Nachtfresser

Lijep tjedan, uspješan, skoro sve je nakon toliko dugog vremena išlo kako treba ići. Niz sretnih okolnosti koje su mi išle na ruku povezujem mimoilaženjem s dimnjačarem koji je žurio na posao u ponedjeljak rano ujutro. Sve je dalje išlo kao po traci, izdvojio bih razgovor na sterilno hladnom bolničkom hodniku s dragom nećakinjom naše neprežaljene Mayday, kojoj sam bio razrednik, što je blogericu i mene još više zbližilo. U srijedu kad je sve iščekivano završilo, napisao sam, ali nisam objavio post "Mehr Licht" (više svjetla, po osporavanim po legendi zadnjim Goetheovim riječima), jer sam se sjetio jednog upozorenja, pazi s kim dijeliš jake osjećaje, sretne i tužne, te ga obrisao. Dva druga posta su bila spremna za objavljivanje i nestala usisana crnim rupama bloga i interneta, no to me sve u ovakve tjedne ni najmanje ne iritira.
Rijeka je osvojila dvostruku nogometnu titulu, i važ je naš, promijenila su se vremena, ni slavlja više nisu kao u Kekovo vrijeme. Smiješni su neki komentari kontra ovakvog raspleta, druga dva grada žive sa svojim klubovima, imamo i mi fanatičnih luđaka na izvoz no divljanje je ipak kanalizirano u centar grada, a eksploziv se uglavnom čuva za dolazak nogometaša na Korzo, to je jučer bilo, čulo se, nešto prije ponoći, a čitam evo da su junaci nogoloptanja već pod gasom (kako im je to samo uspjelo od oko 21 kad je završila utakmica), tražili i dobili Thompsona, još prije mene su neki predvidjeli da ovaj put neće završiti na "Ajme meni, nije mi dobro" i "Najdražoj Rijeci".
Matija je iskoristio današnji praznik i produženi vikend za proslavu svog već prošlog rođendana, tradicionalno roštiljanje, i ovim putem njemu i ekipi želim dobar provod. Otkazao sam u utorak bez puno priče, u sebi sam mislio, u petak, tko živ, a tko mrtav... U nedjelju su izbori bez mojih kandidata, ako drugarica ipak pozove na šetnju do birališta, ja još nisam odlučio između tri opcije, poništiti listić, zaokružiti Ivu ili Marka, koliko vidim, iako ima dosta problematičnih likova uz sebe vjerojatna pobjednica obećava ipak promjenu, transparentniju korupciju, O lijevom i desnom je smiješno govoriti, iza oboje stoji "krupni kapital".
Mirno, konačno s distance, promatram nesnalaženja oko mogućeg prosvjetarskog štrajka, nikad nesposobnije ministarstvo, a ni šlampavija čelništva sindikata, mada oni imaju neko opravdanje, nitko ranije nije došao u situaciju da je potpuno kupljeno čelništvo onog najvećeg sindikata uz nezainteresirano članstvo masovno zauzeto obvezama otplaćivanja kasa uzajamne pomoći.

Ajmo barem početi s pozitivom, proslavili smo još prekjučer Jinov rođendan, on je dobio novi neonski zeleni komplet, ogrlicu i vodilicu, primijeti ga se na daleko, čak ni njegova dugogodišnja ljubav Dora više ne reži umjesto pozdrava prije samo njima znanih igrica koje uslijede, mudrice se nadmudruju. Malo smo pretjerali, ja sa slatkim, on s poslasticama, uz vodilicu je dobio od trgovca jednu ekstra bez šećera.
Paralelno je išao tradicionalan dan divljanja maturanata, zadnji dan nastave, ne škole, što intelektukci poput ministra obrazovanja ne mogu shvatiti, a u suštini je jednostavnije od smisla pjesama koje su maturanti pijano urlali. Dvije stvari su mi se kod ove norijade izoštrile do krajnjosti, prva je neukus u biranju popevki, naravno i alkohol je tu kumovao, ali in vino veritas, komunalci vele da se i rigalo više nego ranijih desetljeća što je fizički, psihološki i metafizički potpuno razumljivo. Meni nije jasno zašto se stariji zbog toga živciraju, konačno su, nakon što ih se za sve i svašta optužuje, dobili, barem roditelji, kompliment svojem odgojnom umijeću. Poznato je od svijeta i vijeka da se zdrava mladež razvija suprotstavljajući se prethodnoj generaciji, po tome ispada da su oni ako ne klasiku, slušali punk i rock, oni mlađi hip hop i tekkno. Uvijek se sjetim riječi pametne i logično propale političarke, da je po gore navedenoj logici ne bi iznenadilo da joj kći poželi otići u časne sestre.
Ipak postoje i izuzeci, koji se u uspješnije masovno indoktriniranim državama pretvaraju u pravilo, bolesna mladež, koja je po pravilu bila normalnijih vremena u manjini, postaje preslika i sljedbenik svojih roditelja, odnosno njihovih neiživljenih frustracija, čak ni kod nas u ratno vrijeme nije jednostavno bilo biti ustaša, pogotovo pravi, sjetimo se kako su Paragine tamanili ne samo kod nas nego i u Bosni.
Opet sam otišao u širinu, kažu lako je nakon norijade biti pametan, danas nas očekuje još malignije divljanje, samo još ne znamo ni je li već odlučeno, u kojem je od tri velika grada proslava titule hrvatskog nogometnog prvaka. E to je već opasnije za široku okolicu, za navijačke skupine su maturanti male bebe. Navijači, već u prosjeku intelektualno inferiorniji, među sobom imaju dosta naoružanih prolupalih likova, od sitnijih dealera do dobro opremljenih bombaša koji su se zarekli krajem prošlog stoljeća, nikad više nećemo ponoviti grešku naših predaka i vratiti oružje, dok je kod naših komšija biti naoružan dio tradicije i opće kulture, bez oružja si gol poput muškarca koji bi se oženio, a vojsku služio nije.
Ipak naš gradonačelnik sad već u zadnjim danima svog po svemu sudeći zadnjeg nesretnog mandata, odjednom za promjenu donosi sve pametne odluke jednu za drugom. Tako će se utakmica masovno javno promatrati na ograničenom prostoru, po Korzu, tako će i interventnim jedinicama biti jednostavnije minimalizirati štetu i spašavati živote ako treba ( tkz.berlinski silvesterski poučak). Nas promatrače zbunjuje što je donio odluku o zatvaranju centra grada za promet, relativno dugo nakon očekivanog završetka utakmice i naglasio "u slučaju osvajanja titule nogometnog prvaka", neki se već pitaju zna li i on već nešto što mi ne znamo...

Ne želite mi sreću
meni treba zrak
dobrih želja mrak
minulog svjetla muk
talisman noći snen
moj bijeg je nijem
opčinjen opsesijom nerada
u tišini sanjam
o najgorem mogućem svijetu
nadolazećem ljetu
drukčijeg smiraja nade
koju više nitko ne krade
jer laž je svoje otplesala.

Ne želite mi sreću
jer pljunuo sam joj u lice
forsirajući borbu
upijajući udubine gole
penetrirajući u prazninu
jučerašnja kulture
znajući da tek poslije mene
i tisuće raspršenih spinova
SVJETLA ĆE BITI
CapsLk će se upaliti!!

Dobro pišeš, znaš?
Ne, nekad sam

Prije pola sata smo Jin i ja šetali među neboderima na uzvisini iznad nas, čuvenih eševa. U momentu sam se sledio, dva put zaredom je netko, čulo je cijelo naselje, na vojničkoj trubi odsvirao povečerje. Očekivao sam pucnjeve koji ovaj put nisu slijedili. Inače u prilično redovitim intervalima ljudi se bacaju s tih nebodera.
Prije par dana negdje na blogu razmijenio sam par riječi o nihilizmu, spomenuvši anegdotu s obrane svog diplomskog rada o tragu Nietzscheovog utjecaja u onda tek objavljenim ratnim dnevnicima Thomasa Manna. Jedan diplomirani teolog i tadašnji apsolvent germanistike mi je postavio za jednu obranu nezgodno pitanje, malo van konteksta, zašto se uopće bavim utjecajem jednog osvjedočenog nihilista na velikog književnika.
Nisam se dao smesti, improvizirao sam i dao primjere za Nietzscheov "pozitivni" nihilizam, za razliku od uvjetno rečeno "negativnog" nihilizma Meše Selimovića u romanu "Derviš i smrt". Mentorica je na kraju posebno pohvalila moje snalaženje u toj mini polemici i zaključila da je obrana bila još kvalitetnija od samog rada.
Ipak što sam stariji pozicija Selimovićevog Ahmeda Nurudina sve mi je bliža i nisam više samouvjeren kao u mladim danima, jer "smrt je zaista besmisao kao uostalom i život".
Inače uoči "povečerja" sam razmišljao o par rečenica Veselka Tenžere, na koje sam surfajući prije ručka naletio, prisjetio se njegove prerane smrti, otišao je na "rutinsku operaciju srca" u 43. godini života i nije se vratio, zanimalo me koliko je prošlo od događaja koji sam upamtio, vidi vraga, ravno 40 godina, vjerojatno mi je promaklo obilježavanje obljetnice u državi u kojoj se zbilja obilježava sve i svašta.

Test (slika)

Zanimljiv test elektronskog glasovanja na kongresu berlinskog ogranka jedne političke stranke, pobjeđuju rock, hip hop i elektro glazba, ja zadovoljan, tu stranku pratim zbog svoje ekipe iz bivše piratske stranke. Jučer sam malo na početku na teveu pratio prve rezultate izbora i javljanja iz stožera naših političkih stranaka, zanimljivo bi bilo znati glazbene preferencije članstva ili barem kandidata naših političkih stranaka, te koliko im je ovih pojmova poznato, guglajući sam ustvrdio da je čudno da za jedan rezultat nisam znao o čemu se radi, mislio sam da sam na tom području ipak još uvijek "kod kuće". Sve je manje takvih područja, pa eto nisam čuo do danas za svjetski poznatu blogericu Kristinu Kuzmic, koja je gostovala u gradskoj knjižnici ovdje u Rijeci, interes je bio toliki da su stolice iznošene vani da bi par stotina ljudi moglo slušati, bravo informirana Rijeko!
Jučer smo nas troje odšetali do birališta i vratili se duljim putem, metraža koja nam svima odgovara. Naši kandidati za županicu i gradonačelnika naravno nisu bili ni u konkurenciji za drugi krug, svejedno smo "bacili" glasove, ali su zato liste prošle taman po mojim željama, navijao sam za prolaz troje kandidata u gradsku skupštinu jer mi četvrti na listi nije toliko simpatičan, troje je ušlo, isti broj kao do sad neprikosnovenog SDP-a, u županijsku skupštinu ih je ušlo valjda više valjda više, dosta bivših učenika na tim listama, zato su valjda profilirani više lijevo od uspješnijih zagrebačkih kolega, a da im je glazbeni ukus više na tragu berlinskog od uobičajenog hrvatskih političara ne sumnjam. Inače i pobjednica prvog kruga izbora je bivša sušačka gimnazijalka.
Neki su se jučer spremali za dvostruko slavlje, i ono nogometno, nažalost odmah smo saznali kad je Rijeka za kratko potpuno nepotrebno izjednačila, jer ovaj put je bilo potpuno svejedno izgubiti ili igrati neriješeno, eksplodiralo je samo da dobro uznemiri normalne navijače i njihove kućne ljubimce.
Već me strah slavlja iduće nedjelje, nadam se samo da se na stadionu neće brukati izborom pobjedničke glazbe, do sad baš nisu...

Malo sajamskog cvijeća u Rijeci

Sladoledom smo napunili smrzavac, to je najvažnije, akcija mojih korneta u Lidlu, to je najvažnije, a usput smo se i opskrbili kruhom i ljutim papričicama, osnovne potrebe zadovoljene budući da švarcvaldsku šunku i gorgonzolu imamo od ranije. Bili danas na sajmu cvijeća, i tamo uzeli jednu sadnicu papričica, drugarica odmah neposredno prije kiše na povratku zasadila u vrtu tik uz mjesto gdje ja sjedim. Cvijeće nismo kupovali, opskrbili nas kao i sadnicama rajčice koje već lijepo rastu, bivši učenici kad smo drugaričinoj učenici dali potpis za županicu i učeniku za gradonačelnika.
Vidim na fejsu da je moj bivši razred imao izlazak u disko ili nešto slično, to su nazvali maturalnim izlaskom valjda, ne znam, nisam pozvan, toliko kurtoazije ipak ne treba, lajkao sam fotku. Tamo saznajem da dolazi zadnji tjedan nastave maturanata, potpuno sam pogubljen u vremenu, i sve se zahuktava za ispit zrelosti odnosno završno divljanje. Ja sam zadnjih radnih godina bio oslobođen tog barbarluka, organizirao bih u te dane razredne izlete za svoj razrede, naravno vodili bi ih drugi mladi i voljni, mada je i takve sve teže naći
Inače glatko sam otklonio molbe dvoje učenika da im vodim pripreme za državnu maturu, nisam lagao, jednostavno otpisao da sam daleko od tog filma, niti me zanima niti mi se da u njega vraćati, zanimljivo da je jedan od to dvoje učenik, koji je pod mojim mentorstvom bio u drugom razredu u konkurenciji gimnazijalaca četvrti u županiji i dobio plaketu potpisanu od konačno bivšeg župana osobno, piše test na slabijem B nivou i traži pomoć za pripreme, lagao bih da kažem da ne znam tko je tu lud, znam, sustav je naglavačke postavljen, sjećam se kad se državna prvakinja iz njemačkog jezika nije uspjela upisati na njemački jezik, a njen brat uopće nije uspio upisati na bilo koji faks, sad radi u Njemačkoj kao medicinski tehničar i autor je simpatične ilustrirane i dobro prodavane hrvatsko njemačke početnice za učenje njemačkog jezika, naravno i on je bio moj učenik.
Dakle podsjetit ću vas, ako živite u velikom gradu i idući petak idete u centar, budite spremni za bliske susrete ne znam koje vrste, maturanti tradicionalno slave norijadu, srećom još im nitko barem kod nas nije došapnuo da je u našim genima tradicionalno i bacanje eksplozivnih naprava, pa jednom u životu se završava s jarmom školovanja!

Prošli tjedan na datum kad Rusi i nešto manje Hrvati slave Dan pobjede nad nacizmom umrla je u šezdesetoj godini u Njemačkoj jedna potpuno beznačajna žena. Zadnjih godina je preživljavala, iako i sama bolesna, njegujući stare i bolesne. Ipak mediji su zabilježili njenu smrt jer umrla je ta i ta bivša žena poznatog Iksipsilona. I on sam je u intervjuima nakon što ju je ostavio i slomio naglašavao da za nju nitko ne bi znao da par godina nije bila njegova žena i živjela po njegovim pravilima, on je donosio hrpe novca kući, a ona ga je čekala.
Od početka je bila predodređena za gubitnicu, iako je rođena u Njemačkoj i mama joj bila Njemica, otac joj je bio Afrikanac i podario joj komplicirano prezime i karakterističan ten. Problem prezimena je riješio njen slavni muž, nije dobila njegovo nego su je mediji su je zvali po nadimku koji joj je on dao, kombinacija slova imena i prezimena. Nakon vjenčanja drugi put je dospjela na naslovnice, kad je zainteresirana javnost saznala za većini do tad nezamisliv događaj pri seksualnom odnosu, iako o seksu i nogometu svi sve znaju, došlo je do loma penisa, o tome je pisao i seriozni Spiegel, te objasnio moguće uzroke i smirio čitateljstvo podatkom da se to inače izuzetno rijetko događa u normalnim vezama. Par dana kasnije zabrinute, uglavnom čitateljice, su obaviještene da se Iksipsilon brzo oporavio, ali mu se, uskoro bivša, supruga nije oporavila od loma njihove veze i odala se porocima poput tipičnih gubitnika klasičnih ljubavnih romana.
Treći put je dospjela na naslovnice bulevarskih portala 1999. prvi put sama zaradivši veći novac slikajući se za Playboy. i od tada ju uz nadimak koji joj je prišio bivši muž prati i pridjev gola. Nije mala stvar, u ono vrijeme su muški statusni simboli bili limuzine i satovi, a za lijepe žene priznanje je značilo duplerica Playboya. Međutim to joj nije pomoglo pri uobičajenom samostalnom estradnom usponu nakon skupog skidanja, prišivena joj je stigma napuštene gubitnice, kojoj se nije ni pokušala uvjerljivo oduprijeti, povremeno je kao takva pozivana u Big Brother spektakle poput kampa u džungli.
Obitelj je prihvatila velikodušnu ponudu njenog zadnjeg partnera da snosi troškove pokopa i zadnjeg oproštaja s njom, a i Iksipsilon je pred gomilom novinara izrazio potresenost njenim preranim odlaskom.
Post je imao radni naslov "1999", govoriti o autorovoj krizi i putu u Rim te godine pod prešutnim geslom "Vidi Rim i umri", junakinja današnjeg posta i aktualna smrt su trebale poslužiti samo kao fusnote...

I hope this finds you well

Prirodno kao diplomirani filolog uživam kad filolozi filozofiraju, samo u najnovijoj tradiciji od Friedricha Nietzschea do Jagode Marinić danas, na čiji sam dragocjeni Newsletter već neko vrijme prijavljen i savjetujem i drugima, barem onima koji znaju njemački, da se za isti predbilježe preko njene web stranice (link)
U Newsletteru kaže da joj je to well simpatično, kad Angelina Jolie u filmu izgovara zločesto i malo prijeteće grimase:"Well, well...", ali samo u tom kontekstu. Smisao tih dviju malih riječi Jagoda "prevodi" kao "Ne živciraj me, ja imam i tamne strane svog bića." Tamne strane osobnosti, osjećaj da se ne osjećaš dobro, u današnje vrijeme civilizacije "pozitivnog razmišljanja" nisu na cijeni, izražavanje takvog stanja se osjeća kao slabost, pa svi u korespodenciji upotrebljavaju čarobne fraze "Kako si, nadam se da si dobro.", zato pazite ako J.M. šaljete mailove, ovdje na engleskom, nju ta prijetvornost smeta, a, neuobičajeno za već poznatu književnicu i publicisticu, čita i ponekad odgovori. Broj njenih E-mail pratilaca jako raste, imam neki osjećaj da se sve kreće u smjeru osnivanja prve decentralizirane europske internetske platforme. U svijetu nakon pokojnog Twittera postoji Blue Sky (bsky.app), ali to je američko, ne smijemo ovisi o nepredvidivost i povremenoj neuračunljivosti sadašnjih američkih i ruskih čelnika, tu su naravno i posve (ne)profilirani telegram kanali...
Zadnja visoka nagrada koju je J.M. preuzela je austrijska "Bruno Kreisky" ovaj vikend u Beču. Istu tu nagradu ali za životno djelo dobila je Talijanka Francesca Melandri. Ona je držala govor o raširenoj pošasti selektivne empatije, uglavnom proizvedenoj dirigiranim javnim mnijenjem, stigmatiziranjem cijelih naroda i nacionalnih skupina. Tako za zločine aktualne izraelske vlade su krivci Židovi općenito, njihove masovne prosvjede po izraelskim gradovima rijetko tko spominje, za Palestince koji prosvjeduju na okupiranom teritoriju protiv terorista Hamasa riskirajući sve nitko ne zna, stradalnici su dobri i suosjeća se s njima samo ako se nalaze s naše strane bande.
Inače multilingvistica J.M. je komentirala link na blogpost ovdje, koji sam joj poslao, na bsky.app mreži na materinjem hrvatskom jeziku, kojim inače ne piše, mada porijeklo svoje obitelji ne skriva..

Nakon relativno kasnog ustajanja, oko pola sedam, i jutarnjeg ritualiziranja, obavljena je i prva šetnja. Vjerojatno je ustajanje kasnilo zato što sam još početkom tjedna zacrtao da bih u subotu sve navedeno mogao obaviti do osam, a onda konačno odšetati do prošli mjesec zaobiđene svoje frizerke, koja mi usprkos dvogodišnje izdaje, kad sam sam žiletom brijao glavu, još uvijek drži cijenu od 6 eura. Za Novu godinu sam se masakrirao te gotovo samoubio, te definitivno odustao od tog hobija. Ionako više ne radim i nije nužno svakodnevno traganje za perfekcijom u urednosti, ima i te kako dovoljno prostora za švercanje s novim jebe mi se gardom. S učenicama to ne bi prošlo, uostalom one najbolje su me slušale dok sam objašnjavao koliko je važno umijeće zapažanja detalja.
Subotom ujutro je grad relativno pust, nema nekog posebnog prometa, tek toliko da se još ipak svi semafori ne prebace na žmirkanje. Kod jednog je, kao što to on često radi nakon "uspješne" šetnje Jin zakočio. To je najprometnije raskrižje u kvartu, pješaci prelaze cestu i čekaju zeleno na više punktova iz svih smjerova, Jinu se nikad nije ni žurilo, idealno mjesto da zalegne i možda naleti neka kujica koja, davno je to lukavo shvatio, ga na tom mjestu ne može nikako tek tako zaobići, ako želi proći cestu.
Jutros se nije pojavila kujica nego jako zanimljivo, za svoju mladost, nešto preko dvadeset, odjevena glasnica ljepšeg vremena. Idealne visine poput moje, ako se kao u boljim danima potpuno uspravim u hodu, površinski potpuno u kombinaciji od kvalitetnog jeansa uključivši i plitke tenisice, s jedina zamjerka, jednom stopalicom koja ipak lagano viri i narušava sklad izloženih nogu i cijele figure. Suknja je kako smo mi to nekad govorili, a ja to dugo nisam čuo midi dužine, s tim zanimljivim rasporkom, koji vlasnica očito jutros zadovoljna svojim outfitom, prepoznajem po izbačenom nosu, bez problema kontrolira.
U zlatno doba bloga to bih u sekundi snimio i dodao u albume, a možda i objavio usprkos moralistima kritizerima kojih nikad, posebno na ovoj istinski hrvatskoj platformi, nije falilo. Danas, iako sam imao vremena kao u priči, djevojka se načekala, jer nije željela prelaziti na crveno, a nije znala ili htjela znati da se radi o pametnim semaforima i da treba pritisnuti da se pojavi zeleno, nitko drugi se nije pojavljivao, a njoj se očito nije ni pretjerano žurilo. Ja još uvijek u džepu imam fotić, koji me izluđuje, uvijek prije snimanja nekoliko puta na pritisak laže signalizirajući da su baterije prazne, da bi onda proradio i redao snimke kad više nije potrebno. Danas sam ga par minuta okrenut djevojci leđima dok ju je Jin promatrao pokušao upaliti pa odustao, spremio ga i pritisnuo gumb djevojci za prelazak ceste te zaradio neki lijepi osmijeh kao iznenađenja, možda čak nehinjen.
Kad se već dobro udaljila preko ceste ulicom u smjeru medicinskog fakulteta uspjela su dva selfija ljutitog mene s naočalama, prvi s bespotrebnim sijevanjem blica, koji je ipak poslužio svrsi, Jin je ustao i požurio kući. Ne znam, u istom smjeru u kojem je otišla junakinja današnjeg posta je i ženski samostan, ali pretpostavljam da to nije bio cilj djevojčine šetnje.

Demokrati: Pregovori muškog demokršćana i ženske ljevičarke (foto)

"Tako mi bog pomogao" bio je jučer kraj prisege novog njemačkog kancelara Merza. Naravno po društvenim mrežama dodaju ljudi (...i Zeleni i Ljevica), jer da nije bilo njih, ni bog ni demokršćani i socijaldemokrati usprkos uvjerljivoj većini u parlamentu ne bi bili dostatni za izbor. "Problem" u Njemačkoj što se najviši dužnosnici biraju tajnim glasovanjem. Tako se toliko ne priča, ali iznenađenje se dogodilo već po izboru vodstva njemačkog parlamenta. Za potpredsjednika je brojem glasova toliko koliko treba izabran kandidat Ljevice Bodo Ramelow (jedini u stranci koji se ne protivi nastavljanju naoružavanja Ukrajine u pojačanom tempu), a nije izabran umiveni kandidat ekstremno desnog AfD-a, stranke koja ima nekoliko puta više zastupnika.
Danas je u Njemačkoj spomen dan- dan pobjede nad nacizmom ili dan oslobođenja. Svugdje se javno obilježava, ali po obiteljima baš i ne slavi. Po zvaničnim podacima samo u bitki za Berlin smrtno je stradalo oko 70000 vojnika SSSR-a, 90000 njemačkih vojnika, oko 9000 poljskih, ostalih saveznika manje, te kolateralno deseci tisuća civila. U jednom manjem gradiću u blizini neonacisti iz cijele Njemačke pokušavaju svake godine obilježiti sjećanje na kolektivno samoubojstvo stanovnika mjesta prije dolaska sovjetskih osloboditelja, prošle godine su im antifašisti uspješno blokirali ulazak u grad. Zabilježen je i velik broj suicida Njemica jer je bilo poznato da su se sovjetskim vojnicima tolerirala silovanja. O knjizi svjedočenju o tome jedne berlinske novinarke prevedenoj i kod nas sam na poticaj pokojnog blogera Mekona pisao i na blogu. Mekon je isti dan tu knjigu kupio, ja je imam negdje zametenu prigodom zadnje selidbe i ne sjećam se više kako se zove
Od svih berlinskih manifestacija danas mahom besplatnih i u zatvorenim prostorima s poznatim izvođačima, najprivlačnije mi je događanje u jednom malom kazalištu, moja frendica bivša piratica Anne Helm sa svojim bendom izvodi pjesme izvjesnog Bertolta Brechta poznatog po tome jer je rođen u gradu u kojem živi i radi čuveni hrvatski bloger Euro. Budući da se u Rusiji zbog vremenske razlike u trenutku potpisivanja bezuvjetne kapitulacije nacističke Njemačke slavi sutra 9.svibnja, u Saboru je 2019. logično kao što je kod nas sve logično za spomendan pobjede proglašen 9.svibnja. Mi anarhisti sve slavimo pa sretan vam europski dan pobjede nad nacizmom danas, te hrvatsko-ruski dan pobjede nad nacizmom sutra.

.Evo izabrana je nakon zabavnog događanja za nas neutralne promatrače nova njemačka vlada i aktualiziralo se pitanje, vidim da je istočni blog propagandist u toku, izgradnje eventualno nove nuklearne elektrane. Posebno je zabavno kako je umjesto ideološke rasprave, koja je struja najmanje štetna za okoliš, dojučerašnji zeleni ministar Habeck postavio pitanje, koje je mlado novo vodstvo Ljevice odmah pragmatično postavilo, a gdje graditi, i vječno pitanje, tko će i gdje zbrinuti taj ne baš bezazleni otpad. Naravno uvijek će se ispod pulta snalaziti kao u stara dobra vremena, poduzetnicima iz siromašnih europskih država neće biti problem upustiti se u polulegalni biznis "zbrinjavanja", ako uspije tako se najbrže poveća vlastito bogatstvo, jedina opasnost je par nezgodnih zapadnih novinara, ali ni njih nema više previše. Pitanje je gdje smjestiti tu nuklearku, razvijeni dio njemačke je pretrpam vjetroelektrana, koliko je samo ptica protjerano sa svojih vjekovnih ognjišta, posebno na sjeveru, te solarkama, mladi zeleni aktivisti su svugdje dosadni, a Ljevica u usponu, jedva čeka da se nešto pokuša na njenom terenu zapostavljenih saveznih država. Vladajuća stranka, u kojoj su mudraci principijelno u lovu za desnim glasovima, izglasali uz zabranu suradnje s neonacistima i zabranu suradnje s Ljevicom, evo jučer su zanemarili zapisano u stranačkim dokumentima i zamolili za obranu države i vlasti, istu tu Ljevicu za suradnju. Heidi Reichinnek, vjerojatno već najpopularnija njemačka političarka, je odmah reagirala nasmijavši sve po portalima i mrežama: :Zašto ne, bit će mi zadovoljstvo dva put u jednom danu zaokružiti ne protiv Merza." (Da bi se moglo uopće glasovati ponovo isti dan potrebna je dvotrećinska većina u parlamentu, bez njih nemoguća).
Postoji navika već svugdje po Europi, računati da će te drugi vaditi iz govana i preuzimati tvoje smeće. Moj grad je baš u jednoj takvoj situaciji, jedan dio grada se "modernizirao" i kontejneri im se zaključavaju, drugi dio poput mog, rekao bih srećom ipak, je još neko vrijeme po starom. Iz vrta pratim kako ljudi iz tih moderniziranih dijelova grada koče s autima i izbacuju svoje smeće u naše kontejnere, srećom i komunalci su to shvatili pa češće obilaze naš od njihovog djela grada. Zamorna su ta otkrivanja tople vode, pored kaveza s kontejnerima za razvrstavanje, od kojih svi stanari imaju ključeve, i mogu, ako im je dosadno, promatrati kroz prozor i prijavljivati nesavjesne susjede ;).

Novca za proračun u ovom vašem ortačkom kapitalizmu svugdje na bacanje, kako bi se samo proračun na brzinu popunio, kad bi oni zaduženi za kontrolu poštovanja zakona to radili. Zakon je npr. propisao vrlo visoke kazne, gledano mjerilima nas običnih smrtnika, za liste koje sudjeluju na lokalnim izborima, a ne pridržavaju se ravnomjerne spolne zastupljenosti, tu samo treba pokupiti novac i eto popune proračuna. Najlakše je ići tragom jumbo plakata, zna se koliko koštaju i kojih par lista ih može priuštiti, najbolje u Dalmaciji, ja sam malo gledao liste tražeći bivšu učenicu gdje je na popisu, zanimalo me u stvari koje je ona godište, našao sam je, nije više kod Ričarda ne znam kakvog na listi, snjkim je žarila gradskim vijećem Zadra, vidi mlada je još, 1981. godište, žena, majka, kraljica. Tamo sam primijetio usput da se najjače stranke ne drže zakona ko pijan plota, ma mogli su komotno izglasati da je dovoljno oko 20 posto žena s tolerancijom od par postotaka gore, dolje i mirna Bosna, pa vladajući su. Njima sigurno ne bi bila problem ni veća kazna, zašto je ne naplatiti.
Lakše je prešutno prelaziti prema pljački umirovljenika i sirotinje, koju u zadnje vrijeme provode državna poduzeća, ovršujući ljude za neke navodne dugove ranijih godina, sirotinja nema izbora osim štrajka glađu. Marš stoko lihvarska, al zašto ne bi, pa najsiromašniji i glasaju za ova govna, koja će ih uskoro ostaviti i bez jedine nekretnine.
Nevrijeme je opet divljalo, kod nas nema na prvu vidljivih većih šteta. U vrtu još nitko nije bio, baš jučer je drugarica prilično toga zasadila, jer "kažu da će kišiti"....Inače dio posta do zadnjeg odlomka je jutros brzopotezno nastao, mislio sam, napisat ću kasnije nešto ljepše, samo da izbacim nezadovoljstvo iza sebe, zaboravljam da nema "kasnije", kod nas troje je stalno dinamično i živo, dok još kako tako trajemo.
Inače bit će zanimljiv kraj nogometnog prvenstva, treba pratiti trag sljedećih iznenađujućih rezultata, ne vjerujem da su naši ozbiljno shvatili upozorenja iz inozemstva, potaknuta sumnjama inozemnih kladionica u regularnost nekih utakmica, meni će najsumnjivije biti ako Dinamo ne dobije sve tri utakmice do kraja, pa zna se tko je najbolji, ne vjerujem ja ni svojoj Rijeci, ova pobjeda me iznenadila, jedino mi žao što mog Ivana Smolčića u Italiji prati smola, tim mu je osigurao opstanak u ligi, ali on ne igra. Nije učio baš ni regularni njemački kod mene, a fakultativni talijanski nije htio birati, a upozoravali smo ga i kolegica i ja, dobri igrači nastavljaju karijeru vani, a za karijeru su potrebne osnove stranih jezika...
Ma što ga briga, ugovorom se barem financijski osigurao par godina, tako bi razmišljao prosječan našijenac :D

Labin res publica

Barem u Labinu imaju koga birati, sad žele li iskoristiti to pravo ili će po staroj hrvatskoj navadi ljudi birati na svoju štetu njihov je problem. Labin je grad koji je zadržao dušu iznad i ispod zemlje u najboljoj tradiciji Berlina iz mog vremena zahvaljujući udruzi koju već desetljećima vodi novi kandidat za gradonačelnika, sve je u linku dobro objašnjeno. Ja nisam mogao vjerovati što smo sve doživjeli u ovopj Hrvatskoj za samo jednodnevnog posjeta tom gradiću.
Prvomajsku proslavu smo tradicionalno kako spada proslavili roštiljem s društvom u našem vrtu, usprkos nedaćama koje me prate, nalijepilo se sve jedno za drugim. Dan prije je Jin bio na šišanju, dok sam čekao preuzimanje u zakazano vrijeme na malom razmaku od salona, čuo sam "dobar dan", pogledao sam kratko, nepoznata mlada osoba pod tamnim naočalama, moguće moja učenica, ali nisam bio siguran je li pozdrav upućen meni pa sam se ponovo okrenuo zadanoj strani. Sad se već zapovjedno zaorilo:"Dobar dan!" pa sam morao reagirati. Jebate, skoro nisam prepoznao najdražu psihologicu s bivše škole Nisam očekivano ni zaokružio ruku u zagrljaj, ne znam se ja više radovati, a odmah je konstatirano da sam netaktičan kao u najgorim vremenima. Rekao sam da je skoro nisam prepoznao, a stalno je spominjem, ona je pitala čemu to može zahvaliti, a ja sam odmah konstatirao da bi nam dobro došao još jedan vozač za eventualni Berlin. Ipak smo se u tri minute uspjeli srdačno propitati o školi i penziji.
Ja ne mogu vjerovati u kojoj banani od države živimo, svakodnevno se uvjeravam i trpim. Ne može se to mijenjati jer uspješna medijska indoktrinacija i masovna lobotomija ozbiljni su problemi. Društvo je puno parazita i profitera, lako je tako biti domoljub, neke dojučerašnje marginalne lopove nazivaju gospodom i poduzetnicima. O zdravstvu neću pisati, jer je svjež moj subjektivni osobni bijes. Prije par dana je stiglo iz stambenog da se ispričavaju jer nam prošle godine jedan račun nisu dostavili kad je trebalo. Drugi dan je stigla ovrha s kamatama na taj račun. O problemima s očitovanjem struje sam već pisao, neki komentatori nisu shvatili da iz HEP-a ne dopuštaju da svaki mjesec sam očitavam i plaćam, a daljinsko očitovanje, kao u prethodnom stanu, nije moguće. Konstatirali smo da ćemo preživjeti jebenu ovrhu, sud što god se dogodi s gorskokotarskom zemljom, no s ovima nećemo moći, opet je odjednom malo prije mailom stigla ogromna razlika za struju, mislim da je Berlin koji je ionako bio skoro potpuno otpisan sad definitivno aut, glavno da nam je po svim pokazatelji8ma bolje nego Slovencima, jadne Nijemce neću ni spominjati.
Već dva dana slabo što stignem pročitati, ovo za Labin sam slučajno vidio, sve mi se pomiješalo pa sam tražio rezultat, odjednom mi je došlo u glavu da Rijeka danas igra. Nije ni čudo, bez klime u autu smo po vrućini obilazili Srdoče, ne bismo li pronašli jedinog majstora u regiji8 koji ima dva sitna dragocjena djelića nužna za popravak klime koju je osim toga trebalo i napuniti. Samo da mi budemo dobro, vozit ćemo se s klimom u autu do pseće plaže na Kantridi, za toliko benzina će uvijek ostati.
Satelitska tv mi je stalno uključena, pa sam se upravo uvjerio da je blogerica Kojotica ipak bila u pravu, Nijemci su zbilja budale nad budalama, navodno je konačno služba za zaštitu poretka stupnjevala neonacističku AFD kao ekstremističku organizaciju i u središnjoj emisiji na "nezavisnoj" ARD je gost visoki funkcioner te iste partije, to je ta valjda sloboda govora koja je jednom dovela i Hitlera na vlast, sloboda u duhu Trumpove SAD i Putinove Rusije, koji isto čujem najoštrije osuđuju nedemokratsku odluku njemačkog suda, tome se naravno ne čudim, kao što će to ovdje, ne sumnjam, relativizirati hrpa desnih blogera....