Evo čitam jutros na twitteru rasplamsala se diskusija među Srbima o obaveznom uvođenju vojnog roka. Ubacio se neki purger pa ih s visine zeza, kao da i kod nas ne bi to preko noći bilo uvedeno, snagom vječnih argumenata i odobravanjem većine pučanstva, isti je svugdje taj patrijahalni mentalitet, da nije jedne sitnice, to košta. Argumenti su zbilja neoborivi, gdje bi mamini sinovi naučili praviti krevete, čeličili se ujutro na svježem zraku, svježi zrak je priznajem zbilja neophodan nakon grupnog muškog spavanja u smrdljivim spavaonicama, gdje bi spoznali da je nužno barem jednom tjedno, barem grupno tuširanje, gdje bi upražnjavali zdravu redovnu jutarnju fiskulturu, gdje bi svladavali osnovne vještine lopovluka, jer uvijek moraš imati kompletnu opremu, a to imaš samo u trenutku zaduženja, jer čim je prvi put bez nadzora ostaviš, dijelovi netragom nestaju, niz korisnih vještina je nepregledan, a kad se vratiš možeš se curama hvaliti da si odslužio vojsku, jer tko nije bio u vojsci nije ni za žene. Ja se tamo i ovdje blago zezam jer još uvijek imam traumu od najbesmislenije izgubljene godine u životu, koja mi je ipak pomogla da shvatim udarni citat iz vrijedne knjige: “Od sada do vječnosti”, koja je, gle čuda, svigdje u svijetu ispala iz lektire. Neću ga navesti, da ne bih uznemirio duhove pravih muškaraca ovdje .
Post je objavljen 07.01.2024. u 10:12 sati.