Nachtfresser

I ono baš najbezazlenije što napraviš, nekad čak i pomisliš, reflektira se negdje drugdje. Ništa ne ostaje bez posljedica, mada su neke zauvijek neprimjetne.

Pored hotela Adlon Kempinski u Berlinu kod Brandenburških vrata sam x puta prolazio otkako je ponovo izgrađen, zadnji put, vidim po fotki u arhivu 15.8.2023. i par desetljeća ga nisam primjećivao. Privukao mi je pažnju tek kad je Jin nekoliko ljeta uzastopce skretao piti vodu kraj ulaza u hotel, on pije vodu samo gdje je svježa, a ovdje sam primijetio da je i posudica lijepo ukrašena. Ovo ljeto je samo pomirisao i odbio vodu, a i posudica je bila obična.

Uglavnom ja sam na fejsu spomenuo tu zgodu, objavio i fotografiju na kojoj je hotel i vidi čuda, fejs mi preporučuje grupu u kojem se objavljuju birane fotografije iz povijesti najpoznatijeg berlinskog hotela i njegovih slavnih gostiju, upao mi je u oči #izrazloga Charlie Chaplin, zatražio sam pristup grupi koji mi je ekspresno odobren.

U prošlom postu sam spomenuo sastanak neonacista i poduzetnika u luksuznoj vili. Naknadno sam preko fejsa saznao da se radi o vili Adlon. U javnosti se saznalo dosta toga o čemu nisam imao pojma i ne spominje se u grupi, a tiče se ratnih godina. Samo po sebi mi je bilo čudno da hotel nije stradao u ratu, nego je zapaljen kad su Rusi oslobodili grad i potpadao je pod njihovu interesnu zonu, navodno pijani vojnici. Vlasnicima koji se u grupi veličaju je sve oduzeto na procesu u kojem je utvrđeno da su 1941. ušli u nacističku stranku i da su kod njih prisilno radili i Zwangsarbeiter(bili na prisilnom radu). Spor u ponovo ujedinjenoj Njemačkoj su dobili njihovi nasljednici, jedan je među adminima grupe, i novčano su obeštećeni.

Sad se pitate ako tko još čita, a to se pita i moja drugarica, zašto se bavim tom temom, a ne nekom životno važnijom, kao što su npr. cijene nekretnina u Berlinu, pa kao što nekog opuštaju aktualna sportska prvenstva, mene zanima psihologija fašizma, pa to pratim i na blogu. Moji berlinski poznanici, redom bivši pirati, izuzev najstarije koja ju upravo sama lošeg vida proživljava, nikad nisu osjetili egzistencijalnu krizu i nastavili su se baviti politikom. Ne sumnjam da im je i fejs servirao da sam u grupi trenutno omraženog prezimena, međutim ne izlazim. Između ostalog saznao sam da je to bio jedan od prvih hotela koji je imao internu knjižnicu, vidio po fotografijama kako lijep pogled imaju na Brandenburška vrata oni koji si mogu priuštiti piti odlično ocjenjenu kavu u kafiću tamo... Nije hotel kriv što su gazde svojevremeno donijeli odluku kakvu jesu, jedan od najuspješnijih direktora hotela je pak znatno kasnije smijenjen nakon što se otkrilo da je pripadao državnoj sigurnosti socijalističke Njemačke, niti lijepa pjesma “Lili Marleen” ne može biti kriva zato što ju je Hitler volio. Inače sadašnji direktor vile se odmah ogradio od skupa koji se u njoj dogodio, oni iznajmljuju prostore za sve i svašta, najavio ozbiljan razgovor s vlasnicima vile oko nemilog događaja. Inače kod admina grupe sam našao karikaturu dva vojnika na rusko-ukrajinskom frontu, rovovi jedan nasuprot drugom u naravno različitim uniformama: “Hej, Jurij, jesil to ti? Sjećaš li me se?” “Kako da ne prijatelju, razmjena učenika 2011. godine.”

Meni je u stvari najviše žao što Jin, na početku ili na kraju ulice unter den Linden, ovisi s koje strane dolazimo, ne može više uživati u lijepoj posudici i svježoj vodi.