Nachtfresser

Pišući komentar ispod jučerašnjeg posta od Annaboni sjetio sam se malo poznatog romana, nekad u svojoj domovini slavljene istočnonjemačke književnice Anne Seghers .Transit" je napisan 1944, dakle godine kad su nacisti još divljali Europom i svijetom. Iako je glavni junak muškarac vidi se da je predložak itekako biografski. Roman je pisan u stilu literarne epohe "Neue.Sachlichkeit" i nešto je daleko od socijalističkog realizma uz kojeg literarni kritičari autoricu isključivo vežu. Baš je i zbog tog načina pisanja izuzetno aktualan i danas, kad krajnja desnica ponovo maršira po Europi poantirajući baš na netrpeljivosti prema migrantima. Istina "demokratima" se obila o glavu politika obzirnosti i prema kriminalcima među njima, te nekritično prihvaćanje "kulturnih različitosti" (na razliku pojmova kultura i civilizacija sam često upozoravao, no onaj kome nije predavala briljantna profesorica Emilija Grubačić teško tu razliku može posvojiti). Kod nas se marginaliziralo značenje u DDR-u slavljene Anne Seghers, veličala se i prevodila isto tako dobra književnica "disidentica" Christa Wolf. Kad su nakon pada socijalizma otvoreni tajni akti zloglasne istočnonjemačke državne sigurnosti ispostavilo se da Christa Wolf, veličana na Zapadu, bila suradnica tajne službe, što ne umanjuje vrijednost njenih romana, no mislim da i Anna Seghers zaslužuje objektivan tretman.
"Transit" dakle opisuje mladog Nijemca u Marseillu, mladog Nijemca u vrtlogu rata, pobjeglog iz nacističkog kaznenog logora u koji je dospio nakon verbalnog sukoba sa SA oficirom na ulici. Radnja se odvija neposredno pred njemačkom okupacijom, Francuska je preplavljena izbjeglicama, koji se na sve načine dovijaju dočepati zadnjih brodova, koji voze u "slobodni svijet" dok je to moguće. Igrom slučaja i okolnosti dolazi do kofera, dokumenata i putne dozvole jednog pisca, koji je izvršio samoubojstvo, iako je kod sebe imao poziv od supruge, ranije izbjegle, koji mu je trebao pomoći pribavljanju ostalih papira i pečata za bijeg iz Francuske. Anna Seghers majstorski opisuje bezbrojne birokratske zavrzlame oko dokazivanja (lažnog) identiteta junaka romana, nepoznate ljude koji mu nesebično pomažu, te trku s vremenom za uloviti zadnji brod za očuvanje golog života, usput se naravno odvija za dobar roman nužna i dramatična ljubavna priča glavnog junaka nakon jednog usputnog susreta u izbjegličkoj vrevi. Francuski tranzit je Anna Seghers proživjela na svojoj koži što doprinosi uvjerljivosti detalja u romanu, pogotovo kod dobivanja papira i pečata, koji život znače.
Stat ću i u nekom drugom postu možda opisati meni jednu posebno dragu anegdotu iz života A.S. koja aktualizira isto tako važnu suvremenu temu, u duhu prethodnog posta bi je jproblematizirao kao "Estetika ili sloboda" ;).

Držim se već dugo toga da jedino ima smisla postavljati dobra pitanja, jer odgovore, shematsli i baš za sve, imaju samo budale i jako religiozni ljudi, tu ipak pravim malu razliku, jednu od te dvije kategorije malo i žalim. Pitanja ne smiju biti jednoznačna s mogućnosti jednoznačnih odgovora, tipičnih za prije spomenute kategorije, trebaju poticati misaonu imaginaciju. To ne znači da odgovora nema, no pravi odgovori se uglavnom u nekom trenu sazrijevanja osjete, ali ih je teško verbalizirati, ili odgovor baš niučemu praktičnom ne pomaže, recimo onaj mudrac koji je znao odgovore na sva pitanja, zaboravio sam mu ime, spominjao sam ga na blogu, na osobno pitanje nekog lika :"Kad ću umrijeti", odgovorio je "Uvijek." i pretpostavljam da bi takav odgovor na to pitanje vrijedio za sve. O čemu god pisao na blogu, primijetilo se to ili ne, uvijek sam propitivao ista pitanja :" Sloboda ili sigurnost?", "Civilizacija ili kultura?", "Biti ili imati?" i slično, naravno aktualizirano nekim dnevnim trivijalnim povodom kao okidačem. Kolega Blumi opet opominje u zadnjem komentaru:"nadam se da se nisi upecao na najstariji blogerski blef,
pa pomislio da komentatore zanima to što ti pišeš." Ma naravno da nisam i primjećujem da na gore navedena pitanja većina će odgovoriti: "Da, sloboda i sigurnost.""Da, civilizacija i kultura.""Da, biti i imati" i meni takvi odgovori uopće ne smetaju, dapače, znaju mi biti i simpatični, kad bi barem političari češće na taj način rješavati probleme, mada jedno često isključuje drugo, ali logika osim logike argumentom jačeg rijetko pomaže kod suvremenih političkih pitanja. Sve pišem radi dva tri komentara kakvih se kod mene uvijek nađe, koji će sadržavati za mene dotad nepoznatu dimenziju problema, a, istina izuzetno rijetko, doprinijeti čak i promjeni stava o određenom problemu. Dva tri komentara, isto kao dok sam još radio, na predavanjima ex cathedra, inače vrlo rijetkim u mojoj praksi, slušale su me maksimalno tri učenice, i ne uvijek iste, ovisno o temi i je li ih taj dan bolio trbuh ili ne. A dečki, dečkima su "popovanja"i o onom što ih je zanimalo uglavnom bila odbojna...

Mat-nije mat

Čini mi se da ljudima oko mene kad govorim ili pišem o šahu isto kao i politici nije najjasnije da mene niti šah niti politika kao takvi nikad nisu posebno zanimali. Šahom sam se bavio kao pionir, jer su moji, mislim sa su tu bili u pravu, mislili da se s nečim osim škole moram organizirano baviti u slobodno vrijeme, jer dokolica može biti pogubna po razvoj pojedinca. Kako sam kao dijete bio prilično boležljiv jasno mi je bilo da se ne mogu baš dokazati u klasičnim sportovima. Išlo mi je to, no brzo sam dosegao svoj plafon u pionirskoj konkurenciji, bolji od mene je bio Predrag Nikolić, kasnije višestruki seniorski prvak Jugoslavije. Ja sam pobjeđivao aktualne velemajstore Sokolova, Draška, već pokojnog Bistrića, od Nikolića sam redovito gubio i negdje sa 17 sam prestao igrati šah, ova reaktivacija dosta desetljeća kasnije nije vrijedna pomena, ali znam dovoljno da mogu pratiti šahovske fenomene. Isto je s politikom, uvijek me zanimao taj mehanizam manipulacije, ali ono kratko vrijeme što sam se aktivno bavio, prije nešto više od jednog desetljeća s Piratskom strankom je bilo kao pomoć i zbližavanje s jako mladim zanimljivim ljudima, najprije u Berlinu, zatim kod nas, nikad nisam imao iluzija da bi, posebno na ovim prostorima, mogli postići značajniji uspjeh. Znači osnovne kompetencije, iskustva i znanje da bih pisao o tim područjima imam, mehanizme funkcioniranja sam upoznao.
"Nemsko" je jedan zastrašujuće uspješan projekt. Radi se o Kineskinji rođenoj 2000. godine, čiji su izuzetno obrazovani roditelji selili prvo u Finsku, zatim u Kanadu. Bila je čudo od djeteta, s tri godine naučila igrati šah, već sa pet najbolja u svijetu u kategoriji do 10 godina, poslije je već s titulom postala svjetska prvakinja u kategoriji do 14 godina. Roditelji su u stanu imali veliki akvarij, ona je znala kao opčinjena dugo buljiti u ribice kako se kreću, tako je od oca dobila nadimak Nemo, po književnom junaku kapetanu Nemu. Cijeli život su je pratili stručni timovi za sve čime se bavila, usput je sama završila fakultet, statistiku i još nešto, nek se nađe, tih par godina joj je bila jedina kratka pauza od izloženosti javnosti. Tržište se punilo influencerima s raznih područja, postojala je rupa na području šaha i ona ju je iznenađujuće uspješno popunila po svim društvenim mrežama i na svojoj web stranici. Ja sam je otkrio na fejsu i mislim da je tu koncept najbolje realiziran. Što me privuklo stranici? Pojavilo mi se kao preporuka za pogledati, mlada djevojka o kojoj ne znam ništa igra šah sa zanimljivim starcem u parku u Los Angelesu, video. Klikam, vidim da odlično igra, usput neverbalno i verbalno komunicira, no koncentracija joj ni u jednom momentu ne slabi i dobiva partiju. Kliknem na stranicu, iznad svih tih videa prvo se otvaraju fotografije, kliknem naravno na dvije, jednu u kupaćem kostimu, druga, odjevena za večernji izlazak, opake čizme i što smo mi voljeli govoriti, na haljini izrez do pupka, iako je naravno samo do pojasa. Udica progutana. Vidim stranica za jednu šahovsku ima izuzetno veliki broj pratitelja, nije čudo jer je jako dobro promišljene. Naša junakinja naime igra šah na ulicama i pred znamenitostima velikih gradova, s jako dobrim i živopisnim lokalnim šahistima i nadarenim klincima, naizmjenično s igrom protiv mladih već poznatih velemajstora, koji poput europskog prvaka Alekseja Šarane očito s guštom pred kamerama igraju protiv nje, ne dajući se smesti njenim stalnim brbljanjem i oni je ipak dobivaju. Ona ipak psihološki dominira i uz stalnu priču i osmijehe pobjeđuje međunarodne majstore znatno jače od sebe.
Osim druge ljubavi pokera, koju je naknadnu otkrila uz mentora i možda ne samo to, poznatog pokeraša, i vrlo brzo se probila u sam vrh, meni je zanimljiv odnos prema najboljoj prijateljici, šahistici nešto višeg rejtinga Anni Cramling, s kojom često javno i uglavnom uspješno igra, Anna je inače kćerka bivše svjetske prvakinje u šahu Pie, koja još uvijek aktivno nastupa. Tu u jednom videu je izgleda nepogrešivo karakterizira, "Anna je i u šahu agresivnija osoba od mene", to se najviše vidi na linku na partiju gore na vrhu, koja je mene oduševila uspjelom manipulacijom. Partija je stalno u okvirima remija, Annu to očito ne zadovoljava, Nemo naizgled neoprezno odlazi kraljem u kut iz kojeg nema izlaza, nazire se matni motiv kojeg Anna i ja odmah uočavamo, Anna žrtvuje topa, vjerojatno kao i ja misli da se top ne smije uzeti zbog mata efektnom žrtvom dame, Nemo uzima, Anna žrtvuje damu na zadnjem redu, ali avaj, Nemo kralja štiti topom na kojeg smo i Anna i ja kao hipnotizirani zaboravili da postoji i dobiva partiju.
Zanimljivo da joj i vrhunski pokeraši dopuštaju streamanje dijelova igre, ista je kao i u vrevi uličnog šaha, opuštenošću dominira, mada je sve samo ne tipična pokerašica.
Nemsko savršeno kontrolira sve čime se bavi od najranijih dana uz timove iza sebe, ali ona ima tek 24 godine, što će se dogoditi kad jednom pukne, po teoriji vjerovatnoće se to mora dogoditi i ona bi to trebala znati, završila je statistiku...

"Važno je naglasiti da mi vas ne smatramo lošim ljudima!"

Rečenica iz proglasa desetočlanog predsjedništva mladeži stranke njemačkih Zelenih koja mi je upala u oči i izmamila osmijeh na lice i čak bila simpatična, iako nimalo ne žalim zbog njihovog atipičnog političkog poteza, naime cjelokupno predsjedništvood deset članica/članova je ne samo dalo ostavku na članstvo u predsjedništvu nego i napustilo stranku. Mogu na svom primjeru berlinskog gazde, kod kojeg sam stanovao zadnjih desetak godina i sad smo i prijatelji, posvjedočiti da je izvanredan čovjek, no to ne umanjuje odgovornost za katastrofalnu nerealističku politiku koju dijelovi stranke sprovode, stranke koja je od svog početka podijeljena na dva teoretski nepomirljiva djela fundamentaliste i realiste i koja zasad usprkos toj nepomirljivosti opstaje, ovo im je sad prva velika kriza. Predsjedništvo mladeži ne odlazi zato što je shvatilo grešku nego zato što bi oni još radikalnije griješili i mislim da je dobro za njih što odlaze iz realne politike dok je vrijeme, mada će se neki od njih vjerojatno pridružiti ovima što se prosvjedujući lijepe po ulicama i zračnim lukama.
Druga važnija ostavka "dobrog čovjeka" me pomalo rastužila jer je ostavku na dužnost dala i supredsjednica stranke Zelenih Ricarda Lang, koja vjerojatno zahvaljujući, ja bih rekao, pretjeranoj autonomiji lokalnih ogranaka snosi izuzetno malu odgovornost za ono što se Zelenima događa. Ona je također potpuno atipična političarka, jedna od rijetkih koja mi je bila zanimljiva pa je pratim i na privatnim profilima javnih mreža. Nikad se nisam slagao s retorikom, pojedinac je ništa, stranka sve, druga mi je krajnjost kad stranka njeguje kult ličnosti kao BSW Sahre Wagenknecht ili vladajuća stranka kod nas. Ipak ni BSW ne bi sigurno bio tako uspješan kao ni HDZ kod nas da nije zadnje riječi u svemu svog predsjednika. Pogledajte samo koga su oni imali i imaju među ministrima.
Sad nek mi se u opisu osobe Ricarde Lang dopusti jedna riječ koja će mojim emancipiranim prijateljicama možda djelovati politički nekorektno, Ricarda Lang je simpatična debeljuca koja je prošla Njemačku uzduž i poprijeko putujući vlakom i obilazeći članstvo te diskutirajući s njima. Već legendarne su fotografije nje nikad previše raskomoćene iz kupea vlakova, zadnju godinu se nazirao i jedan tip za kojeg sam ja razočarano pomislio, eto i ona kao predsjednica uživa pokazivati svog bodyguarda, no uspostavilo se da joj je to muž s kojim se tajno vjenčala i naknadno fotke s vjenčanja podijelila s javnošću. Nadam se da će imati sreće u ljubavi i kad se pogase svjetla pozornice jer ljubav je, nije fraza, neusporedivo važnija od politike, te kad izgubi tisuće nepouzdanih pratitelja na društvenim mrežama uključujući i mene :D.

Sad kad je objavljena struktura glasača na izborima u Njemačkoj po starosti i kvalifikacijama došlo je do iznenađenja i otrežnjena. Stanovnici su navikli na mladost ludost te natprosječno glasovanje mladih za Zelene, što je bio i jedan od uzroka njihovog naglog uspona. Ovaj put je u Brandenburgu gotovo trećina najmlađih birača izabralo neonaciste. Ozbiljni analitičari su već ranije upozoravali na mogućnost preokreta u glavama mladih, logičnu, s obzirom na nebrigu društva o njima. Praktično tri godine su generacije ostale bez najljepšeg dijela odrastanja, izlazaka i socijalnih kontakata, prvih ljubavi uživo.
Online nastava je i one koji to ne bi radili prisilila da šest sati dnevno bulje u ekrane kompa ili mobitela i ponašaju se prema strogim nametnutim pravilima, pažljivo prate i pokušavaju slijediti upute nastavnika. Izvrstan trening zatupljivanja mozgova. Između sedamnaeste i dvadesete nemogućnost večernjih izlazaka na okupljališta mladih, doduše to kod nas s ponudom uglavnom cajkaških klubova je imalo i dobrih strana. S druge strane trebalo je samo pratiti nacističku retoriku uz vještu manipulaciju društvenim mrežama. Osim migranata i svih inih drugih i drukčijih na udaru su se našle poluge građanskog društva, nevladine udruge svih vrsta kao s jedne strane strani plaćenici s druge gutači proračuna ideološki obojani, te sam građanski odgoj u povojima.
Gasile su se tako kao nerentabilne neprijateljske agenture i udruge mladih koje su posredovale u mobilnosti mladeži i međudržavnih razmjena, jer su upoznavanje drugih ljudi i kultura najveći neprijatelj svakog fašizma. Tako je korištenje EU projekata i sredstava te vrste kojih itekako ima, ostavljeno dobroj volje entuzijasta na školama i fakultetima. S druge strane se potiču udruge koje promiču patriotizam i kršćanske vrijednosti i njihov pretežni "privatni"način financiranja novcem sumnjivog porijekla novopečenih milijunaša. Urla se o Soroševom lanjskom snijegu koji je danas ništa prema velikom inovatoru i istraživaču novih tehnologija, geniju zla, vlasniku srećom kod nas ne previše utjecajne društvene mreže.
Naravno kao i u nekadašnjem Hitlerovom slučaju demokrati, odnosno njihove slabosti su sami krivi za ono što se događa. najprije bezuvjetno veličanje kulturnih različitosti zaboravljajući besmislenost toga ako ne vodi civilizacijskom zajedništvu, osiromašenje najvažnijeg sloja za razvoj građanskog društva, onog srednjeg, na uštrb novokomponiranih "spretnih" poduzetnika, nije nikakvo čudo da su "Mućke" postale svugdje kultna serija, nevjerojatno manjkava strategija nošenja s pandemijom posebno u obrazovnom sektoru s dugoročnim posljedicama. Žanju se plodovi onog što se sijalo dok sve ne pohara velika suša.

Jučerašnji dan smo posvetili jedinom bitnom u umirovljeničkim danima, sebi samima. Napravili smo za nas troje zahtjevnu pješačku kilometražu. Pješice smo se spustili u centar, na Korzo, ručali, zatim propješačili širi centar koji nije začudo bio neispunjen ljudima, kakvog ga pamtim, vratili se potpuno drugim putem, još zahtjevnijim jer je sad bio uspon iznad Guvera, ono je bilo uglavnom spuštanje, malo smo se već umorni podružili na psećem igralištu na Kozali blizu groblja i završili uz piće i sladolede u našem vrtu, koji nam je u jednom trenu predaha izgledao jako daleko. Spustili smo se u stan negdje na polovicu reprize Superpotjere, koju, nekim čudom, nismo ranije gledali.
Ručali smo u obnovljenom "El Riu" na početku Korza, naletili smo baš kad je "očišćen" stol inače pune terase te odmah sjeli, ubrzo su za nove goste počela čekanja. Inače ne volim više baš vikend jedenja vani, marende radnim danom su mi ne samo prihvatljivije cijenom i mnogo ukusnije, hrana mi je količinom koliko treba, ne uglavnom pretrpana po tanjurima. Za jela po narudžbi, a samo takvih osim pizza ima, ostale su sezonske cijene, znači hamburgeri po 14 eura, ostalo dosta skuplje. Mi smo inače telefonski zvali najprije Trsatiku, zatvoreni su jer imaju jako velike krstitke, Nono i Frane je nedjeljom otvoren samo za organizirana slična događanja, Marun i naš Belveder ne rade, kao ni Marko kojeg sam spominjao u jednom od prethodnih postova. U El Riu smo odabrali pizze prihvatljivih cijena i okusom bili jako zadovoljni. Ja sam uzeo Vezuvio, šunka, mozzarella, bosiljak masline, 9,5 eura, drugarica neku drugu, uglavnom sve su egzotičnih imena, uglavnom bogatu artičokama, 10,5 eura. Tijesto je bilo majstorsko, baš onako kakvo treba biti,, pizze sočne i ukusne. Imamo dvije primjedbe, stol je usprkos brisanju ostao prljav, nismo naručili piće pa je konobar namjerno prečuo i vodu za psa, kad ne pijete vi neće ni on, otprilike taj mot, ali tu se prevario, drugarica nosi našem drugaru bočicu s vodom, koju sam po gradu na javnim česmama dopunjavao i posudicu. Ostavili smo traženih 20 eura na stolu i otišli dalje.
Zadnje vrijeme disciplinirano liježem nešto iza 22 pa sam bio knap za boravak na kompu. U svijetu su me jako zanimali rezultati dva važna događanja, završetak šahovske olimpijade u Budimpešti i izbori u Brandenburgu tako da sam na blog samo brzinski bacio oko, konstatirao šteta vidjevši Eurov komentar, te sam primijetio da je i Blumi komentirao, on to po novom radi kad ima novi post, te sam ipak jurnuo i to vidjeti, nije bio jednostavan post pa sam odlučio komentirati ujutro, moš mislit, ne da više prevrtljivi umirovljenik. Vidio sam i reklamu za MA na naslovnici, kliknuo, jako puno komentara, ovo može i bez mene, ujutro ću pogledati ako stignem, izgleda da baš ni neću, ali ću pročitati svakako barem danas popodne ili večeras.
Indija je olimpijski pobjednik u obje konkurencije, u muškoj superiorno, deset pobjeda i jedan neriješen meč bez poraza. U muškoj konkurenciji je Srbija s dvoje rođenih Rusa na prve dvije od četiri ploče peta što je veliki uspjeh, medalju nije osvojila ni velesila Kina koja je porazom od SAD-a u zadnjem kolu pala na četvrto mjesto. Neriješen rezultat bi im bio dovoljan za srebrnu medalju, izabrali su glupu taktiku, tri partije brzo remizirali i pustili da igra njihov rejtingom najjači igrač na drugoj ploči, protiv izuzetno solidnog i iskusnog Amerikanca, koji uostalom nije imao što izgubiti i na kraju dobio i meč i srebrnu medalju za SAD. Treći je Kazahtan, jedina momčad koja je izvukla neriješeno protiv Indije, trenira ih Nizozemac velemajstor Ivan Sokolov, s kojim sam u pionirskim danima odigrao zvaničnu partiju i dobio ga. Muška ekipa Hrvatske je prošla solidno, oko tridesetog mjesta, sa ženskom su se događale čudne stvari, očito sukobi unutar tima koji je sredinom natjecanja napustio izbornik i trener moj prijatelj. Gubile su na nevjerojatne načine protiv znatno lošijih timova.
Iz Brandenburga napokon dobre vijesti. Krajnje desni AfD, koji je u svim anketama zadnjih mjeseci vodio je poražen. Porazili su ga socijaldemokrati predvođeni čelnikom koji je najavio bezuvjetno povlačenje, ako AfD dobije najviše glasova, bez obzira što bi i u tom slučaju dobio priliku za sastavljanje vlade na lokalnoj razini, jer s AfD neće nitko koalirati zasad nigdje. Obrazložio je to time da mu je najviši smisao politike borba za demokraciju i socijalnu pravdu i ako ga neonacisti na izborima barem relativno poraze, za njega politika s njim na čelu nema više smisla. Uspio je, što je eto iznenadilo svu javnost nakon inače pouzdanih anketa. Zato su Zeleni i Ljevica ispali iz parlamenta, do zadnjeg trena su njihovi kandidati imali šanse u glavnom gradu Potsdamu u kojem su rezultati potpuno drugačiji, isto kao kod nas i ne samo kod nas, veliki gradovi znatno drukčije biraju od provincije u svakom pogledu.

Evo dva jutra zaredom ustajem u pola pet, danas potpuno neplanirano i stresno, ali to nije predmet ovog posta. Kolega i prijatelj iz gimnazijske školske klupe poslao mi je početkom godine snimak s torontske hotelske fešte povodom svog odlaska u mirovinu, gdje mu original cigo sa zlatnim zubom pjeva na uho "Svatko jutro u pola pet ja odlazim u toalet..."Pjesna je zarazna i uz svako ipak malo prerano ustajanje je se sjetim, čak mi osmijeh izmami, poslije na snimku mlada zgodna djevojka govori smijući se, jedna prava penzionerska baš za njega. Moje društvo nije respektiralo starije, kojima su vrhunac zabave bili festivali zabavne glazbe i beskrajne serije, nismo ni slutili da će doći vremena stoput seljačkija od onog u kojem smo mi odrastali i sazrijevali. Kad govorim o seljačinama i ciganima moram pojasniri zarad seljačina ovdje, zemljodjelce izuzetno poštujem, kao što volim i romsku glazbu od Vučo iliti Katarine pa nadalje. I prijatelj mi je odrastao uz rock, ali za fešte ovakvog tipa, pogotovo u inozemstvu, rockeri koji mogu platiti, zna se koga će iznajmiti. Ja sam se oprostio na fejsu sa sustavom u kojem sam dočekao mirovinu s "Ja se opraštam cigani sa vama" Zvonka Bogda
na mada postoji i verzija Ive Robića, dobio sam sto i par desetina lajkova, otprilike koliko je drug građevinski inžinjer imao uzvanika.

Opa, trebao je biti kratki post s jednostavnom poantom, a temu sam samo ovlaš okrznuo. Dakle ustajem rano kad imam zakazane preglede, ono baš savjesno penzionerski, to se posebno događa kad idem tamo gdje još nisam bio, a lokacija mi je centar za javno zdravstvo, velika zgrada za sve moguće pretrage. Slučajno sam par dana prije pročitao da u Njemačkoj počinje hokejaška sezona, on je ozbiljan navijač svog Augsburga, pa sam po običaju dodao nešto prigodno jučer u komentaru kod njega. Mi smo hokejašima zvali starije ljude barem malo pogrbljene sa štapovima, kad je prof. fizike tražio da mu se donose liječničke ispričnice za izostanke s njegovih sati, ja sam mu odbrusio, nisam lud gurati se u ambulantama s hokejašima, on srećom nije razumio. I ovaj put sam se psihički pripremio da ću biti u društvu svojih vršnjaka i neodgojenih starijih ljudi Trumpovih godina, no čekalo me iznenađenje, bris oka su uz mene čekale tri mlade cure i jedan mladić, istina, prije mene je na red .došao jedan iskusni hokejaš. Sam postupak nije dugo trajao, ipak me malo iznenadilo da će nalaz biti gotov za tri tjedna, znam da je cilj otjerati ljude privatnicima, ali malo se pretjeruje. Kolegica mi je jednom rekla, barem ti u KBC-u imaš veza, točno, ali dosta nas je obiteljski odgoj učinio nesposobnima za snalaženje u ovom sustavu.

koga će ugasiti ova jesen
više je kandidata
a eto
i meni su počeli vrtjeti kolo
bojao sam se da će biti preglasno
i buditi raskomoćene ptice
no dobro je, funkcionira bešumno
giljotina dobrih namjera.

našetasmo se
a možda i nismo
ionako potpuno svejedno
u naletu zadnjih bujica.

Zbilja neobično kad nikud ne moraš žuriti, nije se baš lako ni naviknuti. Još uvijek ti se u glavi vrti film, trebao bi požuriti pa stigneš napraviti ovo ili ono, kao da nešto o količini obavljenih samonametnutih obveza ovisi.
Jutros sam nakon duge šetnje s Jinom, odlučio skoknuti da grada, do mirovinsko informativnog centra, pa onda prošetati malo Korzom u povratku, dugo nisam. U MIC-u nikad nema gužve, a službenice što tamo rade su izgleda istrenirane širiti optimizam. Nije me zanimalo kad će prva mirovina, svjestan sam u kojoj državi živim i da ću se načekati, zanimalo me je li tehnički izvedivo da po to nesretno rješenje kad jednom bude napisano sam dođem preuzeti gdje treba, jer tako kako oni šalju preporučeno preko HP nema šanse da ja dobijem, eto prvi put nakon isteka rata uspio sam uloviti papirić za podizanje jednog poziva za sud, dan prije vraćanja pošiljke.
Rekla mi je u MIC-u da je rok za rješenje zahtjeva 60 dana, da dođem sredinom desetog mjeseca, pa ako nisam dobio, uputiti će me onom koji je zadužen za moj slučaj da predam zahtjev za akontacijom. Inače ustajem uobičajeno rano i prije pet, pa onda preglede il šetnje planiram obaviti do kraja drugaricinog razbuđivanja te popodne, ako nema jake kiše, svi troje zajedno šetamo.
Tako sam iz mirovinskog informativnog skrenuo na Korzo. I onda odmah zaustavljanje, pa nećeš valjda tek tako proći mladiću. Gledam gdje sam, najgori dan za moje oči, nema sunca, zaslijepljuje, a ne da mi se vaditi naočale. Znači na sredini sam terase novog marendarija, raširili se po šetalištu, mislim da me se opominje i odlučujem reagirati, onda primječujem osmijeh i pruženu ruku. Pogledam naočitog lika, priznajem da imam problema s vidom i ne prepoznajem, kaže tip La Guardia, prepoznajem vlasnika kultnog kafića u kojem se igrao šah, svirale gitare, a i prije desetak godina sastanke održavali mi tadašnja Piratska stranka. Pratio sam po medijima zatvaranje kafića, prosvjede, mislim da sam i jednu internetsku peticiju potpisao. A Marko rekoh, bilo mu je drago, kaže sad je ovo preuzeo, uglavnom marende na prometnom mjestu, ima jetrice i razne druge stvari 8-9 eura. Nakon kraćeg razgovora rekoh da možda koji dan došetamo, bilo bi mu drago.
Na trgu štandovi, piše ministarstvo hrvatskih branitelja, suhomesnate delicije, sir, voće, sve mi nekako preskupo i ništa ne uzimam, ionako ću danas iskoristiti Konzum dostavu, dok je još Radenska na akciji i sve je jeftinije, čak i moji pljesnivi sirevi. Ipak za jednim štandom zastajem, pitam koliko Vam je ovaj limun, žena me gleda, 3 eura, to su vam prve neretvanske mandarine.
Bio je još jedan susret, ali on zaslužuje poseban post, već sam pretjerao s dužinom...

Harris je naoružana

Tema jutra na x mreži, Harris nije poput radikalnih demokrata za zabranu oružja, ona sama ima pištolj, ona najavljuje samo zabranu jurišnog oružja, odnosno vojničkog oružja kreiranih da u najkraćem mogućem roku mogu ubiti što veći broj ljudi. Znači isto kao ono, najoštrije osuđuje osim terorističkog upada u Izrael i neselektivne zločine u Gazi, kojima namjerava stati na kraj, ne imenujući pri tome tko ih čini.
Vučić odobrio uvođenje obaveznog vojnog roka u Srbiji, još za vrijeme žive diskusije kod njih sam napisao da će ih očekivano naši slijediti, što se i dogodilo bez pretjerane buke, osim par očrkivanih panegirika na blogu.
Poljska i Ukrajina su pokrenule inicijativu sa EU prestane pomagati ukrajinske dezertere, znači muško obvezatno ratno meso od 25 godina nadalje, što javnost u EU uključujući i našu, ha,ha, mi i javnost, zdušno pozdravlja. Inače moglo se na njemačkim portalima pročitati s lica mjesta da su neki važni položaji pali jer su nasilno mobilizirani svježi novaci jednostavno odbili poslušnost i napustili položaje, što se s njima poslije događalo ne piše, novinari pokušavaju biti u kontaktu s njihovim obiteljima.
Vratimo se šahovskoj olimpijadi koja blogerima očito uopće nije zanimljiva, ionako svi pišemo uglavnom za sebe. Vijest dana je da je Ukrajina u muškoj konkurenciji pobjedila uz Kinu i Indiju jednog od favorita SAD s 2,5: 1,5. Meni to nije toliko neočekivano, jer u muškoj konkurenciji, za razliku od drugih, za SAD npr. ne igra drugi igrač svijeta Nakamura, Ukrajina dakle očekivano igra u najjačem sastavu. Bolje je biti u Budimpešti, kojoj se najavljuju poplave, nego riskirati front. U ženskoj pak konkurenciji ne nastupaju sestre, dvije najbolje igračice, koje redovno nastupaju po turnirima na Zapadu, jedna je dobila i slovensko državljanstvo, iako joj zasad nije potrebno, ženama još ne prijeti prisilna mobilizacija. Kad smo već kod domoljublja, za mušku Hrvatsku ne nastupaju dva daleko najjača igrača Šarić i Bosiočić, ovaj drugi je baš na dan početka olimpijade osvojio visoku novčanu nagradu pobjedivši na jakom turniru u Trstu. Za mušku reprezentaciju Srbije nastupaju i dva naturalizirana Rusa, igraju u najjačem sastavu i priželjkuje se medalja, ipak u 4. kolu ih je Indija prizemljila pobjedom 3:1.
U Srbiji se stišava i diskusija o zabrani golih ženskih nogu na tjelesnom, znači to slijedi kod nas, ako već nije i slijedilo, škole su prilično autonomne kod donošenja pravila, o obrazovanju kod nas ne pišu baš na x mreži niti fejsu, osim nastavničkih grupa, a po portalima preskačem tu tematiku od kraja svoje zadnje nastavne godine :D Imam ja svoje probleme, nisam ja poput Sartrea, koji se cijeli život borio za prava drugih, doduše ni ne živim u Francuskoj gdje znatno mlađi odlaze u mirovinu, koja im je dostatna i za dokoličarenje-

Počela je šahovska olimpijada u Budimpešti. Šah sam prestao igrati i za ekipu, mada sam uplatio godišnju članarinu, muški šah odavno ne pratim, ovi šahisti preko 2700 rejtinga su postali daleki svemir za nas obične smrtnike, jedino pratim daleko najjačeg igrača Carlsena, i od njega mnogo slabijeg svjetskog prvaka Kineza Ding Lirena, koji je nakon osvajanje svjetske titule obolio od teškog oblika depresije, te izuzetno dugo nije nastupao i već se pretpostavljalo da neće ni braniti titulu protiv najmlađeg izazivača u povijesti mečeva za titulu Indijca Gukesha, no izgleda da terapija djeluje i prijavljen je za olimpijadu, igrao je jedan od dva meča i remizirao protiv po rejtingu dosta slabijeg od sebe u meču kojeg je Kina dobila 3,5;0,5 jer su ostali Kinezi pobijedili.
Na olimpijadi se igraju mečevi na 4 ploče, a ekipe su prijavljene na 5 igrača, znači svako kolo netko pauzira. Ja dakle već više godina, otkako sam se prestao natjecati i automatski gubio rejting, pratim isključivo ženski šah, ljudskiji je, griješi se, prvi dan je moja srpska frendica spasila poziciju koju je kompjutor ocijenio s minus 4, u prijevodu, apsolutno izgubljeno, sramota ne predati. Završilo je ipak remijem. Inače primjetio sam jednu zanimljivu stvar, sa svim Ukrajinkama sam fejs prijatelj, od Srpkinja su mi prijateljice dvije, znači pola, od Hrvatica nitijedna, samo sam frend sa selektorom i kapetanom, koji je inače registriran za Š.K. Krk kao i ja, u mirovini, kao i ja, ne igra za klub, ali eto putuje sa ženama ;)Igra se takozvanim švicarskim sustavom, ždrijeb je u prvom kolu dirigiran, igraju jače protiv slabijih ekipa i tu sam primijetio zanimljivu stvar, muškarci su svejedno uglavnom u najjačim ekipama, Kinezi su eto jedan od rijetkih izuzetaka, svjetski prvak nije igrao, no na kraju će se možda ispostaviti da su oni jači bez njega jer ostali bez pardona pobjeđuju. U ženskoj konkurenciji su pak najjače igračice mahom odmarale prvo kolo protiv slabijih ekipa i dan iskoristile za šetnju po Budimpešti i naslikavanje poput Ukrajinke Julie Osmak, prilažem link na njenu šetnju gradom i nadam se da možete vidjeti koliko je bila svježa i zračila optimizmom.

Za olimpijadu spremna


Iako nisam prijatelj niti se ni privatno ne pozdravljam niti s jednom našom šahisticom, uobičajeno pratim njihove partije i navijam, imam privilegiju da eto mogu direktno komunicirati sa selektorom i kritizirati i njega i njih ;). Međutim jučer na linku preko koga pratim prenos olimpijade uživo nisu bile partije naših, a meni je baš trebala aktivna razbibriga i odvlačenje misli prije odlaska danas ujutro na kontrolu u KBC. Odlučio sam se uživati u igri najbolje Ukrajinke ovdje (i kod njih najbolje ne igraju za reprezentaciju, kao ni za Hrvatsku najbolji u muškoj konkurenciji, savezi baš i ne isplaćuju redovito honorare, domoljublje je domoljublje, ali zarađuje se na privatno sponzoriranim turnirima u inozemstvu).
Počelo je očekivano, Julia Osmak je kao bijela odmah stekla laganu prednost i očekivao sam da će rutinski dobiti oko 200 rejting bodova slabiju igračicu od sebe. Međutim ona kao da je krenula što brže realizirati tu prednost sa slobodnim pješakom, meni je zazvonilo za uzbunu u glavi, hoće li ga moći braniti, odmah sam potisnuo misao, ona je mnogo jača igračica od mene, a i dugo je razmišljala. Drugo zvono za uzbunu je bilo kad je dodatno branila pješaka neuobičajeno koristeći lovca kao pješaka, svejedno nisam osjetio opasnost i oluju koja se sprema. Oni koji će eventualno pogledati partiju s donjeg linka trebaju znati da mi koji smo gledali u realnom vremenu nismo imali komentare, koji sad slijede u zagradama. Uslijedio nevjerojatan vatromet , koji je počeo s jako poznatim motivom, žrtvom lovca na h2, no to jučer ni ja, koji sam dosta partija mlad dobio na takve fore, a očito ni Julia nismo primijetili. Egzekucija crne je bila nemilosrdna, nevjerojatno težak poraz, Julia valjda refleksno igra, a slijede "šamar za šamarom", nekad smo govorili kad netko tako "tetura", došla joj je voda do ušiju. Logično bi bilo da joj nakon ovako teškog poraza da još jedan dan hlađenja, logično ali najjače igračice, koje nastupaju na olimpijadi isključivo iz domoljublja, same donose odluke kad su sposobne igrati, a kad ne, kapetani su im samo formalno nadređeni. Bojim se da će inzistirati da ponovo igra, poput pijanca koji ne zna stati. Tko zna, možda je Julia za razliku od nas otpornija na poraze, Ukrajinka je to s prebivalištem u tuđini, rano se morala naučiti boriti za život.
p.s.
strelice desno ispod ploče označavaju novi potez, strelice lijevo vraćanje potez nazad...

I onda katastrofa

Nažalost na većini portala koje ujutro pratim i danas dominira politička tema, sučeljavanje američkih predsjedničkih kandidata. Jučer se bloger Blumi dotakao, na način s kojim se ne slažem u potpunosti, pojma manipulacije, pogrešno ga po mom skromnom mišljenju adresirajući.
Nevjerojatno koliko je inače jako inteligentnih komentatora nasjelo na najvještije plasiranu dezinformaciju i manipulaciju jučer proglašavajući je samo jednom u nizu Trumpovih gluposti. To je "Haićani koji su došli u SAD jedu mačke i pse, vaše kućne ljubimce." Naravno da se radi o notornoj gluposti iz reda teorija zavjere, koje su moderatori odmah osporili kao i onu o ubijanju žive djece u državama pod vlašću demokrata, ali cilj je itekako postignut, počela je velika hajka na Haićane. Nemojmo se zavaravati, kod nas su i pametne ljude uvjerili da Kinezi nemaju pse kao kućne ljubimce jer se hrane s njima (sve je počelo na osnovu zabilježenih slučajeva u vrijeme pomora od gladi u toj ogromnoj zemlji), moja iskustva iz šetnji govore da imaju, meni samo nije jasno zašto većinom pudle, oni su uglavnom mršavi ;).
Zašto je to izuzetno spretno osmišljena manipulacija, ja opet sumnjam na seljačinu milijardera Muska, ne na zbilja starog i očito za polemiku nedoraslog s Harris Trumpa. Muskova mreža je preplavljena predstavljanjem Trumpa kao spasitelja kućnih ljubimaca, ciljana kategorija je siromašno i neuko stanovništvo kojima su ljubimci jedina radost, a ogorčeni su kampanjom protiv Harris kao ljubiteljice mačaka. Većina tih glasača ne zna ni čitati nego im se stvari prenose iz druge ruke.
Razmišljao sam, kao često u prošlosti, kako se suprotstaviti gluposti i je li ispravno što sam uvijek reagirao kao Harris jučer, smijehom nevjerice, koliko daleko glupost može ići.
Što se Taylor Swift tiče informirani ljudi znaju da njena podrška Harris nije od jučer, manipulativnim se može samo nazvati trenutak kad je to zvanično obznanila, očito ispravan, jer je isprovocirala glavnog Trumpovog financijera Muska da joj ponudi uslugu čuvanja mačaka i pravljena djece. Tvrdoj desanki, pardon desnici, nemoguće je išta objasniti.

I zvanična podrška od Taylor

Jutros sam napravio veliku grešku, najviše me zanimalo kako je prošla debata između Harris i Trumpa i pretpostavio sam da će mi još bunovnom nalakše biti informirati se na hrvatskom jeziku, Index je uvijek najopširniji, pristran u komentarima, ali ne cenzurira, pa sam išao tamo pogledati, komentatore im ionako ne čitam. Nisam gledao čiji je prijevod , ali to je katastrofa, dosta stvari što su navodno Harris i Trump rekli jednostavno jezično nisam razumio, koji su njihovi stavovi, dobro, Trumpa ni inače ne razumijem ili predobro razumijem o kojem god se jeziku radilo, ali svejedno sramotno. Vjerojatno je išlo uživo i simultano prevođeno, i sam sam simultano prevodio i znam koliko je to zahtjevno i nezahvalno, ali mislim da se uvijek razumijela bit izrečenog, ovdje to nije bio slučaj. Na blogu sam već pohnalio najbolju simultanu prevoditeljku koju sam slušao, a unajmila je svojevremeno šefica sajma knjiga u Puli kod gostovanja filozofa Sloterdijka, naravno pri prevođenju sam bio nazočan. Ide uživo, neki tip koji očito voli samo sebe iz publike postavlja sasvim nerazumljivo pitanje na hrvatskom, Sloterdijk napeto čeka prijevod da bi odgovorio, prevoditeljica maestralno to na njemački pretvara u nešto suvislo i Sloterdijk klima glavom i odgovara.
Mislim da znam osnovne stavove oboje kandidata o bitnim pitanjima, zanimao me u stvari jedino stav Harris o "fosilnim" gorivima, to sam našao odmah na Zeit portalu, promijenila je svoj radikalni stav istovijetan nezrelom stavu europskih Zelenih, zasad je protiv zabrane, nije realno, po meni promjena mišljenja o nekoj temi češće je rezultat sazrijevanja nego slabosti i njemačkim Zelenima bih sugerirao takav pristup. Michelle Obama je bila kao i velika većina u CNN anketi zadovoljna rezultatom suočavanja, njeno mišljenje je jako uticajno, a ja sam na link gore stavio sad zvaničnu podršku Taylor Swift samo zato što mi se ipak više svidjela njena fotografija. Inače naš marketinški stručnjak bloger Euro, davno je u komentaru kod mene razotkrio primitivnu glupost kampanje tima Trump "Kamala Harris je žena bez djece s mačkama", sad je Taylor na instagramu objavila fotku sebe s mačkom i komentirala;"I ja sam žena bez djece s mačkama", među milijunima lajkova možete naći i moj ;).
Zanimljive su primjedbe republikanaca na pristranost moderatora, ispravili su jednu od laži Trumpa da je u nekim saveznim državama legalizirano ubijanje djece, nigdje nije, ovi se zapetljavaju da se zna što je Trump mislio, opomenuta je i Harris da nije odgovorila na konkretno pitanje kad se nasmijala i odmahnula rukom, ni u SAD-u se kao i kod nas izgleda ne priznaje jasna neverbalna komunikacija kao ravnopravni dio komunikacije.

Nekoliko prijatelja me uključilo na fejsu u grupu za zajedničko praćenje uživo debate Harris-Trump. Više ništa ne pratim uživo, jer usprkos svim tehnikama nisam naučio kontrolirati emocije, a živciranje mi ne treba, pa sam se isključio iz grupe preletjevši preko dosad objavljenih komentara, tako ću i debatu naknadno analizirati, mada od nje već i pomalo strepim.
Iznesena je vrlo zanimljiva teza koju neovisno o politici mogu potvrditi s više primjera iz životne prakse. Najprije radi izbjegavanja mogućih nesporazuma želim podvući razliku između nepredvidivosti i neuračunljivosti. Nepredvidivost može biti poželjna čak i u slučaju tržišnog natjecanja, neuračunljivost baš i ne.
Mislim da je tu u suštini problem u masovnoj psihologiji i želji ljudi da se poistovjećuju sa svojim predstavnicima. Tako je npr. u kolektivnoj svijesti ostala Vesna Kanižaj kao najuspješnija sindikalna predstavnica, mada objektivno gledano to baš i nije bilo tako. Za njen image je bilo dobro što je imala sulude protivnike u vladi, koji su u jako zapaljivoj situaciji na terenu za vrijeme štrajka donijeli odluku o radnoj obvezi, a ona, usprkos tome, o nastavku štrajka. Upamtio sam ondašnji razgovor štrajkačkog odbora kod nas, što ako ljudi počnu potpisivati povratak na posao, što se ultimativno tražilo, jedan kolega je već to najavio, drugi je rekao ne trepnuvši, ništa, sačekat ga iza kuta, vreću na glavu i bubaj, toliko je naelektrizirana situacija bila, ali su povjerenici ipak bili hladnije glave. Nemojmo brkati s tijelima sindikata, kad sam ja na sastanku podružnice nakon svih tih događanja i završetku rata zatražio pokretanje smjene predsjednice, vrlo brzo mi je stigao od nje potpisan brzojav o isključenju iz sindikata, koji negdje imam spremljen i ostalo je povijest, s drugaricom i grupom istomišljenika sam osnovao drugi sindikat u svojoj županiji, evo jutros sam sasvim promišljeno izašao iz svih sindikalnih mailing lista i chat grupa jer više nisam u obrazovnom sustavu, sad sam u sustavu socijalne pomoći odnosno mirovine.
Ja kad vidim i slušam Trumpa prepoznajem većinu njenih katakteristika, dobro bi se razumjeli osim što bi je kao ženu našao načina izvrijeđati. Sad dolazimo do onog čuvenog, sami biramo, sami smo si krivi. Ne, niti ja niti itko iz mog društva nije krivac nego žrtva one, što bi novovalni bend pjevao, "hipnotisane gomile" koja čini većinu. Biranje neuračunljivih političara koji nam kroje sudbinu nije od jučer, čak je i onima donekle uračunljivima izgleda zabava provocirati realno mogući nuklearni sukob, kao u onom aforizmu, bili smo na rubu provalije, a onda smo napravili odlučan korak naprijed.

sparno je vani
ta promjena vremena
strah od susjeda.

Ovo je samo haiku, ne bojimo se mi nikoga osim načetosti i slabosti vlastitih organizama. U zgradi dolje, već se loče, pucat će se večeras kakav god rezultat bio i ako netko strada, moguće ja, jer svaki put opsujem kad udari onaj topovski, u blizini, nitko neće biti kriv, jer to su naši dečki. Prošli put sam bio toliko umoran da sam čak odlazeći u krevet zaželjeo da ostane neriješeno i da moja Rijeka ne zabije drugi gol Dinamu.
Koliko je društvo do srži bolesno, vidjeli smo jutros po lažnoj objavi o smrti, meni je pak javljeno da je hakiran mobitel, to se nama Nokia-šima valjda ne bi moglo dogoditi. Na opasnosti tehnologije( tad je sve skupa nazivano tehnikom) upozoravao je davno Heidegger, čak je na početku prigrlio naciste, koji su veličali kult snage, prirodne nadmoći, tjelovježbe i zdrave obitelji sa ženama rađalicama čistorasne djece, no vrlo brzo je shvatio da su ti nadljudi običan šljam i zadnji talog društva, i povukao se iz javnosti vrativši se snovima o svojoj studentici Židovkinji Hannah Arendt. Naravno da iza vijesti odapetoj još noćas, ne stoji umjetna inteligencija nego prirodna pokvarenost bolesnog pojedinca, koja je pak naišla na plodno tlo i budeći se svi smo sve znali. Mene raduje osim činjenice da je naša gothic queen dobro i da mi vjeruje na riječ da sam joj u glavi već skicirao odličan žaloslov.

Kad sam najvjerovatnije okrugle dvijetisućite na svojoj tad još živućoj virtualnoj zajednici njemačkoj red7.de, sad su koliko vidim drugi i preuzeli domenu, doduše s redsewen, saznao za pojam bloga, uključio sam se u vrlo živu raspravu i to zauzimajući pogrešnu stranu, znači o blogovima kao nečemu najbesmislenije izmišljenom. Tad sam u svojim četrdesetim bio ufuran u film da čovjek mora ostaviti opipljivi trag u vječnosti, te smatrao blogove, uz postojanje tad još i ponekih besplatnih web stranica, suvišnim. Tko će pratiti osobne nabačene ekspresije i mudrolije kojima je rok trajanja jedan dan.
U toj diskusiji sam prvi put shvatio svoj ozbiljan handicap u diskusiji i pisanju na nematernjem jeziku, na drugoj strani su bili jedno uz drugo dvije nepomirljive osobnosti, vrsna stilistica, filologinja i pjesnikinja, inače meni najbliža tamo, čiji sam nick eto zaboravio, značenja njezinih nekih jezičnih egzibicija sam uzalud tražio u tad najboljem i najdebljem Wahrigovom rječniku, te izuzetno iritantni konzervativac i muška šovinistička svinja nicka Eierkopp, koji bi u ključnim momentima rasprave ubacivao fraze i mudrolije na bavarskom, koje sam samo donekle razumio na osnovu reagiranja oponenata. S druge strane hrvatski forumi su mi već tada bili dosadni, predvidivi i kao danas na blogu utopljeni u zatucanim ad hominem diskusijama.
Nisam znao, ali tako je očito razmišljao i moj sad već dugo pokojni otac, doktor ekoloških znanosti, koji je dvije godine nakon početka opstojnosti mog hrvatskog bloga platio izradu svoje web stranice, koja ga je eto dugo nadživjela, znam da je poslužila izradi jednog doktorata i ništa više. Korektno, znam i da je unošenje sadržaja dobro i rado plaćao, otvorio sam prije par minuta stranicu preko linka na blogu drugarice, koji je eto 12 godina neaktivan, ali isto postojano stoji poput njegovog virtualnog spomenika.
Na kraju nisam ni spomenuo povod pisanja ovog posta, niti neću, besmisleno je i neka je!

Dva bezvezna dana pretrpana nesmislom, a i muti mi se pred očima, još jedan tjedan mašćenja, ovaj put skupa mast, navodno dobra, mora biti kad nije na listi HZO.
Jutros prije izlaska van u nespokoj, čitam vijesti iz svijeta, kod nas dosadno, a ionako slijedimo druge. Nijemci će opet raditi greške oko deportacija. Prvi će biti na redu izgleda Sirijci i Avganistanci, za Sirijce donekle razumljivo, od građanskog rata tamo i brutalnog Assada su bježali uglavnom islamisti, najviše luđaka s noževima je iz Sirije i za puno njih je i dokazano ekstremističko organiziranje.
U Afganistanu isto nema više rata. Tamo su Talibani pacificirali državu i sad ću karikirati, ugrožene su samo žene i obrijani muškarci. Ali eto, procjenjuje se valjda da ne spadaju u ugrožene kategorije, žene će dobiti pokrivala po novom preko cijele glave, muškarci će uštedjeti na brijanju.
U Srbiji, čitam na x mreži, frendica pokušava pokrenuti roditelje protiv novih mjera na tjelesnom, dečki mogu biti u šorcevima, curice više ne, većini svejedno, trenirke i to najboljih marki su dopuštene. Tako je počelo i s vojnim rokom, prvo galama s ipak glasnim otporom u Srbiji, onda uvođenje kod nas,
naši mogu donijeti i još "ćudorednije" mjere, svima je ionako sve svejedno, ne bi se možda ni ova borila, ali joj kći rekla, mama, učini nešto, čitav život mi pričaš o ravnopravnosti...

Bravo za Blumija i hvala, eto kako blog može biti koristan. Naime lijepo mi je objasnio u komentaru princip kako je on riješio ponovno uključenje u zdravstveni sustav. Budući da mi je u kući ludnica, drugarica nije najbolje, ja imam problema s treptanjem pri kapanju kapi i masti u oko, što dodatno povećava nervozu, to čini i psa ljutim i svojeglavijim nego obično. Tako je prošlu noć odlučio spavati na balkonu, iako je u spavaćoj sobi sasvim ugodna temperatura i na dva kraja dva njegova udobna ležaja. Oko tri me probudio pustivši kratki lavež ispred zatvorenih vrata sobe, grebanje očito nisam čuo, oko 4 sam ga čuo kako hoda po sobi, nije se mogao odlučiti gdje spavati, a u četiri i pol sam definitivno ustao, jer nisam znao procijeniti koliko je sati i je li vrijeme za ustajanje. Čim se malo razdanilo i ja pribrao, shvatio sam da će nakon šetnje s Jinom biti idealno vrijeme za otići pokušati produžiti zdravstveno, iz iskustva sa sličnim odlascima znam da to ne prolazi skoro nikad od prve, uvijek nešto fali.
I izgledalo je da će ići kako je očekivano, izdeklamirao sam svoju priču, teta je ljubazno klimala glavom da bi naravno rekla, kod mene ne pokazuje da ste odjavljeni. Pitao sam, zašto, je li do škole, gdje trebam reklamirati, prekinula me službenica koja je upravo prolazila mojoj iza leđa :"Pođite samnom"i objasnila ovoj da ionako ide do mirovinskog. Kad smo izašli na hodnik nasmijala se i pitala, u čemu je problem profesore. Ispričao sam sve kako mi je prijatelj objasnio da je najvažnije moći dokazati da je postupak u tijeku, super vam je objasnio, razočarala se malo kad sam rekao da Blumi nije profesor. Rekla je , idemo isprintati dokaz, nisam shvatio, vratili smo se s isprintanom valjda radnom knjižicom i sve je bilo gotovo, čak mi je ispunila JMBG i još nešto što mi je bilo presitno
.
Umro je Bora Đorđevič, umro je kao i još neki u stvari poodavno, ja sam ga upoznao u sarajevskom društvu književnika još dok je donekle bio normalan. Sjedio sam i pio s isto tako sad pokojnim manje poznatim pjesnikom Dragom Kuđićem, on je večer prije promovirao svoju kultnu knjigu "Sex ponto" u prepunom klubu mladih, to mnogo poznatijim pjesnicima nije uspjelo. Poslije smo zalomili sa Sidranom i društvom da bi na kraju Kuđić prespavao u mojoj studentskoj sobi te smo se, kad smo se malo razbistrili uputili u klub književnika da se ponovo zamutimo. Taj dan je Čorba imala koncert u Sarajevu i nastalo je komešanje i ustajanje kad je Bora nenajavljeno ušao, Bora se energično zaputio našem stolu pozdraviti velikog pjesnika, koji je sjedio kao da ga se ništa ne tiče. Onda su njih dvojica ignorirajući sve, započeli internu igru, Drago je rekao Miljacka je rijeka plovna, Bora ga poklopio s, po njoj plove razna govna, te nadodao novi stih na koji je Drago reagirao novim rimovanim stihom i tako dok Bora nije upotrijebio ne potpuno pravilnu rimu, Drago je odmahnuo rukom, Bora je zvao piće i pitao Dragu ima li još želja, on je zatražio da jednu od ploča novog albuma, imao je par kod sebe, s posvetom daruje Draginoj kćerci, Bora je to bez pogovora napravio.
Neprovjereno sam saznao da je veliki pjesnik za rata umro u velikoj bijedi, ostavljen od svih.

Čitavu Europu su s pravom uznemirili rezultati izbora u Njemačkoj pokrajini Thüringen, baš me usput zanima koji je mudrac prvi preveo sad općeprihvaćeno Tiringija, no nebitno, neka bude, imam i ja svojih prevodilačkih grijehova poput Božičnjaka u Struwwelpeteru pa mudro šutim. Idem na meritum stvari i što autor t.j. ja hoće reći, zbilja nije teško zamisliti da u jednoj od županija u Hrvatskoj , koliko ih ima i manjih od ove pokrajine, DP ili netko njemu sličan preuzme vlast, pa u nekim središtima gacaš po blatu na glavnom kolodvoru, demokracija je, a tamo je možda prioritet dovođenje pitke vode u neka mjesta. Elem, cijela Tiringija broji stanovnika kao ne najveći berlinski kvart Berlin-Mitte, i od tog broja niti trećina nije glasala za neonaciste, jer njihov tamošnji vođa Höcke baš ni ne krije da to jest, za razliku od druge šefice stranke Weidel. Do nekih naselja tamo niti jedna stranka nije doprijela, samo AfD, isto kao što kod nas u dosta sela postoji samo HDZ, koji baš u gradovima i nema neke rezultate, ali svi se glasovi jednako broje, a Tiringija na nivou države dobiva neproporcionalnu važnost u odnosu na npr. na drugi način konzervativnu Bavarsku. Navest ću još jedan primjer, ja kao germanist ni danas nisam siguran koji su glavni gradovi nekih saveznih država, u svakoj generaciji neki lumen učenik zna, ako će zapeti, to je kod raznih Tiringija ;)

Neki dan smo razgovarali, većina nas u društvu smo siromašniji, nego što su naše obitelji, po poznatim pokazateljima, bile početkom dvadesetog stoljeća. Sad neke je više pokrala SFRJ, neke poput mene Hrvatska, države koje su nam donijele oslobađanja. Meni je jedino staljinistička DDR dala jedan period
bezbrižnog uživanja u životu, ali to je bilo samo jer sam imao zapadne marke i franke kupljene ili dobivene od naših Gastarbeitera iz kapitalističke Njemačke i Švicarske, koje sam onda tamo u DDR-u na crno mijenjao, a ta država je svakakve nestašluke tolerirala svojinm stipendistima, koje si njihovi građani nisu smjeli priuštiti. Zanimljivo s obzirom na rezultate jučerašnjih izbora u krajevima bivše DDR, većina je još onda, osamdesetih godina prošlog stoljeća bila svjesna zločina Staljina i Hitlera, ali su pravili razliku, staljinisti su ubijali itekako efikasno režimske protivnike i kritičare, nacionalsocijalisti one drukčije narodnosti, religije, spolnog opredijeljenja, invalide, i ta priča, mada ne posve točna, ostala je ukorijenjena. Znači iako mi je u DDR-u bilo mnogo bolje nego u Jugoslaviji ili Hrvatskoj, to nema veze sa samom državom. Tad osamdesetih godina bio sam blizak u DDR-u s Litvankom Daliom, i danas se ponekad lajkamo na fejsu, iako onda slobodoumna, razvila se u nacionalisticu, što je donekle razumljivo s obzirom na realnu opasnost od agresivnog velikoruskog nacionalizma u susjedstvu. Nije razumljivo što se priključila velikoruskoj intelektualnoj hajci protiv koncepcije OI u Parizu, o tome smo malo proćaskali, nisu to nacionalisti hrvatskog, srpskog ili čak slovenskog tipa da se s njima ne može divaniti.

Leti leti, našutjeli se
Šuti šuti, napjevali se
Pjevaj, pjevaj, nagorjeli se
Gori,gori, naronili se
Roni, roni, nadisali se
Diši, diši, opijali se
Pij pij, nasjeckali se

Sad secirani kružimo
zajedničkim sjenama.