Nachtfresser

Nakon relativno kasnog ustajanja, oko pola sedam, i jutarnjeg ritualiziranja, obavljena je i prva šetnja. Vjerojatno je ustajanje kasnilo zato što sam još početkom tjedna zacrtao da bih u subotu sve navedeno mogao obaviti do osam, a onda konačno odšetati do prošli mjesec zaobiđene svoje frizerke, koja mi usprkos dvogodišnje izdaje, kad sam sam žiletom brijao glavu, još uvijek drži cijenu od 6 eura. Za Novu godinu sam se masakrirao te gotovo samoubio, te definitivno odustao od tog hobija. Ionako više ne radim i nije nužno svakodnevno traganje za perfekcijom u urednosti, ima i te kako dovoljno prostora za švercanje s novim jebe mi se gardom. S učenicama to ne bi prošlo, uostalom one najbolje su me slušale dok sam objašnjavao koliko je važno umijeće zapažanja detalja.
Subotom ujutro je grad relativno pust, nema nekog posebnog prometa, tek toliko da se još ipak svi semafori ne prebace na žmirkanje. Kod jednog je, kao što to on često radi nakon "uspješne" šetnje Jin zakočio. To je najprometnije raskrižje u kvartu, pješaci prelaze cestu i čekaju zeleno na više punktova iz svih smjerova, Jinu se nikad nije ni žurilo, idealno mjesto da zalegne i možda naleti neka kujica koja, davno je to lukavo shvatio, ga na tom mjestu ne može nikako tek tako zaobići, ako želi proći cestu.
Jutros se nije pojavila kujica nego jako zanimljivo, za svoju mladost, nešto preko dvadeset, odjevena glasnica ljepšeg vremena. Idealne visine poput moje, ako se kao u boljim danima potpuno uspravim u hodu, površinski potpuno u kombinaciji od kvalitetnog jeansa uključivši i plitke tenisice, s jedina zamjerka, jednom stopalicom koja ipak lagano viri i narušava sklad izloženih nogu i cijele figure. Suknja je kako smo mi to nekad govorili, a ja to dugo nisam čuo midi dužine, s tim zanimljivim rasporkom, koji vlasnica očito jutros zadovoljna svojim outfitom, prepoznajem po izbačenom nosu, bez problema kontrolira.
U zlatno doba bloga to bih u sekundi snimio i dodao u albume, a možda i objavio usprkos moralistima kritizerima kojih nikad, posebno na ovoj istinski hrvatskoj platformi, nije falilo. Danas, iako sam imao vremena kao u priči, djevojka se načekala, jer nije željela prelaziti na crveno, a nije znala ili htjela znati da se radi o pametnim semaforima i da treba pritisnuti da se pojavi zeleno, nitko drugi se nije pojavljivao, a njoj se očito nije ni pretjerano žurilo. Ja još uvijek u džepu imam fotić, koji me izluđuje, uvijek prije snimanja nekoliko puta na pritisak laže signalizirajući da su baterije prazne, da bi onda proradio i redao snimke kad više nije potrebno. Danas sam ga par minuta okrenut djevojci leđima dok ju je Jin promatrao pokušao upaliti pa odustao, spremio ga i pritisnuo gumb djevojci za prelazak ceste te zaradio neki lijepi osmijeh kao iznenađenja, možda čak nehinjen.
Kad se već dobro udaljila preko ceste ulicom u smjeru medicinskog fakulteta uspjela su dva selfija ljutitog mene s naočalama, prvi s bespotrebnim sijevanjem blica, koji je ipak poslužio svrsi, Jin je ustao i požurio kući. Ne znam, u istom smjeru u kojem je otišla junakinja današnjeg posta je i ženski samostan, ali pretpostavljam da to nije bio cilj djevojčine šetnje.