i u centru grada, koji je sad nikad bliže, a opet nikad rjeđe ga nismo posjećivali.
Blog s današnjim sastavom aktivnih blogera nije mjesto za ozbiljne priče, ipak Toco često nametne ozbiljne teme, ja ponekad reagiram, sad me nedavno Vlad, isto tako ozbiljan i jako dobro informiran bloger tamo "poklopio" verzijom događaja koju su nametnuli dominantni mediji pa sam čak odmah krenuo pisati post, međutim brzo sam odustao, uvijek treba voditi računa gdje, skim i u koje vrijeme živiš.
Možete li zamisliti ovakvu priču, bio je jedan jako bogat umjetnik, nikakvo čudo jer je prvih deset knjiga prodao u prosječno 100000 primjeraka po knjizi, objavljivao je i u najprestižnijim modnim časopisima, vozio je možda najvrednijeg oldtajmera na svijetu, Cohenovi stihovi su stajali ispod njegovih fotki, ljetovao je i snimao po egzotičnim otocima. Od početka je bio optuživan za sve i svašta, u to vrijeme je tadašnja žena bila čvrsto uz njega, kao i roditelji većine njegovih modela te modeli sami. 2016. je imao 83 godine, nakon više od pola stoljeća ga je jedna sad već ostarjela žena optužila za ondašnje zlostavljanje, jedna isto ostarjela Njemica je stala u njegovu obranu, da zadnje što se za njega moglo reći da je bio agresivan i nasilan, a on je najavio da će se sudski braniti. No vidi vraga, u međuvremenu su se počeli preko odvjetnika javljati i drugi modeli s istim optužbama i on se jednostavno ubio. Reporter njemačkog lista je svjedočio da se prva koja ga je optužila skljokala na pod i malo poslije dala izjavu da ga mrzi više nego ikada i da mu nikad neće oprostiti. Naravno, sad je svima jako otežan put do njegovog bogatstva, zadnje vrijeme je ovaj živio sam, odnosno družio se s prijateljem iz mladih dana. O njegovim slikama odnosno fotografijama će kao što je Vlad napisao prosuditi vrijeme, evo vrag mi nije dao mira da ne iznesem fakte tog slučaja, čisto da Vlad zna i da postoji druga strana priče.
Mene više zanima kako se mogu oštetiti stakla naočala, mlada optičarka, naše nije bilo, kaže da su vjerojatno došle u dodir s nekim kemikalijama, nemamo pojma što bi to moglo biti, uglavnom, morat će se očito raditi nove, a ni ove nisu bile jeftine.

Lijepo je zahladilo nakon bljutavog jugovitog tjedna za zaboraviti, osim onog jednog dana kad sam sreo dimnjačara pa je sve išlo ko podmazano. Kod nas bio i majstor, popravio TA peć, pa se nismo usudili paliti išta drugo na struju dok se ne napuni, stara je to kuća puna raznih zamki. Logično, dok smo čekali bilo je hladno.
Olujna bura će valjda osvježiti neke ustajale mozgove.
Uvijek me iznova ovakvo vrijeme podsjeti na jedan reful, koji je zaprijetio da me izbriše iz registra stanovnika ove planete, davne godine u primorskom Jablancu. Reful je iznenadni snažni udar vjetra tipičan za Senj i okolicu. Kad hodaš, a dohvati te reful, nema šanse da se zaustaviš, ubrza te i zatrči, u mom slučaju prema moru, s ambicijom da te natjera na stradanje u morskim raljama. Ja sam se u posljednjem momentu uspio baciti u šikarje i sav izderan završio na prvoj pomoći.
Tad sam bio mlad i prepun luđačkih ideja, živio intenzivno preko svake mjere i konačno me taj iznenadni nužni boravak u krevetu natjerao da razmislim, ne pregorim i završim kao mlad i zgodan leš, mada iskreno, uvijek sam imao druge jače adute od antičkog ideala ljepote, pa mi usporedba nije baš najuspjelija, ipak. poslužit će svrsi.

Prolazi tjedan dana provedenih u ustanovi, pokušavam improvizirati i rutinski ga odraditi, koliko god iskustva imao to ne može u potpunosti uspjeti. Najvažnije da su moji bolje, to uveliko olakšava situaciju. Jučer je bilo natjecanje iz jezika, zbilja mi je psihološki zanimljivo kako se oblikuje svijest sastavljača testova i iz kojih redova ih nepogrešivo regrutiraju. Recimo naprimjer cijena interail karte je povoljna, kreće se od 385 eura mjesečno. 2021. je bio rabat i do 50 posto, natjecanje nije iz matematike i ovo dobijete kad prevedete tekst, ima tu još u tekstu navlakuše do finalnog pitanja jel 2021. cijena karte bila samo 385 eura, viša od 385 eura ili niža od te cifre. Čudim se da su moji pogriješili, najbolji sramežljivo pita, a što je to rabat, a da, zaboravio sam da bi šesnaestogodišnjaci to trebali imati u malom prstu, pogotovo jezični udreni. Na sjednicama saznajem, više inače kad ocjenjujemo nemamo pojma o ocjenama u drugim predmetima, da troje najboljih na mom natjecanju spadaju u najgore učenike svojih razreda, zašto me to baš i ne iznenađuje. I sutra uz sve imamo nekakve sjednice, ja sam onu svog razreda bez šalabaktera danas odradio, zateklo me pitanje o broju izostanaka učenika u razredu, eto to sam zaboravio pripremiti, intonacija je bila da ih je puno, poslije sjednice sam išao provjeriti na kompu, 19 razreda ima više izostanaka od mog, al eto, opet sam u nekom detalju zatečen nespreman. Ovaj tjedan raste pritisak kolega koji imaju pravomoćne dobivene sudske presude već više od godinu i pol dana da se dogovorimo i da se ide na ovrhu škole, ministarstvo se ne može ovršiti,i ja sam među njima, samo što ja znam da se i s ovrhom zakonski čeka barem 4 mjeseca, bit će neizdrživo raditi pod ovim pritiskom onima neiskusnijima koji ne znaju tehnike ignoriranja i opuštanja. Promjena valuta me nije previše dotakla, mi smo bili spremni otkako nam je ove godine gazda u Berlinu oprostio kiriju za mjesec i pol dana pa smo čuvali te eure. Jedino je smješno to pojačano provjeravanje na blagajnama, jedan znalac koji je stajao u redu iza drugarice rekao je blagajnici za njene eure, to su vam njemački, ona je slegnula ramenima i rekla, znam, moram. I tako, svi sve znamo i moramo. Bolje bih se naravno osjećao da znam da Kata ne tuče Štefana, nije on toliko loš dečko, al eto te najvažnije životne informacije za budućnost Hrvatske i bisere visprenih saborskih zastupnica, gdje i njih samo nađu, samo sam ovlaš načuo.
Sve mi je jasnija planirana strategija cjelodnevnog boravka djece po školama...

Pokušavam se prisjetiti, one dosadne ću naravno zaboraviti. Najprije sam još kao gimnazijalac s pokojnim prijateljem bio DJ (di džej) u velikoj dvorani provincijskog gradića koja je uvijek bila dupke puna. Puštali smo rock muziku u vrijeme disko groznice, uvijek smo između nas imali gajbu piva i dodatne stolice uglavnom za poznanice i pokojeg frenda i to nije moglo trajati. Nakon drugog većeg incidenta, a ionako bi svu lovu što bi dobili potrošili, ja sam odustao. Prvi put smo za jednu Božanu pustili "Lady in black" od Uriah Heep i prekinuli niz luđačko brzih stvari na koje se raja raskakala, počela je galama negodovanja i zviždanje, mi smo upalili svjetla i počeli se svađati s narodom. Drugi put je skoro došlo do fizičkog obračuna, neki bajkeri su poludili kad smo set njihove glazbe prekinuli na želju našeg pripitog prijatelja s "On je moj bol" od Meri Cetinić.
Sljedeći je bio studentski posao pratioca turističkih buseva. Tu su me cimali u svako doba dana i noći, lovu bi isto dobivali odmah nakon odrađene ture te naravno posljedično i odmah trošili. Jednu grupu od oko preko 100 Nijemaca sam pratio na brodiću od Rijeke, preko tada čuvenog diska "Milde sorte" na Preluku do Opatije. Tu je bio kraj te moje karijere jer sam nekolicinu turista izgubio u disku i nisu došli brodom do Opatije.
To nisam napomenuo dobivajući posao kao turistički vodič, to je već bilo manje zahtjevno, naučio sam na njemačkom napamet priče uz mikrofon o destinacijama kroz koje bi prolazili, uvijek bi dobivao manču i svi vodiči bi se lijepo družili. I to je ipak bilo prenaporno, odnosno premalo slobodnog vremena. Najgore je poslije bilo biti animator za djecu, iako si po hotelima sve imao besplatno, to je i najkraće trajalo. U onoj vojsci sam po kazni radio u vešeraju, bilo je super, radilo bi se dok se ne bi odradio posao, većina uključujući mene bez obaveznih zaštitnih rukavica i tako smo dobro shebali ruke.
Nakon vojske dobio sam posao u područnoj školi u Jablancu gdje sam bio smješten van sezone u hotelu koji nije radio. Predavao sam četiri predmeta i bilo je zabavno ali dosadno u slobodno vrijeme. Slijede do danas poslovi po školama, najzanimljivije iskustvo je bilo u dječjoj bolnici Kantrida, tamo bih išao od pacijenta do pacijenta, najgore jedna godina na fakultetu gdje je i prodekan mislio da studenti nemaju nikakvih obveza pohađati nastavu nevažnih predmeta i da moraju imati barem minimalnu pozitivnu ocjenu. U školi radim i dan danas, prije je bilo mnogo zanimljivije, ne zato što sam bio mlađi, nego što je bilo neizmjerno manje administrativne daveži i sastančenja. Radio sam i od kuće, bio plaćen dolarskim čekovima, pisao reklame na njemačkom i slično, nije bilo teško, al je bilo slabo plaćeno i predugo su nas držali u nižem, lošije plaćenom rangu. Daleko najbolji i najzahvalniji posao je bilo prevođenje, prepjevom "Janka Raščupanka" koji se nalazi i u svjetskom muzeju u Frankfurtu sam dobro zaradio i zabavljao se radeći. Još bolje sam prošao prevodeći za veliki europski lanac trgovina namještaja, tu čak nisam stigao sam sve prevesti pa je zaradila i moja mlađa kolegica. Nije mi se ostvarila želja o prijevodu par dragih književnih djela na hrvatski. Sad sam se sjetio još par stvari što sam radio, al post je već ionako predug, ajmo malo fotki nezdrave hrane ;).

U Berlinu me između ostalog, davnih godina kad sam ga otkrivao, iznenadila kultura doručkovanja po restoranima, posebno po kultnim mjestima, nipošto preskupim, Kreuzberga, Prenzlauer Berga i napose Friedrichshaina. Za studentskih dana u Sarajevu potpuno sam se odviknuo od te zdrave navike iako je tamo hrana, prije par godina sam se nakon 30 godina izbivanja uvjerio,najukusnija, posebno bureci, odnosno pite.
Što se Berlina tiče jedne godine na jednom mjestu mi se jako svidjelo jedno mjesto s tkz. "seljačkim doručkom", druge godine to mjesto nisam mogao naći, isto mi se dogodilo i s dućanom s originalnim, unikatnim i jeftinim cipelama, samo mijena tamo stalna jest.

Jedno selo u njemačkoj pokrajini s izuzetno jakom industrijom NRW, neću pisati puni naziv pokrajine ni naše smiješno pohrvaćivanje naziva, postalo je najprije u Njemačkoj, a onda i u Europi poznato, a uskoro će i formalno prestati postojati, sravnjuju se upravo dok ovo pišem sa zemljom zadnje kuće, zemljište je kupio veliki koncern. Traje masovni pretežno nenasilni otpor klimatskih aktivista iz Njemačke i Europe velikoj i relativno uspješnoj nasilnoj policijskoj akciji, kratko je govorila i Greta Thunberg na licu mjesta, na toj lokaciji su masovna nalazišta ugljena. Njemačka je doduše donijela odluku o prestanku rada termoelektrana na ugljen no ta odluka je zbog rata u Ukrajini prolongirana. Mjesto se zove Lützerath i za razliku od drugih sličnih mjesta u prošlosti neće biti premješteno, stanovnici će dobiti zamjenske kuće i zemljište u drugom gradiću.
Zanimljivo je stajalište nekih nekadašnjih pobunjenika, koji su "pili kave s Ulrike Meinhof", poznatom pobunjenicom iz prošlog stoljeća, par ih ne podržava mlade radikalne pobunjenike i misle da pobuna mladih klimatskih aktivista ima još manje smisla nego što je svojevremeno njihova klasna pobuna imala. Tako je jedan objasnio, živimo u tkz. demokraciji, u naše vrijeme je 16 posto stanovništva imalo više od 60 godina, sad je oko 30 posto stanovništva starije, mladi za razliku od njih izlaze na glasovanja u mnogo manjem postotku, većini starijih je najvažnije da imaju sigurnu opskrbu električnom energijom, dovoljan im je problem da sve manje njemačkih medicinskih sestara radi u svom zanimanju, uglavnom ih njeguju sestre iz Bosne i Hrvatske koje pristaju na nehumane uvjete rada, a u bolnicama je aparatura skoro sva na struju...Stranka Zelenih je dio vladajuće koalicije, njima je najvažije da se nuklearke ne pale, a dio političara je vikendom u Lützerathu na prosvjedima, tjednom jedno, vikendom drugo komentirala je moja berlinska poznanica.
U suštini ni mene više pobuna ne zanima kao nekad, stanje ukućana se nije još stabiliziralo, na poslu me čeka nemogući udarni tjedan sa sjednicama i natjecanjem uz uobičajene zadatke, ajd jede se dobro, danas smo doduše bili na ćevapima, al prije par dana je bilo nešto bolje, nisam baš od safta, al u ovoj kombinaciji... ;)

p.s.
Evo kažu na twitteru, ima i teško povređenih...

Petak trinaesti je još noćas počeo u skladu sa svojom jezivom reputacijom. Drugarica koja duže vremena nije baš dobro, je još bila budna, kad je Jin počeo s povraćanjima, sinoć je šetnja bila normalna, nebo je ukazivalo na dolazak lijepog sutrašnjeg, sad već današnjeg dana i ništa nije nagovještavalo taj obrat. Jutros smo imali neispavani šetnju ranije nego obično, u vrijeme kad su mrzovoljni mučenici odlazili u smiraj dana na posao, nametalo se ono, sutra će mi se svijet raspasti, al ja moram raditi.



Šetnja je opet bila duga i ugodna kao da nije bolestan, svađao se s većim psom s kojim se obično svađa, ovaj put je ovaj drugi iako odvezan i u prednosti pobjegao, mazio se s kujicama i obavio sve potrebe.
Ja sam opet sreo bivšu učenicu koja je nešto nosila svojoj mami, vidjela da se nešto igram s fotićem u ruci i komentirala da je nekad pratila moj blog dok sam snimao prolaznice, poslije je prestala jer joj je pisani blog inače dosadan medij. Rekao sam joj da još redovno snimam, slike spremam ili kod sebe ili na jednoj njemačkoj adresi koju nije teško pogoditi, al ovdje objavljujem samo mrtve prirode, u skladu s tim i sebe te hranu jer mi je dosadilo da se ovdje cool primitivci, svi redom vrsni pravnici, osvrću na njih. Rekao sam da sam i šetajući s njom snimao i da ću izuzetno objaviti, pitala me jesam li onu crnu curu snimio, nisam uspio enface. Zbog učenice ću objaviti, a onda, možda obrisati, možda i ne, da se ne iznenade oni koji kasnije čitaju.



...i odlazeća "crna"



Jin je nakon šetnje tražio da mu se otvori balkon, malo se sunčao pa opet povraćao. Sad spava snom pravednika, upravo se protegnuo u snu, nadam se da je izbacio sav otrov iz sebe, mene tek čeka izbacivanje otrova danas.

Thomas Mann je rođen 1875. u njemačkom gradu marcipana, preminuo 1955. u Zürichu. U tih 80 godina svašta se događalo, ja ću se osvrnuti na godinu 1933. i nakon nje kad je kao i mnogi pristojni intelektualci morao napustiti Njemačku pred naletom nacističkih hordi. On je jako mlad postao svjetski poznat i nakon velikog uspjeha s Buddenbrookovima dobio Nobelovu nagradu za književnost. Suprotstavljanjem nacizmu postao je moralna vertikala takozvanog slobodnog svijeta, djelujući najprije iz Švicarske pa iz SAD-a, Hitleru su se suprotstavljali uglavnom tkz. lijevi intelektualci, a Thomas Mann, za razliku od svog starijeg brata Heinricha i sina Klausa to svakako nije bio. U prvom intervjuu široko prenošenom u ratom zaraćenom svijetu on je između ostalog prkosno izjavio: "Njemačka je tamo gdje sam ja" i vjerovalo mu se, a on je prihvatio ulogu reprezentanta kulture one antihitlerovske Njemačke te ubrzo dobio par počasnih doktorata i državljanstvo SAD, kao i njegova obitelj, dva sina su dragovoljno služila američku vojsku, a kći mu je radila za antifašističku koaliciju u Europi. 1945. nakon Hitlerovog konačnog pada usljedilo je mnoštvo poziva da se vrati u Njemačku i predvodi obnovu i denacifikaciju, on je sve otklonio. Iz pisama je vidljivo da mu se javljalo mnoštvo onih koji su za rata ostali u Njemačkoj i apelirali da im uticajem pomogne pri izvlačenju rodbine iz savezničkih radnih logora i zatvora "Pa poznaješ mi brata, znaš da ne bi ni mrava zgazio, a optužuju ga kao suradnika zločinaca." Thomas Mann je pomagao onima koje je zbilja osobno dobro poznavao, al mu nije padalo napamet vraćati se u duhovno i fizički razorenu Njemačku. U jednom pismu navodi da ima 70 godina i da je bio siguran da neće duže živjeti, i mama mu je umrla sa 70 svojevremeno, i ne želi se vratiti i živjeti s onima koji su mogli živjeti kao da se tamo ništa ne događa. Rekao je da je sad građanin SAD-a i želi starost mirno provesti tamo gdje je uostalom i izgradio novi dom. Ipak redovito je putovao po Europi i dogodilo se da se sudbina opet poigrala s njim. U SAD-u su prevladale mahnite desničarske snage i počeo je čuveni lov na vještice, drugim riječima slobodoumne ljude, Mann je početkom pedesetih gostovao i u socijalističkoj DDR te se nakon toga kao simpatizer komunista, ništa dalje od istine, nije mogao vratiti u SAD. Tu se negdje sudaraju priče dvojice najpoznatijih književnika tog doba, njega i Bertolta Brechta, obojica su rat proveli u SAD-u, obojici su državljanstvo kad su opet bili u nemilosti ponudile Švicarska i socijalistička Njemačka, Mann je otišao u Švicarsku, gdje se često družio s Hesseom, a Brecht u DDR gdje je vodio najznačajnije kazalište u Berlinu, prvo u svijetu u kojem je jedno vrijeme za vrijeme predstava bilo dopušteno i točenje alkohola i pušenje, no to je već druga priča.
p.s.
Čemu ova pisanija? Pa pri kraju sam čitanja Mannovih pisama, diplomirao na njegovim dnevnicima, na twitteru pratim citate iz pisama i dnevnika (https://twitter.com/DailyMann), te negdje moram dio toga izbaciti iz sebe, a blog ionako vodimo uglavnom zarad sebe samih.

Već se prilično iskristaliziralo da su mi osobno najbliži književnici od onih kojima sam se ozbiljno bavio Heinrich Böll i Albert Camus, prihvatio sam ih na prvu. Tek tada sam se počeo zanimati za njihove životopise i sličnosti, obojica su bili okarakterizirani kao angažirani, ja bih dodao suptilno angažirani književnici. Čak u svojoj radikalno lijevoj fazi, kad sam jedno kratko vrijeme simpatizirao talijansku i njemačku gradsku gerilu, te uživao blagodati stipendije staljinističke DDR, Böll mi je bio bliži od Grassa, a Camus od Sartrea iako su potonja dvojica bili na neki način gurui krajnje ljevice i u svakom slučaju bliži marksističkom svjetonazoru. Obojica su, kasnije sam to otkrio, bili strastveni pušači, a nisu bili neskloni ni dobroj kapljici.
Njima sam se s guštom bavio, kao i Thomasom Mannom, odnosno dnevnicima i pismima tog velikog pisca koji su mi pomogli da shvatim suludost nacističkog režima, na dnevnicima sam i diplomirao kod Mire Đorđević, sigurno jedne od najznačajnijih živih germanistica u Europi. Njegov stil nepretencioznog bilježenja sitnica svakodnevnog življenja pokušao sam naravno znatno neuspješnije prenijeti u ranoj fazi svog bloganja.
Sad nešto o temi kojom se uspješnije bavi Dave Gindo, iskrenosti najprije prema sebi samom pri bloganju.
Naravno da sam za razliku od dvojice prvospomenutih koje sam čitao polako i temeljito gutao npr. Bukowskog. Čitao sam u slobodno vrijeme nakon studija jako puno toga za relaksaciju nakon radnog vremena, i tu su u romanima među temama morale biti seks, ljubav, poročnost i autsajderstvo glavnih junaka, krimići me nisu nikad zanimali, kao ni jeftine istine, mudrost sam prihvaćao samo upakiranu kod Hessea ili Nietzscheovog Zarathustre, i tu sam rano bio emancipiran, itekako sam čitao i Ericu Jong te Anais Nin npr., te romansirane životne priče poput one Christiane F. i djece s kolodvora Zoo na kojem sam u mlađim danima sa smiješnim zanimanjem boravio, kao da će mi se otvoriti neka od priča, no sve je tamo zaudaralo drukčije, mračno i mutno poput mojih fotki..

Dva tjedna bez interneta, zanimljivo iskustvo, već zaboravljeno. Praznici uz druge zanimacije, nakihali se prašine. Navečer gledali zbilja prilično besmislene serije i filmove. U šetnji s psom rijetko fotografirao u naprasno prekinutom dijalogu s prošle godine preminulim fotografom koji je imao neku vezu s Viroviticom, nikad ga nisam indiskretno pitao kakvu, ali je znao puno detalja o npr. sladoledu u jednoj mještanima dragoj kavani, kažu da je znak zabrane ulaska za pse ipak veći od miša viđenog tamo, te prepoznavao likove na nasumičnim uličnim fotkama.. Smrti bliskih su nas tamo pratile zadnje dvije godine i to je bio leitmotiv šetalačkih meditacija.
Nakon prolaza kroz magleni špalir te iskracavanja dijela prtljage pri dolasku u Rijeku u prohladne životne prostore, uključujem komp, bilo je potrage za nama iz internetskog miljea. Najviše me obradovala govorna chat čestitka drage nam blogerice, snimljena nedugo nakon ulaska u novu godinu. Na drugoj strani svijeta, u kraju u kojem se u ovo kalendarsko vrijeme osjeća odomaćena poput mene u Berlinu, vidim da je staru godinu odbolovala isto vrhunska bivša blogerica, te podsjetila me da sam i ja te dane usput odbolovao sad već zaboravljenu gripu. Bilo je tu još uobičajenih blogerskih čestitki koje ovim putem za zakašnjenjem uzvraćam.
Sutra ustajem u ranu zoru, nevjerojatni su mi oni kojima bi život bio besmislen bez stalnog rada za servisiranje egzistencije...