Nachtfresser

Zbilja neobično kad nikud ne moraš žuriti, nije se baš lako ni naviknuti. Još uvijek ti se u glavi vrti film, trebao bi požuriti pa stigneš napraviti ovo ili ono, kao da nešto o količini obavljenih samonametnutih obveza ovisi.
Jutros sam nakon duge šetnje s Jinom, odlučio skoknuti da grada, do mirovinsko informativnog centra, pa onda prošetati malo Korzom u povratku, dugo nisam. U MIC-u nikad nema gužve, a službenice što tamo rade su izgleda istrenirane širiti optimizam. Nije me zanimalo kad će prva mirovina, svjestan sam u kojoj državi živim i da ću se načekati, zanimalo me je li tehnički izvedivo da po to nesretno rješenje kad jednom bude napisano sam dođem preuzeti gdje treba, jer tako kako oni šalju preporučeno preko HP nema šanse da ja dobijem, eto prvi put nakon isteka rata uspio sam uloviti papirić za podizanje jednog poziva za sud, dan prije vraćanja pošiljke.
Rekla mi je u MIC-u da je rok za rješenje zahtjeva 60 dana, da dođem sredinom desetog mjeseca, pa ako nisam dobio, uputiti će me onom koji je zadužen za moj slučaj da predam zahtjev za akontacijom. Inače ustajem uobičajeno rano i prije pet, pa onda preglede il šetnje planiram obaviti do kraja drugaricinog razbuđivanja te popodne, ako nema jake kiše, svi troje zajedno šetamo.
Tako sam iz mirovinskog informativnog skrenuo na Korzo. I onda odmah zaustavljanje, pa nećeš valjda tek tako proći mladiću. Gledam gdje sam, najgori dan za moje oči, nema sunca, zaslijepljuje, a ne da mi se vaditi naočale. Znači na sredini sam terase novog marendarija, raširili se po šetalištu, mislim da me se opominje i odlučujem reagirati, onda primječujem osmijeh i pruženu ruku. Pogledam naočitog lika, priznajem da imam problema s vidom i ne prepoznajem, kaže tip La Guardia, prepoznajem vlasnika kultnog kafića u kojem se igrao šah, svirale gitare, a i prije desetak godina sastanke održavali mi tadašnja Piratska stranka. Pratio sam po medijima zatvaranje kafića, prosvjede, mislim da sam i jednu internetsku peticiju potpisao. A Marko rekoh, bilo mu je drago, kaže sad je ovo preuzeo, uglavnom marende na prometnom mjestu, ima jetrice i razne druge stvari 8-9 eura. Nakon kraćeg razgovora rekoh da možda koji dan došetamo, bilo bi mu drago.
Na trgu štandovi, piše ministarstvo hrvatskih branitelja, suhomesnate delicije, sir, voće, sve mi nekako preskupo i ništa ne uzimam, ionako ću danas iskoristiti Konzum dostavu, dok je još Radenska na akciji i sve je jeftinije, čak i moji pljesnivi sirevi. Ipak za jednim štandom zastajem, pitam koliko Vam je ovaj limun, žena me gleda, 3 eura, to su vam prve neretvanske mandarine.
Bio je još jedan susret, ali on zaslužuje poseban post, već sam pretjerao s dužinom...