Nachtfresser

Sve što znam o Vijetnamu naučio sam iz svjedočenja i majstorskih fotografija ljudi i građevina Jasmina Krpana, uz dragocjene dopune blogerice koju ovdje i prečesto spominjem. Udžbenička svjedočenja o herojskom oslobodilačkom ratu su mi bila zanimljiva samo kroz njegov fotoobjektiv,koji je majstorski razotkrivao tu državnu ikonografiju, usput i polusvijet sajgonskih ulica. Portreti slučajnih prolaznika su meni uvijek barem isto tako zanimljivi kao i hramovi za razglednice.
Prva vijest koju sam jučer pročitao govori odlasku velikog kroničara vremena, jednog od rijetkih čije sam knjige fotografija kupio, kao i uostalom i jednu vrhunsku uokvirenu sliku. Zbogom...

Utorak bi mi trebao biti najopušteniji dan u godini, zahvaljujući već bivšem satničaru imam samo jedan sat, mijenjat će se to uskoro. Bio je informatičar, mlad i logično je nakon kratkog eksperimenta odabrao posao u drugom sektoru.

Ispalo je užasno. Malo sam si dopustio zaostatka s pravdanjem sati i zapisnicima, te upisivanjem sati dok sam bio na pretragama, rezultat je bio suludo izgubljeno prijepodne. Ah da, furamo se na pozitivu, nalazi su opet dobri.

Htio sam napraviti pauzu i opustiti se postom na blogu, imao sam previše ideja i okanio sam se ćorava posla. Što je najgore posvadio sam se s Jinom, obojica smo stari i namćorasti i više se ne mirimo nakon jedne minute.

Smirio sam se foto šetnjom, objavio nakon dugog vremena fotke na nachtfresser.blogspot.com, ipak ću tamo i ići i s karnevalom, ne filozofiraju s komentarima kao wordpress, napisao sam post samo da imam izgovor posjetiti druge blogere prije spavanja, tek malo prije toga sam konačno prebaciti wordpress dokument u teamse, inače je to posao bio od niti minute, al eto, sad imaju usavršene, nove...

Na prvi pogled je naslov sam po sebi kontradiktoran, jer blogovi su po definiciji i osobni i javni, ujedno neka vrsta paralelne stvarnosti koju živimo. Neki blogeri su kao i u stvarnom životu, dvostruke ili višestruke osobnosti, pa tako poput rijetkih preostalih ovdje, vode više blogova, za razliku od nas, kojima je i jedan previše i stalno ga pod drugim izgovorom produžujemo. Osobno ne držim previše do svog sadašnjeg pisanja, zaokružio sam blog koji mi je nekad nešto značio, sad me drži samo komunikacija s par ljudi tu, tome ću se još vratiti.

Pogrešno je miješati realni život neke osobe s pisanjem na blogu, ma koliko te vješto autori na to navedu. Pod realnim životom računam onaj dio, kad je većina nas prisiljena raditi i brinuti se, ne bi li osigurali novac za svakodnevne potrebe svog života i života onih najbližih, te vikende i godišnje odmore, gdje gro nas stvarno uživa u životu. Dobro, neki se baš i ovdje hvale kako izuzetno uživaju u poslu, najčešće se takve i istakne na naslovnici, no ni u književnosti me nisu naročito privlačili ni znanstvena fantastika ni krimići.

Kad sam napisao osobni blogovi, mislim na blogove koje neki, uglavnom vrhunski blogeri i ovdje, vode na drugim platformama. Tu isto razlikujem dvije grupe, jednu onih koji “dopunski” pišu na najkvalitetnijim i brojčano najvećim skupljalištima blogera, te ih neizbježno i “na slijepo” van kruga pretplatnika nađu i lutalice, tako da ja na jednoj, gdje godinama ne pišem, ali ove godine mislim objaviti fotografije riječkih maškara, neka se negdje nađu, tu imam četvero njih za koje ne znam ni tko su ni što su, uz dvoje s našeg bloga, jedan već na boljem mjestu, ali pretplatu nije odjavio. Druga grupa blogera je još zanimljivija, stavljaju te blogove, za koje uglavnom ne žele da postanu javni, iako javni sami po sebi jesu, na manje poznate blog platforme drugih država, npr. znam da su postojali nekad popularni blogg.de kao i uglavnom nepoznati blog.de .

Zanimljivo da ovi na prvim platformama uglavnom ne znaju, ili ne žele reći, bi li ih radovao veći krug čitatelja. Tako je kolega u prepisci tvrdio da je najveći nedostatak wordpressa, manjak redovnih blog čitatelja i komentatora. S druge strane, kad sam mu ja spomenuo, da bih mogao skrenuti pozornost na njegov blog onima s kojima komuniciram, a s divljenjem mu komentiraju ovdje, uzvratio je, da je uglavnom sve, koji ga zanimaju, pozvao. Njega više već dugo nema, nedavno sam ponovo otvorio taj blog odabranih fotografija, moja pretpostavka je bila točna, samo nas trojica smo mu ostavljali pokoji komentar, jednu blogericu znam, koja je blog samo pratila.

Ovi drugi su sadržajno zanimljiviji, potpuno osobni, intimni, na njima nikad, niti jedan komentar. Valjda je draž i u toj kvaki, da te ipak nekad nenadan netko može pronaći. Jedan takav davni, ja u prosjeku jednom godišnje provjeravam, da li je još na svom mjestu. On mi uz jedan aktualni svjedoči koliko smo se udaljili od Diogenovih trgova, a ne tako davno Sloterdijkova “Kritika ciničkog uma” je bila uspješnica koja je obećavala revitalizaciju otvorenog kiničkog pristupa svijetu. Sad se ipak međusobno krijemo poput drevnih kršćana u katakombama starog Rima.

"Naš brod doduše postaje sve teži što se više približava luci, i jedva da je još i brod, on sve više postaje samo teret, i jedva da još i plovi, pre bi se moglo reći da miruje nepomičan na spokojnom ogledalu večeri. I dok tako, uprkos prevelikom teretu uplovljava bez težine u luku, niko ne može reći da li tone ili se rasplinjuje u oblacima; njegov teret nam je nepoznat, nepoznata nam je luka, zagonetne su vode kojim smo plovili, nedokučiv nebeski svod koji sve presvođuje, neshvatljivo naše vlastito znanje koje nam rastući izmiče."

Hermann Broch : "Začaranje", prijevod Đorđo Vasić 2022.

Kad ponovo čitam Brocha, prvi put u odličnom prijevodu, nažalost ne hrvatskom, ponovo mi je sve jasno, to djelovanje i širenje virusa nacizma i opet se opirem spoznaji, da je uvijek moguće to masovno zaluđenje.
S druge strane sjetim se fizičara i filozofa Feyerabenda, njegovog objašnjenja da su i Newtnova i Einsteinova teorija, iako naoko u nekim dijelovima suprotstavljene, argumentirane bez greške i neoborive. On je između ostalog ustvrdio da se teorije u novijoj znanosti temelje na promatranjima putem aparature poput teleskopa, jako nepouzdanih i dokazivo netočnih alata. Iskreno religioznog čovjeka je teško u diskusiji osporiti, kao uostalom i nedogmatskog marksistu, njihovi sustavi promišljanja su nepropusni i nedodirljivi, vulgarna osporavanja poput prakse ih ne dotiču, jer se tu radi o zlouporabama.
Najpogrešnije je ipak, ma koliko logično zvučalo, pasti u zamku općeg relativiziranja svega i svačega, čak ni neonacisti neće otvoreno zastupati rasizam.
Brochovu univerzalnu sliku starenja iz uvoda ovog posta nitko ne može zamutiti lupetanjem tipa, Broch je bio ovakav, Broch je bio onakav.

Nakon dužeg vremena pročitao knjigu i to pisca iz druge države, kojeg poznajem iz studentskih dana i DDR stipendije. Već sam ukratko izmijenio prve dojmove s autorom, koji živi u dalekoj Kanadi. Svaki put me dirne kad mi netko pošalje knjigu, naravno prvo sam na chatu naveo priču koja mi se najviše svidjela, taj pristup sam naučio od Dražena, te prepoznate autobiografske detalje.

Nastavit ću u tom duhu, kolega je vrsni jezičar, pa ću se samo na jedan detalj osvrnuti, on sebe smatra anakronim piscem. Ta bi samospoznaja bila točna, da je ova knjiga nastala u sedamdesetim ili početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Junaci našeg doba su redom religiozni nacionalno osviješteni propovjednici, kritičari ili anglosaksonske kulture i hladnoće poput njegovih emigranata, s druge strane antiislamski ili antiruski mainstream “našeg zapadnog” društva, prvi dio rečenice se odnosi na obje skupine. Znači anakronim se možemo smatrati samo mi, koji smo opet kao i u socijalizmu čekali svojih pet minuta, koje nikad neće doći, na marginama različitih sustava, koji nas gaze.

Zanimljivo kako naknadne rekonstrukcije ili demontaže prošlosti mogu biti različite, a uvijek logične, ako se potrudimo razumjeti sugovornika.

Zainteresirao me film prije nego što sam ga pogledao, neobično raznovrsnim kritikama, temom i raspravama, koje je izazvao. Radi se o filmu “Zbornica” njemačkog redatelja 0lker Çataka rodom iz Berlina. Zanimljivo je da različiti kritičari naglašavaju različite aspekte, od krađe u učionici, do moraliziranja u zbornici, pa na kraju odlične uklopljenosti nekih učitelja migrantskog porijekla u sustav, Film je upao među pet stranih filmova nominiranih za oskara, svi novinarski znalci ipak, neovisno o kvalitetu, smatraju španjolski film glavnim favoritom.

Ne znam detalje filmske radnje, ni ne zanimaju me prije gledanja, mogu samo pretpostaviti. Planiram intervju s autorom filma uvrstiti u nastavu, sa skidanjem filma sam izgleda malo zakasnio, al film je očito previše kompleksan za obradu u učionici. Načinje se tema kojom se ja bavim u nastavi, a obuhvaća useljenike, koji su se odlično uklopili u život u Njemačkoj, za medije su oni mnogo manje zanimljivi od “ovih drugih” i stječe se pogrešan dojam da su u manjini. Redatelj ovog filma govori prirodno perfektnim njemačkim, gotovo sam stopostotno siguran, da tako dobro ne govori jezik države iz koje su doselili njegovi pretci. Ja u nastavi koristim filmić o jednom njemačkom vlogeru, zaustavim sliku na njegovom liku u prvoj sceni i pitam, što mislite, odakle dolazi ovaj, nije još ni riječ progovorio, sve grupe odgovaraju točno, poneki onako “izbosne”. Pretpostavka je uvijek da ćemo čuti onaj čuveni bosanski naglasak, koji ja još uvijek odlično imitiram, no vidi vraga, taj automehaničar govori isto super njemački, bez akcenta, iako je njegova obitelj tu došla, dok je bio dijete, počeo se tamo školovati za onog nesretnog rata, nakon završetka su vraćeni u Bosnu, gdje je završivši srednju odlučio, sa svojom djevojkom Amirom, slične sudbine, o zajedničkom povratku u Njemačku. Dogovorili su se, iako oboje odlični učenici, da samo ona studira, ona je sad završila fakultet i ima isto tako jako dobar posao, a on govori da mu je najsretniji trenutak u životu bio, kad je dobio njemačko državljanstvo, eto, ima i takvih.

Vratimo se “Zbornici”, kažu kritičari da su jako dobro oslikani psihološki profili glavnih junaka, iz iskustva mogu reći da ako se čovjek udubi, zbilja se otkriju najraznovrsniji karakteri, mene to više ne zanima, otkako su uvedeni e-dnevnici ja je ne pohodim, osim ako se ne dogodi neko nedjelo kao u filmu, koje treba prodiskutirati na sjednici, al eto mi iskusniji, upravo kucam u drvo, sve rješavamo u učionici ili direktnim kontaktom s roditeljima, ne treba nam simulacija društvene zbilje i na radnom mjestu.

Inače slobodno vrijeme trošim čitajući zbirku priča srpskog pisca s kojim sam studirao na istom fakultetu i oboje smo koristili stipendiju bivše socijalističke Njemačke, sa zadnjom pričom sinoć prije spavanja me zbunio, nisam skužio radi li se o sarkazmu i gdje počinje, naime o mladim danima u socijalizmu piše identično jednom blogeru ovdje, s istim bedastoćama, samo iz pozicije drugog nacionalnog predznaka, sad ne znam, on je bio najbolji student generacije, ja uvijek autsajder, što ja znam, štreberi često zglajzaju .

Kaže fejs na današnji datum 2010. nakon više od šest godina bloganja postao sam cool bloger, današnji top stažem stariji Euro je još bio u nemilosti, vidim po komentarima ispod statusa, obavijestila me sad nažalost pokojna neprežaljena blogerica Loby.

Inače ovih dana nakon posla istražujem zdravstveni sustav, zbilja fenomenalno, jutros vadio krv, taj žurni nalaz će biti gotov u ponedjeljak, sreća da se meni nikad nije žurilo spoznati istinu. Vidim kod Anne u postu, samo sam preletio, u kroničnom sam manjku vremena pa ću tek nakon posta ako stignem komentirati, spominje se akademik Sidran, bio sam u grupi uglavnom mladih pjesnika koja ga je ponedjeljkom pratila u piću, on se naime tim danom tradicionalno opijao, nikad se ne bi pošteno oprostio s društvom nego bi kad mu je bilo dosta samo nestao.

Spomenuo sam mu te ponedjeljke pozdravivši ga prije par godina na sajmu knjiga u Puli, nasmijao se, da, lijepo je to zvučalo, samo ponedjeljkom .

Inače jedan od dva moja prijatelja vršnjaka, koji već dugo žive u kanadskom Torontu, poslao mi je nedavno objavljenu zbirku priča, poslat će mi i svoj objavljeni prijevod Brocha, odmah sam sinoć prije spavanja pročitao jednu, pred kraj sam shvatio da je na ćirilici i da je još uvijek tečno čitam.

Brecht: Ispitivanje dobroga

Iskorači: čujemo
da si dobar čovjek.
Ne može te se kupiti, ali ni grom
koji pogodi kuću
ne može se kupiti.
Pridržavaš se onoga što kažeš.
Ali što si rekao?
Iskren si, govoriš svoje mišljenje.
Ali, kakvo je to mišljenje?
Hrabar si.
Protiv koga?
Mudar si.
Za koga?
Ne mariš za osobnu dobit.
Za čiju dobit onda mariš?
Dobar si prijatelj.
Jesi li također dobar prijatelj dobrim ljudima?
Slušaj nas: znamo
da si naš neprijatelj. Zbog toga ćemo te
sada staviti pred zid. Ali s obzirom na tvoje Zasluge i dobra svojstva
stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te
Dobrim metkom iz dobre puške i pokopati te
Dobrom lopatom u dobroj zemlji.

Zanimalo me čiji je ovaj, relativno dobar prijevod Brechtove pjesme, koji kruži internetom i na latinici i na ćirilici, bez navođenja imena prevodioca, pa sam googlao,naime uočio sam dvije nelogične gr(j)eške. Isti prijevod potpisuje više osoba, samo kod jedne postoji nebitna razlika u redu riječi jednog stiha, zbilja neobično i besramno, jedan čak ima svoj blog zaštićen copyrightom. Pravog prevoditelja sad već narodnog prijevoda nećemo očito doznati. Meni je riječ "zasluga" pisana velikim slovom kao u njemačkom zaparala oči (nije na početku stiha). Od vrlih "prevodilaca" to nitko nije primijetio, hladno su "pejstali". A pjesma se može prevesti na stotine sličnih načina, jedan sam demonstrirao, "iz glave", dolje uz original, rad od jedne minute.

Verhör des Guten Saslušanje dobrog čovjeka

Tritt vor: Wir hören Istupi, mi čujemo
Daß du ein guter Mann bist. Dobar si čovjek.
Du bist nicht käuflich, aber der Blitz Nisi potkupljiv, ali ni munja
Der ins Haus einschlägt ist auch Koja udari u kuću
Nicht käuflich. Nije potkupljiva.
Was du einmal gesagt hast, dabei bleibst du. Što jednom kažeš, toga se držiš.
Was hast du gesagt? Što si rekao?
Du bist ehrlich, du sagst deine Meinung. Iskren si, kažeš svoje mišljenje.
Welche Meinung? Koje mišljenje?
Du bist tapfer. Hrabar si.
Gegen wen? Protiv koga?
Du bist weise. Mudar si.
Für wen? Za koga?
Du siehst nicht auf deinen Vorteil. Ne gledaš svoju korist.
Auf wessen denn? Čiju onda?
Du bist ein guter Feund. Dobar si prijatelj.
Auch guter Leute? I dobrim ljudima?

So höre: Wir wissen Poslušaj: mi znamo
Du bist unser Feind. Deshalb wollen wir dich Naš si neprijatelj. Zato ćemo te
Jetzt an eine Wand stellen. Aber in Anbetracht deiner Verdienste Sad staviti uz zid. Ali s obzirom na tvoje zasluge
Und guten Eigenschaften I dobre osobine
An eine gute Wand und dich erschießen mit ustrijeliti te s
Guten Kugeln guter Gewehre und dich begraben mit Dobrim metcima dobrih pušaka i pokopati te
Einer guten Schaufel in guter Erde. Dobrom lopatom u dobroj zemlji.

Brecht

Evo konačno se realizira ono što sam najavio prije desetak godina, firma se na netu reprezentativno predstavlja s troje zaposlenika, na fotki glave odrezane, u sredini muškarac u elegantnom odjelu, s obje strane dvije očito mlađe žene u prekrasnim kompletićima (hvala Bugenvilija). U stvari taj smjer razvoja društva u potpunu depersonalizaciju je anticipirao još prije Bertolucci u “Posljednjem tangu u Parizu” s odnosom dvoje junaka u kojem se ne smiju spominjati imena. Naizgled nepovezano slijedilo je umiranje žanra ljetopisa kao lijepih uspomena na školske dane, progresivno (u značenju sve više) je društvo valjda s razlogom postalo sve paranoičnije, društvena propaganda je sustavno zastrašivala “običan narod”, podanike koji se na kraju kriju sami od sebe u strahu od prepoznavanja i to im je normalno onkraj one druge stvarno izopačene stvarnosti. Tada jako mlada Anne Helm je pisala odnosno twittala “Nijemci će se uvijek bojati više Afrikanaca koji im čiste ulice, nego Amera koji im nadziru elektronsku poštu”, ili što je mene više zaintrigiralo otprilike “Nije me briga što državne službe znaju koje porniće preferiram, nego što konstruiraju moje portrete u ladicama svojih kompjutora”, naravno da sam se kod svoje tada još piratske kolegice interesirao za prvi dio posta . Što veli kolega Blumi, ne dirajte mlade, u njima je budućnost, ja bih ipak preformulirao, u dijelu njih, nitko nije postavljao prava pitanja u internetskom vremenu, kao ta onda daleko u prosjeku najmlađa politička stranka- piratska, kojoj sam za zadovoljstvom kvario prosjek i koja je poput Joplin i Morrisona i sagorjela mlada, uništena u plamenu koji su potpalili stari lisci.

Kao što sam nagovijestio u svom postu u diskusiji o obveznom vojnom roku u Srbiji, prijatno su me iznenadili velikim otporom tamo, ideja se očekivano prelila na Hrvatsku, izuzetno često ih u raznim nebulozama slijedimo, iako narod o tome nije informiran, ideja je u samostalnoj Hrvatskoj sudeći po anketama, dobro prihvaćena, kao nigdje u EU, a očito ni van nje. Pretpostavljam da će jednu neočekivano uspješnu ideju u Njemačkoj slijediti naši političari pa ću je predstaviti.

Sahra Wagenknecht je iako samo ljevičarka, bila moja prva politička ljubav u Njemačkoj, uvijek radikalna. S njenom bivšom glasnogovornicom koja ju je obožavala još uvijek sam fejs prijatelj. Od nje sam naučio osnove političke ekonomije u kapitalizmu na jednostavnim primjerima kao, zašto je avionska karta Berlin-Frankfurt najčešće skuplja od karte Berlin-New York, iako prva vožnja traje par minuta, a druga je prekooceanski let, te bitne razlike u “slobodnom” tržišnom gospodarenju moćnih država i malih nebitnih poput naše. Sahrin mnogo stariji životni partner Oscar La Fontaine je bio ministar gospodarstva u njemačkoj socijaldemokratskoj vladi i napustio je kad su socijaldemokratske stranke jedna za drugom po Europi počele napuštati izvorne ideje ta su oboje sudjelovali u osnivanju stranke “die Linke” koja je pokrivala cijelu Njemačku. Tamo se suprotstavljala istočnonjemačkoj reformskoj struji i još sam bio na njenoj strani.

Treba znati da je Oscar uz Willyja Brandta kao tvrdi ljevičar njegovao vrlo bliske odnose sa Sovjetskim Savezom i stekao mnoge prijatelje tamo, biografija mu se zove “Moje srce kuca lijevo”.

U stranci “die Linke” nije se uspjela nametnuti kao vođa, stranka je uvijek bila oko izbornog praga, to nju nije zadovoljavalo. Oko odnosa prema migrantima, te aktualnim svjetskim sukobima došlo je do velikog razilaženja s dijelom vodstva stranke i širim članstvom, te je sa svojim istomišljenicima osnovala novu stranku “Bündnis Sahra Wagenknecht”(Savez Sahra Wagenknecht) i gle čuda ako je vjerovati Bildu i Sternu, nova stranka već sad ima oko 14% potencijalnih glasova širom države, jači su od Linke, a jako blizu socijaldemokratima sadašnjeg kancelara.

Kako je to postigla i na čiji račun, te zašto je favorizira popularni, ali i ozloglašeni Bild? Kada sam se ja počeo dublje distancirati od nje? Počet ću u svom stilu, čim sam saznao da pije isključivo zelene čajeve Odrekla se većine ideala i grijehova svoje mladosti uključujući i socijalizam. Diletantski je dan uoči ruske agresije izjavila: “Ne mislite valjda ozbiljno da bi Putin to naredio”, a otkako se rat zahuktao predvodi masovne demonstracije za “mir sada”po Njemačkoj. Odlično je detektirala problem ekonomskih migranata slabijeg obrazovanja, koji žele raditi, kao rušitelja cijene rada, iako kao svoje političke uzore navodi danas Brandta i Gorbačova zalaže se za izuzetno restriktivnu politiku prema novim migrantima. Najveći ideološki protivnik joj je “cancel culture”, znači kultura isključivanja, što je istina internetskim rječnikom bio izuzetno negativan pojam, no u praktičnoj politici kultura uključivanja vodi populizmu i demagogiji. Zanimljivo da u navedenim anketama glasove ne gubi njena bivša stranka “die Linke”, ona je standardno jadno oko prelaza izbornog praga, nego neonacistički AfD što je pozitivno, ali i najjača stranka CDU, što predstavlja zanimljiv, ali shvatljiv fenomen. Neki sad smiješno zbrajaju, vidiš da je Sahra vodila “die Linke” bi bila daleko najjača stranka, previđaju jednu važnu činjenicu, Sahru, koja je očito karizmatična političarka, zbilja ju je teško više ubrojiti u ljevicu, podržava seljačke prosvjede, ujedno osuđuje zelene ekstremiste, sve kao i njen narod .

Zašto sam ja počeo na blogu uključivati političke teme, istina ne naše. Otkako ne objavljujem fotografije, a fotografiram stalno, čitanje njemačkih portala mi odvlači pozornost od sivila svakodnevice, inače smo aktivni, pokušavamo rješavati svakodnevne administrativne probleme, svugdje birokratski problemi i sve ide teško i polako uz pripreme za mirovinu.

I ono baš najbezazlenije što napraviš, nekad čak i pomisliš, reflektira se negdje drugdje. Ništa ne ostaje bez posljedica, mada su neke zauvijek neprimjetne.

Pored hotela Adlon Kempinski u Berlinu kod Brandenburških vrata sam x puta prolazio otkako je ponovo izgrađen, zadnji put, vidim po fotki u arhivu 15.8.2023. i par desetljeća ga nisam primjećivao. Privukao mi je pažnju tek kad je Jin nekoliko ljeta uzastopce skretao piti vodu kraj ulaza u hotel, on pije vodu samo gdje je svježa, a ovdje sam primijetio da je i posudica lijepo ukrašena. Ovo ljeto je samo pomirisao i odbio vodu, a i posudica je bila obična.

Uglavnom ja sam na fejsu spomenuo tu zgodu, objavio i fotografiju na kojoj je hotel i vidi čuda, fejs mi preporučuje grupu u kojem se objavljuju birane fotografije iz povijesti najpoznatijeg berlinskog hotela i njegovih slavnih gostiju, upao mi je u oči #izrazloga Charlie Chaplin, zatražio sam pristup grupi koji mi je ekspresno odobren.

U prošlom postu sam spomenuo sastanak neonacista i poduzetnika u luksuznoj vili. Naknadno sam preko fejsa saznao da se radi o vili Adlon. U javnosti se saznalo dosta toga o čemu nisam imao pojma i ne spominje se u grupi, a tiče se ratnih godina. Samo po sebi mi je bilo čudno da hotel nije stradao u ratu, nego je zapaljen kad su Rusi oslobodili grad i potpadao je pod njihovu interesnu zonu, navodno pijani vojnici. Vlasnicima koji se u grupi veličaju je sve oduzeto na procesu u kojem je utvrđeno da su 1941. ušli u nacističku stranku i da su kod njih prisilno radili i Zwangsarbeiter(bili na prisilnom radu). Spor u ponovo ujedinjenoj Njemačkoj su dobili njihovi nasljednici, jedan je među adminima grupe, i novčano su obeštećeni.

Sad se pitate ako tko još čita, a to se pita i moja drugarica, zašto se bavim tom temom, a ne nekom životno važnijom, kao što su npr. cijene nekretnina u Berlinu, pa kao što nekog opuštaju aktualna sportska prvenstva, mene zanima psihologija fašizma, pa to pratim i na blogu. Moji berlinski poznanici, redom bivši pirati, izuzev najstarije koja ju upravo sama lošeg vida proživljava, nikad nisu osjetili egzistencijalnu krizu i nastavili su se baviti politikom. Ne sumnjam da im je i fejs servirao da sam u grupi trenutno omraženog prezimena, međutim ne izlazim. Između ostalog saznao sam da je to bio jedan od prvih hotela koji je imao internu knjižnicu, vidio po fotografijama kako lijep pogled imaju na Brandenburška vrata oni koji si mogu priuštiti piti odlično ocjenjenu kavu u kafiću tamo... Nije hotel kriv što su gazde svojevremeno donijeli odluku kakvu jesu, jedan od najuspješnijih direktora hotela je pak znatno kasnije smijenjen nakon što se otkrilo da je pripadao državnoj sigurnosti socijalističke Njemačke, niti lijepa pjesma “Lili Marleen” ne može biti kriva zato što ju je Hitler volio. Inače sadašnji direktor vile se odmah ogradio od skupa koji se u njoj dogodio, oni iznajmljuju prostore za sve i svašta, najavio ozbiljan razgovor s vlasnicima vile oko nemilog događaja. Inače kod admina grupe sam našao karikaturu dva vojnika na rusko-ukrajinskom frontu, rovovi jedan nasuprot drugom u naravno različitim uniformama: “Hej, Jurij, jesil to ti? Sjećaš li me se?” “Kako da ne prijatelju, razmjena učenika 2011. godine.”

Meni je u stvari najviše žao što Jin, na početku ili na kraju ulice unter den Linden, ovisi s koje strane dolazimo, ne može više uživati u lijepoj posudici i svježoj vodi.

Kaže otprilike kolega bloger Airsoft plaćenik u komentaru mog posta o vojnom roku da bi se svatko trebao baviti područjem za koje je stručan, vjerojatno se tu misli školovan. Evo ovaj put ću pokušati poslušati pa iako bloger “opće prakse” pisati o onom za što sam između ostalog školovan, ja sam, iako radim u obrazovanju, po struci i germanist lingvist.

Eufemizmi koji zadnjih desetljeća preplavljuju zapadnu civilizaciju u praksi zamagljuju, često do neprepoznavanja, mnogo poznatiju nepopularnu riječ istog značenja.

Možemo početi o svima poznatoj kovanici “Gastarbeiter”, nekoliko meni dragih blogera spadaju u tu kategoriju “radnika u gostima”. Ta riječ je zamijenila u suvremenom jeziku ozloglašenu riječ “Fremdarbeiter”, koja znači radnik stranog porijekla, jer je ova jezično pravilna riječ u nacističko vrijeme označavala prisilnu ropsku radnu snagu stranog porijekla.

Idemo dalje, ovih dana je u Njemačkoj kod uglavnom desničarskih i na rubu aktualnih seljačkih prosvjeda puno korištena riječ “Remigration” odnosno remigracija. Čak su novinari otkrili da se u vili u Potsdamu održao sastanak pripadnika Afd, sad već druge po snazi njemačke stranke s nekim bogatim industrijalcima, bila su prisutna i dva člana najjače stranke CDU (za neznalice stranka bivše kancelarke Merkel) na kojoj je napravljen plan remigracije stranaca uključujući i njemačke državljane stranog porijekla. Ta riječ, treba naglasiti, istoznačnica je riječi “Deportation” odnosno deportacija, povijesno je najpoznatija deportacija židova u koncentracijske logore. Trump je otvoreno najavio nakon njegove pobjede na američkim izborima najveću deportaciju stranaca u američkoj povijesti, on barem neuvijeno govori. Ovdje se po dokumentima s njemačkog sastanka govori o humanoj remigraciji onih iz “nesigurnih zemalja”u predjele Sjeverne Afrike, nacisti su spominjali najprije Madaskar, kad je još bilo u kalkulaciji “humano rješenje” židovskog pitanja.

Eufemizmi zbunjuju građane, oni odustaju od pokušaja razumijevanja suvremene politike, dok se diplomati bore za bitne stvari, npr. tko će prodati suvremeno oružje i ostvariti utjecaj u Saudijskoj Arabiji, Njemačka ili Kina, tko će koga nadigrati na skorim tajvanskim izborima SAD ili Kina.

Već je predugačak post koji je neželjeno, ali očito nužno, otklizao u politiku, pa ću ostale jezične pojmove objasniti po potrebi .

Ja nikad neću posjetiti ni Tajland ni SAD. Za SAD više nije ni bitno, jer je Bukowski mrtav. Moj pokojni sarajevski kafanski pajdaš Džamonja ga je za života, bježeći od ludila ovih prostora ciljano potražio i našao, te su popili par pića u birtiji, dovoljno za jedan život. Tajland mi je kao jednoj našoj blogerici privlačan zimi, daleko od pucnjave i uobičajenih ovdašnjih radosti, dobro nije da se ne bih poput drugih turista tad i kupao u moru i gastronomski uživao. Imao sam ja novca, siromašenje je novijeg datuma, djed boem mi se iz Kanade vratio pun deviza, otac mi je bio samo drek, doktor ekologije, nije ni komuniste simpatizirao pa je počela stagnacija. Dok otac nije obolio spadali smo još u srednju klasu, ali sam ja nabavio psa od kojeg se ne razdvajam i ionako nisam bio za letenje avionom, sad pogotovo, kad bi pas morao letjeti odvojeno u boksu s mojim potpisom da kompanija ne snosi odgovornost, ako ne preživi let. Ipak ni Tajland nije onaj prije deset godina, informiran sam jer pratim taj putopisni blog, i te djevičanske otoke na kojima boravi naša blogerica, neumitno otkrivaju turisti.

Zen je za razliku od mog terijera Jina mješanac dvije snažne vrste pasa, mladi par ga je preuzeo iz azila i odgojio kao velikog i dobroćudnog psa, koji ne odgovara ni na čije provokacije i ne pokazuje ni nužnu dozu obrambene agresivnosti. Mladež kao sva zdrava balkanska mladež, što će nego u inozemstvo. Za prvo vrijeme, dok nađu odgovarajući stan, Zen je ostao kod mame Dolores kao prvi pas o kojem se brine, no bila je spremna učiti, ustajati prije posla za šetnju i tako to. Zen je iako tužan bio i prilagodljiv pas, no imao je poput Jina jednu izraženu osobinu, tvrdoglavost. U tom smjeru smo je mogli psihički pripremiti, imali smo iskustva s Jinom. Međutim kad bi se Jin beskompromisno ukopao i ni makac dalje prema kući, ja sam imao rješenje, uzeo bih ga u naručje i nosio par koraka dok ne shvati da se ide doma. Zen je bio veći i teži pas i dolazilo je do drugih, s distance gledano, smiješnih načina nadmudrivanja u naizgled bezizlaznim situacijama. Postoje kompanije koje se bave razvoženjem pasa po Europi i jedan dan su došli po zbunjenog Zena, njih dvoje je našlo odgovarajući stan i Zen je morao na dug put do Rotterdama.

U pripremama za božićni odlazak Dolores sinu analizirali smo što sve vrijedi posjetiti, ponajprije koje muzeje. I dobro se pripremila, svejedno je odletjela puna nepoznanica. Za sve se pripremila, ali tako srdačno gostoprimstvo od prvog momenta susreta ponosnog domaćina Zena nije. Psi su plemenita bića, vjerojatno nije mogao razumjeti neumitnost ponovnog rastanka.

Rekapituliram život, prekidam re-kapitulaciju da bih napisao još jedan “post za jedan dan”. Uglavnom svi su takvi postovi bili i u vremenima, kad se blog shvaćao ozbiljno, a bilo je i takvih, poslije ću o tom miješanju bloga i života. Nakon susreta i razgovora sa sad već pokojnim blogerom Sjedokosim, o konceptu knjige koja je tek trebala biti realizirana, poslije poznate pod smiješnom kovanicom “blogoknjiga”, shvatio sam jednu poražavajuću činjenicu, teško ću ispuniti i tu zbilja nisku kvotu od 10 postova za objavljivanje. Ja sam podržao ideju o knjizi, mada sam svjedočio debaklu sličnog projekta u Njemačkoj, godinu dana nakon izdavanja kupio sam knjigu koja je lijepo opremljena koštala 20 eura za 50 centi u antikvarijatu, presjek najzanimljivijih postova s jedne blog platforme po izboru autora, da bih je na kraju ostavio za besplatno pokupiti na cesti, kako se to u Berlinu radi. Podržao sam projekt jer sam želio praznovjerno ukoričiti jednu tužnu istinitu životnu priču izgubljenu među tisućama mojih postova i naravno nisam propitkivao koncept projekta, koji su definirali njih troje, jer sam radio i znam kako je mukotrpno realizirati bilo kakav projekt u kojem sudjeluje više ljudi. Mora postojati strogi koncept, jedan uvijek mora povući, njih troje su odlučili da je bez obzira na dužinu postova optimalno da svatko odabere deset svojih postova i to je bilo to.

Tu je nastao ozbiljan problem na najneočekivanijem mjestu za mene, ja u zbilji nisam od tih tisuća imao deset postova za knjigu, odnosno imao bih da u startu nije eliminirana mogućnost objavljivanja fotografija, a one provokativne su zaokruživale moje kiničke postove, provokativne naravno za suvišne posjetitelje mog bloga, koji se nisu mogli izbjeći, internet je to. To je na kraju ispala i jedina zamjerka knjizi koja mi se na kraju skeptičnom čak i svidjela. Naime pred samu objavu sam dobio presliku postova kako će izgledati u knjizi. Uz postove su osvanule i ilustracije kakve su i originalno bile na blogu. Da sam znao da će to biti moguće odabrao bih devet drugih postova uz taj jedan objavljeni meni važan. Na kraju je objavljeno polovica postova po mom izboru, pola je dodao netko od njih troje, vjerojatno Sijedi, hvala na tome, među tim dodanim je i post s fotografijom o susretu i razgovoru Sijedog i mene, da nije knjige i neočekivane objave ja bih tu dragocjenu fotografiju nas dvojice vjerojatno izgubio u bespućima kompjutorskih dokumenata.

Znači toliko godina sam pisao postove samo za taj jedan dan. Sad kratko o obećanom žestokom sudaru ili je takav trebao biti između bloga i realnog života. U svakodnevnom radu sam u mladim godinama uvijek bio crvena krpa za zatucane roditelje, koji bi iz raznih primitivnih zabiti došli u grad. U stvari oni su bili ispred vremena, danas bih ja zbog njihovih primjedbi bio u ozbiljnoj gabuli, onda nije bilo nimalo zahtjevno pred ravnateljem parirati njihovoj primitivnosti. Međutim blog me doveo do ozbiljnog problema.

Bivši ravnatelj me dočekao u kancelariji s lijepo uvezenim debelim snopom kvalitetnog papira, i ja sam znao tad printati, ali na jadnom nikakvom papiru. Moj blog nikad nije izgledao bolje, nije doduše bio u boji, ali su crvene strelice koje su ukazivale na sporne dijelove dopunjavale lijep vizualan dojam. Netko se očito potrudio, pretpostavljam da znam tko. Onaj koji je otprilike mjesec dana kasnije poslao mail na školu, nije joj bio ni do koljena. Još prije sam u školi razjasnio spornu “sauna” fotografiju, no eto, seciranjem isprintanih dijelova bloga sam morao priznati dva propusta, fotografije na koje su svi već zaboravili i nisu se ponovile, pa nije bilo potrebe za možebitnim kažnjavanjem tad poznatog blogera. Danas mi je jedino žao što je to uvezeno remek djelo vjerojatno završilo negdje na smeću.

Svi se sjećaju obimnih eseja koje je na blogu objavljivao Pero u šaci i oni koji su ga poštovali zadivljeni su njegovom erudicijom. Pitao sam jednog takvog riječkog blogera, post na koju temu bi on izdvojio, rekao je da ne bi htio ništa izdvajati nego je sve super kao cjelina i to se slažem, ne za navedenu osobu, nego to je to. I ja sam objavio i neke kvalitetne eseje, posebno o umjetnosti, samo na jedan je reagirala uvažena blogerica konstatirajući na nekom “trećem” blogu da se kod mene radi o plagijatu. Upoznao sam mnoštvo blogerica i nešto manje blogera i u stvarnom životu, one bi često konstatirale da kao da me oduvijek znaju, isti kao na blogu, a svaka je u prvi plan izdvajala nešto drugo. Među njima je bila i danas izuzetno produktivna književnica (i u lektiri je) Lajava kuja, ali sve najpoznatije što je napisala, kao kultnu “Bolju polovnjaču”, nema veze s blogom nego s njenim stvarnim pozivom.

Tješi da ako nešto kopaš po internetu o npr. osamdesetim godinama prošlog stoljeća mnogo bolje svjedoče zapisi s blogova do kojih dođeš preko tražilice od portala koji pišu o tom vremenu. U principu su to zapisi za jedan dan, nekad heretički pomisliš, možda ni život ne traje bitno duže.

Evo čitam jutros na twitteru rasplamsala se diskusija među Srbima o obaveznom uvođenju vojnog roka. Ubacio se neki purger pa ih s visine zeza, kao da i kod nas ne bi to preko noći bilo uvedeno, snagom vječnih argumenata i odobravanjem većine pučanstva, isti je svugdje taj patrijahalni mentalitet, da nije jedne sitnice, to košta. Argumenti su zbilja neoborivi, gdje bi mamini sinovi naučili praviti krevete, čeličili se ujutro na svježem zraku, svježi zrak je priznajem zbilja neophodan nakon grupnog muškog spavanja u smrdljivim spavaonicama, gdje bi spoznali da je nužno barem jednom tjedno, barem grupno tuširanje, gdje bi upražnjavali zdravu redovnu jutarnju fiskulturu, gdje bi svladavali osnovne vještine lopovluka, jer uvijek moraš imati kompletnu opremu, a to imaš samo u trenutku zaduženja, jer čim je prvi put bez nadzora ostaviš, dijelovi netragom nestaju, niz korisnih vještina je nepregledan, a kad se vratiš možeš se curama hvaliti da si odslužio vojsku, jer tko nije bio u vojsci nije ni za žene. Ja se tamo i ovdje blago zezam jer još uvijek imam traumu od najbesmislenije izgubljene godine u životu, koja mi je ipak pomogla da shvatim udarni citat iz vrijedne knjige: “Od sada do vječnosti”, koja je, gle čuda, svigdje u svijetu ispala iz lektire. Neću ga navesti, da ne bih uznemirio duhove pravih muškaraca ovdje .

Vratili se

Ovdje kiši

Točnije pljušti

Depresivno

Nek malo stane

Pas treba pišati barem

Piše da je takav dan

Bio ono u Parizu

Kad se Morrison ubio

Po memoarima od Grace

On baš i nije

Bio previše depresivan

Al valjda nalete ti dani

Jednog drukčijeg dana

Isto u hotelskoj sobi

Bilo je drukčije

On je naručio

Ako se dobro sjećam

Čokoladnu tortu

S jagodama i šlagom

Ona je smetena kakva jest

Pomiješala brojeve soba

I umjesto člana benda

Na dogovoreni znak kucanja

On je otvorio

Možda bi se ispričala

I produžila dalje

Al vidjela je jagode

I on je pozvao

Oboje lagano odjeveni

Bile su to šezdesete

I oni su se neplanirano poseksali

Uz tortu, bez grižnje savjesti

Sve sam kao čitalac razumio

Usput je napisala

Kao možda nekog zanima

Imao je malo većeg od prosječnog

Ajd dobro, možda i to nekog zanima

Al nikako ne mogu razumjeti

On je po njenom tijelu

Gnječio velike zrele jagode

Dobro čokoladu i šlag

Toga napretek ima u pornićima

Al jagode?!!!!

Stigla je pojesti

Samo jednu, možda dvije

Bože svašta na ovom svijetu.

p.s.

Ajd barem nije bilo misionarski...

Otkako me kod Blumija nasmijala nagrada za fikcijsku prozu, zbilja već barem dva desetljeća ne pratim novu terminologiju literarne kritike, u redu, odmah sam i u komentaru kod njega razumio da se vjerojatno radi o odmaku prema putopisima i biografijama, koje su uzgred rečeno vrlo često fikcijska proza :D, bavim se na praznicima koji se neupitno približavaju kraju idejom o postmodernoj metafikcijskoj obradi svojih mladalačkih uradaka, koji inače nemaju nikakvih šansi u srazu s ćudorednim duhom ovog vremena, kakvog ni u kakvoj fikciji nismo mogli predvidjeti. Sad se već moram pakirati za put nazad u realnost, ferije su mi prošle suštinski bezveze, a tako je u stvari i najpoželjnije.

Evo ušlo se u novu kalendarsku godinu kako se ušlo. Zabranio sam sebi pisanje što mislim o ovdašnjim kulturnim događanjima i običajima, jer sam prošle godine svojim postom na fejsu povrijedio dostapoznanika, a to mi nije trebalo, kao ni simpatije onih s kojima nikad ne bih mogao dijeliti svjetonazor. Svejedno se posta nisam odrekao, ispričao sam se onima koji su zbog nekih riječi mogli pogrešno shvatiti poantu napisanog. Izbrisao sam ga tek sad za svagda kad mi je na fejsu osvanuo u onome „dogodilo se na današnji dan“ vidjevši kojim sam uvredama u polemici bio izložen. Ja naime vrijeđanja oponenata, možda su i neke budale ovdje shvatile, uopće ne doživljavam osim ako se ne radi o nekom koga zbilja cijenim. Naime časteći ove koji sve ove godine od katoličkog do pravoslavnog Božića u Rijeci vode ratove petardama i drugim eksplozivnim sredstvima upotrijebio sam riječi „dotepenci“, iz konteksta se vidjelo na koga mislim, te „Gastajbatri“, namjerno pravopisno pogrešno, jer zbilja ne znam nikog iz svog kulturnog kruga zadnjih pola stoljeća da barbarizam smatra narodnom tradicijom. Istovremeno već više godina na twitteru gdje objavljujem na njemačkom jeziku od početka sam kritičan prema nekim aspektima multikulturalizma, npr. odnosu nekih kulturnih krugova prema ženama, posebno uvijek izdvajam ekstremne i moćne turske i iranske islamiste. Zbog poštovanja arapske i balkanske eksplozivne kulture za prošlog silvestrova pala je i berlinska lijeva vlast koju sam simpatizirao, jer su zbilja realizirali neka obećanja, npr. pješačke oaze u centru grada, koje su prve nestale nakon promjene vlasti.
Nove godine već više godina čekam u hadezeovoj tvrđavi Virovitici, ali na fejsu pratim u riječkim grupama što se događa u mom gradu, a pratim i objave svojih prijatelja. U Virovitici je sve do silvestrova bilo podnošljivo, za novogodišnju noć pakao kao i u ostatku države, poslije opet sve normalno. U Rijeci se divljalo i prije i poslije famoznog silvestrova, iritirali su ti zagovornici narodnog veselja postovima tipa, kako su im djedovi pričali o psima herojima na frontu koji se ničeg nisu bojali, psovali današnje pi….e i dobivali po preko 200 lajkova, uzalud im bili apeli društva roditelja djece s raznim poteškoćama, ja sam šutio jer sam obećao sebi da neću reagirati tamo gdje su primitivci glasni, mada sam bio u iskušenju poslati im link na video iz beogradske Zvezdare, gdje je tutnjalo, kako je jedan napisao, kao da Izrael i Rusija zajednički napadaju, htio sam dodati opasku da nikad „te muškarčine, u stvari riječke pikice“ neće dostići, uzgred ni oni u Berlinu, svoje prave uzore.
Inače zanimljivo je da su neke francuske pokrajine, mahom u blizini granice, donijele zabranu upotrebe pirotehnike i vidi čuda, zabrana se uglavnom poštuje. Postavlja se pitanje zašto je situacija u Vt toliko bolja nego u Ri, a Rijeka je u toliko područja naprednija, npr. pri zapošljavanju u Rijeci nije obavezno na svim područjima biti podoban, odgovor je jednostavan, ali ne želim niskim raspravljati.
Tako sam i krenuo u novu godinu, ako im što smeta nek se malo i mlađi pokrenu, mene čeka ako doživim, ulaženje u svijet bijednih mirovina.